Hajnrih Hajne – Kad Žena Te Izda

 

Kad žena te izda, ti na drugu tad
upravi pogled svoj smeli.
Al’ bolje će biti da ostaviš grad.
Na rame torbu, i – seli!

I jezero modro ćes naći. Ko krug
vrbicu tu turobni stoje.
Pa isplači onde sav sitni svoj vaj
i sićušne bolove svoje.

I dok ćes na strme se bregove pet,
dašcući gazit ćes sporo,
al kada se popneš na kameni vrh,
nad tobom kreštat će oro.

Sam bit ćes ko oro, preporodjen sav
na onoj planinskoj klisi;
I doznat ćes kako na tom našem dnu
izgubio mnogo baš nisi…

Jelena Tomašević -Ime moje / Song – Lyrics

 

 

Zarobljena ruža Zaleđeno blago A duša voli

 

Na sve strane sveta se otisni

u cepu s tisinom me potisni

i pusti nek druga te voli ko ja

neka sto nema ni zemlje ni korena

 

Tiho, tiho, da te ne cuje

ime moje, voli me

i kad bogu se zameris

ne mozes da me ne volis

 

Boli zivot ko da nije moj

ime moje budi bolji njoj

ali kada sebi priznas sve

samo ja sam tu, ime moje

 

Tiho, tiho, da te ne cuje

ime moje, voli me

i kad bogu se zameris

ne mozes da me ne volis

 

Boli zivot ko da nije moj

ime moje budi bolji njoj

ali kada sebi priznas sve

samo ja sam tu, ime moje

,

Galerija Bosna zemlja Božije milosti u 14 02

 

 

 

Tuga iskri  Iskrenost

Tuga iskri                                                                                         Iskrenost

 

Tuga plevtne noći  Zgužvani san

Tuga plavetne noći                                                                   Zgužvani dan

 

Kristalni cvijetni dan  Nijanse ljubavi

Ktristalni cvijetni dan                                   Nijanse ljubavi

 

Galerija Bosna zemlja Božije milosti u 13 01

 

 

Snovi iza zatvorenog prozora  U grmu ruže

Snovi iza zatvorenog prozora                                                  U grmu ruže

 

U plaveti sni  Crveni krajolik

U plaveti sni                                                                         Crveni krajolik

 

Izgubljena dolina  Plavo brdašce

Izgubljena dolina                                                                        Plavo brdašce

 

 

Dolaze li empatični dani / Igrokaz na dan 30. Jun / Lipanj

Danas je Nedelja  30. Jun / Lipanj 2019. godine

 

180 dan je provelo  suđeni tren svoga bivstvovanja i nestalo noseći oceane sjećanja i snova sa sobom .

I mnogo umiranja i boli.

Preostalih 185 molimo da budu još nježniji , ali i obzirniji.    Znamo , nemaju moć brisati imena

zapisana u  ljepoti trajanja. Možda su zato krhki i kratkoročni. Tegobno je nositi tolike živote na

plećima i praviti se da ništa ne znaju. A dani su mnogo empatičniji i časniji od svih ljudi na ovom

dunjaluku.

 

Što bi poete rekle:

Dani ko dani,

uvijek blistavi i sjajni ,

nekom ljubav ,radost nose

Nekom bol , tugu i more prinose.

 

U prevodu:

-Nemojte se previše brinuti. La vita è bella

 

Silvije Strahimir Kranjčević – Misao Svijeta

 

In labore requies

Ima vječna zvijezda zlatna – za oblacim negdje trepti,

Ne vidje je smrtno oko, samo srce za njom hlepti.

Srce samo zvijezdu sluti – ideja je vječna, sama,

Adamovo teži pleme k njojzi krvlju i suzama.

Niko ne zna, kad se rodi – možda pravo onog sata,

Kada su se strašnom lupom zatvorila rajska vrata.

I od onda kroz eone: vjekovi su zvijezdu snili,

I od onda kroz eone: oblaci su zvijezdu krili.

U daleko, mutno doba, pod povorjem Himalaje,

Tražile su zvijezdu onu plačne oči drevne raje.

Na pustaram zvali smo ju i po prahu i po kalu,

Polusveti kad su magi bacali nas u peć Balu.

I veliki kad su kralji igrali se piramida,

Što i danas gordo stoje – ko kad nešto krvca zida!

I danas se dive ljudi, gledajući čuda ona,

I debele knjige pišu o veličju Faraona!

*

Sveta bašto Getsemanska, sveta vodo od Kedrona,

Recite mi, gdje je ona tajna zvijezda vasiona?

Po vama su suze pale na iskrene dvije oči

I sva bijeda čovječanstva u njima se posvjedoči.

Popila ih crna zemlja, popilo ih žedno more,

Ostala je pusta priča za dječinje razgovore!

A vječna je suza bila – Njemu samo posuđena,

Od vjekova ljudskih muka u oku mu sakrivena.

Dizale se za njom ruke, one oči pune bola,

Na podnožju Akropole, na proplanku kapitola,

Posred dima barikada zvalo se je njeno ime,

Tražio je staklen pogled ispod noža guillotine…

…. Il su lažni ideali, ili laže ovo doba;

Tko će otkrit ovu zvijezdu s ovu stranu našeg groba?

Epilog

…. Raslo čedo prenejako i u gladu i u sramu,

Ostavila njega majka, ljudska pravda maćeha mu,

Kad je išlo ulicama, niko njega nije gledo,

Niko pito: da l’ je sito neočešljano, suho čedo?

A gospoda sva u zlatu, s odličjima na svom fraku,

Ogradom su oblazila malo čedo na sokaku;

Fine gospe stiskale su nosiće si nježne, male,

Milmirisnom maramicom, kad bi čedo ugledale:

Smrdilo im čedo uljem, smolom, bojom, jelovinom,

Starim gvožđem i kožama i još nekom izmetinom…

I sve tako… čedo raslo, te sad bilo – kako bilo:

Jednog dana sve je gvožđe ovog svijeta pokupilo!

I čekiće i lemeše i sjekire – takve trice,

Nu što grijeh je, dragi Bože: i – topove i sabljice!

U pô polja čedo sjelo pa ko vosak gvožđe mijesi,

I sve raste… raste… raste… glava već mu pod nebesi’!

Pa sa visa, što je viši, neg bi ikad onaj bio,

I sve kad bi Faraune naglavice postavio

I najvišem piramidu po svećenoj metno kosi –

Prtili su drugi kamen, nek ga i on malo nosi –

– Haj, s visoka toga visa, kud se samo sunce penje,

Nasmija se čudni junak i sva zemlja porumenje.

Takva rumen tek se vidi, kad se smiješi zora rana,

Pa naviješta milim stidom osvit novog, ljepšeg dana

Diže desnu junak dobar, preko neba noktom ma'nu,

Oblačine s neba zdera ko hartiju tan-tananu.

A oblaci to su bili crni, teški, ledni, gusti;

Sa zemljice vjekovi ih isparili mučni, pusti!

Pa su krili zvijezdu onu, što ju ljudsko srce sluti,

A ljudske je nijesu oči nikad mogle dostignuti – – –

Ukaza se preko neba ljudske patnje slika cijela,

Svjetlost ju je na nebesa za dan suda prenijela!

Planu zemlja, svemir planu u krvavom, žarkom krijesu,

A sa slika, koda sumpor, vrele suze kapale su.

Kapale su vrhu živih i vrh onih što su bili,

Kroz vjekove što su ljudstvu kaplju po kap krvi pili.

Proklete su onda glave okrenule zemlji lice

Ne mogavši gledat neba: strašne knjige osvetnice!

A vrh svijeta azur drhtnu tamjanovim lakim dimom

Nad bratskijem čovječanstvom i nad zemljom-domovinom!

Glas se začu sa nebesa: Amo k meni, pravde žedni,

Amo k meni, uvrijeđeni, poniženi, gladni, bijedni!

A obasjan srijed svijeta o alat se junak štápi,

– Bogu hvala! muški zbori, briše s čela znojne kapi.

Gledao je pun veselja gdje se zvijezda na njeg smije,

Pa je protro zadovoljno žuljevite ruke dvije.

I podiže čekić teški miškom tvrdom kao kamen.

“Naprijed!” reče, a nebesa namignuše na to: Amen!