Oni jašu Mojsije Hamronike baca / Epizoda sedam – dio šesti

Obradovasmo se njenom povratku. Dobri , malo postiđen reče nesuvislo:

-Nije to ništa vrijedno zahvale.

-Jeste , samo si mi ti mogao pomoći . -tihim jedva čujnim glasom reče Kosara polako se unoseći u novi san. Dobri se bojažljivo primiče licu i lagano je poljubi , u jedan obraz , pa u drugi. Onako kako se djeca ljube.

Okrećući glavu u stranu , da mu ne vidimo suze i bol u očima , reče nam :

-Sad je vaša . Polako i pažljivo , sve je boli. Otac , rod najrođeniji je slamao , i slomio kao krhku grančicu.

Ukočen , u nekom neprirodnom drhtaju , nježno da je ne probudi izvuče ruku , desnu prijateljsku iz lijeve ljubavne . U rukama mu osta požutjelo pismo . On ga nježno stavi u džep na grudima , onaj na strani srca . Pogledom okrznu Frku Frkicu i zaklima glavom u nevjerici. Ona obori pogled .

Zagleda se u Kosino blijedo , anđeosko lice , kao da urezuje u dušu njen mili lik , strese se kao da odagnava neki užasni san , zatvori oči , okrenu se i ode.

Nas dvije , ja “Malena ” i Frka Frkica oprasmo je , Rane očistismo alkoholom , namazasmo je uljem od smilja , presvukosmo je u novu spavačicu. Gačice i grudnjak bjeline boje nevinosti ,nismo skidali , jer vidjesmo da to ni Dobri nije učinio.

-Tako se čednost nezaštićene nagosti čuva . Grehota je zagledati golotinju koja se ne može braniti. – govorio je Dobri.

Izađosmo iz sobe . Frka nam na sto pristavi jelo , podgrijane ostatke lude večeri i svježe , domaće mliječne đakonija raznih fela . Iako nam se činilo da nIsmo gladne , po prvom zalogaju , ko vučice , bez riječi i zvuka smazasmo sve do poslijednje mrve. Posljedica bola , teške i sumorne noći.

Dan se već uveliko zakopitio , Frka Frkica i ja bijasmo tužne. Kosa je popila dobre batine, ali hvala Bogu , ništa nije slomljeno , i nikakav veći zulum se nije desio, bez obzira što joj je sva djetinja pidžamica bila iskidana i krvava.

Nadale smo se da će sve prebroditi bez posljedica. Nismo shvatale zašto je Dobri izgledao izbezumljeno očajan i tužan. Izađosmo napolje , na verandu da ga potražimo.

Vrisnusmo ! Dobri je klečao ispod ljuljačke i grčevito povraćao . Zelena zindanska tekućina se pretvarala u jezerce .Doletjesmo do njega , ali on ustade , obrisa usta i lice maramicom , uz jedno mimohodno ‘oprostite’ ode do baštenske česme , skide se do pasa , ledenom vodom opra grudi , vrat , kosu , usta , ruke … Pa još jednom.

Frka Frkica u međuvremenu iznese peškir , onaj poslijednji ,skoro neupotrebljeni kojim smo brisali Kosino lice i dade mu ga. On ga uze , pomirisa i vrati ga Frki. Veli ; ne može on nevinost svojom krivicom prljat. Maramicom obrisa vrat i lice i na vlažno tijelo obuče košulju i prsluk.

Uze nas za ruku , bez pravila desna u lijevu , već dvije ruke muške , za po jednu ruku djetinju . Odvede nas do ljuljaške , posjedne nas na nju i počne njihati. Polako , ritmično i uspavljujuće . Umirujuće jutarnje sunce i umor teške noći nas sustiže i nas dvije zaspasmo.

U podne me probudi jačina sunca i vaskolika gusta tišina . Frka Frkica je još spavala i sanjala djetinje snove ljubavi i nade . Ožednjela odoh po bokal za mene i usnulo dijete.

U kuhinji , na stolu cedulja:

“Kosara nije dobro. Pozlilo joj . Vodim je doktoru. Najvjerovatnije direktno u bolnicu. Ako se uskoro ne vratimio , ti Luce preko svojih saznaj gdje smo. Frka Frkica neka za svaki slučaj čeka kod kuće , možda se od nje bude trebala potpora .”

Sleđena idem do policijskog auta , radio vezom nazovem Esu M. Moju uzdanicu vezanu za Bjelavske mahalaše i naredim mu da odmah , neizostavno pronađe gdje leži Kosara Bobovac i da joj pod hitno obezbjedi 24 časovnu zaštitu i obezbjeđenje. I da mi javi rezultate .

Bijah u svom uobičajenom elementu ; racionalna , službena , rezervisana i hladna , mada je u meni svaki djelić vrištao i neprestano se molio Bogu milostivom.

Frka Frkica se probudi i primi vijest vrlo ozbiljno i bez panike. Reče mi :

-Idi ti za njima , ja ću sve da pospremim.

Otišla sam . Bolje da nisam. Slijedilo je četrdeset dana galopa, nade , besanice , molitve i tuge. I tuge , i tuge , … Bože moj mili. Kosari je dijagnosticirana galopirajuća Akutna mijeloidna leukemija u kasnoj fazi. Pomoći nije bilo.

Dobri se njje odvajao od Kosare . To mu nisam ja sredila . On je to preko svojih uredio i sobu samicu i svoje prisustvo . Inače , rijetko je , skoro nikad molio ikoga, pa i svoje najrođenije za pomoć. Nikad za sebe .

Samo jednom dnevno je jeo . Tada bih ga ja zamjenila., jer uvijek sam bila tu, na dežuri.Kosa je skoro svo vrijeme spavala . Činilo se da je mnogo umorna i da je san odmara . Ponekad bi drhtećim trepavicama dala znak da nas osjeća.

Moji plavci nikog drugog nisu puštali u blizinu. Ni braću njenu , mater i oca pogotovo , ni Omu , niti bilo koga od Mahalaša. To je bila Kosina poslijednja budna želja.

Jedino Dobri i ja. Samo je nama vjerovala . Najrođeniji je ubiše. Otac činjenjem , majka i braća nečinjenjem. Mahalaši i Oma je razočaraše zbog Frke Frkice . A htjela je makar malo mira , snage i svježine da skupi prije susreta sa Svevišnjim.

Bila je na infuziji . Ja sam je prala i presvlačila dva puta na dan , jutrom i večerom . Dobri bi je usparvio u sjedeći položaj i češljao joj vrane kose i voćkama kvasio usne . Nikad ne bi kliznula dole , niz jastuk . Osjećala ga je i voljela je da je tetoši.

Poslije bi joj čitao sve što je ikad pisao . I pjesme ljubavne , i pripovjesti , i bajke , i šale i ludosti mahalaše. Pričao bi joj o ljubavi i Bogu Milostivom. Jednostavno pričao joj je o životu , koji joj migolji i topi se , a koji ona neće imati vakta živjeti.

Dobri je postao nekako ozbiljniji , svečaniji i manje krut. Kosina bolest ga je , čini se , oplemenila i definitivno ukazala na smrtnost kao drugo lice ogledala u kojem se život ogleda . Život je lijep i treba ga punim plućima živjeti . Ništa ne odgađati , ništa kriti , ništa glupava časnost i djetinji ponos. Samo ljubav , nježnost i milost dijeliti . Život je samo igra i zabava . Ali ne treba pretjerivati , i u bestidnosti glavu gubiti . Božiji dar koji se ne prekida.

Par dana prije smrti Kosa otvori oči. Dobri me zovnu . U očima mu beskrajna nježnost i tuga. Kosa je izgledala jako dobro i svježe . Činilo se da su svi ožiljci nestali. Na tom djetinjem licu bila je skupljena sva bjelina i čestitost anđela.

-Hvala ti Luce za sve. Žao mi , neću ti se moći odužiti . Molim te dovedi mi Frku Frkicu . Hoću da se oprostim od nje.

Htjedoh da se pobunim zbog opraštanja. Ona me molećivo pogleda i postadoh svjesna da ona zna da joj je kraj blizu. Uopšte nije bila tužna . Neka radosna blagost i uzvišenost u očima je govorila da je spremna za ono što slijedi.

Dovedoh joj Frku Frkicu. Svo vrijeme Kosarine bolesti ona je bila raspamećena i tužna . I ogorčena što se Kosa razboljela i što je ne može vidjeti. Dobro dijete nije znalo da psuje i proklinje . Sada je bila bijesna na to neznanje. Tako bi rado psovala i proklinjala sve i svašta. Kako da slome i ubiju jedinog pravog Anđela kojeg je ona upoznala i iskreno , djetinje zavoljela ?

Kada je ušla u Kosinu bolesničku odaju , mirno bez panike joj prišla , zagrlila dugo i jako i “prigovarala ” joj:

-Baš si me uplašila frajerko jedna. Ja mislila ti Anđeo , a ti mi se sa Dobrim , među četiri zida samiš. Sreća da je Luca tu pa vam ne da ludosti izvoditi.

Kosara se poslije godina tišine od srca nasmija. Takva vam je Frka Frkica . I kad nespretno laže i “ruži” smijeh i radost zagovara.

Satima smo sjedili , pričali , smijali se blesavim mahalašima i njihovim glupostima, i opraštali im. Utom osjetismo da se Kosa zamorila i ‘veselo’ se oprostismo od nje.

Frka Frkica:

-Čuvaj mi se Malena, i zovni me u svatove . Ima da ti čočekom u novoj anteriji razdrmam svatove do nerazuma . Odmori se mila . Vidimo se uskoro.

Luce Malena:

– Odoh ja sad. Tu sam ako ti šta bude trebalo.

Kosara i Dobri skoro istovjetno:

-Hvala vam na svemu mile djevojčice. Život i dunjaluk bi bio tužniji i siromašniji bez vas dvije.

Sutradan je Dobri po Kosinoj želji doveo Omu , a blento ko blento , ne shvaćajući situaciju poveo Debu kao potporu.

Kosara se nije mogla kako priliči ni oprostiti od njega. Smješila se obojici na glupostima i blentovluku kojim su razbijali tmurne oblake koji su se gomilali oko bijele bolesničke sobe. Kada su shvatili ozbiljnost situacije bilo je kasno. Kosa se umorila i zaspala.

Kada je Dobri kasnije ušao , primjetio je da je sa kreveta skinut list Kosine bolničke anamneze. Znao je da mahalaši žele muhuranje mahalskog konzilija šta na ćagetu piše.

Slijedeća dva dana Kosara nije oka sklopila. Bila je neobično živa , bistrog senzorja , pažljiva i vesela. U Dobrog je gledala sa divljenjem i zahvalnošću . Molila je da joj priča i pjeva o Bogu Ljubavi i milosti , o sutra , o trešnjama i ljubičicama , o ljuljačkama pokraj Modre rijeke , o ljubavi vječnoj i iskrenoj, o ljepoti njihovog Grada čednosti i sveznanju njihove mahale.

Dobrom se srce kršilo , zatomio je zaledio vrišteći krik očaja , na snježnim i ledeneim prtinama bola , koji ga nikad više neće napustiti. A bio je raznježen da je može usrećiti . O tome što je Kosaru željela je najviše znao, jer to je bio i njen i njegov prelijepi život . Njegov , neodređene , sumnjive sutrašnjice i njen koji polako niz pješčane obale Modre rijeke klizi , da se utopi u vječnost.

Pri kraju tog dana i djetinjeg usnuća , Kosara ga zamoli da joj pročita pismo koje mu je ono jutro kod Frke Frkice dala. Po rukopisu je znala da je to njegovo pismo , koje joj on nije uputio . Pismo je Frka Frkica u svojoj dobroti ukrala od njega i dala njoj , misleći da će je radovati.. Ona ga nije otvorila , jer nije bilo suđeno da joj ga on dariva .

Dobri ga bez oklijevanja izvadi iz đepa na strani srca i lagano poče čitati.

“ Innocence , ljepoto mila ,

čudesna drugo zviježđa i maglica , nježna prijateljice mojih besanih noći ,

Dugo se ne dodirnusmo. Čitav jedan život , svih tvojih svijetlih , nebom obasjanih , nevinih zemaljskih dana . A ostadoh ti dužan bar jedan lahor poljubac .

No , … ća se mere…suđaje …a prelijepi život gre dalje …

Poetika je veoma moćan ali i beskrajno strpljiv posrednik između sna i jave , radosti i tuge , jala za propuštenim i žala za iskorištenim . Moćan hranitelj iluzija i slabašan zaštitnik zaljubljenih .

Ne smijemo izbrisati i zaboraviti ruku prošenu , nemilovanu a isprošenu. Možemo malenu zlatnu bukagiju maljem lomiti . Uzalud! Ona zapret kliče.

Usud !

A vrlo često , čitav ovozemni život je utkan u onom nepostojećen i bolnom – samo JEDNOM !

Ugh… kada bi bilo bar…

Ali nije Innocence moja ! Iako su lijepim anđeoskim imenom mnogi spelovali tvoje ime i u taš se pretvorili…

Eh , nekada nam ne bude dato ili nam korijeni nisu dali .

A ponekad se ne sjetimo da imamo moći da zaboravimo ( ono ko fol ) da imamo korijene .

Da možemo skočiti u vis i letjeti.

Ali časnost i nebo nas priječe. I zaboli nas … “

Dobri je čitavo vrijeme gledao u Kosaru dok je “čitao ” . Znao je pismo napamet. Upijajući njen lik za čitav život , primjetio je da jedva drži oči otvorene i da mu se smiješi. Tužni uzdah joj presječe mirno disanje.

Dobri nastavi da “čita ” , gledajući je , pun strepnje i dobrote .

” A mi se tada čitav život pitamo zašto bar JEDNOM nismo smogli hrabrosti i skočili sa litice koja ponorom vlada i poletjeli u visine Oceanu tišine koja sni i gdje nas ona , krasota mila i čudesna , s ljubavlju čeka.

Čak se i ne pitamo da li je to pravedno? Samo ko najveći tovari klepimo ušima i mučimo …

Nije važno ako nam se srce prospe u hiljadu ledenih kristalnih komadića i ako zaboli do suza . Naše srce je nevino i čisto . Opraviće se . Ili neće ! Ali biće zahvalno je što smo mu dali nadu i možnost da voli.

Neuki kažu da su riječi : Volim te zauvijek , precijenjene.

Nisu , Malena ni slučajno

Širom svijeta , kišom i suncem , bjeluju , samuju i mirišu mirijade stećaka i svjedoče : Voljela je i voljena bila . A svaki taj uspavani Kameni svjedok ima presliku u jednoj zvjezdici na nebu .

I budi sretna Anđelu mili što ti je lahorac snova i nade milovao i mrsio vrane kose.

Znači , voljelo se i živjelo se. Nije bitno koliko snovito ili sakriveno . Ili kojim dobrom ili bolom .

Vrijeme je tek jedna iluzija koju su izmislili ljudi i ne može da obujmi ljubav.

Sjećanjem i snovima , i poslije zemaljskog usnuća ljubav vječno živi , kao i miris kose , mršene i ljubljene.

… avaj …

Tako je to Innocence i nikako drugačije zapisano u mojoj hipofizi i nježnom djetinjem srcu.

Sretno i čuvaj se , ljepoto mila. “

Kosara još bijaše budna . Pruži ruke ka Dobrom i pozva ga . On joj se primiče , ona ga u zagrljaj prima i stišće jako , očajnički . Usnama njegove traži i dobija ih.

“Sočne su , šteta …” ona zaustavlja misao …

-Meke su i podatne , šteta …” on presjeca misao.

Njoj se dvije suze kotrljaju niz lice , on suza nema već ih je u danima ovim isplakao.

Ona lagano zatvara oči :

” Umorna sam ti mili dječače moj , ti oprosti mi …”

Ruke joj klonuše niz njegovo tijelo . On osjeti da još uvijek diše , ali sve tiše i tiše i … sve stade .

Dobri ne osjeća ništa , ni bol , ni tugu , u rukama nema težine . Mnije ; Kosara je tek grlica bijela koja hoće da bježi . On joj ne da , grčevito je steže i ljubi oči , lice , usne . udiše njene mirise … I naglo zastane i zastidi se sebičnosti svoje .

Dijete je umorno , leglo da spava i sanak nebeski usnilo . On mora pustiti Anđela da ode domu svom . Krajnje je vrijeme . Samo što nije svanulo.

Spusti je na ležaj , popravi joj halje i kosu , kleknu na koljena , primi je za ruku , nježno kao da je tek rođena beba , poljubi je i zausti .

-Počivaj u miru Kosara Malena , milo djetešce moje .

Alelujah !

Tamo negdje u daljini , u nekom drugom krajoliku umilni Eezan se mješao sa jecajućim zvukom katedralskog tornja .

Sunce je stidljivo prodiralo u djetinjom nevinošću bojenu sobu , najavljujući novi dan.

Prelijepi život ide dalje.

Amin !

Ah , skoro zaboravih ,

Dobri je imao dvadeset godina kad je prestao krhko poljsko cvijeće brati …zatomljujići krik duše.


												

Mili Anđeo se moli Bogu milostivom

الطفلة الملائكي تعلم الناس كيف أداء الصلاة وتذهل لجنة التحكيم ( Anđeoska djevojčica uči ljude kako se obavlja molitva )

…i zadivljuje i žiri i auditorij i…čitav svijet

Prisutni i žiri znaju samo da je taj Anđeo muslimanka i da se moli Bogu Jedinom.

Svi su znatiželjni ( vjerovatno i skeptični ) kako će to izgledati. Skoro niko ne razumije ni riječi . Blagosloveni bili oni koji ih znaju.

Kako molitva protiče , nadnaravni glas malene djevojčice , čini molitvu svetom. Umilnost i ljepota osvaja i zapanjuje jasnoćom i uzvišenošću , koja , vjerujem , dolazi nadanhućem Neba.

U prvi mah nervozni i znatiželjni gledaoci , protokom molitve sve više su začuđeni .. Zabezeknuti je bolji izraz. Zanijemili su . Tišina sa mirisom molitve lebdi . Samo se djevojčicim glas širi dvoranom .

Nema titla , nema prevoda , ali nježnost , milostivost , uzvišenih Božijih riječi plijeni i osvaja .Obnevidjeli i ne znajući značenje riječi spoznaju Istinu , o Božijoj ljubavi , milosti i dobroti .Nisu svjesni da su progledali slušajući milozvučni glas koji slavi Boga Jedinog.

I prisutni , i žiri i auditorij , ljepotom i beskonačnošću Božijeg nauka u kojem nema vremena i međa , su zatečeni i zarobljeni veličantvenim trenutkom. Rukama zatomljuju uzdahe i krikove ushićenja . .

Poput pravih vjernika koji se iskreno predaju Stvoritelju , prisutni nemaju izbora . Od silne miline , svima odreda , koža ushrne, od radosti otkrovenja suze polete, mozak ushiti , suze brišu , a one i dalje teku . Zanijeme . Sveopća svjesnost – Bog je Jedan i sve je od Boga Jedinog .

Prevod suvišan .

Nažalost cenzura ( zatamnjenje ) završnih vrlo emotivnih scena , punih ushita , suza , preobražaja …, pokušava ugušiti istinu , ali ne uspijeva :

Bog je Jedan

Amin!

Meri Cetinić – Mislim na tebe / Song – Lyrics

 

 

 

Raskoš u žutom Ljetni potpuri  

 

 

Mislim na tebe, dok jesen topi osmijeh ljeta

i vlaznim trgom vjetar seta

mislim na tebe, i dok misli bjeze

kad malo toga jos nas necim veze

i dok sa svoda zvijezda pada

mislim na tebe i tada

 

Tvoje su rijeci

ko noc sto sja u staroj luci

ko kisna kap na mojoj ruci

mislim na tebe pamtim tvoje oci

kad sve sto traje neka sjeta smoci

i kad me izda svjetlost grada

mislim na tebe i tada

 

Mislim na tebe kad je vrijeme lose

kad se bez mjere neke rijeci trose

i dok se kucom sulja gusta tama

i dok me motre slike s trosnog rama

na tebe mislim i kad valja leci

dok vjetar ljulja zadnji sjaj u svijeci

 

Mislim na tebe, i kad me vecer tugom zbuni

uz tanku kavu s velom sumnji

mislim na tebe, i kad ptice prhnu

cak i kad misli gube svaku svrhu

i kad me umor posve svlada

mislim na tebe i tada i tada, i tada

 

 


												

Diana i Babuška

Njeno ime je nada

Ona je krhka ruža Čarolije behara Svjetlost ljubavi Svjetlost u tunelu

 Cvijetna fantazija Veselost Dijete u oblacima  Mjačina duša

   Zvijezdice Krug radosti

Dijana hvala ti.

Dozvala si nam sjećanja i suze.

Živi, voli, igraj se i juri.

Jednostavno budi dijete. Tebi je samo šest godina.

Od  srca ti želimo  svu sreću koju  Nebo može podariti.

****

Babuška

Korača naša  babuška

Korača naša babuška,

štapom tukući.

Govorim ja babuški:

“Pozovi Iekara!

Od njegovih Iekova,

zdrava biti ćeš!

Ako bude gorko,

šta možemo tako je.

Pretrpiš malčice,

a kad ode Iekar

Ja i ti na ulicu,

igraćemo lopticu!

Trčat ćemo babuška!

Skakati visoko!

Vidi, sada skočit ću?

To je tako lako!

Govori mi babuška:

Zašto će mi doktor?

Ja nisam bolesna,

ja samo stara sam!

Stara sam i seda,

Negde sam izgubila,

mladost godina.

Tamo daleko,

iza tamnih gora,

Visokih vrhova,

vodenih dubina.

Kako se tu vratiti,

nije znano ljudima

Govorim ja babuški:

“Seti se tih mesta,

tamo ću otići!

Plivaću! lći ću!

Godine

tvoje mladosti

naći ću!”

 

Nada Knežević – Ciganska Noć / Song – Lyrics

 

Predvečerje Modroe rijeke Nemir  Mjesec je plovio

 

Ole – le, ole – le, ole – le…

 

Ciganine ti, zašto tugu kriješ?

Tamo, ko zna gde, ostavljen i star

Tabor jedan sam koga vreme bije

Zaboravu neće da se da.

Čerga im je dom, pesma im je drug…

 

Kraj razbuktale vatre dok jeca gitara

Oči prepune žara uvek drhte sa njom…

Nek odjeknu i pesme i zvuci daljina,

Violina nek svira – to je ciganska noć…

 

Čemu sad bol? Pesma utehu daje

Bar ovu noć oči srećom nek sjaje…

Nema sjaja od jutra i sutrašnjeg puta

Srce voli da luta – to je ciganska strast…

 

Ole – le, ole – le, ole –le…

 










												

Galerija Bosna zemlja Božije milosti u 15 03

Autor

Hajro Šabanadžović

 

Umilne boje ljeta                                                                   Urešen dan

 

Sjene i sjenke                                                                 Svilena magla

 

Crvene ruže u polju ljubičica                                               Plavetni ledenjaci

Galerija Bosna zemlja Božije milosti u 14 02

Autor

Hajro Šabanadžović

 

Ljubav i čežnja                                                                Voajer

 

Krici i bura                                                                              Božićni ukrasi

 

Oda jednoj ljubavi                                                   Svjetlosni mozaik

Bosna zemlja Božije milosti – Galerija u 13 01

Autor

Hajro Šabanadžovioć

 

Ona budna sanja                                                                               Grmlje i plavet

 

Naši snovi                                                                                  Božični ukrasi

 

Pustinjski vjetar                                                           Plodni oblaci nad krajolikom

Homerove takarli priče / Igrokaz na dan 5. Maj / Svibanj

Danas je 5.   Maj  / Svibanj 2024. godine.

Počesto ovi datum zapadne petkom..A petak je čuven po hejbet značajki:

-Počinje vikend , ali samo onim srećnicima koji znaju omastiti brk ili su sami sebi gazde . Oni koji kuluče i oni koji ne rade , njima svaki dan isti,

-rimuje se za riječ metak . ma dobro pane tu neko jalovo zrno iliti ćorak. Jazuk kolateralis,

– hadumi i prepisivači ne znaju za petak. Njima je svaki dan isti , jer iz dana u dan prepisuju,

-kažu mere biti i baksuzan dan . Napriliku , većini potonje opisanih na veliku nepriliku , zlo i sramotu . Jednog petka sastala se družba od 13 insana . Jazuk broj u takarli dan . Svi baksuzno završili. Kako ne bi !? Hoće se njih 13 sastati u petak , na 13 dan nekog mjeseca o kome su se crkve razišle i među sobom i sa historijom , pa ga mi ne možemo prijaviti , jer zarobljeni u dobrotu i um svoj ne širimo lažne glasine. Sad zamislite 13-tog nekog mjeseca u trinaest sati po hebrejskom lunarnom ciklusu , sastala se družba akšamlija , trinaestorica njih . 13 akšamlije , a ženska ni za iladža . Jazuk , garant ! Nit su prave akšamlije , nit đuvegije ; nist su age , nit su se na Ilidži kraj Sarajeva zapili , al vinopije dobre jesu , a poneki i izdajice . Mere biti svih njihke dvanaest u judejske japanke , odnosno apostolke obuveni,

-nova zapadna demokratija označila da je petak dan kad njihovi robovi mogu u mehane, jel krčme jal bircuse stampedat , da utole čemer kuluka , sve dok se u jeftinoj pijači i brlji ne obaljeste i ubarabate . Tada ih higijeničari ili grobari metlom il lopatom kupe , i u ćenife ili smeće pokrajnjih sokaka bacaju .

-petak je dan kada kuluk robinje kraj penđžera čame i đardine svoje neljubljene , nemilovane oplakuju u začudnom čekanju, nerazumom obdarene i isprane moždane šupljine svojih izabranika,

-petak je dan kad pametne ljube ( mahom onih iz prethodne stavke ) svojim đuvegijama krišom noći milodarje i još štošta dijele . I onda se svi malograđani i sveštena lica čude i sude , prstom upirući na nemoral i čuveni cognak curvoasije . Mi nikako da skontamo što su im krive azijske slatkice .

-petak bi se trebo prozvati blagdanom Metkovanja ili Metkovdan , ali bolje što nije . To bi to bila još jedna izvlakuša za prepisivače , blečke i hadume,

-petak je …

Ma dosta više , uduni , već jednom , dobri čovječe zatrpa nas blacki petkom . Ima li još kojijeh dana u hefti?

Nuto njihke , a ja jako započeo . E vala ću još o petku i metku u nastavku pismena , a vi to nećete ni anlaisati.

Ovog petka su se vako dani  podijelili:

124  dana  adio za navik. aha , samo se vi dekomodirajte.

Ništa novo reklo bi se . Historia est magistra vita nikad nikog išta da nauči. Svako svakom bijedu krca , upucava i takari . Gluhi i čoravi , a bome i naopaki vakat prihajo .

Ali , repeticio est mater studiorum ponekad  prepoznamo u danima koji se vrnu .

241 narednih dana , kažu , čeka ista sudba .

Mere bit da bidne, mere bit da ne bidne. Ali, uglavnom bidne.

A jopet  tko da zna? Ko da je dane briga za historiju ? Nju pišu pobjednici . A dani su čudo , ka perpetum mobile . Neprestano se rotiraju i vraćaju . I za sobom neštedimice povlače pučanstvo . Al’ dani se vrate još ljepši , umiveniji i mirisniji . Al hajvanski insani ne. Natakare se za vik vikova.

Jednog petka kazahu : Boj se Danajaca kad ti ljepote šilju!

Mi dodajemo i Trojanaca kada ti u posjetu hode.

Potonji ljepote helenske kradu. A Helena ko Helena, uvijek je svrbilo , još od dvanaeste kuke .

Tada je oteo ona nezasita švalerčina Tezej . I njoj svrabež otad nikad nije minuo . Čak ni kada je otišla na Jelisejska polja. Ma ne Pariška ,već na Ostrvo blaženih ,kada je za dva cigla srebrenjake o vaktu prevežena.

Nemojte se ništa više pitati ni čuditi !

Sve sama bruka i sramote . I tek pokoji takar.

U Helenin život su upetljali svi grčki i perzijski bogovi i poneki titan . Za egipatske , asirske, vavilonske nismo sigurni , jer nam nije dojavlljeno. A bome se bukadar što naivnih i pravdenih(?), što dobrih, što ljubomornih i zlih boginja i žena u (i)storiju o petku uvališe. A i prepisivači su prvine zatajili i o svom se jadu zabavili. Znate onu o ludom i zbunjenom, Hej ,deset godina prepisivanja o jadu , zlu , čemeru jednog rata i netakarenju , bez smisla i sadržine.

Moštel dumati ljudi dobri , a bome , poneki i zlohudi. Joj hajvana rajo draga .

Ne bi mi ni dan , ma ni sekunde ratovali , sve da nam je Helena mati bila. Nju zasvrbilo , sa đuvegijom se magle njegovim dvorima faćala , a mi da se rana il kakvog većeg jada dofaćamo i naj”'grabusimo. Nismo ahmaci . Nije čudo što se Ahilej opoganio . Svi osim Homera nasjeli na šuplju o Ahilejevoj ranjivosti. Jedino mahalaši i ‘omer skontaše da je ona pogan Patroklo bio njegova (ahilova ) peta. I u zajednički grob im kosti sprcaše. Pogan , pa to ti je.

U Helenin dever takar pohitiše hejbet kraljeva i švalera da ih ni ‘omer nije izbrojati moga. Modru rijeku Skamander silni bozi izabraše za sakupljanje krvi i lešina , i vidanje rana mahnitova . A oni ubleha Prajs nam Skamander za Neretvu našu tali . Jošte Stolac drevni , mu ko Troja dođe. Ono ima tu nešto. Paris mora da je našem bogumil Muji neki rod. Vazda se kod nekih krlajica , polubožica uvaljivali. E vala ne rekosmo vam zbog čega !Ma nismo mi toliko loši! Zbog recki , eto zbog čega.

Prema našim izvorima tih deset godina se nigdje osim ispod Troje , čini nam se , nije riknjavalo . Rijeku Stiks je Zevs natandario pored Skamandera da bi mrtvima i Ahileju bila bliže. Avaj , uzalud . Stiks vječnost darova čednim dušama , a smrt pogančerima.

Jedino znamo da su starogrci , napriliku Danajci , sebe metaforisali u drvenom poklonu i zanavijek ostali upamćeni kao loši i ljubomorni ljubavnici i pogančeri . Jer da nisu , niti bi im se žene tandarale i bježale sa tujinima, niti bi zbog njih ratove vodili.

A jopet ,  vrhovni žrec sa Olimpa , otac Helenin , braneći njenu čast , istragom kaznio Trojance . Sve to  slijepi ‘omer na šargiji poetski  iskanto i zamuhuro . Toliko belajli baksuzluka da čojku mozak , jal stane jal provrije , i u Stiks il’ Skamander obeznanjen se zavali i pamet ladi .

Što bi poete  rekli:

-David je uvijek takario Golijata, baš ka’ Tezej i Paris Helenu i  Menelaja.

U  prevodu :

-Pročitajte i vi nešto  , budite malo pametniji , i vidjećete ,  da ih još uvijek deru i taslače , ko Mojsije nekog  rogatog hajvana.