Kroz gradsku noć od kamena i suše ulazi polje u moju sobu. Pruža zelene ruke sa ptičjim narukvicama, sa narukvicama od lišća. Nosi reku u ruci. Nebo iz polja takođe ulazi sa svojom košarom tek isečenog dragog kamenja. i more seda pored mene, polažući svoj beli rep na tlo. iz tišine izbija drvo muzike. Sa drveta vise sve lepe reči, koje sjaje, zru, padaju. Na mom čelu pećina u kojoj prebiva munja… Ali sve se naselilo krilima.
Danas mi se srce slama boli me prelijepi tango tvoj danima djetinjim godinama snenim decenijama ljubavnim želio sam mnogo dobio sve i još više hudo mislio sam ne može se ponijeti toliko sreće
i onda sli se tuga ko stihija silna neprekidna i sada tješim mnoge boli a se uvijek vraćaju i majku mi ubiše a ne mogu da je vratim san o njoj krhkoj i blistavoj doziva čednost jednu plavetnu i anđela našeg blogoslovljenog
i nevinost drugu dobrotom darivanom i mnogo ljepota ko pupoljci ruže ili djevičanske ljubičice na valima oceana što ih usud meni ote
a opet snovi mi govore život je prelijep mile moje i još uvijek sanjam želim poklanjati i samo poklanjati
