Uopšte nije bitno ko je u pravu vakseri ili antivakseri.Nije bitna ni efikasnost , ili besmislenost vakcinacije koja pouzdano ne štiti od korone.

Nije bitno ni što je čitava planeta pokusni kunić farmaceutske industrije koja traga za vakcinom iako pojma nemaju da li imaju vakcinu, ako je imaju kako ona djeluje i koje su njene poslijedice.

Nisu bitni ni bilioni ni mirijade milijardi dolara profita od Covid 19.

Nisu bitne ni teorije zavjere.

Nije bitno što se javno priznaje da takozvane vakcine u stvari nisu vakcine ,već samo bezuspješni eksperimenti bez efekta i zaštite od corona virusa.

Dakle vakcinisali se ili ne vakcinisali narodu se isto piše , jer su vakcine , prema riječima svjetskih stručnjaka i medija : totalni promašaj

Bitna je izgubljena bitka za humanizaciju planete.U toku je najgore i najstravičnije fašističko porobljavanje pučanstva na cijeloj planeti, od njenog postanka.

Nećemo previše pametovati.

Uporedite lokdaune uvedene na globalnom nivou i Opću deklaraciju o ljudskim pravima UN (I) i Europska konvencija o ljudskim pravima (II).

Biće vam jasno o čemu se tu radi.

Crnilo crnje od najcrnjeg scenarija.

Tragedija koju vode svjetski mioćnici zaištravajući odnose između vakcinisanih i nevakcinisanioh da bi vladali svijetom u ime profita i porovljavanja obespravljene civilizacije.

“ I.

Opća deklaracija o ljudskim pravima[1] prvi je sveobuhvatni instrument zaštite ljudskih prava koji je proglasila jedna opća međunarodna organizacija, Ujedinjeni narodi. Proglasila ju je Opća skupština Ujedinjenih naroda 10. prosinca 1948. godine.

Članak 1.  :

»Sva ljudska bića rađaju se slobodna i jednaka u dostojanstvu i pravima. Ona su obdarena razumom i savješću pa jedna prema drugima trebaju postupati u duhu bratstva.«

“Katalog ljudskih prava” kojim se:

zabranjuje ropstvo (čl. 4),

zabranjuje tortura (čl. 5.),

zabranjuje diskriminacija (čl. 2. i 7.), te uređuje

pravo na život (čl. 3.),

pravo na slobodu (čl. 3.),

pravo na osobnu sigurnosti (čl. 3.),

pravo svake osobe na pravično suđenje i zabrane samovoljnog uhićenja (čl. 9. – 12.),

pravu na zaštitu privatnosti (čl. 12.),

pravo čovjeka da se slobodno kreće unutar svoje države, da njen teritorij napusti i da se u svoju državu smije slobodno vratiti (čl. 13.),

pravo na utočište (azil) u drugim zemljama, od nepravednog progona u svojoj zemlji (čl. 14.),

pravo čovjeka da bude državljanin barem jedne zemlje i da se može odreći državljanstva (čl. 15.),

pravo punoljetnih muškaraca i žena da sklope brak i time osnuju obitelj, koja se štiti kao temeljna društvena jedinica (čl. 16.),

pravo na vlasništvo (čl. 17.),

pravo na slobodu mišljenja i vjeroispovijedi (čl. 18.),

pravo na slobodu mišljenja i izražavanja, koja uključuje pravo na širenje ideja putem bilo kojeg medija (čl. 19.),

pravo na slobodu okupljanja i udruživanja (čl. 20.),

pravo na sudjelovanje u upravljanju svojom zemljom, putem izbora i pravom na pristup javnim dužnostima (čl. 21.),

pravo na socijalnu sigurnost u svrhu osiguranja temeljnog dostojanstva čovjeka (čl. 22.),

pravo čovjeka da radi i slobodno izabere zaposlenje, te da bude plaćen bez diskriminacije – jednako kao i drugi ljudi koji rade jednaki posao (čl. 23.),

pravo na sindikalno organiziranje radnika (čl. 23.),

pravo na dnevni odmor i plaćeni dopust od rada (čl. 24.),

pravo na dostojni životni standard (čl. 25.),

pravo na zaštitu materinstva i djetinjstva, koje uključuje i zaštitu izvanbračne djece (čl. 26.),

pravo na obrazovanje, koje uključuje obvezno osnovno obrazovanje, besplatno srednjoškolsko obrazovanje, te pravo na pristup visokoškolskom obrazovanju “jednako dostupno svima na osnovi uspjeha” (čl. 26.),

pravo prvenstva roditelja u izboru vrste obrazovanja za svoju djecu (čl. 26.),

pravo na pristup kulturi i znanosti (čl. 27.),

pravo na zaštitu moralnih i materijalnih interesa koji proizlaze iz kulturnog i znanstvenog stvaralaštva (čl. 27.)

pravo na društveni i međunarodni poredak u kojem se mogu ostvarivati ljudska prava (čl. 28.). “

***

“II.

Europska konvencija o ljudskim pravima – EKLJP (engl. European Convention on Human Rights -)

Član 1.

Visoke strane ugovornice jamče svakome u svojoj nadležnosti prava i slobode određene u

Dijelu I ove Konvencije.

Dio I

Član 2.

1. Pravo na život svake osobe zaštićeno je zakonom. Niko ne može biti namjerno lišen života, sem prilikom izvršenja presude suda kojom je osuđen za zločin za koji je ova kazna predviđena zakonom.

2. Lišenje života se ne smatra protivnim ovom članu ako proistekne iz upotrebe sile koja je apsolutno nužna:

a) radi odbrane nekog lica od nezakonitog nasilja;

b) da bi se izvršilo zakonito hapšenje ili spijrečilo bjekstvo lica zakonito lišenog slobode;

c) prilikom zakonitih mijera koje se preduzimaju u cilju suzbijanja nereda ili pobune

http://www.advokat-prnjavorac.com

Član 3.

Niko ne smije biti podvrgnut mučenju, ili nečovječnom ili ponižavajućem postupanju ili kažnjavanju.

Član 4.

1. Niko se ne smije držati u ropstvu ili ropskom polažaju.

2. Ni od koga se ne može zahtijevati da obavlja prinudni ili obavezni rad.

3. Za sverhe ovog člana izraz «prinudni ili obavezni rad» ne obuhvata:

a) rad uobičajen u sklopu lišenja slobode određenog u skladu a odredbama člana 5. ove

Konvencije ili tokom uslovnog otpusta;

b) službu vojne prirode ili, u zemljama u kojima se priznaje prigovor

savjesti, službu koja se zahtijeva umjesto odsluženja vojne obaveze;

c) rad koji se iziskuje u slučaju kakve krize ili nesreće koja prijeti opstanku ili dobrobit zajednice;

d) rad ili službu koji čine sastavni dio uobičajenih građanskih dužnosti.

Član 5.

1. Svako ima pravo na slobodu i bezbijednost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u slijedećim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:

a) u slučaju zakonitog lišenje slobode na osnovu presude nadležnog suda;

b) u slučaju zakonitog hapšenja ili lišenja slobode zbog neizvršenja zakonite sudske

odluke ili radi obezbijeđenja ispunjenja neke obaveze propisane zakonom;

c) u slučaju zakonitog hapšenja ili lišenja slobode radi privođenja lica pred nadležnu sudsku vlast zbog opravdane sumnje da je izvršilo krivično dijelo, ili kada se to opravdano smatra potrebnim kako bi se predupredilo izvršenje krivičnog dijela ili bjekstvo po njegovom izvršenju.

d) u slučaju lišenja slobode maloljetnog lica na osnovu zakonite odluke u svrhu vaspitnog nadzora ili zakonitog lišenja slobode radi njegovog privođenja nadležnom organu.

e) u slučaju zakonitog lišenja slobode da bi se spriječilo širenje zaraznih bolesti, kao i zakonitog lišenja slobode duševno poremećenih lica, alkoholičara ili uživalaca droga ili skitnica.

f) u slučaju zakonitog hapšenja ili lišenja slobode lica da bi se sprečio njegov neovlašćeni ulazak u zemlju, ili lica protiv koga se preduzimaju mjere u cilju deportacije ili ekstradicije.

2. Svako ko je uhapšen biće odmah i na jeziku koji razume obaviješten o razlozima za njegovo hapšenje i o svakoj optužbi protiv njega.

a) Svako ko je uhapšen ili lišen slobode shodno odredbama iz stava 1.c ovog člana biće bez odlaganja izveden pred sudiju ili drugo službeno lice zakonom određeno da obavlja funkcije i imaće pravo da mu se sudi u razumnom roku ili da bude pušten na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može se usloviti jemstvima da će se lice pojaviti na suđenju.

4. Svako ko je lišen slobode ima pravo da pokrene postupak u kome će sud hitno ispitati zakonitost lišenja slobode i naložiti puštanje na slobodu ako je lišenje slobode nezakonito.

5. Svako ko je bio uhapšen ili lišen slobode u suprotnosti s odredbama ovog člana ima pravo na naknadu.

Član 6.

1. Svako, tokom odlučivanja o njegovim građanskim pravima i obavezama ili o krivičnoj optužbi protiv njega, ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom, obrazovanim na osnovu zakona. Presuda se izriče javno, ali se štampa i javnost mogu isključiti s cijelog ili s dijela suđenja u interesu morala, javnog reda ili nacionalne bezbijednosti u demokratskom društvu, kada to zahtijevaju interesi maloljetnika ili zaštita privatnog života stranaka, ili u meri koja je, po mišljenju suda, nužno potrebna u posebnim okolnostima kada bi javnost mogla da naškodi interesima pravde.

2. Svako ko je optužen za krivično dijelo smatraće se nevinim sve dok se ne dokaže njegova krivica na osnovu zakona.

3. Svako ko je optužen za krivično dijelo ima slijedeća minimalna prava:

a) da u najkraćem mogućem roku, podrobno i na jeziku koji razumije, bude obaviješten o prirodi i razlozima za optužbu protiv njega;

b) da iam dovoljno vremena i mogućnosti za pripremanje odbrane;

c) da se brani lično ili putem branioca koga sam izabere ili, ako nema dovoljno sredstava da plati za pravnu pomoć, da ovu pomoć dobije besplatno kada interesi pravde to zahtijevaju;

d) da ispituje svjedoke protiv sebe ili da postigne da se oni ispitaju i da se obezbijedi prisustvo i saslušanje svjedoka u njegovu korist pod istim uslovima koji važe za one kojisvjedoče protiv njega;

e) da dobije besplatnu pomoć prevodioca ako ne razumije ili ne govori jezik koji se upotrebljava na sudu.

Član 7.

Niko se ne može smatrati krivim za krivično djelo izvršeno činjenjem ili nečinjenjem koje, u vrijeme kada je izvršeno, nije predstavljalo krivično djelo po unutrašnjem ili međunarodnom pravu. Isto tako, ne može se izreći strožija kazna od one koja je bila propisana u vrijeme kada je krivično djelo izvršeno.

 2. Ovaj član ne utiče na suđenje i kažnjavanje nekog lica za činjenje ili nečinjenje koje se u vrijeme izvršenja smatralo krivičnim djelom prema opštima pravnim načelima koja priznaju civilizovani narodi.

Član 8.

1. Svako ima pravo na poštovanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.

2. Javne vlasti neće se miješati u vršenje ovog prava sem ako to nije u skladu sa zakonom i neophodno u demokratskom društvu u interesu nacionalne bezbijednosti, javne bezbijednosti ili ekonomske dobrobiti zemlje, radi spriječavanja nereda ili kriminala, zaštite zdravlja ili morala, ili radi zaštite prava i sloboda drugih.

Član 9.

1. Svako ima pravo na slobodu misli, savjesti i vjeroispovijesti; ovo pravo uključuje slobodu promjene vjere ili uvjerenja i slobodu čovjeka da, bilo sam ili zajedno s drugima, javno ili privatno, ispoljava vjeru ili uvjerenje molitvom, propovijedi, običajima i obredom.

2. Sloboda ispovijedanja vjere ili ubijeđenja može biti podvrgnuta samo onim ograničenjima koja su propisana zakonom i neophodna u demokratskom društvu u interesu javne bezbijednosti, radi zaštite javnog reda, zdravlja ili morala, ili radi zaštite prava i sloboda drugih.

Član 10.

1. Svako ima pravo na slobodu izražavanja. Ovo pravo uključuje slobodu posjedovanja sopstvenog mišljenja, primanja i saopštavanja informacija i ideja bez miješanja javne vlasti i bez obzira na granice. Ovaj član ne spriječava države da zahtijevaju dozvole za rad televizijskih, radio i bioskopskih preduzeća.

2. Pošto korišćenje ovih sloboda povlači za sobom dužnosti i odgovornosti, ono se može podvrgnuti formalnostima, uslovima, ograničenjima ili kaznama propisanim zakonom i neophodnim u demokratskom društvu u interesu nacionalne bezbijednosti, teritorijalnog integriteta ili javne bezbijednosti, radi spriječavanja nereda ili kriminala, zaštite zdravlja ili morala, zaštite ugleda ili prava drugih, spriječavanja otkrivanja obavještenja dobijenih u povjerenju, ili radi očuvanja autoriteta i nepristrasnosti sudstva.

Član 11.

1. Svako ima pravo na slobodu mirnog okupljanja i slobodu udruživanja s drugima, uključujući pravo da osniva sindikat i učlanjuje se u njega radi zaštite svojih interesa.

2. Za vršenje ovih prava neće se postavljati nikakva ograničenja, osim onih koja supropisana zakonom i neophodna u demokratskom društvu u interesu nacionalne bezbijednosti ili javne bezbijednosti, radi spriječavanja nereda ili kriminala, zaštite zdravlja ili morala, ili radi zaštite prava i sloboda drugih. Ovim se članom ne spriječava zakonito ograničavanje vršenja ovih prava pripadnicima oružanih snaga, policije ili državne uprave.

Član 12.

Muškarci i žene odgovarajućeg uzrasta imaju pravo da stupaju u brak i zasnivaju porodicu u skladu s unutrašnjim zakonima koji uređuju vršenje ovog prava.

Član 13.

Svako kome su povrijeđena prava i slobode predviđeni u ovoj Konvenciji ima pravo na djelotvoran pravni lijek pred nacionalnim vlastima, bez obzira jesu li povredu izvršila lica koja su postupala u službenom svojstvu.

Član 14.

Uživanje prava i sloboda predviđenih u ovoj Konvenciji obezbijeđuje se bez diskriminacije po bilo kom osnovu, kao što su pol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, veza s nekom nacionalnom manjinom, imovno stanje, rođenje ili drugi status.

Član 15.

1. U doba rata ili druge javne opasnosti koja prijeti opstanku nacije, svaka Visoka strana ugovornica može da preduzme mjere koje odstupaju od njenih obaveza po ovoj Konvenciji, i to u najnužnijoj mjeri koju iziskuje hitnost situacije, s tim da takve mjere ne budu u neskladu s njenim drugim obavezama prema međunarodnom pravu.

2. Prethodna odredba ne dopušta odstupanja od člana 2, osim u pogledu smrti prouzrokovane zakonitim ratnim postupcima, ili člana 3, 4. (stav 1.) i 7.

3. Svaka Visoka strana ugovornica koja koristi svoje pravo da odstupi od odredbi Konvencije obavještava u potpunosti generalnog sekretara Saveta Evrope o mjerama koje preduzima i razlozima za njih. Ona takođe obavještava generalnog sekretara Saveta Evrope kada takve mjere prestanu da deluju i kada odredbe Konvencije ponovo počnu da se primenjuju u potpunosti.

Član 16.

Nijedna odredba članova 10, 11 i 14. neće se tumačiti tako da spriječava Visoke strane ugovornice da ograničavaju političku djelatnost stranaca.

Član 17.

Ništa u ovoj Konvenciji ne može se tumačiti tako da podrazumijeva pravo bilo koje države, grupe ili lica da se upuste u neku delatnost ili izvrše neki čin koji je usmjeren na poništavanje bilo kog od navedenih prava i sloboda ili na njihovo ograničavanje u većoj mjeri od one koja je predviđena Konvencijom.

Član 18.

Ograničenja navedenih prava i sloboda koja su dozvoljena ovom Konvencijom neće se primjenjivati ni u koje druge svrhe sem onih zbog kojih su propisana. “

***

Mnijemo ne postroji ni jedno pravo koje je zagarantovano pojedincu , zajednici ili narodu a da djelomično ili u potpunosti nije derogirano ili abrogirano.

A eto mediji pišu samo radi lajkova , ne ulazeći u suštinu najtragičnijeg fašističkog porobljavanja cjelokupnog pučanstva na globalnom nivou.

Ko , kako i radi čega ?

Sve se zna a svi šute.

O tome drugi put.

Nek se misli malo domore i slegnu.