Iz mog sela vidim sve sto se sa zemlje može videti od Vasione…
Zato je moje selo veliko kao bilo koje drugo mesto,
Jer ja sam po meri onoga sto vidim
A ne po meri svoje visine…
U gradovima život je manji
Nego ovde u mojoj kući na vrhu ovog brega.
U gradu velike zgrade zagradjuju vidik,
Zaklanjaju obzorje, odvlače naše poglede daleko od svakog neba,
Pretvaraju nas u patuljke jer nam uskraćuju ono što nam naše oči
mogu dati,
I stvaraju od nas siromahe, jer je gledanje naše jedino bogatstvo.
Zimi odlaze ptice selice
Al’ se uvijek vraćaju
A ja neću nikad na ta mijesta
Što na tebe sjećaju
Na hladnoj postelji
Bože, koferi
Pahulje u prozoru
To su zadnje slike koje pamtim
I koje se ne brišu
Miriše evo opet zima, snijegovi
I kod nas već se peku mladi kesteni
Eeee, e draga draga da je sreće
Bila bi sa mnom
Ali ti se nece
E draga draga da je sreće
Bila bi sa mnom
Ali ti se neće
Bila bi ti sa mnom ali ti se neće
Zimi odlaze ptice selice
Al’ se uvijek vraćaju
A ja necu nikad na ta mijesta
Što na tebe sjećaju
Miriše evo opet zima, snijegovi
I kod nas vec se peku mladi kesteni
Eeee, e draga draga da je sreće
Bila bi sa mnom
Ali ti se nece
E draga draga da je sreće
Bila bi sa mnom
Ali ti se neće
Bila bi sa mnom ali ti se nece
E draga draga da je sreće
Bila bi sa mnom
Ali ti se neće
E draga draga da je sreće
Bila bi sa mnom
Ali ti se neće
Bila bi sa mnom ali ti se neće
E draga draga da je sreće (2x)
Adađo
kao stanje uma
kao bljesak duše
kopni
kao sjenka
a gubi sjaj nevinosti
postaje običnost
Adađo
kao stanje srca
kao bljesak duše
kopni
kao krhka ruža
a gubi miris čednosti
postaje svakodnevnica
Adađo
kao stanje duše
Ljubavi , oprosti mi
ja sam samo sanjar
ljubavnik poetske duše
Maksumče bol u koroti rosi
opraštati sa običnošću nije sviko
Ah, nekada i prije toga.
Prelijepa je ova da prostite čedna i snena Bosna , do nadrealnosti i čarolije.
Riječi , vam nisu potrebne , već samo oči i maramica, za suze nježnosti ,
koje navru kada se čovjek naježi od tolike milosti i ljepote ,
koju vizualni zapis ulijeva kroz damare direktno u srce.
Dva galeba bela u crnoj noci
leteli morem a bura je bila
vetar ih baci na jednu stenu
a on tu osta slomljenih krila
A ona ode, ostavi njega
da ceka svoju poslednju zoru
jedino malo naso je snage
da se pozali voljenom moru
Refren
Reci joj more da nju jos volim
za zlu je sudbu svoju ne krivim
ah zar se tako sad ljubav deli
ja da umirem a ona da zivi
On nije hteo zoru da ceka
on nije hteo sunce da sine
s visoke stene baci se galeb
voljenom moru u plave dubine
A zivot ovaj i dalje tece
nova se zora nad morem budi
jedino istina ostaje samo
i ptice vole kao i ljudi
Refren
Mila moja
Tvoj čuperak plavi i bandak osmjeh još mi se motaju u glavi.Vrijeme je zakazalo.Nije izbrisalo tvoj lik iz moje uboge duše.
Mnogo si mi prelijepih pjesama poklonila. U moje srce si mnoge nježnosti i Oči svoje utkala,da nikad ne pobjegnu od mene.
Glas Tvoj miluje moje ljubavi i sjećanja, i u moju samoću ih zovu. Bude mi lakše. Mrven. To je sasvim dovoljno da upijam darove tvoje i da se Bogu Jedinom molim da te čuva na tvom putu.
Pjesma ova , već dugo vremena tišti.
Nekada davno, sunce bilo je purpurno, nebo safirno, trava smaragdna, srce milostivo, a duša nevina. U toj ljepoti se gubim i vidim Tebe, malena moja.
Osmijeh si prekrasni , krajoliku poklonila, a plače ti se.
Pišeš mi pismo, a boli Te.
Pišeš mi pismo, a ne žališ se i ne plačeš.
Samo pitaš da li volim Te i koja me tada ljubljaše.
Ponosna si žena , djevojčica , srna , a moje ćeš laži i nevjeru preboljeti samo da ostanem.
To me zabolilo mila.
Ponos
Ti nisam mogao oprostiti. Bio sam mlad i nisam znao šta ću sa tolikom ljubavlju, koju si mi poklanjala.
Sada znam šta bih sa njom i evo pišem Ti.
Ali ne znam gdje si Ti, kako da Te pronađem.
Pišem Ti , jer nemam , skoro da i nemam , kom.
Sve moje ljubavi su bile umorne i samo su odlepršale.
Sve moje ljubavi su otišle.
Pišem Ti , jer sada razumijem Tvoju ljubav i Tvoju tugu.
Ja sam još uvijek ovdje, a gdje si ti?
Malo je žena voljelo kao kao što si Ti i imalo osmjeh i pjesmu što se Ljubav zovu.
Umorna od čekanja mene neuviđavnoga Ti mi pobježe.
Ne znadoh gdje!
Kad saznah , kasno bi za sve.
Al’ viđam Te. Još si mi ista, mila moja.
Prelijepa i krhka.
Ko Grlica u polju djevičanskih ljubičica , što željna radosti osta gladna , jer nevinost ne želi kljucati.
Takva si Ti.
Izvini, nije pošteno , ali rečiću : ista ja.
Srce daješ, a ne pitaš ništa.
Sebe darivaš, a boli Te.
Iščekuješ jednu ruku ljubavi , usne zaljubljene da Ti djetinje lice rose i miluju.
Pišem i ne tražim da mi kažeš gdje si.
Sram me mila moja .
Pustih Te da odlepršaš, ne saznavaši koliko ljubavi u mome srcu diše za Tebe.
Stidim se mila moja.
Dozvolin san , da Te oni bezumnik , oni gnjida od čovika, što tuđe grijehe slika i obznanjuje svitu, međ’ tujine odvede, a ne progovorin, ni dvi-tri riči , da mi oprost daneš i ostaneš.
Moja duša sada je umorna i upraljala bi bjelinu Tvoje, kao što su tamo tujinci htjeli.
Pišem i ne tražim da mi kažeš kako je srce Tvoje umorno.
Da i neugodno mi je, što više ne znam od kojih pjesama tebi bude lakše i koja tebe tišti.
Ali molim te vrati se, biće nam lakše.
Možda ćemo tugovati , ali opet ćemo se voljeti, makar ti živjela međ’ velovima sunčanih vala, a ja u snježnim danima kajanja.
Možda će nas boljeti, ali bićemo na pola koraka , na dohvat one, djetinje ruke što miluje i voli.
Da vrati se mila, biće nam lakše smiraj naći.
I oprosti mi.
P.S
Mila moja,
Volim te i vratio bih Ti , sve pjesme i ljubav tvoju. Ali skontam, šta bih je radio bez osmijeha i očiju tvojih. I pjesama da mi dušu steru.
Piši, piši mi, da l još me voliš ti?
Piši, piši mi, još ove jeseni
Kaži tko, kaži tko ljubi te
Tko mi krade te, krade od mene, uzima mi sve?
Piši, piši mi kad više nemaš kom
Piši, piši mi k o prijatelju svom
Kaži mi, kaži gdje da tražim te
Gdje da nađem te, sakrijem od nje, sakrijem od nje.
Piši, piši mi, ne ostavljaj me ti
Piši, piši mi, o svemu piši mi
Kaži kom , kaži kom lažeš sve
Laži i meni, samo ostani, samo ostani.
Kaži tko, kaži tko ljubi te
Kaži kom lažeš sve
Laži i meni, samo ostani, samo ostani
Laži i meni, samo ostani, samo ostani
Žute dunje
Voljelo se dvoje mladih
sest meseci, godinu
kad su htjeli da se uzmu,
da se uzmu, aman aman
dusmani im ne dadose
Razboli se ljepa Fatma
jedinica u majke
pozeljela zute dunje, zute dunje
aman, aman,
zute dunje, zute dunje
iz Stambola
Ode dragi da donese
zute dunje Carigradske
al ga nema tri godine, tri godine aman, aman
nit se javlja niti dolazi
Dodje dragi sa dunjama
nadje Fatmu na nosilima
Dvjesto dajem spustite je
tristo dajem otkrite je
da jos jednom Fatmu ljubim ja
Neminovnost
Krhka ruža
Zelena tuga
Stari jedrenjak
Išao pravo
ne gledajući ni lijevo ni desno
i došao joj na vrata
prosjak
likom sjedokosog starca
za velikih vrućina
sklonjen u prelijepoj sjeni
dubokog hlada dugo zvoni
izađe ljepota mila
stegom uplakana
nevjesta nesuđena u udovičkoj bjelini
sa mirisom jasmina u očima
za koricu hljeba zamoljena
dade mu novčić srebreni
vranu ga
hljeb je hljeb
novac kvari ljude
pogleda ga u oči
zadrhtaše joj usne
tako je gledao
tako je govorio
onaj sa nježnim rukama
dijete
bez ljubavi disati ne mogaše
a brane mu da joj se javi
i ona se vrnu
donoseći pogaču oblika srca
saplete se
o snove tužne
o poderane djevičanske halje
on je prihvati iako ne smije
izdajničko srce joj trubi
moja si i ti to znaš
nije ga prepoznala
ni srca riječi oslušnula
mislila je starac ludi
još uvijek ljepot divu neku sanja
