Bosna zemlja Božije milosti – Pred ponoćna Galerija

Đardin u plavom

 

 

Mjesečina imaglice Make Love no War                 Krvava nevera

 

Uzbinabonost Modre rijeke i đardina

 

 

Violetna nevera                                                             Nevinost i krv

 

Svjetlije i tamnije

 

  

Vali i suton                                                             Proljetni djelić neba

 

Đardin i cvijetno nebo

 

Modra rijeka Đardin i Nebo

 

 

 

 

 

 

 

Eva Lipska – Poslednje riječi

 

 

Možda je bolje

što nismo stigli

jedno drugom da kažemo

te posljednje riječi.

 

Posljednje riječi

mogle bi nas zavesti.

 

Previše živo

da se drže teme.

 

Neoprezno

mogle bi da dodirnu

buduće vreme.

 

Prerano da sahrane

nešto u nama.

 

Mogle bi da nemaju

ništa da kažu.

 

Mogle bi da govore

preko svake mere.

 

Da nam kažu

previše sve.

 

Možda je bolje

što nismo stigli

jedno drugom da kažemo

te posljednje riječi.

U posljednjim riječima

zatvoren je tetreb.

 

Bleki – Poklonio sam dio pjesme

 

Ne znam ti ja reći prelijepa si, a jesi prelijepa

Ne znam ti ja reći čarobna si , a jesi čarobna

Ne znam ti ja reći istina si, a jesi istina

Neznam ti ja reći duboka kao ocean

moji sni su ocean

Ne znam ti ja reći fascinantna

jer fasciniran sam

Mnogo ti ja toga ne znam reći

u jednoj riječi

ljubavi jedina

 

 

Kad sklopim ove riječi

u jedan san

to je već roman

ali kako da ga pišem

kad neuk poklonih dio pjesme

i sada slijep

ko blesavi

Ja konj

moram

Tišinom da snim

i molim da mi se umjesto riječi ljubav vrne

 

****

 

Nana Muskuri

Ljubavna priča

(Prevod stihova na Bosanski jezik)

 

 

Odakle da počnem kako bih vam ispričala priču

koliko ljubav može biti velika i sjajna,

slatka ljubavna priča,koja postoji duže i od mora,

to je prosta istina o ljubavi koju mi on daje

Odakle da počnem?

 

Sa prvim “Zdravo” koje je izgovorio,

Dao je novo značenje mom praznom životu,

za mene nikada neće postojati neka nova ljubav,

ušao je u moj život i napravio ga divnim

 

On ispunjava moje srce

on ispunjava moje dušu veoma posebnim osećanjima,

anđeoskim pesmama,

i neobuzdanim maštanjima

on ispunjava moju dušu sa toliko ljubavi,

da gde god da odem nikad neću biti usamljena

 

ko bi pored njega mogao da se oseća usamljeno?

samo posegnem ruku ka njegovoj,

i on će uvek biti ovdje

Koliko to traje?

 

Može li se ljubav meriti satima koji prođu?

Na ta pitanja nemam odgovore,

ali ovoliko mogu da kažem:

znam da će mi biti potreban dokle god

zvezde gore na nebu.

I on će biti ovdje…

Aprilili – Naruženi smo

 

Pjesma dana

Mi smo insani. Svaki insan sanja. I mi.

Samo,  mi smo malo blesavi. Sanjamo, još i pride. I kad smo budni i kad ljubav vodimo. Dobro, moramo priznati to je malo urijedilo, mislimo sanjanje dok ljubav vodimo.

Ne mere više  čovjek kao prije.  Dvije stvari objene raditi, kontaš. Bilo je ili , ili. Mi se odlučili, za sada; odreći sanjanja.

Snove  uvijek možemo nadoknaditi. Ono drugo , ne.  Jednom fuliš natakario si se.

Pravilan izbor. Šta vi mislite?

Naše nam kažu:

-K'o da ste nas pitali?

Baš su fine. Usta im se pozlatila.

Od radosti , mi fesiće nakrivili.

Taki smo van mi. Veseljaci i malo takarli insani. Mislimo u glavu.

Ih , kaki ste. Nemojte nas za svaku sitnicu jamiti.

Glava je glava, mada ih ima koje nemaju mozga. I nemojte nas pitati koja glava nema mozga. Glava blentavog insana.

A mi tek sada skontali da smo blentiovije. Od sanjanja i onoga nismo stigli da mislimo. Odakle ti vrijeme frajeru. I tu je bilo: ili, ili i ili. Mi se odlučili da ne mislimo.

Kontamo za ono i snove je dovoljan i mali mozak. Nikad nismo bili sigurni , da li veliki uopšte imamo. Kako ćeš znati , ako si odlučio da ne misliš?

A one kažu da imamo velike. Šta ćemo, moramo im vjerovati. One se najbolje razumiju u veličine i tako te stvari, kao što su veliki i mali. Mozak , dakako. A razumiju se i u ono veliko i malo što nema veze sa mozgom. Ili ima. Šta ga mi znamo? Mi ne mislimo.

Kako smo skontali da smo blentovije?

Lako, ali kasno. Trebo da nas život mine. Ono skoro.

Od onoga i snova, nismo obraćali pažnju na sitnice.

Recimo , na riječi, ili datume.

Nama sve riječi iste. Iz jednog riječnika smo ih vadili. A dobri ljudi samo lijepe riječi rabe.

Datumi nam nisu trebali, jer smo se trudili da svaki dan bude isti. Sunčan i lijep. I vazda raspoloženi za ono u  ono.

Muško u žensko.

Joj , što ste vi pokvareni.

Mi mislili , raspoloženi za muziku.

A kako ćeš je slušati ako ne staviš ono u ono. Muško u žensko.

Uvijek smo imali jezičkih problema jer smo rođeni u mahali. Tamo insani ne govore ko ostali svijet. Tamo je ” ono ” utikač. A ” u ono ”  je utičnica. Prosto ko pasulj. Ako te neko ne razumije, ti mu kažeš stavio sam onu mušku u ono žensku stvar  i priključio gramafon .  Jedino kad prikljućiš  mušku aparaturu  u ono žensko moš čuti pjesmu.

Nažalost imali samo jednu ploču, iz nje se neka dere :

-Joj mamo mamice  crven fesić u dragana moga, joj mamo mamice.

Joj blesave ženske. Ja kakav će biti bona, nego crven. Ko je vidio da fesić bude recimo , modar ili crn.

I to se ponekad desi, pa čak i zelen ali poslije,kad čovjek ohane i zasjedne,i ako  ga je prignječio ili pricvrljio  malo prije i malo više.

Eto jesmo vam rekli da smo najrahatniji kad ne mislimo. Evo, sada ni sami sebe ne možemo anlaisati.

Čak ne znamo ni šta smo hotjeli rijeti.

No, bit je da one nama kažu:

-Mani se čoravog posla i puštanja te jedne jedine ploče. Ja ti mogu bolje i prirodnije otpjevati pjesmu i refren ponavljati koliko ti na um padne. I to usamo za tebe i na uho. Hoš tiho ili glasno , samo kaži. A mogu i vrištati da vaskoliki dunjaluk misli da me kolješ ili  tučeš.

I mi,  ko mahlukati naletimo na minu i nagarimo da slušamo kako one cvrkuću.  Namjestimo se , cigar u ruku , čokanjče u drugu  i čekamo. Ali one počnu izvoljevati.

-A jok nema pjevanja dok ne uključiš ono u ono, muško u žensko. I nama treba  poticajna energija.

I šta ćemo moramo. Nije nama mrsko. Ali , navade se grlice. Te nisu se upjevale, te jadna nota im izlećela  na falš, te zvuče ko pokvarena ploča. Visoko Ce im za oktavu niže , pa nije razilo čašu i tako dok se ne baildišemo.

Ako se  obandačiš , gotovo je,  bivaš naružen.

Vrlo hladno , svaka od njih, svakog od nas vako ruže:

-Ih ,kaki si. Ne mreš ni čestitih osam puta uključiti ono u ono i odslušati kako pojem najčuveniju opersku ariju na svijetu. Drugi put uzmi gramafon na krilo,uključi ono u ono i radi šta ti je ćeif.

Naruženi mi se pokunjimo i od tada gledamo kako da se naštelimo ida se ne baildišemo ,makar dok ne zapoje  dvadeset tri puta. To je Bosanska norma za obdan .

I ne volimo da nas iko kara. To je samo za ženske. Joj što ih mi volimo ružiti , nalet nas bilo. Ko neki neandertalci. A njima drago i samo se smiju:

Joj mamo mamice. Baš volimo da nas ove Blentovije  ruže.

 

 

 

Margita Magi Stefanović – Memento vivere

 

Danas  bi imala 60 godina.

Lijepe godine.

Neuki će nam zamjeriti što ti nastavljamo slaviti rođendane.

A nama  je bitnije da si sa nama, jer…

Nisam te zaboravio, mila.

Ne mogu ja to.

Još uvek , te ne mogu pustiti.

I malo sam ljut na tebe,

tek toliko da stišam tugu.

Bila si malo neobazriva.

Mislila si da ljubav može sve.

Eh , nekad je mogla,

kad su anđeli hodili dunjalukom.

Ali više ne.

Sada je previše tuge

smrti

bolesti

i sve se dešava jako brzo.

Nećemo reći mogla si.

Da si mogla ne bih ovo pisao.

Neću  reći ni žao mi.

Znam da si našla smiraj.

Takav ti usud.

A za čim žaliti.

Živela si kako si voljela, ili morala.

Prebrzo!

Dok si mogla.

Bila si hrabra i ponosna.

Pokušala si,

kušala ,

sve što si mogla.

Ali , bila si sama.

Sve tvoje ljubavi su otišle pre tebe.

Osim mene.

Kasno su te našli jer tako si htela.

Znala si ,

tvoje vreme da odeš došlo je.

A moje da držim jednu kapljicu

da ne slazi iz oka,

jer ako klizne postaće Ocean

a listovi moga kalendara tužni.

****

Poklonio sam ti jednu bajku.

Znam čitala si je.

Ali meni je lakše kada je ponovo čitam ,

jer me manje boli,

odlazak tvoj ili rastanak naš,

sada već sasvom svejedno je.

 

****

Grlice umiru pjevajući

janis 1        magi  Usamljena duša

 

Sleđene iluzije Ledeni svijet Bespomoćnost Rastanak

 

Rekvijum za djevojčice koje su umirale pjevajući i svirajući.

 

  Grlice umiru pjevajući

Rekvijum je za djevojčice, koje su umirale pjevajući i svirajući.

Neke osobe ostave duboke tragove u nama i kad ih nismo  sreli. Nesusretanje ne znači obavezno i nepoznavanje ili manje tuge zbog rastanka.

Pomislili smo da je ovaj dan kao stvoren za  za rekvijum i alelujah.

Blagi je dan. Jedna od grlica je tog dana rođena.  Sretni smo,ali i tužni.

Sretni jer su sjećanja u toplino doma ugodna. Tužni jer neke koji bi trebali biti sa nama nisu tu.

Ni vrijeme nam ne ide na ruku.Nema snijega, sve je nekako sivo i elegično i miriše na najtužniji sevdah.

Ni ezani nisu što su nekad bili, ahtungovski zvučnici grme sa minareta.

Plavi sefardski tonovi se sve rjeđe prelivaju Gradom čednosti.

Praznici se slave iza zatvorenih vrata u praznim domovima.

Mladost je odlepršala u potrazi za “boljim” snovima .

Bosnu nam režu , kroje , hoće da je dokrajče.

Kolone izbjeglica sa orijenta , iz Svete zemlje, se vuku ka Evropi. Napuštajući jedan svijet , zbog nemani. Preplašeni ljudi kroče u nepoznato, u neki njima strani svijet.

Tuga je to ogromna, nemamo riječi, još uvijek ne možemo spoznati  razmjere izbjeglištva.

Taj neki dert , ta tuga što nebo nam u dušu unosi, nas vodi u svijet pjesme i tužni život Dženis Džoplin i Margite Magi Stefanović.

Slušamo ih i slušamo ,svih ovih godina kada nisu sa nama.

Četrdeset osam jedne i šesnaest godina druge , i nikad nam se nisu učinila drugačijom. Samo su  nježnije  i snenije postajale.

Janis nas svakom novom poslušanom pjesmom i muzikom uvodi u neka nestvarna sanjanja bola, suza, traganja, ljubavi i radosti. Uvijek je bila naš vodič u te predivne svjetove, što ih samo čarobna muzika može pružiti.

Mi smo nju i njene nebeske darove od srca prihvatali. Napustila nas je prerano ta lijepa, nježna grlica mala.

Jednom, umorna legla je da spije i zaspala i zaboravila da se probudi. Zaspala i odlepršala u neki ljepši svijet.

Otišlja je  jer je pomislila da je darovala sve što je imala pokloniti.

Jedna druga grlica,Magi su je zvali,manje poznate ali ne i manje tragična, joj se decenijama kasnije pridružila.

U svojoj samoći i jadu vakta su nas naglo napustile.

Pominjanje naših grlica predivnog muzičkog talenta  nam pozove u sjećanje jednu knjigu iz Đenisinih,  već dalekih vremena.

Knjiga se zvala : Ptice umiru pjevajući.

Mi ćemo od knjige posuditi okvir, rečenicu dvije da bi ispričali svoju priču o našim  grlicama i svim grlicama koje sličnu sudbinu dijele.

Prema jednoj aboridžanskoj  legendi u australijkim prostranstvima postoji prelijepa, nježna, malena ptica čija ženka zapoje samo jednom u svom kratkom životu.

Ona ima perje duginih boja i izgled  grlice. Oko vrata joj nizovi od tri prstena. Jedan je safir plavi, drugi je rubin crveni , a treći iskričavi, brilijant prozračni.

Glas koji pusti  je nešto najljepše što se može čuti  na ovom dunjaluku.

Nagovještaj krajnjih sahata  maloj ženkici udahne nagon za pjesmom.

Prelijepo stvorenjce se uznemiri, usplahiri i svo zadrhti. Tada napušta svoje gnijezdo i leti i leti, i drhti i drhti, i jeca i jeca; ali još uvijek ne pjeva. Ona traži drvo sa najviše trnja , sve dok je  ne pozove onaj koji će joj pomoći da dostojno završi  život.

Pronašavši drvo smrti , krhkost se uvlači  među njegove isprepletene bodljikave grane, provlači se  i traga za najvisočijim i najsnažnijim krvnikom. Provlačeći se  biva sva izbodena i izranjavana , ona ne obraća pažnju , već se nazadrživo provlači jer ide u susret ka poslijednjem ljubavniku.

Kada dođe do samrtnog  dragana;ona ga nježno kljucne ko ljubavnica snena i polako se namješta na njegov oštri vrh. Iako je spremna za poslijednji čin ptičica još ne pjeva, kao da oklijeva. Međutim to je samo privid jer ona zna svoj usud.

U predjelu grudi gdje ustreptalo srce bezumno kuca i ludi; polagano i usporeno; sasvim polako i još usporenije; počinje da se nabada na oštrinu najvišeg trna. Tak kad osjeti prvu bol, kada prva kap krvi padne na hudo trnje ona počinje da pjeva.

Drugo trnje , poprskano krvlju, kao opečeno; se povlači i pravi prostor malenoj jer ona ga treba. Želi  u bušna pluća što više vazduha da usisava, za što više boli koja joj pomaže da pusti pjesmu ka nebesima.

Nastavlja da upija trn u svoje tijelo i ljubavnik njen joj dolazi do srca.

Sad je sve lakše i bolnije i njemu i njoj.

Njemu je bolno jer ljepšu i krhkiju ljubavnicu nije i više nikad neće imati. Lakše što ga ništa ne sprečava da se skroz zarije u maleno srce. Ipak to je njegov posao, posao krvnika, a i kasno je za predomisliti se.

Njoj je lakše jer je pri kraju puta i sada će moći osloboditi puni sjaj i ljepotu poja . Bolnije, jer će to trajati tako nježeno kratko da se nebo neće moći nauživati te ljepote.

Dok probija srce trnjem glas se pjačava , postaje i bolniji i nježniji ; ona se jače i još jače nabada  i nabada, trlja i trlja srce malo na veliki trn. Krvnik se ne  povlači i on je u ekstazi, već se predusretljivo predaje i srce do kraja probada.

Ona još ne umire jer srce još titra i polako, sasvim polako počinje da se gasi. Svjesna da umire ona pogledava ka nebu i poslijednja joj je želja da se tići njeni na vrijeme izlegu.

Takve su majke.

Umirući bol je prejak i nepodnošljiv. Iz grla , iz bušnih pluća iz probušenog srca izvire  pjesma ljepša od bilo kjoje znane. Samo joj poj nebeskih putanja i maglica ravan.

Taj poslijednji poj malenog bića je alelujah njenom Stvoritelju.

Pojem nam poručuje ;

ni jedna bol,patnja i žrtva nije velika kada se slavi Ljubav i Milost Ja jesam Jedinog.

Nažalost niko osim neba  nikad nije čuo taj vrisak, tu bol , taj vapijući jecaj. Ljudi su oglušili od one boli i krvi koje rade.

Tako ,bez svjedoka umiru i naše grlice.Niko da čuje njihov bol i vapaj izgubljene duše. A samo malo , sasvim malo ljubavi ,ljudskosti su htjele iskamčiti.

Zato je svijet; uskraćen za te nježnosti, tuge i pjesme;  ogrubio i u zlo se uputio.

Ljepote pjesme čini da  žrtva malene  i nije prevelika , jer Stvoritelj Milosrdni sa neba je raznježeno gleda i šalje joj anđele u susret, da je povedu u njegove rajske bašte, kraj njegovih dvore.

Sve što je lijepo skupo je i bolno se plaća, ali se još ljepšim vraća.

Dženis Džoplin i Margita Stefanović Magi su bile naše malene ptičice. Naše grlica bijele , što i kad su znale da umiru pjesmu i muziku predivnu su slale i poklanjale.

Taj škripavi, promukli ječeći, unjkavi i jecajući glas  toliko kristalno čiste ljubavi i ljepote, lijepe i nježne i neuprljane još uvijek titra u našim grudima. Njen dar, njen glas  isplakan od srca, bolan i plačan je zaključan u muzičkoj sehari trajnog nebeskog testamenta.

I one neshvaćene klavijature još tragaju za svojim putanjama koje će ih odvesti do nekog srca kome je ta muzika potrebna.

 

 

 

Kemal Monteno – Laž / Song – Lyrics

 

Umor  Rastanak Kanal

Sve, odnijela si sobom sve

moju ljubav, moje sne

cijeli zivot moj

 

Ti kojoj dadoh prvi cvijet

kojoj dadoh cijeli svijet

otisla si sad

 

Refren

Al’ sve je bila laz

svaka tvoja rijec, sva ljubav tvoja

bol, samo tuznu bol

dala si mi ti, ljubavi moja

 

Sve, odnijela si sobom sve

moje srce, moje sne

cijeli zivot moj

 

Refren 2x