Miroslav Mika Antić – Pesma za nas dvoje

Znam,
mora biti da je tako:
nikad se nismo sreli nas dvoje,
mada se trazimo podjednako
zbog srece njene
i srece moje.
Pijana kisa siba i mlati,
vrbama vetar cupa kosu.

Kuda cu?
U koji grad da svratim?

Dan je niz mutna polja prosut.

Vucaram svetom dva prazna oka
zurim u lica prolaznika.
Koga da pitam,gladan i mokar,
zasto se nismo sreli nikad?

Il je vec bilo?
Trebao korak?
Mozda je sasvim do mene dosla.
Al’ ja,
u krcmu svratio gorak,
a ona
ne znajuci-prosla.

Ne znam.
Ceo svet smo obisli
u zudnji ludoj
podjednakoj,
a za korak se mimoisli.

Da, mora da je tako.

 

 

Bleki – Imam sjećanja

Iznenadni snovi
o tim i tim osjećanjima riječi

nose ta i ta sjećanja

javiće mi se Mila Gospođica

dobro je samo je malo letjela

a ona leti samo kad voli

 

za Grlicu Dijete u oblacima

kontam da je dobro

ona me zeza jer stvari “prepuštam ćutanju”

 

Neznanka mila što tango

sa snovima pleše i ruži

čuti moj nerazum i biće dobro

 

A ne znam

Krhko proljeće me najviše brine

tišinu bdije gedajući kišno nebo

 

Misteriozna djevojčice

dan tmuran i siv

ali život je lijep

 

Ah da zaboravljam

danas i juče i čitav život

ja ljublju vas

Mone i Impresionizam

 

Klod Mone (fr. Claude Monet)

Rođen 14,novembar 1840.- umro 5. Decembar 1926.

Slikarstvo je u jednom momentu zapelo.Bila je to era nasumičnog odabira tema i stilova.Uglavnom već viđeno,reproducirano i bezlično.

A ,tada tiho,nenametljivo i neshvaćeno,javi se grupa ilizionista koji likovnu umjetnost dižu na nove,neslučene i nedostižne visine:

Camille Pissarro  , Alfred Sisley  , Pierre-Auguste Renoir  , Claude Monet , Frédéric Bazille ,

Armand Guillaumin ,  Berthe Morisot , Edouard Manet , Edgar Degas ,  Mary Cassatt ,

Paul Cézanne ,  James McNeil Whistler .

Uz dužno poštovanje svim opredstavnicima impresionizma, naše srce je zeru priklonjenije Meri Kasat,Renoaru,Moneu i Maneu.

Danas je dan da damo neke osnovne naznake o  impresionizmu i Moneu, najdoslednijem impresionističkom slikaru. Zapravo,impresionizam je dobio ime po njegovoj slici „Impresija, rađanje sunca“.

Nećemo se šaliti kada kažemo, da  ni ne znamo po kojoj od njegovih Impresija je impresionizam dobio ime.. Mone je fascioniran Svjetlošću u čije je središte postavio čedo Božijeg stvaranja : Sunce.

Neuki pominju da su divizionistička tehnika i pejsaž njegova prava inspiracija.

Kako li samo griješe!

Letimičan pogled na bilo koju Moneovu sliku ih demantuje.  Pejsaž je samo okvir u kome on smješta svoja razmišljanja i poimanja Svjetlosti. Pejsaž, iako  je nešto jednostavno i prirodno , sasvim sporedno i apstraktno. Zluradi bi rekli nužno zlo bez koga bi slika bila tek malo okrnjena.

I ta tehnika. Kakva je to riječ tehnika?

Kako njome opisati ono što umjetniku ulazi u oko, koje zastaje fasciniranom tom Svjetlošću  i unosi njene treperave oblike u srce,koje nema tu širinu da ih sve  upije.

Tehnika to je suviše je fizičko i ljudsko.

Srce se plaši da će se raspući pred umilnošću i jakošću te treperave , milostive Svjetlosti i predaju je duši ,kojoj je ona srodnija.

Duša se  ražnježi i zaiskri ,jer Svtjetlost joj je poznata. Ona i njen  Stvoritelj su par u vječnoj igri Savršenstva, koja se zove Milost i Ljubav ,

Ponukana sjećanjem i trenutnim patosom ,duša prenosi doživljeno i viđeno na drhtavu ruku,koja nije sigurna da će biti na visini zadatka.I ta ruka, kruta ruka koju ne vodi ni tehnika, ni srce već raznježena duša, titra u potrazi za bojama koje su jedva dostatne i jedva da su dostojne da prenesu nježne valere lepršavih iskrica Svjetlosti.

Neka neuki uzmu svoju tehniku,kist i boje i polako zađu u pejsaž i pokušaju iznijeti svoje „ impresije“. Nije nego.

Onog momenta kad zaboravljena Svjetlost, zapretena u dubinama blagosti duše, ispliva iz nje ,vrati se oku i osnaži ruke, vi dobijete imprsionističku viziju već viđenog i proživljenog. Reklo bi se „ono malo duše“ se bezrezervno vraća korjenima da bi ih mi neuki i nesvjesni svoje duše cijenili i ocjenivali.

Zbog toga, svaka slika uzbibana impresionizmom je i fragment i ukupnost Svjetlosti.

Jer  njen Tvorac je takav .

Zastupljen u svekom djeliću svoga stvaranja i sveobuhvatan.

 

Radmila Karaklajić – Ciganske pjesme

   Mila Moja

 

Ovaj divni potpuri ciganskih pjesama u uvodnoj izvedbi raspjevane Radmile Karaklajić poklanjam svojim ljubavima gdje god one bile.

Ako se vama dopadnu , hvala vam.

Prevodi  i riječi su suvišni .

Srce osjeti ili ne osjeti ciganski žar,čežnju ,ljubav i bol. 

 

Divan narod.

Oteše im identitet . Rekoše im da su Romi.

I oteše čerge.

 

Bolje da su im dušu oteli.

 

Ali  Usud ima svoje planove.

Skoro trećina dunjalučkog svijeta se skita kao nekad  Cigani.

 

U potrazi za Suncem i pjesmom.

 

Sretno nam bilo.

 

 

 

Vali  Vali luduju  Vesna Morena S.

 

Kada u potpuriju počne da se javlja sintetika ,to je kraj našeg izbora.

 

Naš prijatelj Deba je usnio

In memoriam  Debi – Dvije godine odlebdješe, a on i dalje sni.

Zatečeni smo.

Nismo šokirani. Na ovom dunjaluku nas više ništa ne može povrijediti.

Samo su nam poremećeni planovi.

Mi ne volimo kad nam se poremete planovi. Naročito kad to činimo   sami sebi.

Onda moramo raditiu ono za što nismo spremni ili ne umijemo.

Mi smo navikli na radost i smijeh, muziku kao dekor , a sve da bi slavili naše grlice male i ljubav.

U jednom periodu smo trpili blizinu smrti. Ali se nismo navikli na nju. Nije nam u krvi.

Sada moramo raditi ono što uvijek  radimo , a to može izazvati sablazni.

Mojsije je , prvi put od rata , natakario na leđa harmoniku. Ostali su ponijeli , ono u ćemu su najbolji. I bukadar meze i pića. I malo sjete u srcima.

Jedan instrument će nam nedostajati. Tarabuk i, ali ne obični , već veliki ciganski doboš.

Nedostajaće nam i čovjek koji ga je decenijama grlio i nosio u naručju.

I budalesao sa nama. Blesan. Sad je našo bježati.

Idemo udovoj na žalost. Nećemo nositi cvijeće , ni paliti svijeće. Ni tugu oblačiti . To je za druge. Ne za nas.

Nosimo ono što nam je preostalo. Ljubav i snove.

Upotrijebili smo i riječ koja nas ponekad dotakne:

Sjeta.

Ovo je pravo veče za nju. Da sjedi pored nas i uživa u radosti.

Znamo , udova se neće ljutiti. Ona je jedna od naši milih grlica. Puno je toga predeverala sa našim dembelom i sa nama.

I praštala. I voljela. Pa opet praštala. Toliko je praštala da je ne možemo nazvati praštalicom, već sretnicom. Koliko ljubavi i  snova još u njoj ima, nismo ni svjesni.

Skoro!

Znamo mi to, ali   kod nas je to sasvim normalno i ne obraćamo pažnju na te „sitnice“.

Jedino što   ovoj prilici ne pristaje, su naše riječi : crkno, rikno, krepo.

Naš se blesa sinoć izmorio , uzeo klipaču, sjeo na pod ,rekao malenoj:

-Navij mi onu tebi najdražu , naspi sebi  štok ili onaj drugi konjak, ako ga nismo sinoć  dokusurili. Zapali nam po Gitanes, sjedi pored mene, samo me ovlaš poljubi, primi me za ruku i gledaj me nježno, kako si me uvijek gledala. Onda se nasloni na moje grudi da malo  rahatlučimo.

Nju zebnja tišti , jer za svih njihovih nestašnih  godina , nikad nije bio tako tih i usporen.

Ustade, nasu sebi kurvoazije, ostalo je.Nisu više pri cugu, a i nisu imali vremena.Sinoć je bilo prečih stvari. Joj, mamo mamice. Prhnulo im da se podsjete mladosti. I dobro se podsjetili. Opetovano.Pa još jednom. A onada se uparili četvrti put.Sve je u parovima.

Pristavi pjesmu,ovlaš ga poljubi, uhvati ga za ruku nježno ga pogleda, zahvalna za sinošnju noć i čitav život.Nasloni mu se na grudi

Noć je tiha,blaga. Muzika je sjetna, ali suze doziva.Nju njegov dah golica po vratu i rosi kosu.

Mili Bože , podsjeti me da ti se zahvalim za ovu sreću i tugu koju si me darovao,misli ona.

 

Blaga Noć

 

 

Pjesma se završila, ona skoro da je snove prigrlila. Osjeti da joj se vratom diže jeza, jer lahorac je prestao, a i glava joj, kao da je na kamenu.

Polako u strahu podigne glavu i pogleda . Njen Blesan gleda u nju. Osmijeh mu na licu , ljubav još uvijek iz očiju iskri. Cigar  među usnama  gori , ali se ne dimi. U uglu donje,  lijeve trepavice plava  suza visi i neće da padne.

Ona je pokupi, usnama nježno, polako da mu san ne poremeti.  Nisam znala da usne mogu biti slatke , misli i jubi ga dugo, očajnički.Spusti mu kapke. Ode u sobu, iz sehare na dnu troklinog ormara, izvuče dva zlatnika, dva šorvana , koje je on pripremio , vrnu se i stavi mu ih na oči.

Misli:

– Trebaće mu , dobar je bio ,ali ,  ljubavi  mnogo mnogo si griješio.

Blesa se umorio i dubok sanak usnio.

Znamo da ona još nije svjesna da je čekaju jutra bez poljubaca. Znamo da ne misli o tome da joj se više neće motati oko nogu. A takara nam i između. Znamo mnogo toga o praznini, koja će doći, i ona će naučiti.

No, jako je ona.Izdržaće.

Jer večeras je umilna veče, stvorena za takar . Muzika nek svira, cuga nek teče, život je lijep, konju jedan. Ne možemo mu ime izgovoriti, još se nije ohladilo.

Ali zato  možemo  ovu noć posvetiti njegovoj grlici i njemu.

 

 

Bleki – Neke ruke male

 

 

Umirao možda

ne znam

ležah u komi

smrt ne boli

ugodna je

zavodljiva

milina je

ne da mi se budit

 

i tada

 

neke ruke male

usne put zrele trešnje

dvije dojke mramorne

jedni skuti mirisni

zagrliše me

suzama lice kvasile

usnama znoj brisale

ostadoh tu

nebu zahvaljujem

što te imam

labudice dobroto moja

Mak Dizdar- Poziv

 

 

Poziv

 

A sada

hajdemo konačno

 

sada

pođimo jasno

 

u  onaj

hod nevidovni

 

konačno

sada

tamo

 

tu je  u torbi

hljeb i

kamen

 

tu je nož

i srce

 

hajdemo

 

pođimo tamo

gdje ne znamo sjećanjem

da ikada smo

i ičim bili

 

odakle smo tamo

zaista odavno

u sebe ovakve došli

 

u sebe ovakve

kakvi se nismo

ni skrili

ni snili

 

na duboko oranje bez pluga

i žitku sjetvu

 

tamo gdje je već uzorano

ono što nikad

orano nije

 

gdje je već posijano

bez sijača tamo

 

hajdemo

 

tamo gdje plodovi vise

ispod same ruke

 

i žetva nije samo

u rukama žrtvenika

 

pođimo onamo

gdje grobovi su

 

dovoljno romantični

i stravični

dovoljno

 

bez motike uvijek

iskopani za nas

 

tamo gdje se ne licitira

 

(  u ušima zuji još mi

glas onog roga one trube

 

dumbara još odjek doboša onog

među bubnjićima brda

 

luijepo je svježe još

na plakatima

 

a spikeri su ostali

ono što su bili

 

revnosni na dužnosti

 

i za svaku pohvalu )

 

Dragutin Tadijanović – LELIJA

Srce je moje skršeno, a tebi je ime Lelija.
I ovog proljeća žubori potok kao i proljetos
Kada si ti bila u Rastušju.
Gdje si, Lelijo, gdje si?
Vrbe uz potok rastu mekane kore.
Proljetos
Sjeđasmo ukraj potoka: Ti i ja.
Ustavši odrezah granu vrbovu
I sagradih sviralu sitnu,
Ja, Lem.
Kada ti dadoh sviralu
Potok je žuborio, žuborio:
Ti si u sviralu svirala
Kao vjetar što dolijeće s bregova.
Ja, Lem,
Nagnuh se, kradom, nada te:
U njedrima tvojim mirno, mirno ležahu
Dva mala, bijela janjeta.
Gdje si, Lelijo, gdje si?
I ovog proljeća žubori potok kao i proljetos,
Kada si ti bila u Rastušju.
Srce je moje zgaženo, a tebi je ime Lelija.

John Newton – Amazing Grace

   Rajske dveri

 

Svijet ocavao i žut Oblaci Krug ljubavi Vrelo istine Božija milost

 

 

 

Ponudili smo mnogo pjesama  Amazin Grace / Zadivljujuća Milost.

Trebali smo vam predstaviti i orginalnu verziju  Jona Newtona iz 1779 godine. Ni jedan pronađeni prevod nam se nije činio podesnim. Tada smo sjeli i napravili naš prevod. Nadmo se da će vam se svidjeti.

Amazing Grace

1.

Amazing grace! How sweet the sound
That saved a wretch like me!
I once was lost, but now am found;
Was blind, but now I see.

2.

Twas grace that taught my heart to fear,
And grace my fears relieved;
How precious did that grace appear
The hour I first believed.

3.

Through many dangers, toils and snares,
I have already come;
’Tis grace hath brought me safe thus far,
And grace will lead me home.

4.

The Lord has promised good to me,
His Word my hope secures;
He will my Shield and Portion be,
As long as life endures.

5.

Yea, when this flesh and heart shall fail,
And mortal life shall cease,
I shall possess, within the veil,
A life of joy and peace,

6.

The earth shall soon dissolve like snow,
The sun forbear to shine;
But God, who called me here below,
Will be forever mine.

7.

When we’ve been there ten thousand years,
Bright shining as the sun,
We’ve no less days to sing God’s praise
Than when we’d first begun.

John Newton Publiished 1779.

 

Zadivljujuća milost

1.

Zadivljujuća milost kakva umirujuća tišina

spašava mene bjednicu

bila sam izgubljena sada sam spašena

obnevidjela koja je progledala

2.

Milost je dotakla moje bojažljivo srce

milost je ublažila moje strahove

kako se plemenita milost ukazala

taj čas povjerovah

3.

Kroz mnoge opasnosti teškoće i zamke

često sam prolazila

plemenita milost me sigurmo vodila

i milost će me voditi kući

4.

Bog mi je obećao milost zauvijek

Njegova riječ snaži moju nadu

On će biti moj zaštitnika i sudbina

Dokle god život potraje

5.

Da, kad putenost i srce malaksaju

I kad smrtni život odustane

Biću prekrivena velovima

Života sreće i mira

6.

Zemlja će se ubrzo otopiti kao snijeg

Sunce odustati od sjaja

Ali Bog, koji me sebi pozvao

Bit će zauvijek moj

7.

Ako se zadržimo i deset tisuća ljeta

svjetlost će nas obasjavati

svakog dana ćemo slaviti Gospoda

od novoga početka.