Nije srcu da bude tužno
hoće da pleše i voli
pjesme ljubavne da pjeva
ljubav labuđu da vodi
dođi mila dođi ljubavi
pruži mi ruku
lijeva u desnoj
desna u lijevoij
plešimo
i okret
tijelo uz tijelo
i okret
tijelo na tijelo
i okret
plešimo
dah uz dah
damar uz damar
nježnom ljepotom ogrni me
pustimo
strast ogoljenu da vlada
grli me noćas
vrelinom raspameti
nek zvijezde utihnu od čežnje
nek mjesec skrije pogled ljubomorni
nek maglice zanijeme od stida
jer nije srcu da bude tužno
ma koliko ti daleko bila
Monthly Archives: Maj 2023
Jesenjin – Citati
Citati:
“Ne vredi ostaviti ni ludom ni pametnom. Ako je pametan sam će zaraditi, ako je lud, sve će izgubiti.
”“Ako jednom odeš, nemoj se okrenuti, jer ako se okreneš moraš se vratiti, a ja ne želim da se vratiš odlazeći.“
„Gotov sam već. I stupam. Bezbroj je flaša u stroju. Ja zapušače skupljam – da dušu zapušim svoju.“I ja uvek kad zažmurim kažem: „Samo srce da oseti draž.“ Život vara, no i on nekada radostima ukrašava laž.
„U oluji i buri kraj nedaća svih, uz teške gubitke i tugu kletu, biti prirodan, nasmejan i tih najveća je umetnost na svetu.“
„Život vam je varka s toplom čamom. Zato će nas uvek opčinit s nova. Jer nam svojom grubom rukom samo piše kobno sudbonosna slova.“
„Ko je ljubio, taj ne ljubi više. Izgorelog nikog ne zapali.“
„Umreti nije ništa novo na ovom svetu, al’ ni živeti nije baš najnovije.“
„Hteo bih se ljubiti, hteo bih da me neko grli, hteo bih nekoga gledati dok spava pored mene.“
Meri Cetinić – U prolazu / Song – Lyrics
U prolazu
Sad smo skupa tako ritko, ma se tisin bit ce boje
Kad te vidin zasja svitlo, ti me gledas priko voje.
U zivotu sve se minja, uvik nikor sricu prici
Jos san zena, nisan stina, cuvan za te nike rici …
U prolazu …
Puse jugo, triska bura i bonaca dikod svrati
Jos visoko stoji ura, ovo brime, ovi sati …
Pusti neka vitar nosi one nase zadnje rici
Svitlo sja u tvojoj kosi, tvoj me pogled i sad lici …
U prolazu …
Tebe i sad zove more, zvono tuce s kampanela
Jos mirisu neke zore, nasa jubav srid tinela.
I dok sidin u kavani, sve jos tu na tebe slici
Sve je isto ka i lani, isti judi, iste rici …
U prolazu …
I dok cekan teku ure, ko zna ca i kome broje
Gledan nike mlade cure, nima veze, bit ce boje …
Svit je ovaj krcat zlobon, vaja ti na more ici,
Ma bi prije tila s tobon da izminin nike rici …
U prolazu …
Sanjah da mi praštaš
Jube
ako si ti nada
a Nebeskom milošću jesi jesi…
Llijepo je buditi se sa osjećajem da imaš nekoga
kome ćeš sinoćnje snove pokloniti
Moji su dani prelijepi
sve više sanjaju ltirkizni boju
kojom sniš
A onda
Sanjah da se sjećaš
da mi praštaš…
recimo
bijege moje
Sjeti se mila
upoznah te u plavetnom danu punom svjetlosti
jer ti bješe svjetlost
Oprosti ali moram te zamoliti da se uvijek sjećaš
onog proljetnog dana
kada su ljubičice mirisima tvojim ludjele moju dušu
a ti me pozivala sebi
Oprosti mi što te sanjam a da te nisma pitao da li smijem
I oprosti mi ljubavi što te tako dugo sanjam
ako sam se na tom putu malo umorio
Sjeti se mila labudice kako sam ginuo tražeći tebe
Puno je to nestajanja Jube moja
Čitav jedan vijek ljubavi traganja i snova
Oprosti mi što ne mogu da te svakog trena gledam
i držim za ruku
Oprosti mi što ću ostati željan milovanja
cjelova tvojih
I još mi oprosti što još lutam a Tišina sni
A krhka ruža tuguje
Hvala ti što si mi dala da u tvojim snima odmaram dušu
i ljubav svoju
Neću ti reći zbogom Najmilije
Sve do oprosta tvoga
traganje za tvojom sjenkom se nastavljaju
u eonima koji nam se kradu
Jelena Tomašević – Podmoskovske večeri / Song – Lyrics – Prevod
.
Подмосковные вечера
Не слышны в саду даже шорохи,
Всё здесь замерло до утра.
Eсли б знали вы, как мне дороги
Подмосковные вечера.
Речка движется и не движется,
Вся из лунного серебра.
Песня слышится и не слышится
В эти тихие вечера.
.
Что ж ты , милы , смотришь искоса,
Низко голову наклоня?
Трудно высказать и не высказать
Всё, что на сердце у меня.
.
А рассвет уже всё заметнее.
Так, пожалуйста, будь добра.
Не забудь и ты эти летние
Подмосковные вечера.
Podmoskovske večeri
Ne čuje se šuštanje u đardinu
Sve je utihnulo do jutra
Kad bi ti znao kako su mi drage
Podmoskovske večeri
Riječica se miče i ne teče
Sva srebrna od mjeseca
Pjesma se čuje i ne glasa
U tim tihim večerima
Zašto mili, gledaš odsutno
Okrećući glavu
Teško je izraziti i ne izreći
Sve što je na srcu
A zora se već sve više javlja
Zato te molim, budi mio
Nemoj zaboraviti te ljetne
Podmoskovske večeri
Tisuću ena biser Bjelavskih mahala 823* – 828*
823 * Kad suza nema i ne teku, ne trebaju …Život je suza… od zore, do zore
824 *. Pazi što činiš i još bolje pripazi šta ne činiš ¨!
825* Dani su prelijepi. Kako kome? Nekome lijepi , nekome slijepi , nekome mirišu na pržun.
826* Tekuća godina. Tekuće godine . Ko biva dani teku . Kao rijeke ili druge vode. Kao svi kružni tokovi u univerzumu. Sve ima svoj početak i svoj kraj. I onda ponovo. Panta rei.
827 * Prošlost se ne vraća , greške se plaćaju ljubav niko ne krpi ni za šaku zlatnika .
828* A jopet ima ih raznih . Bivaju , žive a ne znaju da su mrtvi. Dišu na škrge , a ribe nisu. Jedu na slamčicu , a ne primaju infuziju. Obijesno mašu ušima , a nisu hajvani. Kleče i mole se, ali Boga Milostivog ne pominju.
Frano Lasić – Zagrljeni / Song – Lirics
Samo more sve je znalo
i o tebi, i o meni
ostali smo sve do jutra
zagrljeni, zagrljeni
Zagrljeni mi smo bili
onog casa, onog trena
kad je pokraj mene proslo
tvoje lice, tvoja sjena
Ref. 2x
Zagrljeni, zagrljeni
kamen gori, val se pjeni
govorili nismo nista
zagrljeni, zagrljeni
Zajedno smo posli dalje
kasnim ljetom zaneseni
proveli smo duge sate
zagrljeni, zagrljeni
Zagrljeni mi smo bili
iznenada to se zbilo
niti tebi niti meni
nikad tako nije bilo
Aleksa Šantić – Duša
Ja vidim kad na te, topla i bijela,
Kroz tvoj pendžer mala mjesečina pada…
I šum svaki čujem tvoga odijela,
Na dušeke meke kada kloneš mlada…
Kao sjenka tvoja svake te minute,
Moja duša prati i uza te dršće…
I ljubice svoje čežnjama osute,
Prosipa na tvoju stazu i raskršće…
U baštama tvojim ono rosa nije –
To su suze sreće što ih ona lije,
Pri sjaju zvijezda u tihu pokoju…
U kandilu tvome kada žižak cepti,
Znaj, to duša moja prislužena trepti,
I prosipa na te zlatnu svjetlost svoju…
Aleksa Šantić – Sjećanje
Aleksa Šantić (27. maj 1868. Mostar – 2. februar 1924. Mostar, Bosna i Hercegovina) je bio uz Maka Dizdara najveći i najplodniji bosanskohercegovački pjesnik. Povezao je svojim djelom idejne i pjesničke težnje književne tradicije i nove epohe modernizma, kojoj je pripadao. Prvu pjesmu objavio je 1886, a prvu zbirku pjesama 1891. godine.
To su relevantni podaci sa kojima će se svi složiti.Ostale biografske crtice o životu pjesnika Alekse Šantića će se razlikovati od biografa do biografa,od kritičara do kritičara,simpatizera ili nesimpatizera.
Svi će pričati o Šantiću,svi će se trpati u mit o Šantiću , bez obzira da li su njihove riječi istinite,iskrene i ljudske,ili su samo proizvod nekih ličnih animoziteta i kompleksa,ili naloga dnevne politike. Neki će pokušati da doktoriraju na Šantiću,ali ga neće moći istjerati iz Bosne,kao što je to vehta Razija Lagumđija učinila Meši Selimoviću.
Nas ne interesuju tračevi i rekla kazala.Ne interesuje nas ni „pamet novijeg doba“.Ponajmanje našu pažnju zavređuje političko blaćenje ili glorifikacija lika Alekse Šantića.
Nas interesuje Aleksa Šantić pjesnik i ostavština koju je dao.Bogata je to kula.U toj kuli ima po nešto za svakog iskrenog zaljubljenika u poetiku i ljepotu, u Mostar i Bosnu.Svako razmišljanje mimo toga je toboparalitička glupost.
Da,označiće Aleksu maloumnikom,autistom i mjesečarem, koji ne može da zapamti rečenicu ili ne može da završi osnovne škole.
Gospodo vi koji ste školovani i takve mu pogrde darujete ,napišite bar jednu jedinu pjesmu ,koja bi kao Šantićeva poezija nostila miris đula,šadrvana i ljubavi kojom vaskolika Bosna odiše.
Gospodo vi koji u svakoj riječi dlaku tražite ,pogledajte da se u vašem oku nije sajkrila šuma od koje ne vidite ljepotu probeharale alice,šum Neretve, miris Bosanskog neba i nevinosti.
Gospodo,vi koji nacionalizam u svakoj riječi tražite,zavirite u svoja srca i pogledajte koliko otrova u njimu kola.
Reći će da su ga srpski savremenici pogradno zvali Aljo, a to je zbog njegovog kosmopolitizma i htjenjima zajedništva.Neki neuki zubati ljudi će mu pripisivati ncionalizam,koji oni u srcu poput ljute guje gaje.
Nama ne smeta ako neko kaže da je srbin,hrvat ili bošnjak.To je njihovo pravo. Dopustite vi nama da nudemo Bosanci.
Gospodo zavirite u leksikone poezije i provjerite koji je balknaski pjesnik bio plodniji i rječitiji od Alekse Šantića.
Samo jedan ga je prevazišao dubinom riječi,a to je Mak Dizdar. Ali Mak je tragalac za za korjenima i iskonom.
Šantić to nije. Šantić je pripadao epohi kada Bosna nije bila Bosanska. Tragovi Turaka su bili još snažni.Austrougare nije interesovala Bosna i njen narod , već samo demonstracija sile – velesile.
Šantić je bio Bosanac pravoslavac ,koga su svim silama nastojali da uvuku u ralje srpskog nacuionalizma.Za to su bili zaduženi Garašaninovi velikosrbi Jovan Dućić i Svetozar Ćorović. Oni su svojim nacionalističkim kandžama za grkljan ščepali nervička Šantića ,ali on se nije dao.
On je želio biti samo Bosanski pravoslavac i ništa više. Od dvojca je i krenula sva priča o Šantićevim „ umnim“ ispadima . Zloba i ljubomora, na poetu koji je pisao tako lako i onako kako to oni nisu umjeli.Oni su bili ograničeni,zaslijepljeni i koristoljubljivi.Dučić je mrzio ljepote žena i ljudi i mirise Mostara, koje Šantić iz svoje duše prelijevao u svoju poeziju. Ćorovićeva djela Stojan Mutikaša i Zulumćar su autobiografska.Šantić je je pjevao o ljubavi,svijetu u kojem se svjetlost neba ogleda u ljepoti žene i krajolika mostarskog.
Šantić se uvijek zaljubljivao u žene. U muslimanku, u katolkinju, u pravoslavku i u sve žene i djevojčice svijeta. Svaka žena je djevojčica i svaka djevojčica je žena.Oni koji ne poznaju ljubav i žene ,ne mogu to ni spoznati, ni prepoznati.Njihove prljave misli ih vode pedofiliji.
Koliko je samo ljubavi u njegovim pjesmama.Koliko dunjalučkih ljepota ostavljeno kao testament naraštajima koji slijede.
Mi nikad ne letimo za razmišljanjima: šta je pjesni htio da kaže , već za onim šta je kazao. A kod Alekse Šantića ima mnogo toga rečenog.Mnogo je tu ljubavi i ljepote. Da, tu u njegovim pjesmama obitavaju žene od krvi i mesa,koje vole samo one koje njihove srce hoće. On se ne stidi priznati odbacivanja.
Dobro, bila su to patrijahalna vremena, u kome đule i jorgovani bijeli nisu smjeli svoju ljubav tek tako poklanjati.Ako vidite prelijepu dvanaestogodišnju djevojčicu, vi znate da će ona , koliko sutra, postati prekrasna žena.Ona neće smjeti da vas voli.Ako ste poeta vi će te napisati pjesmu o toj nedostižnoj ljepoti, jer ona to zaslužuje.
A u Mostaru je svaka pristojnija porodica imala šadrvan i nemojmo mu zamjeriti ,ako je ponekda zastao da se napije hladne vode i nauživa mirisa đula i behara, baci pogled na neko uzdrhtalo djevojče, iako to nije smio.
Šantiće je odrastao,njegov Mostar se mjenjao ,ljudi su odlazili i nestajali.Neke nove rugobe su se spuštale na kaldrmu , noseći na prtinama svojih opanaka prange i gusle.
Bilo je sve teže biti Bosanac.Bosanske pravoslavce,muslimane i katolike su silom, mitom, strahom i mržnjom htjeli da pretvore u nešto, čega u Bosni nikad nije bilo.Sudarivši se sa zlom mnogi su bježali na istok, dosta njih na Zapad.
Šantića jer to boljelo i on je ostajao usamljenik.Vremena njegovih ljubavi su prošla.Žar polako gasne. Ostaje prostor samo za sjećanje i elegije. Sve je manje svjetlosti ,a sve više socijalne zebnje u njegovoj poeziji.
On ne kaže ostajte ovdje srbine,bošnjače ili hrvatu.On to pjeva dobrom čovjeku Bosancu, koji napušta svoju milu zemlju ,majku Bosnu. Aleksa Šantić nikada nije bježao od svoje Bosne i svoga Mostara.
Svjetlucava modrina Neretve je zarobila njegovu dušu i um. Otuda u njegovim stihovima lebdi poneki narodni zvuk.Otrgnuo je od zaborava neke riječi narodnog pjesnika, ubacio ih u svoje stihove i vjenčao ih sa vječnošću.
Anka Tomlinović mu je srce poklonila.Nisu mu dali da je voli.On je svoju dušu darovao Zorki Šolini.Kaćiperka ju je prezrela. Mlađahna Emina Sofić je prekasno rođena pa je njena ljepota bila dostatna samo za divljenje i poeziju.Tri žene,tri paralele koje se sjeku u beskonačnosti. Tri je neparan broj i znamo da ne može biti sretan,jer harmonija leži u parovima.Nesretni Šantić nikako da bude par.
Ipak to su tri ljubavi na kojima pjesnik može graditi svoje svijetove poetike.
Bajaga – Tišina / Song – Lyrics
Mrak se skupio u kap
rano jutro kao slap ulazi u sobu
da l’ si ikada pitala
tamne senke zidova ujutro gde odu
Oči su ti sklopljene
usne su ti umorne
ne ljubi me njima
nisu čvorci pevali dok je
iznad krovova svirala tišina
Hajde, Bože, budi drug
pa okreni jedan krug unazad planetu
noć je kratko trajala
a nama je trebala najduža na svetu
U mom oku samo hlad
u mom srcu samo stud, inje i prašina
nisu čvorci pevali dok je
iznad krovova svirala tišina
U cik zore zviždi voz
njime odlazim u OZ
neću da se vratim
sto god tebi napišem
pocepam i obrišem
al’ ti moraš znati
Nisi se probudila, zato nisi videla
igrale su sene
nek’ te dobri duhovi
i kraljevski orlovi
čuvaju od mene