Tatjana Lukić – i ništa više





ne, nisam se zadesila na trgu kad je pala granata
jeste, ranjen je tada netko meni drag
ne, nisam spavala u podrumu
jeste, telefoniram svaku noć onima koji su spavali tamo
ne, nisam muškarac i nisu me odveli u logor
jesam, srela sam jednoga koji je izašao iz žice s metkom u plućima
ne, nisam vidjela nikoga kako umire
jesam, gledala sam leševe kako plutaju rijekom
ne, nisam umirala od gladi
jesam, prodala sam vjenčani prsten i kupila hljeb i mlijeko
ne, nitko me nije istjerao iz moje kuće
jeste, netko je promijenio brave i legao u moj krevet
ne, nisam kupila mali pištolj koji sam jednom vidjela u izlogu
a jeste, svidio mi se, u džep bi sasvim fino stao
ne, nisam ja birala obalu rijeke na kojoj ću se zadesiti
a jesam, znam, mogla sam naučiti da plivam
ne, nije me bilo strah
a jesam, plakala sam gledajući avione kako tutnje
ne, nisu me čuli, bila sam predaleko, na samoj zemlji
jesam, znala sam da će baciti bombu u tvoje dvorište
ma ne, u stvari, nisam znala, samo sam brinula da bi je mogli baciti
jeste, sjećam se svega
ne, nije bilo hladno, to ljeto je bilo prekrasno
izvodila sam svoju bebu u kolicima u šetnju i pjevala joj
po cijeli dan
šta sam joj pjevala?
o oblacima i pticama,
o željama i zvijezdama,
la la la,
eto to, i ništa više

2003.

Bookmark the permalink.

Komentariši