Bosne zemlje Božje milosti – Pred ponoćna galerija

Autor

Hajro Šabanadživoć

 

 

Mozgalice

 

Budi se istok   Trofej

Budi se zapad                                                                                Trofej

 

Ostrvo   Monoteizam

Ostrvo                                                                        Monoteizam

 

Oblaci 1  Jagnje među četiri zida

Oblaci                                                                                Jagnje među četiri zida

 

Stari most  Ljubavnici

Stari most                                                                                     Ljubavnici

 

   Rozaklija  Maglice

Rozaklija                                                                              Maglice

 

Logorska vatraZindan

Logorska vatra                                                                      Zindan

 

Crno bijeli svijet  More i lastavica let

Crno bijeli svijet                                                                     More i lastavice

 

Kontinium 1  Pogled na umjetnost

Kontinium                                                                                   Pogled na umjetnost

 

 

 

 

Anabel Lee – Edgar Alan Po

 

 

Prije mnogo i mnogo godina,

U carstvu kraj mora to bi,

Djeva je živjela koju su zvali

Imenom Annabel Lee;

S tek jednom je živjela mišlju:

Da voli i da se volimo mi.

 

Bio sam dijete i bila je dijete

– U carstvu kraj mora to bi –

Al više neg ljubavlju mi smo se ljubili,

Ja i Annabel Lee –

I zbog toga nebeski krilati serafi

Bili su zavidni.

 

I to je razlog što jednom davno

– U carstvu kraj mora to bi –

Vjetar se spusti iz oblaka, noću,

Sledivši moju Annabel Lee.

I došli su plameniti rođaci njeni,

Meni je oteli,

Da je zatvore u grobnicu tamnu

U tom carstvu što kraj mora bi.

 

Zavidjeli su nam anđeli s neba,

– Ni upola sretni ko mi –

Da! To je razlog (kao što znaju

U tom carstvu kraj mora svi),

Što noću je vjetar iz oblaka došo

I sledio, ubio Annabel Lee.

 

Al ljubav nam bila je jača od ljubavi mnogih

Što stariji bili neg mi –

I mudriji mnogo neg mi –

I niti anđeli, gore na nebu,

Ni podmorski demoni zli

Ne mogu mi razdvojiti dušu od duše

Lijepe Annabel Lee.

 

Jer mi ne bljesne mjesec, da sne ne donese

O lijepoj Annabel Lee;

Kada zvijezde se stvore, vidim kako gore

Tek oči Annabel Lee.

Tako ležim pokraj svoje drage do zore,

Svoje drage, – drage -, života i mlade,

U njezinoj grobnici uz more,

U njenom grobu uz šumorno more.

 

 

 


												

Bleki – Ljubav je kao cvijeće   

ljubav-je-kao-cvijece 

Ljubav je kao cvijeće

svjetlosni-mozaik

Svjetlosni mozaik

pahuljasti-pogledi  

Pahuljasti pogledi

suncano-i-plavo

Sunčano i plavo

blago-talasanje 

Blago talasanje

kameni-lik

Kameni lik

Ples svjetlosti

Ljubav je kao cvijeće

obnažena u ljepoti svojoj

nevini svjetlosni mozaik

mirisna i nježna

u pahuljastim pogledima

dok jutrom sunčanim i plavim

zamire blago noćno  talasanje

skrivajući poglede okamenjenih likova

što poslijednji valcer plešu

Danas je srijeda , Ali…

Dani  furaju. Nova samo što ne kuca. Za sada ima namjeru  i ako Bog da stići će  na vrijeme . Kao i obočno u ponoć, na isteku  24 00 oliti  početku 00.00. Zvaisno od toga koliko ste popili i koliko ste optimisti.

Merete misliti danas je opet Nedelja.. I ne samo to. Svakih sedam dana je ta nedelja . Nama to baš i nema nekog smisla.

Mi bi voljeli da je svaki dan šetak , ono radi rime sa meta. Ili barem surbota.

Što bi to bilo ljepota.Rahatluku nigdje kraja nema  ,nebitno je ko mezetluke  , a bome i šiltete sprema..

Al’ mora se i arbajtovati;ko ima posao.

Znamo ,država zahtjeva red i rad, po principima/ tabijatu neradničke vlastele.Njima,njihovom potomstvu i uvlakačima se svaki radni a neradnički dan debelo plaća.

Ali?

Ima to čuveno i famozno ALI.

Ali se zaplaćuje   vječnim pržunom.

Ali…

Nisu oni zaslužili da kvarimo ovaj prelijepi dan.

A Vi?

Ruku od srca pod ruku drugom rukom od ljubavi i lagana šetnja ovim lijepim danima,

u susret dobrim ljudima ,ma gdje god se oni nalazili  .

Kad se vratite doma ne zaboravite da je nedelja , a ona pada na kraju nedelje

Vrlo logično.

Ali…

Možda se odlučite i vi zakucate nedeljom u sridu.

Nikad se ne zna!

Kad je srce pune ljepote i Božijih darova, sve sluti da će biti dobro.

Što bi poete rekle:

-Život je prelijep.

U prevodu:

Bog je Jedan i svojom ljubavlju nas uvijek miluje.

Kamera i ljepota

Dobar veče ljepoto mila

Davno sam primjetio da tvoja kamera samo ljepotu bira i nudi . Pomno pratim svaku tvoju objavu svaku tvoju riječ. Toliko si nadarena da ti se zaista divim.

Moja preporuka slikaj i piši . Svaki dan. Vremenom ćeš vidjeti ono što ja vidim. Ti si umjetnica. A u vježbi , ponavljanje poteza kistom i učenjem i širenjem znanja i tema i riječi bivaju jače i plodnije.

Žao mi što nismo bliže . Za sedam dana bi bila zadovoljna svojim slikama. Godinama što slijede drugi bi se oduševljavali tvojom umjetnošću , slikanjem i pisanjem.

No , daće Bog Milostivi u njega su ključi radovanja za dobra bića.

Hvala na poklonjenoj ljepoti.

Sretno Anđelu mili.

 

Autor

Hajro Šabanadžović

 

Labdjeti

 

Tajane behara

 

Ona i velovi

 

Slike jeseni za spomenar ljubavi

 

Cvijetna modra rijeka

 

Velovi  svilnih dodira

 

 

 

Slike izložene u   Galeriji  Zamak  Yossemin od 26.03.2018.

Stalna postavka

**

Za Yossemin

s ljubavlju

 

 

Kad izgubiš korak

osloni se na moje rame

kad poželiš letjeti

dodirni moje srce

Bleki – Ako se sjećaš

Naši snovi

Led i krv

**

Princezo

sjeti se

nismo voljeli ružne riječi

ti si govorila loše je za ten

a znali smo da je to ponižavajuće

volim se šaliti

kada me neka djevojčica nasmijava

znaš

prelijepi život je samo igra i zabava

uostalom još uvijek je lijepo

ono naše što biješe dok bejaše

moraš priznati

i volio sam ljubiti usne tvoje trešnjine

dok si se smijala

glasno i zarazno

nekontrolisanost bi se sama od sebe uvlačila

vladala neobuzdanom tamom

koja bi odjednom postalo tako bučna

da su komšije iz susjednih sokaka

uplašeno kucali na vrata halvata

moleći za malo tišine

i onda mi na nejaka pleća

tovariš licemjerje

mora da se šališ

tko je pokupio krpice i bez riječi nestao

ali evo ja ti sve praštam

oprosti i ti sebi

nemamo za čim žaliti

i vrati mi se kad god poželiš

Moje srce je i dan danas ogromno

krvavo i toplo

bez ljubavi ne zna disati

privi ga na grudi mramorne od čežnje

Zara – Dle Yaman (Դլե յաման) / Song -Lyrics . Prevod na bosanski

 

 

 

   

 

 

Դլե յաման

Գյամին էկավ կրակի պես,

Վա՜յ, դլե յաման,

Էկավ, հասավ չուր ծովու կես,

Յաման, յաման:

 

Դլե յաման,

Մեր տուն, ձեր տուն իրար դիմաց,

Վա՜յ, դլե յաման,

Հերիք անես աչքով իմաց

Յաման, յաման:

 

Դլե յաման,

Արև դիպավ Մասիս սարին,

Վա՜յ, դլե յաման,

Կարոտ մնացի ես իմ յարին,

Յաման, յաման:

 

 

Gospode  Aman

*

Gospode Aman ,

vjетаr je duvao kao vatra

Avaj Gospode Aman

duvао je  do polovine mora

Aman Aman

*

Gospode Aman

moja i njegova  kuća bjehu jedna  pored  druge

Aman  Aman

Avaj Gospode Aman ,

voleli smo se krijući

Aman Aman
*

Gospode Aman

vatra dotaknu goru našu

Avaj gospode Aman,

ostadoh željna moga voljenog

Aman , Aman

 

 

 


												

Aleksandar Sergejevič Puškin – Posetio sam opet

…Posetio sam opet
Taj kutak zemlje gde sam proveo,
Ko izgnanik, dve kratke godine.
Već deset leta prođe od tog doba
I mnogo se promenilo u mome
Životu: opštem zakonu pokoran,
I sam sam se izmenio. Al ovde
Obuzimaju sećanja me živo;
I čini mi se: još sam sinoć luto
Kroz te šumarke.
Gle, doma progonstva
Gde živeo sam s jednom dadom mojom.
Starice više nema, iza zida
Ne čujem više korake joj teške,
Kad nadgleda ujutru kuću. Evo
Šumovitog huma gde sam često
Sedeo nepokretan, gledajući
Na jezero i sećao se s tugom
Obala dugih, drugih talasa
Kroz njive zlatne i zelena polja
Ono se, plavo, pružilo široko,
A po njegovim tajanstvenim vodama
Vozi se ribar, vukući za sobom
Ubogu mrežu. Na obali strmoj
Seoca raštrkana; tamo dalje
Vetrenjača naherena, na vetru,
Okreće jedva krila –
A na međi
Imanja dedova, na onom mestu
U goru put gde stoje – dva zajedno – treći
Podalje malo. Kad sam jaho tuda
Po mesečini, šumom poznatom
Zdravili su me njini vrtovi.
Tim putem sad sam prošao i opet
Video sam ih. Tu su s šumom starim.
Al oko postarelog korenja,
Gde nekad sve je bilo pusto, golo,
Sada je nikla mlada šumica,
Zelena porodica; kao čeljad
Pod njenu senku žbunje tiska se.
A njihov drugar tužni stoji sam,
Ko stari momak, oko njega sve je
Ko i pre pusto.
Zdravo, naraštaju
Mladi i nepoznati! Neću ja
Tvoj moćni, pozni uzrast videti,
Kad moje poznanike prestigneš
I zakloniš im staru, sedu glavu
Od oka prolaznika. Al, unuk moj,
Nek čuje on šum vaših pozdrava,
Kad s drugarske se vraća sedeljke,
Pun misli veselih i prijatnih,
Kada po pomrčini prođe pored vas
I pomisli na mene.

 

Zona Zamfirova i Tatjana Larina













I pad je let

Nikad ne iznevjeri obećanje dato Bogu , djetetu i ženi , grijeh je.

Igrom slučaja ili višom silom (?) , jedna ljepota nas zaskoči vrlo neobičnim razmišljanjem ( dovoljnim za poetsko muzički slikovni prosede) : sučeliti dva ženska lika u njihovoj književnoj opstojnosti i divergitetu . Duboka sklonost , poštovanje i ljubav prema ženi , anđeoskom biću nebeskih visina , nas malo zabrinula ( Ne bacaj kam na ženu , anđela nebeskog ! ) :
– Kako ćeš bolan porediti ženu sa ženom i donositi sud i izbor, kad je svaka mirisni cvijet , dostatna sebi i nama , na našu radost , a da ne navučeš malo sjene na jednu od njih.

No , nećemo upasti u zamku i do u sitnice analizirati konkretne akterice ili bilo sta drugo , bez da se to ne postavi na šire osnove sveukupnog konteksta autora , djela i epohe u kome su nastajali, makar u crtičnim naznakama.

Puškin i Sremac?

Ma, dajte molim vas.!

Svjetska poznata književna riječ i pisac iz srbijanskih školskih slovarica ; reklo bi se? Iluzorno je porediti njihove umjetničke , estetske , književne i iskustvene domete i opuse..

Istoznačno im je što su na neki način obojica postavili osnove savremene književnosti jedan ruske , drugi srbijanske književnosti . I više nikakve sličnosti, osim posvećenosti književnosti.

Kosmopolit , aristokrata , oficir , ljubavnik koji je počeo da piše sa 15 godina , nasuprot palančkom učitelju i činovniku koji je čari pisanja otkrio u 33 godini .

Život pod svjetlom velegrada , plemićkog elitizma i laganog lebdjenja od žene do žene , uz zvuke valcera i mirisa bjelokosne nagosti, u pauzama između dvoboja nasuprot života uz gusle i vjekovnom mitu o izgubljenom ratu u učmalim okovima palanačke malograđanštine ! Iz potpuno različitih miljea i spisateljskih predispozicija rađaju se dva ženska lika. Romantizam spram realizma ? Ne ! Romantizam je preteča realizma i takođe priča o stvarnosti ili je podražava i jedina je razlika u emocionalnom i iskustvenom autorskom pristupu djelu.

Obrazovana , tanana , suptilna , bez izrazite ljepote , ali bogougodna i prirodom ponesena plemkinja , ma , djevojčurak , Tatjana Larina (17 godina ) , odrasta na selu , susreće umornog i rezigniranog , nešto starijeg i usporenog pjesnika, svjetskog putnika i zavodnika iz metrople.

Ništa starija ali prelijepa palančanka mezimica bogatog oca i miljenica zaljubljenih palančana poklanja svoje srce mjesnom zavodniku i srcelomcu, sitnom zanatliji u uzdizanju .

U tadašnjoj ruskoj književnosti baziranoj na stvarnom životu ekcesi na klasnoj i staleškoj osnovi su skoro nezametljivi. U palanačkoj stvarnosti silom prilika to je skoro svakodnevnost , jer se društvo poslije vijekova robovanja nalazi u fazi nacionalnog buđenja i tranzicije .

U svijetu valcera djevojka sa sedamnaest godina se tek predstavlja društvu i svečano uvodi u koloplet sjaja i raskoši balova i dvorskog života . U palančkom i ruralnom svijetu , bilo srbijanskom bilo ruskom djevojka sa sedamnaest godina je prezrela udavača.

U tim godinama hormoni lude . Djevojke ponesene pričama , romanima , famama , maštom , tračevima sanjaju o vječnoj ljubavi i nesagorivoj strasti , princu na bijelom konju i žive u nadi da će one biti miljenice sudbine koja će im ispuniti snove i želje. U toj vulkanskoj procesiji i razmeđi prirodnog buđenja i htjenja , neiskustvu je teško prepoznati Princa od šićardžija , ubleha. ispraznosti…

I desi se ono što je sudbina ( u ovom slučaju sveprisutni pisac ) skrojio svojim junakinjama.

Tatjana doživi strasnu ljubav ne znajući da je to samo prolazna avanturu za Evgenija Onjegina , puškinovskim likom . Post festum dolazi svijesti da je bila naivna žrtva serijskog zavodnika , koji uz to nema hrabrosti za neke konkretne životne odluke. Zbunjena , iskorištena i bolna od ljubavi , vraća se prirodi koja u njoj budi razumnost i ona sazrijeva i odrasta u mladu damu koja čini se zna šta hoće od života i logično , nadrasta nezrelog ( iako životno mnogo iskusnijeg ljubavnika ) . Shvata sve zablude mladosti i vraća se tamo gdje misli da pripada , porodici i prihvatajući uzanse ustaljenog načina života , udaja , djeca i vez , poneki bal , možda flert ili avanturicu bez obaveza i bez obzira na sveukupnu prozaičnost i ispraznost.

Zona živi u zlatnoj krletci okružena svitom kao neka dvorkinnja. Čitava palanka je pod njenim nogama. Može da bira koga i šta hoće . Treba samo da upre prstom u izabranika i da to njen otac hadži Zamfir aminuje i poploča joj životnu stazu dukatime. Latentna i uznemirujuća nelagoda u grudima , u skutima , u venama , nošena mirisima proljeća i sveopštim buđenjem života i uzburkana vatrenim pogledima palanačkog ljepotana ; nagovara je da upre prst u izabanika . Mane je perspektivni , mladi sitni kujunđija ali Zonino srce upire prst na njega.

Avaj! Otac ludi , rodbina i čaršija se zgražavaju , ali eto , dvoje mladih se poslije silnih peripetija , zamki , izdaja , podmetanja, protivljenja sjedinjuju bračnom zakletvom.

I tu se dešava ono što lično zovemo nedovršenim romanom. Oni su se uzeli i čiča miča gotova priča. A nije ! Mladost nema pojma o životu i ljubavi . Uzavreli damari zamagljuju um , i on se rasprskava kao sapunski balonćići na vjetru. No , nećemo širiti priču i gledati u šolju budućnosti , jer možda je i bolje ostaviti čitaocima nadu da sve bajke imaju sretne završetke.

I sada se postavlja pitanje analize likova. To je urađeno kako to nalaže komparativna književnost , sveobuhvatno , nepretenciozno i podložno subjektivnim intervencijama..

Svako ima pravo da bira svoju junakinju; odnosno analizira i prihvata junakinje i djelo na svoj način. Intelekturalni , emocionalni , statusni … i ini srazovi čine svaku jedinku drugačijom i ona se na osnovu tih predispozicija ( određuje ili ne određuje ) prema datoj junakinjama i djelima.

Prije nego obznanimo svoj izbor , osjećamo dužanost objavljivanja još nekih natuknice . Puškinovski / Don Žunaovski tipovi ( suvišni ljudi ) su čest gost svjetske , posebice ruske književnosti. Nažalost , ta slava svjetla pozornice često prebacuju na Bajrona , Vronskog , Rodolfa …

Puškin u genima i poetici nosi sve predispozicije da odškrine vrata za serijsko štampanje ženskih likova tipa Tanje Larine. Ana Karenjina , madam Bovari, Ana Snjegina , pa čak i Lare iz Dr. Živago …Iskustveni senzibilitet svakog autora određuje način kako dekrešendom utišati pa ugasiti malopređašnji krešendo.

Zona je postala sinonim svih žene čija sudbina , ljepota i odabir slobode izbora treba biti utamničena strogim stegama malograđanštine . Prvenstveno zbog njene nasljendice Koštana i njene nepatvorene ljubavi prema muzici , pjesmi , općenito prema životu , a manjim dijelom zbog Mitketa , bekrije , pjesnika , filozofa , naš izbor uz dužno izvinjenje i sućut Tatjeni Larinoj je Zona .

Unatoč i uprkos svemu svim Evama / Havama , Editama , Zonama , Larama , (Joh)Anama , Koštanama , Taisama … Meme la Bella , u svim vremenima , prošlim , sadašnjim i budućim , sa ljubavlju i poštovanjem poklanjamo anđeosko perje i satenske papuče sa vrpcama iz , srcem tkane , biserne sehare savršene ljubavi ,

Joe Biden – U BiH nije bio građanski rat, nego planirani genocid

Iz Arhiva

 BY ADMIN27. NOVEMBRA 2019.ONI NAMA, MI NJIMA

 

K’ znanju:

Vučiću i Dodiku ,

Grobar Kitarović i Čoviću ,

i ostalim zlotvorima Bosne i Hercegovine i njihovim mentorima.

*

Upamtite , jer mi to od  početka  rata na prostorima Jugoslavije  znamo:

“U BiH nije bio građanski rat, nego planirani genocid.”

Ako  to ima hrabrosti priznati, svojevremeno drugi čovjek SAD Joe Biden , svjedok urote ( mentorstva )  međunarodne zajednice u nestajanju j  jedne zemlje i njenog naroda, treba mu vjerovati.

I sada će oni nama reći da Srbija i Republika srpska nisu genocidne tvorevine.I da im se Tuđmanova Hrvatska nije pridružila u tom zločinačkom poduhavtu.

Mora da se šale , ili misle da je svijet glup kao i oni i da će im povjerovati.

 

Djela,slike i riječi su najautentičniji svjedoci  strahota kao plodova genocidnih zamisli četničkih i ustaških monstruma i njihovih mentora.

Tek toliko.