Pred ponoćna Galerija Bosna zemlja Božije milosti


 

Orlovski visovi                                                                Lebdeća milost

 

  

Ona i cvijetni snovi                                                         Dan cvijeća

 

  

Violetni kontrasti                                                  Morski visovi

 

 

  

Violetni izvor u plavom                                                        Čipkasti zimski dan

 

 

Prohladan jesenji dan                                                          Krvavo trnje

 

 

 

Plavetni vodopad                                             Dan radovanja

 

 

Ljeto na jezeru                                                             Drveće u violetnom okruženju

 

 

Zimske čarolije modre rijeke                                  Zamršeno traganje za novim licima

Mak Dizdar – Slovo o čovjeku

 

 

PRVO

Satvoren u tijelu zatvoren u koži
Sanjaš da se nebo vrati i umnoži

Zatvoren u mozak zarobljen u srce
U toj tamnoj jami vječno sanjaš sunce

Zarobljen u meso zdrobljen u te kosti
Prostor taj do neba

Kako da premosti?

DRUGO

Zatvoren u rebra zarobljen od srebra
I kad si visokan bjelji ni od sebra

Satvoren u tijelu zatvoren u koži
Sanjaš da se nebo sa tom zemljom složi

Otrgnut od neba žudiš hljeba vina
Al u domu tvome

Kad će domovina?

TREĆE

Zatvoren u meso zarobljen u kosti
Pa će tvoje kosti tvoje meso bosti

Otrgnut od neba želiš hljeba vina
Kamena i dima samo ima svima

Od te ruke dvije tvoja jedna nije
Jedna drugu ko da

Hoće da pobije?

ČETVRTO

Zatvoren u mozak zarobljen u srce
U toj tamnoj jami vječno zoveš sunce

Sanjaš da se nebo približi i vrati
Tijelo se kroz vlati u pijanstvu klati

U žilište slišćen zatvoren u krvi
U tom kolu bola

Potonji il’
Prvi?

PETO

U tom kolu bola ni potonj ni prvi
Igrište si strvi i ročište crvi

Zaplijenjen od tijela greb za sebe djela
Kad će tijelo samo da

Postane djelo?

AMIRA MEDUNJANIN – STINE / Song – Lyrics

 

 

 

 

 

 

 

 

Stine, potrošilo je more

ja sam potroši dušu

bez suza, bez smija.

Stine, potrošilo je more

ja sam potroši ljubav

bez bola, bez grija.

 

Ne ostavljaj me sad,

u ponoru bez dna

budi sa mnom

još mi triba svitlost tvoja.

Ne ostavljaj me sad,

dok preklinjem te ja

budi sa mnom

mir da nađe duša moja.

 

Ne ostavljaj me sad,

ne ostavljaj me sad

bez nade…

 

Stine, potrošilo je more

ja sam potroši dušu

bez suza, bez smija.

 

Ka’ stine

potrošilo se vrime,

umirilo se more

a nov, sviće dan.

 

 

 

 

 

Ramazansku blagi dani

 

 

Večeras su mnogi domovi hajrom okićeni.

Mirišu somuni , ramazanska sofra , halva , ko umije i četen halva, ima raznog slatkog i svega.

Takav je ramazan . Berićetli. Po starobosanskom – birićetli.

Kandilji gore , jedino smetaju ezani današnjih Cerićevih i Kavazovih hođa.

Metalom grebu , škripe ,  plaše , grdobu od ramazana prave.

 

Shjećate li se njemačkih konc logora i njihovih razglasa – megafona:

Ahtung – ahtung ,

pripremite se za tuširanje pod ciklonom B.

 

Na to nas podsjećaju ezani današnjih hiodža koji su se ulijenili.

Sprat ili dva stepenica , oliti 15-16 basamaka ne mogu se pretile narodske krvoopije uspeti,

da pozovu dunjaluk na molitvu.

 

Kao ljudi su dužni bogu sedžu dati.

Kao vjerski , dobro i predobro plaćeni služenici , trebaju ,

u ime Neba pozvati insanske vjernike na molitvu.

Kao insani kojima bi Milostivi trebao biti u srcu trebali bi se popeti na minaret i

milozvučnim glasom , kao nekada , pozvati prave vjernike na molitvu.

 

Nisu ludi .

Što će umarati pretile sjedalice ili trošiti glasnice u ime  Mudorga?

Imaju naci megafone , pojačaju ga do daske,

pobijaju mozak , uši , nerve i prave nered i sablazan na javnim mjestima.

 

Čudime što se država ne drži svojih zakona o remećenju javnog reda i mira.

I svakog hodžu , pa čak i nevjernički hanefijski Rijaset jednom za svagda , dovesti  redu

i pameti za neviđenu bruku , sramotu i galamu na javnom mjestu.

 

I u svemu tome , niko od onih koji žive sa narodske grbača

i od sadake siromašnjih ,da se sjeti poželjeti vjernicima Sretne Ramazanske dane.

 

Šta će te ?

Uzoholili se puleni Riđobradog i i njegovog poslužitelja , oliti podrvornika.

 

 

Alma Čardžic – Naša mati Hadžera / Song – Lyrics

 

 


Naša mati Hadžera

 

S br'jega na br'jeg hitila,

kano lasta zivkala,

povojče pogledala,

naša mati Hadžera.

 

Vidje l’ iko muka tih,

i halova majčinih,

i damara dušinih,

gdjeno nikog ne ima?!

 

Allah, Allah, ya Allah,

na Te se ja oslanjam!

 

»Ibrahimov Rahmane,

Koji slušaš uzdahe,

ko god muka dopane,

spasi moje dijete!«

 

Bož'ji rob kad smalaksa,

tiho voda zatapka,

a Ismail proplaka –

Allah joj se odazva!

 

Ko Allaha zavoli,

šta mu rekne učini,

kapije mu otvori

odakle se ne nada.

 

Junus Džemal rek'o je:

spasio se svako je

svom Rabbu ko hit'o je.

Mesela k'o Hadžera.

 

 

Bleki – Sjećanja

 

Danas je prelijep , sunčan i zasnježen dan . Slavljenički.

Još jedna grlica, našom greškom ,odlazi iz naših prelijepih nadanja.

Tada se ,obično  u naše misli zavuku tragovi prošlih kiša koja nose sjećanja, kap po kap.
i ne znamo zašto , dojednom ,  nismo raspoloženi da budemo blesavi, nadobudni i pametni.

Vjerovatno  smo tužni i sjetni.
I ne želimo da bilo kome pokvarimo dan.
Danas , na današnji dan nekih snenih prelijepih vremena ,
misli nam klize ka njima iako znamo da se vratiti neće.

Čuli ste izraz : samo jednom se živi.

Jedna pjesma je dodala poentu:

Sve je ostalo varka.

Čujete taj izraz u mladosti, čini vam se trivijalan i dosadan , i mislite baš i nije neka pamet.

Tada ne znate da jeste.

Velika je to pamet.

Kako neshvatili ,  tako ste i živjeli.

Nepametno.

 

Mnogo , godinama , decenijama kasnije shvatite da  ipak samo jednom se živi.

Tada  već biva kasno .

Život je prošao pored vas , a da vas skoro nije ni okrznuo.

Sjetite se da ste jednom davno htjeli uzeti očevu limuzinu i kupiti buket cvijeća.

Urediti se kao Mali Princ ,  iz bajke sa srećnim završetkom.

Zastati pred njenim kapidžikpm i strpljivo,

ako treba satima , danima , decenijama , čekati.

I čekati!

Bojeći se jedino da vam crvena ruža umotane u novinsku hartiju ne uvene.

Ako treba i do kraja života čekati i  buljiti u prozor u kome se blista bijela ,

cvjetićima ,  njenom nježnom , djevojačkom rukom izvezena zavjesa.

Jer vijedilo bi. Znali ste to. I tada i sada.

 

Ta neka , je bila najljepša, najmilija i najčestitija djevojčica – a žena,

čiji je osmijeh zakačio vaše srce i dušu.

I danas vam srce zadrhti pri pomisli na tu snenost i ljepotu.

I zaboli.

Jer…

Samo jednom se živi.

 

Pa eto, nekako niste imali vremena da zastanete.

Nekako se niste obazirali na živi krvavi grumen u grudima.

Ili ste bili previše muško da vas mahala vidi sa ružama u rukama.

Ili vas je bio strah da dobijete nogu pred svjedocima.

Ili ste pomislili da je nisti dostojni.

Ili su vam branili.

Mnogo je tih ili, a vi mladi i u mislima vam običnost života, koji , samo jednom se živi.

 

Htjeli ste krenuti stopama onih dugih, odraslih.

Nepametnih.

Godinama poslije , saznate da je njeno srce kucalo za vas i umrlo za vama.

Da vas je voljela .

Čekala i čekala.

Čekajući uvenula i pisala pjesme i neposlata pisma ljubavna, u kojim ste vi glavni lik.

Da je samo jednom živjela za vas , i umrla tiho misleći na vas i ono što je trebalo biti.

A nije.

 

Samo jednom se živi.

Niste to učinili, uzeli očevu limunzinu ili barem taksi.

A ništa vam ne bi bilo , da ste i pješke klepnuli na kraj grada.

Nije to na kraju svijeta.

Niste ništa učinili,  jer , neko vas je naučio da budete ponosni i muško.

Da budete dostojni svoga porijekla.

Jer, ona je ipak samo sirotica sa vrha mahale, čiji je kućerak godinama kopnio sa njom.

 

Na kraju svoga puta, još uvijek zamišljate da se zelena vrata njene kućice u cvijeću otvaraju.

Ona izlazi, sunce joj se ljubomorno zaplete u kosu, pomiluje joj uzbibane grudi.

Vama srce hoće da izleti.

 

Izlazite iz limuzine, prilazite joj , a njen osmijeh vas ogrne za čitav život.

I taj pogled , ta ljepota vas natjera da kleknete, primite je za ručicu, poljubite je i šapnete:

-Volim te mila…

Ime nije sada bitno.

Čitate ga dok stojite pred njenim meit tašom i oplakujete vas dvoje i vaše nedoživljene snove.

 

Što bi poete rekle:

-Samo jednom se živi.

U prevodu:

-Ako pomislite da kupite cvijeće, obavezno ga odmah , ovog trena kupite,

da ga život ne bi spustio na vaš taš.

 

 

 

Kemal Monteno | Jedne noci jedne zime / Song – Lyrics

 


   

Jedne noci, jedne zime

ko zna gdje i ko zna kada

moje ce te sjetit’ ime

nasih setnji, naseg grada

 

Ali ja cu bit’ daleko

ispod neke svoje kise

tad ce tudje ime neko

da ti znaci nesto vise

 

Necu znati gdje i s kime

dijelis noci, dijelis zime

necu znati ko te ljubi

jedne noci, jedne zime

 

Jedne noci, jedne zime

ko zna gdje

i ko zna kada

moje ce te sjetit’ ime

nasih setnji, naseg grada

 

A ja necu biti s tobom

da te smirim, da ti pricam

tvoj ce nemir tada skriti

neko ko mi nije slican

 

Necu znati gdje i s kime

dijelis noci, dijelis zime

necu znati ko te ljubi

jedne noci, jedne zime

Bleki – Pst , samo tiho i nježno

Tiho snježi

Nježno

Duga

Usamljena duša

Usamljena duša

Bol i tuga

Snježni most

Snježni most

Još nježnije

Mjesečeva ruža

Ona je osvit

Ona Sanja

Ona sanja

**

Pst samo tiho i nježno

dijete dolazi krhkim sutonom

ne reci ništa

ne plači mjesec je mlad

kada slama se duga

a skršenim srcem blista

voljena tuga

jedna usmaljena duša

brodi putima pustim

ledenim mostom

skreće na trg samotnog života

u očima noseći djetinje snove

okovane grijehom rastanka

 

pst još tiše i nježnije

žena nestaje čarobnim osvitom

ne reci ništa

ne plači mjesec je plav

čedna ruža neubrana

stisni kristalnu suzu

dok djevojka iz pjesama tvojih

usnama svojim sluti

miris prošlih proljeća

bisernim grudima osjeća

nestašni dašak vjetra

što prošlosti se otima

ona sanja

staklom razlivene boje

slika djetinje galerije

Наталья Могилевская -Мiсяць по небу ходить / Song – Lyrics -prevod na Bosanski jezik

 

a
  

 

 

 

 

 

Мiсяць по небу ходить,

 

Мiсяць по небу ходить,

Пiсню свою заводить,

Зорi за ним спiвають голоснi.

Мiсяць мене питає:

Знаю я, чи не знаю,

Як ти мене кохаєш у вi снi.

 

Я кажу: нi, я, не знаю я, не знаю.

Доля моя, кохаю я, кохаю.

 

Мiсяць по небу ходить,

Пiсню свою заводить,

Зорi за ним спiвають, спiваю я.

Як я тебе чекала,

Тихо в ночi страждала.

 

Чом ти пiшов – не знала, не знала.

 

Я кажу: нi, я, не знаю я, не знаю.

Доля моя, кохаю я, кохаю.

 

 

Mjesec nebom pliva

 

Mjesec nebom pliva

Pjesmom svojom zavodi

sumrak vječni sa njim nježno pjeva

Mjesec me pita:

Znam da ne znam

Kako li me voliš u  snu.

 

Ja kažem: Ne, ja ne znam, ne znam.

Sudbino moja , ljubavi moja , volim te.

 

Mjesec nebom klizi

Pjesmom svojom zavodi

sumrak vječni sa njim nježno pjeva

Koliko sam čekala na tebe

Tiho noću patila

 

 

Zašto si otišao – ne znam , ne znam.

 

Ja kažem: Ne, ja ne znam, ne znam.

Sudbino moja, ljubavi moja , volim te. .

 

.