Tatjana Lukić – Slijedom poja

 

 

 

svukla sam halje

-pohabane dare

od matere što naslijedih

 

pretjesno mi ruho roditeljke ostaviše

 

preslice i razboj

za moj porod pripravljene košuljice

neka s čežnjom zagledaju vojni –

izblijedele slike

 

pod prstima paučine

nek se sviju naka modri bedro Marijino

nek mrznu ognjišta i zavrište sveci

 

ja sad mislim na se

 

rasula sam krštenice

prve tlapnje pisaljke

i početnice

zagubila za me tkane pelin-vijence

i mrkuše

 

-neka uzme kojoj fali materino krilo

tkanje krpa suzno bdijenje uz kandilo

 

za me nisu vatre puzavice

što mole se tuđoj ruci –

brižljivom žeraču

 

luču dojim

pohotnicu

divljakušu

 

koja sama pribavljat ćr

szha pruća za potpale

izvor – vode za gasnuće

 

Bleki – Velike djevojčice tajne znaju

 

Znam češljati ženske kose

veoma nježno

staroegipatski lagano

sa biskanjem i pucketanjima

skoro do uspavljivanja

ali dašci između drhtavih usana

dodiri tjela ježe do milina

onda se sve pretvara u nestašluk

 

kosa se ponovo zamrsi

pa opet odmrsi

ukrug

do broja jedan

i nazad

dok ne svane zora

tada treba slaviti novi dan

život je prelijep

potrebna si mi

i ti to znaš

 

velika si djevojčica

tajne za tebe nema

ne sakrivaj se

dok se pola riječi gubi

u jecaju ah taj predivni život

ostaje ton univerzuma

zapisan u kriku

mamo mamice mila

pomagaj

Neuki opet lupaju

 

 

Neki Sean Carroll – kosmolog i profesor fizike sa, kako tvrde , “uglednog” univerziteta California Institute of Technology , lupa kao i mnogi neuki njegove fele.
Da li je prolupo, mi to ne znamo.

Fizičar kategorično tvrdi: Život poslije smrti je nemoguć.

Aha , kad bi to bilo tačno.Tada bi život bio besmislen, zar ne?

Njemu je kao dokaz dovoljno što on ne može na nekim svojim aparatima izmjeriti svijest,odnosno detetkovati je u trenutku smrti.

Nećemo se sporiti sa ovom nebulozom.

Mi krenemo na spavanje, uvrnemo prekidač i obasja nas mrak.
Da li je to znak da električne energije , laički rečeno struje nema.

Normalno da se šalimo ovim pradoksalnim povezivanjem fizičkih stanja različitih oblika energije.

A možda i ne.

Ako neukog naučnika nije stid roknuti nebulozu pred globalnu javnost,

zašto bi se mi stidjeli istine.

Šta kosmolog i fizičar zna o duši , stvaranju i smrti.

Evo , izazivamo ga neka svim svjetskim instrumentima izmjeri – detektuje stvaranje ljudske

svijesti / duše.

 

Tvrdimo da ni jedan aparat neukih , ni jedan koznolog ili fizičar uz pomoć svih kosmologa , fitičara i

mjeritelja “duše”to ne može identifikovati.

 

A šta bi sa strujom?

 

Pa , kad nam zatreba pritiskom na taster ponovo je uključimo.

 

A šta sa dušom?

Nažalost neuki ne shvataju da je Bog Milostivi još davno rekao da smo on ima znanje o duši.

 

Naravoučenije:

Pustite neuke budale neke lupetaju i prave se jako pametni.

 

 

 

Pomen Davorinu Popoviću – Kad ne bude mene…

 

 

 

Otac i majka te rode, jer tako Nebo odredi.

A sve , prije i poslije toga ,  je u Božijoj milosti.

Svima nama ON , JA JESAM unese u naše biće beskonačni  milodarja i pazi na nas.

Ljubav,dobrotu,ljudskost..,sa posebnim akcentom na dvije tri posebne osebujnosti,

koje mormo sami prepoznati.

 

Sve je ostalo je stvar izbora.

 

Davorin Popović !

I obavezno dodati odrednicu : Indexi.

 

Odavno smo shvatili da samo Sarajevo grad čednosti može roditi velikane koji pripadaju isključivo

njemu i dostatno svima.

 

Reklo bi se, u  potrazi za srećeom i ljubavlju  Stjepan Popović je sa sunčanog Hvara klepio,

do tamo neke Bosne Zemlje Božije milosti, prkosne od sna i  do tog nekog snježnog Sarajeva,

da prostiš ,Grada čednosti nevinijeg od sna.

 

I nađe Stipan i posao, i sreću i dom.I sustiže san u liku prekrasne Tereze , čestite žene

a mu rodi mu sina Davorina.

Moralo se tako desiti.

Nebo odredilo da se tu u srcu, u pupku , savjesti svijeta rodi Pjevač.

 

Bezvremenost Grada čednosti i njegove univerzalne široke skute ,u kojima ima mjesta za sve iskrene i

časne ljude je najbolje odredio potonji Košarkaš i Pjevač Davorin Popović:

-” Sve dugove koje nosim u sebi prema Sarajevu, moram da pesmom odužim. Ko zna još koliko …”

 

Pravo izbora!

Jedan od najboljih tadašnjih košarkaša ex Yu prostora se odlučio za muziku.

Pjevač  je shvatio  da se jedino muzikom ,ljubavlju i ljudskošću može odužiti svome Sarajevu,

Gradu čednosti.

 

Odužio ih je.Sve do jednoga.Za svaki tren sreće,radosti i uspjeha što mu je Grad čednosti podario,

uz pomoć svojih prijatelja iz Indexa ,  prvenstveno zahvaljujući Slobodanu A Kovačeviću,Fadilu

Redžiću,Đorđu Kisiću,Ismetu Arnautaliću,Ranku Rihtmanu,Nenadu Jurinu, ali i mnogim drugim

polaznicima i akterima najveće svjetske muzičke akademije.

 

Davorin je trajao  39 godina, do poslijednjeg daha svog života, koliko i Indexi .

Nejgovom smrću , znalo se ,prestaje sa radom najveća muzička i slobodno možemo reći ,

sveobuhvatno povezujuća,najljudskija institucija na prostorima ubijene nam majke Jugoslavije.

 

Kada ne bude živućih aktera jedne predivne epohe,  ostače tu , Negdje na kraju ,  u zatišju i

nezaboravu  Pjevač i Indexi , kao spomenik vrhunskoj , plemenitoj i nepodnošljivoj lakoći sviranja

i pjevanja.

 

Hvala im.

Bleki – Balada o jednom odru

 

 

 

Srce drhti i pjeva

pičim, pičim, pičiću

na Bjelave u moju mahalu

veselo stičiću.

Polako klizim

do ulice iznenadnih poljubaca,

do kučice male trošne.

 

I stigoh.

Ali nije bilo veselo.

Nimalo.

Na vratima Frka u rubin anteriji.

Sa kapidžika se čini malo većom

krupnijom.

Anterija se raspucava i nudi.

 

Priđem i saginjem se

da je poljubim.

Čeljade okreće glavu

poljubac na obraz pada.

Žena se smješi kroz suze .

To nju Dobri za majku zamjenio.

Drago joj i uvodi osjedjelog

zbunjenika u kuću.

 

A tamo,

odar boli i tuge,

muči.

Na odru

svilenom od bjeline

nježnom od ljepote

urešenom đulama svih boja

prekrasno dijete u anteriji

plavičastim safirima optočenoj

sanja

 

strast svoju

neutoljenu

vedrinu svoju

nepatvorenu

žeđ za životom

neugaslu

sa sobom

na nebo nosi

 

Buket djevičanskih ljubičica joj u ruci

i jedna slika.

Znam je,

lica anterijska i nevina sa nje glede.

Igrom slučaja

ja pored nje i zagrlio je,

lagano kosu joj ljubim

.

Sada joj lice mirno i spokojno ;

kao da je odahnula

i smiješi se.

Piano!

I u smrti –

ljubav i muzika sve je.

 

To dijete moje ,

naša ,mala Velika Frka je usnila.

Kraljica vrišteće boli ,

čini se sni.

 

O Frko,Frkice

otvori oči,

mladoženja tvoj ,

Princ Mali je došao.

Čuti dijete, ne progovara.

 

Umorna od čekanja mene neuviđavnog,

umorna bila, pa spije

Oko nje nema nikoga ,

samo kćer joj,

tuga i ja.

 

Kapi kiše po penđerima liju

pjesmu nose:

Ti si nam bila bol u srcu

nevinost u duši mila

 

Priđem meleki

poljubacem joj,kao nekad orosim

onaj dio između kose i čela

i samo jedna jedina suze

kanu na usne njene.

 

Znam sada bi se smejala

ne bi dala da joj tu suzu brišem,

već nestašno čekala da se sama u usne upije.

 

Kćer kaže :

Ma'ma bi htjela i poljubac nježni što sve znači.

Sve zna .

Sve joj majka ispričala.

I šta se zbilo

i što se nije zbilo;

a trebalo je da se zbude.

 

Glupava mladost

dušmani neki,

ili jednostavno sudba

na put nekoj sreći

uvijek

nesavladive prepreke nose.

 

Zasrami me ova mlada žena,

načisto.

 

Pianissimo

 

Kćer mi kafu,

žestoke cigar plave kutije

za koju su francuzi ukrali Frke ples,

bez filtera i kurvoazije,

čitav bocun

i dvije kristalne čaše na sto iznijela.

 

Kaže, ma'mo mame joj rekla šta volim,

a i trebaće Vam.

Dignem obrvu na ono ma'mo mame.

Ona se nestašno smješka kao nekad Frka.

 

Na tacni srebrenoj pismo.

Kaže za vas je.

Osvrćem se i gledam,

nema nikoga doli nas troje.

Mladost se hinjski a čarobno smješi

Mulac je zbunjen

 

Ljepota mila snije.

Ode Frkina kćer u drugu odaju.

Ista ljepota .

Mila i blaga.

Vrckava i vesela.

Ni tuga to ne može ukrasti.

Diskretna.

Nadam se da je bolju sreću u životu

no ma'mo mame pokupila.

 

U pismu mnogo prelijepih snova

poneka suza

čitam i teško dišem

uspomene klize

svako malo dignem pogled

tako ja nju duši prinosim

ona zna i smješka se

 

Napokon smo noć proveli sami

zajedno

sa ljubavlju i snovima

jedino nismo ljubav vodili

 

Ima i nekoliko riječi

ličnih

samo za mene.

 

Mili moj

uvijek sam te voljela

Ti

oprosti mi

 

Ustajem na usne joj spuštam

poljubac nježni

što sve znači.

nema se šta oprostiti

niti žaliti

samo suze obrisati

pasti na koljena

pogledati ka nebu

skrušeno spustiti pogled

izreći Njegovo ime

pianissimo possibile

voljeli smo se

Vasna Parun – Ti koja imaš ruke nevinije od mojih

 

Cvijetna fantazija Jadi žene u bijelom Rasuto srce

 

Ti koja imaš ruke nevinije od mojih

 

Ti koja imaš ruke nevinije od mojih

i koja si mudra kao bezbrižnost.

Ti koja umiješ s njegova čela čitati

bolje od mene njegovu samoću,

i koja otklanjaš spore sjenke

kolebanja s njegova lica

kao što proljetni vjetar otklanja

sjene oblaka koje plove nad brijegom.

 

Ako tvoj zagrljaj hrabri srce

i tvoja bedra zaustavljaju bol,

ako je tvoje ime počinak

njegovim mislima, i tvoje grlo

hladovina njegovu ležaju,

i noć tvojega glasa voćnjak

još nedodirnut olujama.

 

Onda ostani pokraj njega

i budi pobožnija od sviju

koje su ga ljubile prije tebe.

Boj se jeka što se približuju

nedužnim posteljama ljubavi.

I blaga budi njegovu snu,

pod nevidljivom planinom

na rubu mora koje huči.

 

Šeći njegovim žalom. Neka te susreću

ožalošćene pliskavice.

Tumaraj njegovom šumom. Prijazni gušteri

neće ti učiniti zla.

I žedne zmije koje ja ukrotih

pred tobom biti će ponizne.

 

Neka ti pjevaju ptice koje ja ogrijah

u noćima oštrih mrazova.

Neka te miluje dječak kojega zaštitih

od uhoda na pustom drumu.

Neka ti miriše cvijeće koje ja zalivah

svojim suzama.

 

Ja ne dočekah naljepše doba

njegove muškosti. Njegovu plodnost

ne primih u svoja njedra

koja su pustošili pogledi

goniča stoke na sajmovima

i pohlepnih razbojnika.

 

Ja neću nikad voditi za ruku

njegovu djecu. I priče

koje za njih davno pripremih

možda ću ispričati plačući

malim ubogim medvjedima

ostavljenoj crnoj šumi.

 

Ti koja imaš ruke nevinije od mojih,

budi blaga njegovu snu

koji je ostao bezazlen.

Ali mi dopusti da vidim

njegovo lice dok na njega budu

silazile nepoznate godine.

 

I reci mi katkad nešto o njemu,

da ne moram pitati strance

koji mi se čude, i susjede

koji žale moju strpljivost.

 

Ti koja imaš ruke nevinije od mojih,

ostani kraj njegova uzglavlja

i budi blaga njegovu snu!

Bleki – Ruže i djeve


I ovaj današnji je prelijep kao i svi drugi dani. I prolazi.

I danas  se neko zaljubio, rođendan slavio, milovao…

Mirisni cvijet poklanjao i obljubljivao.

 

Sjećate se Prevera.

Poklanjam ti ružu za jedan dan

Ljubav za uvijek.

 

Malo je slagao.

No , bitno je da je u tom uzvišenom trenu vjerovao u svoje riječi.

Da li baš?

Oko je nestašno , i srce varljivo , a…

 

Danas je poklonjenih ruža sve manje. A djeve kao i uvijek prelijepe i mirisne .One ljepše i mirisnije polako venu ,a prekrasne su u svome cvatu. Nema ko da ih zalijeva i mazi.

(Jal’ blentovije , jal’ levati, zauzeti prepisivanjem i šupljim arapskim „pjesnicima „ prepisivačima, hanefijama.Savjete još šupje nam dijele. Ova rečenica nam se ušunjala radi dnevnice.)

Svakog jutra procvjeta jedna milosna ruža.

Savaki dan jedna djevojčica plače jer nema kome da je pokloni.

Noći i noći su probdjevene , u suzama.

U očekivanju da dan zamiriše svatom , uvijek se djeva pita:

-Zašto ne učiniš … da se tvoji snovi poput svile ubiju oko moje duše…. Učini to, molim te!

Vapaj , krik , jecaj milosti niko da čuje.

Ne razumijemo .

Gdje su ruke milosne.

Gdje su sanjari kreposni.

Gdje je taj neki od muškaraca ,

kukavica biti.

Ljubav je bit i Milost svega.

Gospod Jedini

nam reče:

Ljubav i milost je sve.

I praštanje.

Mnogo praštanja.

U čekanju prolaze ti časni dani.

Jedan za drugim , prelijepi i puni nade.

Naš kalendar i čast mole oprost.

 

Rajner Marija Rilke – Rastanak

Kako sam samo osetio sve što
rastankom zovu. Kako znam i sada:
nepreboljeno i jezivo nešto
tamno, što tkanje nekog lepog sklada

kida, još jednom pružajuć ga amo.
Što bespomoćan bejah gledajući
ono što mene – a mene zovući –
pusti da idem, zaostavši samo,

ono što ko da bejahu sve žene,
a ipak malo, belo činilo se,
i ništa drugo do: mahanje što se
već više i ne odnosi na mene,

mahanje neprekidno iz daleka,
sve tiše – jedva objašnjivo više:
možda šljivina grana što se njiše
kad sa nje žurno prhne ptica neka.