Ne gledaj tako,ne ljuti i ne mršti se
Ja sam tvoja voljena, ja sam tvoja
Ni pastirka, ni kraljica,
Čak ni monahinja-bogomoljka
U ovoj sivoj sam haljini od dronja
U cipelama izlizanih potpetica?
Ali, kao i prije, dajem vreo zagrljaj
I strah nosim u velikim zjenicama
Pismo moje ne jepajj, mili
Ne plaši zbog laži istinske
I dobro ga, na samo dno, skrij
Na dno svoje torbe sirotinjske.
Svi ogorčeni,
jadni,
usamljeni ljudi
s osjećajem da su prevareni,
s osjećajem da su ih prevarili silnici,
optužuju život,
optužuju okolnosti,
optužuju druge,
dok su zaista oni
savršeno neprobavljivi,
pokorno neizvorni,
kukavički i tihi;
utonuli u samosažaljenju,
ne učinivši ništa dobro,
oni još osjećaju da su prevareni,
pužući Zemljom sa svojim pritužbama,
svojim mržnjama –
mrtvih očiju usred nigdine,
ti milioni ljudskih grešaka,
idući iz dana u dan i iz noći u noć
kroz svoje jalovo površno djelovanje,
koje povrjeđuje samu Zemlju,
povrjeđuje sve to traćenje,
užas cijele te uzaludnosti.