Edgar Alan Po – Gavran

 

 

Jednom u čas tužan noćni, dok razmišljah, duh nemoćni,

nad knjigama koje drevnu nauku u sebe skriše,

bejah skoro u san pao, a neko je na prag stao

i tiho je zakucao, kucnuo što može tiše.

„Posetilac neki – šanuh – kucnuo što može tiše,

samo to i ništa više.“

 

Ah, sećam se toga jasno, beše zimnje veče kasno;

svaki tinjav odsev žara utvare po podu piše.

De čekajuć, srce snažim u knjigama zalud tražim

za Lenorom bol da blažim. Ime koje podariše

njoj anđeli, divna draga kojoj ime podariše

anđeli, nje nema više.

 

I šum svilen, šumor tmurni, šum zavesa tih purpurnih,

neslućenom, čudnom strepnjom obuzima sve me više;

da umirim srce rekoh: „To zacelo sad je neko

na pragu se mome steko, kucnuvši što može tiše,

posetilac neki pozni, zakuca što može tiše

na vrata i ništa više.“

 

Najednom mi strepnja minu i zureći u tamninu:

„Gosparu il gospo – kazah – ne ljutite vi se više,

bejah skoro u san pao, neko od vas na prag stao

i tiho je zakucao, kucnuo što može tiše,

da i ne čuh“… Tad mi ruke vrata širom otvoriše –

samo mrak i ništa više.

 

I dok pogled tamom bludi, bojazan mi puni grudi,

slušajući, sanjajući, snovi mi se teški sniše,

i zagledan u tišinu, samohranu pustu tminu,

„O Lenora“ reč jedinu, izgovorih tiho, tiše,

„O Lenora“ odjek vrati što mi usta prozboriše,

samo to i ništa više.

 

Vratih se u sobu svoju a duša u nespokoju.

I uskoro nešto jači udarci se ponoviše.

„Na prozoru, u kapcima, mora biti nekog ima,

miruj srce, da u njima vidim kakvu tajnu skriše,

miruj srce da uvidim kakvu tajnu oni skriše,

vetar samo, ništa više!

 

I otvorih kapke tada, kad ulete iznenada

lepršajuć gordi Gavran iz dana što srećni biše,

gospodski ga izgled krasi, pozdravom se ne oglasi,

niti zasta, nit se skrasi, dok mu krila se ne sviše

povrh vrata, na Paladin kip mu krila se ne sviše,

slete, stade, ništa više.

 

Videć pticu ebonosnu, osmeh tužno srce kosnu,

zbog važnog i strogog sklada kojim lik joj sav odiše.

„Mada ćube čerupane – rekoh – plašljiv nisi, vrane,

što sablasan traješ dane sred žalova noći, kiše –

kaži kakvim imenom te sile pakle okrstiše?“

Reče Gavran: „Nikad više.“

 

Začudih se vesma tome, odgovoru prejasnome,

mada smislom reči ove meni malo jasno biše:

al priznajem, nema zbora, ne čuh takvog odgovora,

i ne videh takva stvora crnih krila što se sviše,

zver il ticu čija krila na Paladin kip se sviše,

s’ tim imenom „Nikad više.“

 

No Gavranu s’ kipa bela ta reč beše mudrost cela,

reč jedina s’ kojom mu se misao i duša sliše.

Nit rečju tom zbor mu presta, nit pomače on se s’ mesta

a u meni sumnje nesta: „Svi me znanci ostaviše,

odleteše i on ko i Nade što me ostaviše.“

Reče Gavran: „Nikad više.“

 

Čuvši, duhom sav uzbuđen, taj odgovor brz, rasuđen,

„Stvarno – kazah – to što zbori, reč jedinu nikad više,

valjda reče njegov gazda, zlom sudbinom gonjen vazda,

dok sve misli koje sazda u jedan se pripev sliše,

tužbalicu mrtvih nada i dana što srećni biše,

tužni pripev: „Nikad više.“

 

Ali Gavran, stvor stameni, tužnu maštu bodri meni,

naslonjaču ja približih vratima što mogah bliže,

i glave na plišu sjajne, mnih znamenje tako tajno

u govoru svom nejahno nosi tica ta što stiže,

šta sablasna i odvratna, stara tica koja stiže,

misli, grakćuć: „Nikad više.“

 

Sedeć, slutnjom srce morih, i ni reči ne prozborih

tici čije plamne oči do srca me prostreliše:

i u misli zanesena, meni klonu glava snena

sa uzglavlja tog svilena gde svetiljke odsjaj sliše,

prileć neće nikad više!

 

A vazduh sve gušci biva, kao miris da razliva

kadionik kojim anđo kadi sobu tiho, tiše

„Nesrećniče – viknuh tada – božija milost to je rada

da ti dušu spase jada, uspomenu da ti zbriše:

pij napitak sladak da se na Lenoru spomen zbriše.“

Reče Gavran: „Nikad više.“

 

„Proroče il stvore vražiji, đavole il tico, kaži,

zaklinjem te nebom sklonim i Gospodom ponajviše,

dal’ ću dušu namučenu priljubiti u Edenu

uz devojku ozarenu koju svi mi snovi sniše,

uz Lenoru kojoj ime serafimi podariše?“

Reče Gavran: „Nikad više.“

 

„Sad umukni, kleta tico, – skočih, viknuh – zlosutnico,

u paklenu noć se vrati, u oluj i nedra kiše!

S’ tamom crno perje spoji, beleg laži gnusnih tvojih,

samoćom me udostoji, vrh vrata ne sedi više;

izgled i kljun tvoj ukloni što mi srce ojadiše.“

Reče Gavran: „Nikad više.“

 

I Gavran, stvorenje žalno, sedi stalno, sedi stalno,

krila mu se oko bledog Paladinog kipa sviše,

oči su mu zlokob prava, ko zloduha koji spava,

svetiljka ga obasjava i sen mu po podu piše:

duša mi se od te senke što se njišuć podom piše

spasti neće – nikad više!

 

 

 

Bleki – Godinama poslije

 

 

 

Godinama poslije slučajno sretoh istinu

milo moje pa ja o tebi ja skoro ništa ne znam

tad bila si dijete

čujem tvoje misli odnekud veselo lepršaju

nema veze mili moj ni ja o tebi

ti kao dijete malo veće

htio bi sve da znaš

 

mnogo mi nedostaje ta godina mila moja

mnogo mi nedostaješ jedina moja

nikad više sunce i mjesec

ogledat se u nama neće

zvjezdice i maglice

pravit nam smicalice

more i pijesak

biti saučesnici

niti će izgledati i namigivati isto

 

ponekad tek ponekad

u pravo proljeće kada kiši

i život buja ka nama stremi

naslučivao sam jeku

mirise ljetnih dana našeg proljeća

koje smo zagubili

u samo jednom jedinom pismu

 

svako malo osjetim laki titraj

tvoju ruku malu na mom licu

tvoje ruke nježne na mom uzdrhtalom tijelu

malo teže je naći tvoj vrat

ramena grudi plišane mi bježe

 

još teže ono što trebao sam a nisam dobio

uglavnom to mi nije žao

možda bih bio samo jedan od bijednih

od onih koji nevino dijete blate

djevojčice moja

 

boli sve to ljubavi moja

i nedostaje

mnogo mi nedostaješ maglice moja

ni plakat ne mogu

nisi me tome naučila

 

još uvijek se smijem i radujem

oči i osmjeh tvoj još ponizno čuvam

i sve poljubce osjetit mogu

ponekad sjednem i brojim ih

skidam jedan po jedan

umatam ih u celofan od biljura

poležem ih u seharu prošlih dana

na kojoj piše

sačuvano od zaborava

mila moja

Bleki – Bol

 

 

 

*

Bol.

Da , ima jedno osjećanje pod tim imenom.

Neuki ga krste raznim imenima.

Te ova bol, te ona, pa takva i onakva …

 

Bol.

Njena , njegova , naša naša, vaša, naši vaše nadigraše…

Ne bi trebalo tako biti.

A mere.

Ponekad mora.

Insani su poput egzotičnih hajvana i biljki.

Hoćemo mi jabuku jesti.

I kad se pomene bol, prvo na ljubav pomisliti.

 

Bol.

Srećom , mi nemamo boli.

Umjesto slijepog crijeva operisali nam bol.

I sada nas ponekad samo slijepo crijevo boli.

Znate ono, kad mala djeca stave ruke na oči i kažu gdje sam.

Tako i mi.

Mi znamo gdje smo, ali ne znamo gdje se dala Ona.

 

Bol.

Sram nas ne pisati o našoj boli, a ne možemo, jer bi prvo hećima morali tužiti.

Nije nam priopćio da li se radi o kongenitalnoj analgeziji ili greška pri operaciji.

Kako nismo tužibabe , moramo osjećati tuđu bol.

Nije da moramo. Ona nas operisana praznina boli.

Zato ćemo vam pričati o bolu nama bliskih osoba.

Možda neko i sazna šta je to bol.

Možda se , nekom , romantičarska bajka o ushitu i trpljenju učini patetičnom.

A nekom bude lakše, jer ponekad naša bol i nije…

 

Bol.

Ah,Da.

Ona zaista postoji.

Da.

Uz bol ponekad dođe i ona druga jadnica.

Tuga .

Kad se misica i prva pratilja srca nađu zajedno,mora se neizostavno pojaviti i druga pratilja.

Suze.

A čini nam se da suze uvijek krenu prije , boli i tuge.

Nisu baš vaspitane te suze.

One nikoga, niti mole, niti pitaju.

Samo grunuu. Tek tako. Nenajavljene.

Kao što će  večeras Dijete moje.

Zaboljeti ili banuti?

Tko da zna?

Krhke ruže su vam takve.

Mirisne i neprevidljive.

 

Bol.

Kao kapi rose.

Bole.

Kao Tišina i sni.

 

Sjećanja i ljubav nikad ne umiru / Iz Arhiva

Frka Frkica i Hiljadu pahulja bijelih


**
Pet mjeseci po Keminoj smrti ,umrla je Frka  Frkica  velika ljubav našeg k'o fol pjesnika i slikara.

Njihov poslijednji susret je obilježila  Montenova pjesma Hiljadu pahulja bijelih.

Frka zaslužuje da je se sjetimo  epizodom u kojoj  gostuje Kemal Monteno.

****

Anterije  i nevinost

**

Nazvala me Đugum Frka i zamolila da se vidimo.Šta ću,mislim,ne izlazi mi se,pripeklo,ali Frka mnogo toga zaslužila.Uvijek je mudra i čestita žena bila,osim jednom.Prvi put je monstrum unesrećio.Drugi put je prevarili.To jednom ili dvaput nikad sebi oprostila nije.A trebala je.Zlo i mladost – ludost.

Sjeli mi u Galeriju,sada neko carsko ime nosi.Poljubimo se u obraz.Svijet gleda, ne mere drugačije.

Ona čašu vode. Ja štok,mislim alkohol , ne od vrata.Gdje ćeš ba uprtiti tahte na se, usred kafane.

Šutim,ništa ne pitam.

Šuti , ništa ne govori.

Mučimo.

Razumijemo se , kao nekada. Još uvijek.

Ne kaže, ni kap nije okusila od rata i momenta kako joj je sin poginuo. Predomisli se  ,  hoće kurvoazije. Može rečem konobarici; ma ista ona Esma Drnda iz Šekerove što mi je srce htjela da  dere ko Musa jarca ; na živo. Ipak nije. Na vrijeme se drugi put udala.

-Donesi nam malena i dva kurvoazijea, jednu tulumbu  i jednu ružicu.Može i baklava sa strane. Frko Frkice , žao mi ,  što ruzaklije i  ribizli u fišek nisam zamoto. Ostarilo se , čo'ek  zaboravio što se nekad guštalo i šta se jednom nije konzimiralo…

Ima još jednog sina i kćer pa je nekako na noge stala. Morala radi djece.Oboje se ubračili pa sada sama živi.Muža ne pominje,već mi rekla,neki put prije ,od pijanca se rastavila.

Tužno; mislim,takva predivna i prelijepa žena,iznimno biće , a sreće sa muškarcima nije imala.Sve neki idiot,kreten  ili slično.Da je barem srela  neku  budalu  ili blentoviju,bolje bi joj bilo.To mu dođe kao neka navika , baksuze birati.Neko bi rekao usud. Nije birala, tako joj nematali; je’ život , jal otac.

Kaže,čita redovno sve što pišem.Sve gola istina i plaho joj se dopada,pogotovu ove nježnije i kao fol smješnije stvari.U politiku se nikad nije razumjela,sada još manje,ali mi vjeruje.

Ponio ja ono puce što se u uho stavi pa insan k'o fol bolje čuje.Meni svejedno metno ga ja ili ne metno.Ništa ne čujem,gluv ko dva topa.Granate me oglušuile na obje klempe.

Tako to život odredi.Jal nećeš slušati starije ili bilo koga? Evo ti granata,jedna,pa druga,pa milione njih, dok te dvije tri ne potkače.I grruuhh , pa grruuhh ,  i ja  gluv na oba uha,kao top ,plus još jedna. Nisam frajer oglušiti na jedno uho, kad imam dva.Stvar ravnoteže. Sve je u pravoima.

E , eto ti , cereka se usud , pa sad rahat belajiši i ne slušaj nikoga. Šeret neki , garant!

Osjeti se nije žena zaboravila govor mladosti.Kako ću bolan, šuti ona?Nisam ni ja,mislim u sebi.I skidam bubu iz uši,ovu Frku sve  razabiram.Ona uvijek razgovjetno,tečno i čisto govorila.Nije mumljala poput međeda i čudnih stranaca , k'o ovi današnji svijet.

Ima jedna molba,progovori.Zna da ću joj udovoljit,ali red je zamoliti.

Ide ti ona ovih dana u bolnicu; ništa opasno. Neka obična cista na anamo onoj.

Nema laptop,provjerila nema haber slikičnog radija u bolnici.Moli da koju epizodu jahačima, harmonikama i njoj, preko reda nabacim.Ona bi to išprintala i u bolnici čitala.Kaže nema takvog mahalskog kalemisanja  nigdje na dunjaluku.

Slike djece pokazuje i unučadi ima,pa ih hvali.Ne pita za nikoga.Ja ne pričam o tim nikoga.Od kako joj poginuo sin ,  muško je dotaklo nije.Puno je to godina nedoticanja;previše.Ali znam,ako iko može nešto durati,to  Frka zasigurno može.

Ja htjedoh nešto progovoriti,ona me šutka,očima ,kaže ne pričaj,nije ono  zbog onog što ja hoću da kažem ili predložim , već jednostavno zato što nikad nikome nije imala opjevati ono:

Joj,mamo mamice.

Samo jednom  vrlo davno,one divne prošlosti ;one večeri anterija i nevinosti  tijelo joj bilo spremno.Ali  prije toga , Deba ko Deba konjina samo neke svoje finte ganjao.

I ti me to veče iznevjeri.Drugoj dade ono što je meni pripadalo.Ne žalim se;samo kažem kako je bilo. O onom kasnije ne smijem pričati . Znam da nas to još uvijek boli.

Taj voz je propustila dok je žalovala sina.Dika njena,ponos maleni samo sedam godina imao.Popelo se dijete na trešnju,mamile ga crvene bobe.Tepo im,k'o malo djete djetetu.

Niko ih nije smio sa tog drveta brati.Trešnja se vidi jal’ sa Mrkovića,jal’  poviše sedam šuma,jal’ sa Trebevića.

Ona ga molila da ne ide.Dijete ko dijete.Šta  zna dijete šta je ubica ili četnik?Povelo i tri druga.Jedan dječak domac bio.Ona ih gledala i umirala od straha.Popela se djeca, crvenu bobu nijednu nisu stavili usta,kad četnik,monstrum , neki Skoko Milenko, tenkovsku granatu sa Poljina direkt među njih poslao.

Kaže zaboravila na Poljine,konatala tamo nema minobacača.Ni cvrknuti nisu mogli.Grruuhh i nema ih.Ona samo zanijemila,ni suzu nije pustila.U led ,ma ne u led već u antartik i arktik se protvorila i do danas se nije odledila.

Četvoro sičušne djece Majko mila,četvoro malenih anđelčiča Sejo mila,četiri milijarde snova nedosanjanih Bože Silni, što samo su par  nedozrelih crvenih boba htjeli da uberu; četnička neman, srpska pogan , ubila. Nije ubila nego nestala, u vazduh raspršila Bože Mili,Jedini. Ni pokupit ih ni sahranit nismo mogli. Ostala neka crvenkasta masa. Ne znaš da li su dječije jagodice ili crvene trešnje. Ni na grob mu nikad  nisam otišla, znam da ni dio njega tamo nema. Tu zastane,na suho zajeca.Više je to prigušen krik bio.

Otad se povukla u sebe.Tuga je to golema pregolema,preboljet se ne može.Muž i prije pio,tad se otisnuo i nikad sebi više nije došao.Žao joj ga,ali znala je da mu je to i bez tragedije bilo nanijećeno.Sve mi ovo ranije pričala,ali zaboravila. Kako neće,i ja bih;možda i gore od njenog muža prošao.

Šutim,neću da je mučim i da kažem da je u Sarajevo još  5.000 djece što ubijeno,što nestalo.Tek da se zna.

Ja je ispratih do kuće,taksijem naravno,ne bi se noge mogle popeti sve da je u pitanju ona slatkica Frka iz najljepših dana. Spustiila se ona niže od Pašina brda,u kućici maloj,trošnoj,na našim Bjelavama, živi. Njoj drago, vidim milina joj srcem bije.

Po običaju sređen i uglađen,iako već đuturum;sav u bijelom.Ono, sa kosom da se složi.Ne mislim u svatove ići,jako je ljeto.Neki se u jesen žene,zna se koji,zbog plodova zemlje.Mi u proljeće ili rano ljeto.Snova i jubavi radi.

Jako vruće,ništa dova ne pomože.Ona me pozva sebi na kafu ja rado pristajem,da se  mađara kutarišem . Znam zašto me zove.Popismo kafu i još jednu.Mahom ćutimo i nježno se gledamo. Ponekad jedno drugom ruku stisnemo.Nismo previše tužni,više nostalgični.

Ustajem,kasno je poslijepodne,brzo će ga akšam smijeniti.To je ono,naše vrijeme ,kad ludovanje kreće i ne može da se zaustavi.Zna to ona;znam to  ja.Mislim , red je ,  vrijeme je da pođem.Kaže sjedni,još jednu zapali. ‘Ajd’,poslušam je.Sada će ona ,samo nešto da završi.Nešto se zamisli,otvori onu novu , ovih novih dana haber kutiju i pristavi nam Keminu:

Hiljadu pahulja bijelih.

Muzika teče, mozak ubija.Sjećanja naviru k'o ozon poslije kiše,samo se prelijevaju u hiljadu pahulje duginih boja.Ni cigar nisam završio,ona se vraća.Pogledam je.

Meni suze niz lice.Treći put  u životu jer  Ona ulazi bijeloj anteriji,nov novcatoj.

Vrijeme kao da se vratilo  na ono veče kad su tri golubice u anterijama bile. Jemenka ona haramska preda mnom stoji i pogledava u me.Sretna je što me usrećila izgledom koji mladost doziva.

Kemo tuguje :

Hiljadu pahulja bijelih večeras pada

Umiru pahulje bijele i moja nada

Da li te vjetrovi nose

Jedina moja

Na nekom oblaku mekom duginih boja…

Ne zna se ko je ljepši ona ili anterija.Muzika i pahulje joj se prelijevaju kroz kosu,vlaže oči i lice,nalik su suzama.Dotiču joj  nježne ruke,ona ih podiše i sve počinje da treperi i da nestvarno biva.

Ona je ; mila Frka iz Đul bašte kada puna nade i života je bila.Njeno tijleo igra,gori i lebdi.

Sluti se,ništa  ispod nema.Grudi i noge djevojačke,boje ćilibara ispod bjelila anterije nestvaran krajolik nude.Ona je mlada , što svoju poslijednju djevojačku noć oplakuje.

Njen budući muž  , nije dragi ,  vać očevog prijatelja sa sela sin.

Zla sreća je stizala i prestizala na svakom koraku.Gdje god krene,gdje god se makne njena zla sreća je sa osmjehom čeka.Zato se ovaj bolero posvećuje onoj maloj Frki što na krlilima ljubavi je htjela da živi.

Šteta, mislim,trebao sam ovu ljepotu prije nekih drugih upoznati.Možda,a možda i ne?Neće duša Princa malog ,ni u ovoj nebeskoj slici, isključivosti.Ništa drugačije ne bi bilo.Samo bi jedna uloga  u bajci bila  dopisana i tada bajka ne bi bila bajka,već nejasni trolist srama neki.

A ovo dijete malo bi vjerovatno nesretnije bilo,ako je to moguće.

Njoj suze na licu,meni suze na licu,valjda se pahulje tope.Osjetimo; i srca i duše plaču.

Smirimo se,valja izaći pred svijet.Sreća njena ona se nikad šminkala nije.Nije joj trebalo,toliko je blistava i lijepa Malena uvijek bila..

Malo se sagnem,poljubim  je u čelo,uvijek oniža krasotica bila i kažem:

-Čuvaj se  dobroto moja milosti puna.

Ona se raznježi,suza samo što ponovo ne pođe,klima glavom,riječi nema.Trgnu se i sa osmijehom reče:

” Ali ima da u komšiluku pukne bruka,od trača i jeda.Nemaju šta raditi već samo olajavati,i tuđe brige voditi.Sve tračaruše u džamije odreda idu.Ovdje i tebe i konzilij svi znaju i kakav nas glas bije.Neke tvrde da su sa vama bile.Mnogo njih.Neke nas mrze što sa nama nisu bile, još više njih.I muškinje nas mrze.Ti hadumčari će me najviše olajavati.Ljubomore i pakosti radi.”

Pušta Montena ponovo i pojačava do daske.Prati me,do ulice,vrata kučice trošne ostavlja širom otvorena.

Muzika  titra,bjele sjene nalik anđelima izlaze,kao da ih hiljadu pahulja bijelih na led života tjeraju i pramenove svjetlosti razbacuju.

Zavjese u susjedstvu  se tresu.

Ljepota moja me zagrlila čvrsto i ljubavnički se privija uz mene.Dvije siluete,besprekorne, bijele i blještave na kapidžiku stoje.Ljepota prošlih dana i sjećanja čine ih  nestvarnim urotnicima. Zalazeće sunce je na njima, dok se pahulje lome i ne tope.

Mahala, te sjene, tu bajkovitu nošnju i bjelinu nije vidjela četrdeset godina ili pedeset godina.Neki od škiljavca iza penđera nikad.Ni strasnije poljubce žene i čovjeka,što iskustvom i neugasivim plamenom ljubavlji gore.

U predahu ona šapuće šteta,mogli smo dobri glumci biti.Ja se šalim;nismo vremena za gluposti imali,trebalo je glumiti preteške uloge života.

Zatim me ponovo ljubi dugo,očajnički.Kao na rastanku dvoje ljudi svjesnih da se ovaj djelić sna  nikada više ponoviti neće.Ja se ne bunim,uzvraćam joj , za sve naše neljubljene dane i noći;i njene i moje.

Dok se rubini presijavaju u njenoj kosi Kemin refren bruji i ja zapjevušim,možda treći put u životu:

Ti si noćes sva u bijelom

Tamo gdje se pjesma čuje

Pahuljice srca moga

 

Ko te ljubi i miluje…

 

Ona se odvaja,suze joj u očima.Ljepota moja nije dobro ,mislim ja! Neka me ledena  jeza hvata.

Kažem vratiću se mila,nekog od ovih dana ,da nastavimo gdje smo stali,”ako treba pobjeći od sveg sad…”

Uvijek taj Kemo,uvijek ti Indexi,gdje god kreneš,šta god uradiš,pomisliš ili usniješ evo ti njih.Moraju svojim tuč muhurom  sve ovjeriti.Neka ih,muzika ljubavi je to,takve više nema niti će biti.

Ona se smješka,neizmjerna tuga sjaji joj u očima.Samo prošaputa;kako ti kažeš,mili.Miluje me  ručicom malom po obrazu,dugo,grčevito.Okrenu se i lahko,kao pahuljica odleprša.Vidim bijelu anteriju  na vratima kako se i njiše i maše i poljubce šalje.

Tako je izgledao rastanak mladih ljubavnika sa početka sedamdesetih, ne zrelih osoba   novoga,a već bajatog milenija.Trenutak zastane,kao da bi sa vratila i nešto rekla. Glava klima :ne,ne ,ona ulazi u kućicu malu,trošnu i pritvori vrata..

Zapalih cigar usporeno,duboko udahnuh i izdahnuh.Niz ulicu hodim.Povučem dim,dugo ga otpuhujem.Izvučem pljosku,što bi Mojsije reko alkoholeru,nije kurvoazije sada pijem samo štok.Nema više tog slatkog vakta.Gucnem nikad viši cug,skoro da se zgrcnem, ne mogu sebi doći.

Ne od štoka.To život se ponovo zbio.Koračam niz brdo,taksi ne tražim.Niz brdo se sve kotrlja.

Nikad više nisam imao prilike da joj se zahvalim za svu dobrotu koju mi je i koju nam je poklonila.

To evo sada iz srca i blagosti čiste duše kličem jer znam da me osjeća i čuje:

Hvala ti velika čestita i mila ženo,mala  Velika Frko Frkice,najdivniji prijatelju i dobrota naša,za sve što si nam darovala.Nikad nije kasno da kažemo voljeli smo te,svi od reda.Svako od nas na svoj način,iako to nekad nismo znali pokazati.

Dani su prolazili , izgubilo se vrijeme.Raspisalo se o Jahačima,Harmonici,anterijamaLuci i Frki; i pjesmu koju pride.Ništa na haberu nisam objavio.Mislim,iznenadiću je i sve napisano joj lično pokloniti. Valja i obećano ispuniti.Vidim četrdeset dana je prošlo,a meni kao tren.

Nazovem.Javi se.Ili pospana ili umorna taji joj glas.Može kaže,sutra se o akšamu kog nje vidimo.Sat gore dole ništa ne mjenja.

Suta u podne ; sve natenane,po tabijatu.Žilet,voda,sapun,mirisi i abuzenze vodice,teget plišano odijelo,leptir mašna i prsluk od kadife,glanc cipele sa bijelim pertlama,kare i zejtin osmijeh na licu i pičim.

Srce drhtii pjeva . pičim,pičim,pićiču i na Bjelave veselo stičiću.I stigoh.

Taksi polako klizi do ulice iznenadnih poljubaca,do kučice male trošne. Na vratima Frka u rubin  anteriji.Sa kapidžika se čini malo većom i krupnijom.Anterija se raspucava i nudi.Priđem i saginjem se da  je poljubim ,ali ona okreće glavu i poljubac na obraz pada.Mlada žena  se smješi kroz suze ;to nju Dobri za majku zamjenio.Drago joj i uvodi osjedjelog zbunjenika u kuću.

A tamo,odar boli i tuge!

Na odru ;svilenom od bjeline ; nježnom od ljepote ,urešenom đulama svih boja, prekrasno dijete u anteriji plavičastim safirima  optočenoj –  sanja. Strast svoju,neutoljenu, vedrinu svoju,žeđ za životom sa sobom na nebo nosi.Buket djevičanskih ljubičica joj u ruci i jedna slika.Znam je,lica anterijska i nevina sa nje glede.Igrom slučaja ja pored nje i zagrlio je,lagano kosu joj ljubim.Sada joj lice mirno i spokojno ;kao da je odahnula i smiješi se.

Piano!

I u smrti –  ljubav i muzika  sve je.

To je dijete moje ,naša ,mala Velika Frka je usnula.

Kraljica vrišteće boli čini se sni.O Frko,Frkice otvori oči,mladoženja tvoj Princ Mali je došao.

Čuti dijete.Ne progovara.Bespomoćna  od čekanja njega neuviđavnog,umorna bila pa spije.

Oko nje nema nikoga samo kćer joj,tuga i ja.

Kapi kiše po penđerima  liju i pjesmu nose:Ti si nam bila u svemu naj,naj,naj;u sve'mu naj.

Priđem meleki i poljubacem joj,kao nekad ,orosim  onaj dio između kose i čela i samo jedna jedina suze kanu na usne njene.

Znam sada bi se smijala i ne bi dala da joj tu suzu brišem,već nestašno čekala da se sama u usne upije.

Kćer kaže ma'ma bi htjela i poljubac nježni što sve znači.Zna sve joj majka ispričala.I šta se zbilo i što se nije zbilo;a trebalo je da  se zbude.Glupava mladost ili dušmani neki,ili jednostavno sudba na put nekoj sreći uvijek nesavladive prepreke nose.

Zastidi me ova mlada žena, načisto.

Kćer mi kafu,žestoke cigar plave kutije za koju su francuzi ukrali Frke ples, bez filtera i kurvoazije,čitav bocun i dvije kristalne čaše  na sto iznijela.Kaže ma'mo mame joj rekla  šta volim, a i trebaće mi.Dignem obrvu na ono ma'mo mame.Ona se nestašno smješka kao nekad Frka.Na tacni srebrenoj pismo.Kaže za vas je.Osvrćem se i gledam,nema nikoga  oko nas.

Ide ona sada nazvati brata i kasti mu da je majka umrla.Brat joj u tuđini radi.Nije bio doma već pet godina.

Majka joj znala da ću  po običaju zakasniti, kad treba odocniti i sve pripremila za to kašnjenje.Poželjela  jednom glavnu ulogu po svom scenariju odigrati.U tom scenariju  sa njom se oproštam na njen način.

Još jednom joj život scenario po njenoj zamisli poklonio;skoro.Onu veče bjeline i oproštaj poljubaca i hiljadu pahulja  bijelih.

Ode  Frkina kćer u drugu odaju.Ista ljepota ; mila i blaga.Vrckava i vesela,ni tuga to ne može ukrasti.Diskretna.Nadam se da je bolju sreću u životu ma'mo mame pokupila.

Primičem sto odru blještavom  i čitabe što sam za nju pripremio iz đepova vadim.Uzimam njenu desnu ruku u moju lijevu ruku,đozluke na nos tandarim i čitam joj:

Predah pravim,cigar palim.Dim polako uvlačim i otpujem.Kontam dim joj nikad smetao nije,a i pušila je u ona naša vremena.Poslije nije.Za cigar treba kafa,piće i društvo.Pića i kafe imala,društva nije.Šta će joj onda cigar go golcat da je truje.Kurvoazije sipam i cokćem.

Čašu odlažem i Frku gledam.Ne javlja se,ćuti.Zeru ublijedila,kao insan koji  nešto sprema,a tuga ga mori.

Joj,Frko Frkice,gdje si sad?

 

Kraj I dijela

Drugi dio Sutra Subota 22.jun/lipanj 2019. u 20.08 h

Bleki – Tuga ne stanuje ovdje

 

Gdje je radost

tu je tuga

gdje je ljubav

tu je dušman

u sebi mračnjaštvo bludnice nosi

 

jednog sunčanog majskog dana

nebo je tišinu spustilo

misli dunjaluk oluja se sprema

ptice nestale sa safirli neba

cvijeće prestalo da miriše

 

Ezani su preskočili sabah i podnevni vakat

ljudi su zabezeknuti

to se nikad u Gradu desilo nije

 

Sunce ne sija

jedan ga oblak zaklonio

uporno ga u korak prati

ne da oko da proviri

kaže dolje jedno dijete siluju i kolju

nije tebi gledat

 

poslije je kiša padala četrdeset dana i noći

ništa ne pomaže

djecu i dalje siluju i kolju

dani su i dalje prelijepi

tuga se odselila sa dunjaluka

više ne podnosi boli

Marina Boroditskaya – Toliko nježnosti od nepoznatih muškaraca

 

Toliko nježnosti od nepoznatih muškaraca
bez nekog posebnog razloga
jednom mi se u Parizu konobar obratio
nemoj zaboraviti cigarete, draga!

Tražeći gramofonske ploče u Londonu
na nekoj sam tržnici zalutala
lokalni trgovac je, uzdišući, rekao
što mogu, ljubavi, kad im je cijena porasla!

A u New Yorku, u zračnoj luci,
pokazujući mi izlazna vrata,
postariji crnac stalno je ponavljao
samo me slijedi, bez panike, mala!

Toliko nježnosti od nepoznatih muškaraca
što sam im to, kvragu, učinila?
ostani samo na nebu, Mjeseče
mirno spavaj, biseru, na dnu oceana.

 

Slavopjev Dodiku – Kako te nije sramota krmak jedan debeli???

Prenosimo bez redakcije i razmišljanja:

PISMO BIVŠEG SRPSKOG VOJNIKA KOJE JE POTRESLO RS: PA, KAKO TE NIJE SRAMOTA, KRMAK JEDAN DEBELI?!

Portalu Freshpress.info javio se Slobodan Savić sa molbom da objave njegovo otvoreno pismo Miloradu Dodiku predsjedniku RS koje, a mi ga prenosimo u potpunosti bez ispravke.

Gospodine predsjedniče zovem se Slobodan i imam 55 godina. Bio sam vojnik vojske RS i danas nemam hljeba da jedem. Obišao sam skoro sva ratišta po BiH i kao mlad momak mislio da služim svojoj zemlji a sada vidim da smo svi mi borci služili samo vašem interesu predsjedniče. Evo 25 godina čekam bilo šta od vlade ili države jer sam ranjen kod Doboja, a i PTSP imam.

Čekam i ništa da dočekam i sam sebi kažem koja sam konjina bio što nisam otišao negdje vani i pustio vas da se koljete. Predsjedniče ovamo u medijima izjavljujete kako ste vi zaštitnik našeg naroda i Republike Srpske a ustvari vi ste samo jedan obični kriminalac.

Da kriminalac ne bojim se ni vas ni vaših dželata koje šaljete ljudima da ih ušutkate neka dođu da im pokažem ko sam. Pokrali ste sve skupa sa Izetbegovićem i Čovićem a mi obični narod gladujemo i gledamo svoju djecu kako gladna u školu idu..

Kako te nije sramota krmak jedan debeli??? Vidiš koliki si zato jer imaš sve jer živiš na našoj grbači.

Nadam se da će uskoro doći tvoj kraj i da će te Evropa ili Amerika skinuti sa te pozicije pa ti oduzeti sve vile i stanove koje si kupio našim parama. Znaj jedno predsjedniče kada pukne u narodu niko nas neće zaustaviti, a onda ste svi najebali. Ne mogu dalje da pišem nemogu jer ću napravit neko sranje bez veze..

Bilo je to otvoreno pismo predsjedniku RS Miloradu Dodiku.

Biseri bjelavskih mahala 355* – 360*

 

355*Sve je lijepo ,dok ništa ne zahtjevamo. Prijateljstvo je opasno iskušavati.Ljubav još opasnije.

356* Postajete nehajni i neobazrivi jer lako vam je uvijek bilo  ,  čuveno ALI  kaže : kad tad će vam biti jako teško.

357* Boja je vladar ljubavi. Kojom god bojom vi poželite da naslikate svoju ljubav , ona se odjene bojom koju zaslužuje.

358*Duša i njen  Stvoritelj su akteri u vječnoj igri Savršenstva, koja se zove Milost i Ljubav ,

359* Onog momenta kada prestaneš pokušavati usrećiti druge, možda usrećiš sebe.

360*Na putu ka visinama nisu potrebna krila, već samo ljubav.