Oprostajno pismo G.G.Markesa
Zaljubljen u ljubav
Kad bih imao jedan komadic zivota,
dokazivao bih ljudima koliko grese
kad misle da prestaju da se zaljubljuju kad ostare
a ne znaju da su ostarili kad prestaju da se
zaljubljuju.
Kad bi Bog za trenutak zaboravio da sam ja
samo krpena marioneta,
i podario mi komadic zivota,
moguce je da ja ne bih kazivao sve sta mislim,
ali nesumnjivo bih mislio sve sto kazem.
Stvari bih cenio ne po onome sto vrede,
vec po onome sto znace,
spavao bih manje, sanjao vise,
shvatio sam da svaki minut koji provedemo
zatvrenih ociju,
gubimo sezdeset sekundi svetlosti.
Hodao bih kad drugi zastanu,
budio se dok ostali spavaju.
Slusao bih druge kad govore,
i kako bih uzivao u sladoledu od cokolade.
Kad bi mi Bog poklonio komadic zivota,
oblacio bih se jednostavno,
izlagao potrbuske suncu,
ostavljajuci otkrivenim ne samo telo,
vec i dusu.
Boze moj, kad bih imao srce,
ispisivao bih svoju mrznju na ledu
i cekao da izgreje sunce.
Slikao bih Van Gogovim snom na zvezdama
jednu Beneditijevu poemu,
a Seratovu pesmu bih poklanjao kao serenadu
u casu svitanja.
Zalivao bih ruze suzama,
da bih osetio bol od njihovih bodlji
i strastveni poljubac njihovih latica.
Boze moj, kad bih imao jedan komadic zivota…
Ne bih pustio da prode nijedan jedini dan
a da ne kazem ljudima koje volim da ih volim.
Uveravao bih svaku zenu i svakog muskarca
da su mi najblizi
i ziveo bih zaljubljen u ljubav.
Dokazivao bih ljudima koliko grese kad misle
da prestaju da se zaljubljuju kad ostare,
a ne znaju da su ostarili kad prestanu da se
zaljubljuju.
Deci bih darovao krila,
ali bih im prepustio da sama nauce da lete.
Stare bih poucavao da smrt ne dolazi sa
staroscu
vec sa zaboravom.
Toliko sam stvari naucio od vas, ljudi…
Naucio sam da citav svet zeli da zivi
na vrhu planine,
a da ne zna da je istinska sreca u nacinu
savladavanja litica.
Shvatio sam da kad tek rodeno dete
stegne svojom malom sakom,
po prvi put, prst svog oca,
da ga je uhvatilo zauvek.
Naucio sam da covek ima pravo
da gleda drugog odozgo
jedino kad treba da mu pomogne da se uspravi.
Toliko sam toga mogao da naucim od vas,
premda mi to nece biti od vece koristi,
jer kad me budu spakovali u onaj sanduk,
ja cu na zalost poceti da umirem.
hvalan!
Ja dajem nista ili sve
ili volim ili ne
i zato volim tebe
Ti nisi samo lepa kao san
ti si sve sto zelim ja
ti si sve sto trebam ja
Ref. 2x
Nisam te zbog lepote voleo
godine ti kazu
ja sam se u zivotu zakleo
i s tobom stario
jer jedina si bila ti
(jedina ces ostati)
Sve, prolazno je sve
samo prava ljubav ne
ona ostaje
Ti sve moje tuge lecis za tren
sa tobom zauvek
ja mlad ostajem
Ref. 3x
Sve češće se budim
u osamljenoj zemlji
obasjan nježnim nebom
kojim nikada ne hode
ni zaboravljeno sunce
ni izbjegli mjesec
Sve češće se budim
u osamljenoj zemlji
na mekoj travi
koja bega javi
u kojoj orošenog lica
uzdignute glave odiš ti
Cetiri proleca
cetiri leta
isla sam s tobom
na kraj sveta
(2x)
Ref. 2x
Cetiri godine
godine duge
godine bola
godine tuge
Cetiri jeseni
cetiri zime
u dusi nosim
tvoje ime
(2x)
Ref. 2x
Cetiri godine
godine srece
srce ti prasta
a suze nece
(2x)
Ref. 2x
Danas je ljetna blagost zabljesnula naše srce dobrotom . Ispunjeni smo nježnosšću i ljubavlju.
Nemamo teških riječi. Pjevaćemo vam u pismu koje šaljemo djeci i ljudima kojima vrijeme ne prkosi. .
****
Pismo
Mili naši,
Kundera je zapisao „Nepodnošljiva lakoća živeljenja“.
Dorsi su izveli „ Nepodnošljivu lakoću sviranja“.
Indexi su pokonili „Nepodnošljivu plemenitost muzike“.
Mi smo živjeli „ Laganu plemenitost ljubavi“.
Zajedničk crta ; svi smo djeca cvijeće.
Ne po godinama i fizičkoj pripadnosti, već po srcu.
Peas brother,peas.
Selam sister,selam.
Hvala vam na muzici i ljudskosti.
Blagdani će, a nema vas .
Nestali su vas.
Hvala vam i čestiti vam snovi.
Znamo da tamo negdje slavite Stvoritelja i ljubav.
Meke love , no war.
Alelujah!
I Amin!
Znamo da ste u prelijapim poljima cvijeća,
obasjani ljubavlju i milošću.
Tamo vlada vječna blagost i mir.
I zaziva umilno proljeće.
Mili naši,
Vi,Kundera,Dorsi,Indexi i mi.
Istovjetni sni.
Svi smo imali zajedničku viziju – Svjetlost i Ljubav.
Svi smo voljeli cvijeće.
Svi smo voljeli najljepši cvjetak – Ženu Lotos Milosti .
Neke se nestali zajedno sa vama.
Neki su odustali od snova.
Tako neuki kažu,ali nisu u pravu.
Ne može se pobjeći od milosti i ljubavi, sve da hoćeš.
Neki su pjevali do groba.
Nisu se oni umorili.
Ne može se čovjjek umoriti od muzike koja ,milost i ljubav priziva.
Nego grob , se ponekad,neprimjetno prišulja i šta će slabašni čovjek.Mora prileći.
Svi zajedno snivali o ljubavi i ženi i poslije groba.
Znali smo, to nam niko ne može oteti.
Imali smo samo Jednog , ali jako Moćnog zaštitnika.
Njegovo ime je Svjetlost.
Sve ljepote su njegovo djelo.
Mi smo te ljepote upijali, a muziku,cvijeće i najljepši cvijetak ponekad krali i sakrivali.
Milostiv je On,možda i previše,oprostiće.
Mudri zna,samo smo dijelili darove koje nam je usadio.
Dobri smo mi.Bar tako mislimo.
No, nikad se ne zna.
Mili naši.
Mi još hodimo prelijepim stazama i putanjama koje ste vi proprtili.
Muzika naša ,koju smo dijelili nije ljepša.
Samo je jedan njen dio je nijansu plemenitija i harmoničnije.
Za to su krivi vi i Indexi.Učitelji i savršeni učenici.
O ljubavima prošlim,sadašnjim i budućim još uvijek pjevamo i sanjamo.
Malo smo umorniji,klecaviji i svjetliji.
Čini nam se i prozračniji,jer bolje vidimo nutrinu srca i duše.
Nekako nam je lakše odvojiti misli i sjećanja i podjeliti sa drugima.
Sve nas je manje.
Ne znamo da li ćemo uspijeti prenijeti sve snove i ljubavi koje nosimo.
Grehota je da dunjaluk ne primi naš testament u cjelosti.
Vi ovo sve i onako znate.
Znamo da ste bdili nad nama. I bdijete.
Čuvajte nam naše mirisne grlice.
Krhke su one ,ali lepršave.
Mnoge smo umorili i rastužili.
Nismo htjeli ,ali desilo se.
Neka se mole za nas i nadu da se sretnemo.
Halelujah!
I Amin,mili naši.
Jednom kad se vratis
sve ce biti deo proslosti,
sve osim moje ljubavi.
Ja cekacu te do sitnog sata
i nosicu tvoj dah oko vrata,
ti samo sapni kao lani idu dani
idu dani.
Al je bilo boli
u tim lepim tamnim ocima,
sto jos ih sanjam nocima.
Ja cekacu te do sitnog sata
i nosicu tvoj dah oko vrata,
da opet vidim tvoje lice mala bela gospodjice
Mala bela gospodjice
Djece je sve manje
malena moja.
Ne znam zašto.
Možda se boje biti djeca?
Mnogo boli im odrasli nanose.
Možda prebrzo odrastaju,
zato što odrasli nemaju vremena za njih?
Možda jednostavno ovo nisu vremena za djecu.
Puno je boli i nestajanja
Puno je tuge i ubijanja.
A možda ih jednostavno previše siluju i ubijaju?
Sve to užasno boli i svijet postaje sve tamniji.
Niko se na to ne osvrće.
Kažu nemaju vremena,
zvijer kuluk treba.
Sve manje nade za dunjaluk ima.
Zato me čvrsto stisni i zagrli,
jedina ljubavi moja.
Moj golube ja jos dolazi
pod tvoj prozor garavi
da te probudim.
Plase me ovi hladni vjetrovi
nikad nece prestati
prode sve sve se preboli
i zaboravi tako kazu svi
a kraj mene sreca samo prolazi
zivot smislja pakosti
niko to nevidi.
ref 2x
Moj golube moja ljubavi
znam ja za druge al nisu kao ti.
Moj golube nocu budna satima
cujem te na vratima
da mi dolazis.
Plase me ovi hladni vjetrovi
nikad nece prestati
i zaboravi tako kazu svi
a kraj mene sreca samo prolazi
zivot smislja pakosti
niko to nevidi.
Odjednom udar,moćnih krila šum,
nad njom,zbunjenom,neko za njom žudi
kanđe o bedra,a o vratu kljun
prima stišće nemoćne joj grudi
Plašljivim prstom kako otjerati
S bedara slabih teret što se daje?
Kako kroz bijeli vihor da ne shvati
telo tuđeg srca otkucaja.
U tom drhtanju začet je rat,stenje
u padu,oganj,smrt Agamemnonova,
Dal otkri joj ta strast,ta žudnja,ta sila,
da je postala stjecište i vrenje
surovosti,nježnosti,i snova
veći za svaki novi zamah krila
