davno se nismo čuli, još od devedeset i neke prošlog vijeka.
Umišljati nije loš fakat.
Mnijem , imam neka prava.
Davne 1974./1975, su me poslali da položim ako treba i svoj život za tebe.
Nećemo sad o tome da li su me pitali ili nisu.
Imao sam dobar i simpatičan CV i neophodnu visinu.
i poslaše me na Dedinje i ponekad u Karađorđevo .
Jednom sam , ko’ slučajno , na petanest dana zalutah u Dobanovce.
Volio si ; hajd’ recimo,prirodu
Kažu pazi nam na Tita.
Jašta ću drugo raditi , nego paziti.
Te godine skoro da mi nije dozvoljeno da imam pametnijeg posla.
O danas šta da ti rečem Stari?
Velim , nema potrebe da ti pričam, vidiš i sam šta se dešava.
Gledaš nas , a žaloste te ljudi zli koju nam ubijaše Majku domovinu
prelijepu i časnu Jugoslaviju.
Još više te boli plemeniti narodi koji ko stada kurbana , ka janjadi za klanja,
šutke prihvataju da ih zatvaraju u torove ,
i prinose kao žrtve na sotonske / šejtanske oltare .
Znam , tužan si jer i dalje ubijaju tvoje časno pučanstvo.
I pljačkaju ga i porobljavaju , u fašističke ih konc torove trpaju.
Četiri decenije zla je previše da bi to nevini , napaćeni narod mogao izdržati.
Ali trpi.
Dokle ,pitaš se?
Eh , i ja se pitam!
Neću ti puno tupiti štovani druže.
Volio si da te oslovljavaju sa druže Tito,
jer bio si najveći tovariš.
A veći si dinGospo od svih monstruma zajedno,
svih onih zlotvora i ubica , koji te ruše ,
i uzludno guraju tamo gdje je njima mjesto ,
na smjetljušte historije/istorije/povijesti.
Imam samo jednu skromnu molbu .
Za tebe prava pravcata sitnica.
Ti si uvijek imao veza i znao prave riječi koja otvaraju svaka čarobna vrata.
Daj molim te , potegni neka poznanstva , tamo gore , progovori koju.
Mislim da je vrijeme da se sva fašistička , nacionalistička ,mafijaško – pljačkaška bagra i fukara pomete sa lica zemlje i uputi u mjesto koje joj po zasluzi pripada: u pržun oliti pakao.
Hvala unaprijed i drugarski pozdrav.
Do tada:
Smrt fašistima / fašizmu , sloboda jugoslovenskom narodu.
Oči uvijek traže svjetlost
U tamnoj sobi
traže svjetlost svijeće
U noći na modrom nebu
gledaju u mjesec
Ako slučajno neki oblak
svojom sjenom mjesec zakloni
Tad male tačke u oku svoj sjaj
hoće da povežu
sa sjajem neke zvijezde
Gdje god da se nađu
srce i misao čeznu
da im kroz putanje
struji svjetlost
Ne plači Binka
djevojčice srca milostivog
Sabki je sad dobro
sad je uzvišeno Nebo štiti
ništa joj se loše
više dogoditi neće
u moru tišine plavom
zarobljena u srcu
daleko od svijeta boli
uronjena u radovanju uspomena
što ko raskošne lađe
dušom neshvaćenom plove
iskri bezgranična ljubav
za sve koji ste je voljeli
za sve koje je ona boljela
jednog proljetnog dana
kad vakat vam milost podari
srešćete se opet
ovdje il tamo negdje
gdje potoci bistri vječno teku
svejedno je
razastrt će se smjeh
dva zagrljena djeteta mila
što o ljubavi i dobroti su snila
