Beskraj

Može biti umjetnost

UH!

I opet UH!

Terra sve više ponire pod teretom narazuma humanoida i njihovih činjenja i nečinjenja.

Kriza morala i religije ,blago rečeno , olovno sivom težinom  boji današnjicu,škropeći  je krvlju i mogućom apokalipsom.

Pučanstvo nijemi na sve šta se dešava i ne reaguje.Kao da su im sasječena krila slobode i ljubavi.

Zaboravili su ljepotu i savršenstvo Božijeg stvaranja ,milosati i ljubavi.

Yossemin nije!

Ona otvoreno,beskompromisnu negira beznadežnost današnjice i  kistom upire  u sve ono što je tišti, ali na sebi svojstven način.

Ne polemiše,niti se svađa.Jednostavno  ignoriše sve što je ružno , zlo i gnusno , sve što unižava savršenstvo Božijeg stvaranja i  dostojanstvo Njegovog miljenika i odabranika na zemlji;vjerovatno i u Univerzumu.

Njen odgovor na jad i bijedu savremenog trenutka  je ljepota, sklad, iskričavost, savršena iznijansiranost boja i misli, filigranska izbrušenost i usklađenost detalja – do savršenstva.

Istančani i vrlo ritmični ,skoro muzikalni kolorit  koji ostavlja bez daha,je okvirni  ram za stvaranje besprijekornih kompozicija.

Njene slike su jasne, izričite , ubjedljive  i autoritativne, nadasve autentične i ne obaziru se na moguće  kritike i  i eventualne nesuglasice, ili negodovanja.

Ona je sva uronjena u onostrano tako blisko ljudskim osjetilima, novo a mistično ,u beskraj i nježnost  ,u harmoniju i ljepotu.Čutavo  njeno biće je okrenuto ljepti,   univerzumu i prirodi ,u  savršenoj simbiozi  ljubavi , boja i prostora. Njeno traganje za što jednostavnijim izrazom koji će oslikati ono što se riječima ne može kazati ,niti umom pojmiti, traje bez prestanka.

Stilsko tehničke postulate koje omogućavaju  oblikovanje beskonačnosti svijetova sasvim su  u skladu sa vrlo visokim estetskim premisama i standardima koje Yossamin kao iskonsku datost nosi u sebi.

Vrlo kritički,ponekad subjektivistički pristup realnom svijetu nimalo ne zamagljuje njenu  umjetničku objektivnost u stvaranju novih svijetova; krojenih po Božijem naumu i čovjekovoj mjeri.

Čini se da Ona  poimanje  sadašnjih svijetova u svojoj zbilji  lomi na parčiće , od njih izdvaja simbole i krhke niti . Simbole pretvara u djeliće potrebne za stvaranje novog niza  fragmenata  i sekvenici na čijim će temeljima , nizanjem i umnožavanjem nastati novi univerzumi.Nitima povezuje i popunjava sve moguće pukotine.

Zbunjuje lakoća skoro filmskog  reproduciranja sekvenci , istovjetnog  umjetničkog i  estetskog senzibiliteta i njihovo postupno i harmonično , skoro pripovjedno interpoliranje u nedjeljivu cjelokupnost kompozicije kojom hoće da   prezentira ono što promatrač obično ne može sebi  da predoči.

Kada se kaže beskonačnost / beskraj –   pomisli se na nešto što se ne može obuhvatiti jednom slikom, jednom vizijom ili jednokratnim , matematičkom formulom, opisom ili pogledom.

Kada vam Yosamin prezentira svoju beskonačnost /beskraj, pomislite  kako se sve može lako shvatiti i prikazati ako se slijede zamisli i naputci savršenog Božanskog djela uhvaćenog okom i kustom izuzetno nadarene umjetnice.

Yossaminin „ Beskraj „  je u stvari djelić beskonačnog univerzuma koji je ona pretočila u jedan jedini kadar ,u  veoma složenom ali savršenom nizu prelijepih sekvenci koje se ponavljaju i nikada ne prestaju da se nižu.

Od na momente crne , pa tamne , do skoro bijele ljubičaste boje iznijansirano obzorje  nosi tišinu i blagi , ali metodični  šum zviježđa. Te svjetlosne refleksije koje se  smjenjuju daju dubinu koja se se širi i nestaje tamo negdje iza slike.

Ili to nije to!?

Možda je to samo privid kojim Yossamin pokušava da prikrije svoju ljubav prema Zemlji , i da ne odustaje tako lako od njenih ljepota.

Možda je  „Beskraj“  djelić njenog prelijepog mora, mora vječnog,mora Jadranskog,gledanog sa nekog kavala,podnoi maslina.

Noć je vječnim zvježđem posuta. More blistavo i treperavo , u svojoj kristalnoj čaroliji tiho šumi , možda neveru ili jug ispod zviježđa, ljepote nebeske sprema.

A otočje,  u tihoj noći prepunoj iskrica, boja  i spokoja ,sni mirnim snom, dok Milost univerzuma nad njim bdi.

U donjem desnom uglu nasuprot nekog  otoka (Čiovo?) ,možda poluotoka (Marjan?) nedostaje samo jedan vitki  jedrenjak ,možda gajeta ili bracera ,srebrenkasto ljubičaste ili bijele boje sa dva treperava  jedra i kormilom u ruci prelijepe žene , tek toliko da se osjeti svježina  i iskonski mir tihe jadranske noći.

Sada za trenutak ostavimo snove o moru , gajeti i pogledajmo sliku u njenom izvornom značenju.

Jednostavno, posmatrač ima osjećaj da se iza slijedećeg zatona, iza slijedećeg morskog prostranstva, iza slijedeće maglice ili zviježđa naslućuje i izvire  novi niz neizrecivo lijepih sekvenci koje grade beskonačnost.

Tehnika stvaranje iluzije beskraja ,kombinovanjem nijansi „hladnih“ boja : ljubičaste i plave, pa čak i zelene  , koje su u biti  vrlo statične , i njihove pretvorbe u toplinu , iskričavost , promjenjivost , dinamiku  i reverzibilnost „foto“ selvenci koje tvore  i vode sliku u   krajnju jednostavnost , je dovedena do savršenstva,raspršivanjem beskončnog niza sićušnih zlatnih iskrica koje sjene „oblake“ zvijezdica i zviježđa.

Odjednom , kada dođete do daha ,shvatite da beskonačnost dobija jasne obrise. To je univerzum , koji se u stvarnosti ne može pojmiti,ali u Yosseminoj slici on je jasno definisan.

Kao što vidite , Yossemin ne gubi vrijeme u lamentiranju nad realnim svijetom.Za nju je on nepodnošljiv i bolan.Ona ga je morala srušiti,odbaciti ,poderati na parčice i stvoriti svoj idealni svijet , a koji u svojoj nadnaravnoj jednostavnosti i savršenstvu  nema ni jedne jedine pukotine , ni najmanje  greške.

Ono što posebno fascinira je to što se  estetske vrijednosti ne utiskuju direktno i konkretno,već se sekvence indirektno ,povezanim nizom utisaka i otisaka evociraju u oku posmatrača . To je čitav jedan koloplet simbola i sekvenci koji bljesnu kao jedinstvena slika , ponovo sastavljenog ,prelijepog,  gotovo idealnog  svijeta , koji peristira tamo negdje u  Beskraju .

Činilo  nam se da smo vidjeli sve ono najbolje  što je likovna umjetnost mogla dati , ali pred  opusom beskonačnosti čudesne Yossamin ( i drugih djela  sa kojim ćemo vas neki potonji put upoznati) , shvatimo da je ona jedna od začetnika/ca nove ere u slikarstvu , koju ćemo nazvati apstraktni impresionizam sa natruhama ličnih ekspresija.

Nismo vidovnjaci , ali znamo , još mnogo čudesnih i nestvarnih slike beskraja ,Mora Jadranskog i jedrenjaka, i drugih čarobnih nizova i svijetova će nenadano isplivati na pozornicu likovne umjetnosti.

Cvit u kamenu

Može biti umjetnički rad cvijet

Pogled na sliku muti razum.

Da li se to Yossamin igra sa posmatračem ili potencijalnim kupcem?

Uvriježena percepcija cvijeta u kamenu nije ono što umjetnica slika.

čak i mi koji se kao “razumijeno” u slikarstvo , shvatimo da moramo pozvati u pomoć  sjećanja predaka, znanje,mnogo znanja, iskustva i emocije kako bi pronikli bar u osnovne dojmove koje slika emituje.  

 Naziv slike  „Cvijet u kamenu“ je tek uvod u čaroliju zvanu boje ljubavi, cvijeća ,životinja,insekata,uzajamnosti,međuzavisnosti,snova  i života.

Već prvi pogled na sliku izaziva nedoumicu:

Pobugu ,koja je ovo boja?

Uče nas:

„Boja je osjetilni doživljaj koji nastaje kada svjetlost karakterističnog spektra pobudi receptore u mrežnici oka.“

Uh,jesu nam puno rekli!

Objasnite vi to Yosseminom umu i ruci , pa da nam se ona predstavi u tom jednostavnom „naučnom“ pojmanju boja.

Ali ipak nedoumicu vrlo brzo nadvladava fascinirnaost filigranskom izbrušenošću / harmonijom detalja i boja.

Kako jedna boja može objediniti toliko drugih boja i nijansi  i ostati samo svoja i uz to ostati potpuno nedefinisana u svojoj ljepoti?

Možda je to izvorna ljubičasta, koja objedinjuje mnoge svoje nijanse:  ružičaste,purpurne,ciklama,grimizne…pa se stiče dojam da je osnov slike spektar ultraljubičastog zračenja različitih frekvencija,koje lelujevo titraju i igraju se sa umom posmatrača.

Zapravo suptilna Yosseminina umjentost odabira tehnike , kombinovanja i mješanja boja,čine da se one  transformišu  u jedan srodan ton,jednu nijansu tek u promatračevom oku.

Kombinacijom ljubičaste i ružičate boje slika dobiva dubinu i svjetlost koja mjestimično prelazi  i slojevitu sjenovitost.

Ljubičasta u kombinaciji sa zelenom?

Što da ne !?

Od djelića ,iskrica realnog svijeta stvara se suptilniji i otmjeniji   svijet ljepote, odnosno idealnog,estetskog,skoro filigranskog  savršenstva.

No ,bitno je da je magija stvaranja počerla.

Ako je ljubičasta boja svrstana u hladne boje ,kako objasniti utisak da slika djeluje veoma toplo, blisko i u svojoj upečatljivosti vrlo iskreno.

Isto tako ljubičasta   je od svih boja najmanje zastupljena u prirodi , i to pazite sad,uglavnom u raznovrsnon i širokom spektru cvijeća i u beskrajnim prostranstvima univerzuma.

Kao,evidentno, vrsni poznavalac boja , slijedeći njihovu  simboliku   :

ljubičasta – čarolija, pokora, strpljenje, umjetnost,sofisticiranosti , duhovnosti ,  dubina, snaga i poštovanje….

ružičasta – slatkoća, sramežljivost, nježnost, djevojaštvo,prozračnost…

grimizna – čast, kraljevstvo, kardinalska boja, dostojanstvo, bogatstvo, uzvišenost…

ciklama –  iskrenost, sigurnost, sreća , anuliranje zla

zelena – mir (maslinova grana, lovorov vijenac), nada, besmrtnost (evergreen)…,

Yosamin nam sugeriše da su to osobine svijeta prirode i živih bića date savršentstvom Božije intervencije i ujedno stvara okvir za slijedeće detalje i simbole.

Isključivši čovjeka iz svojih idealističkih  svijetova kao simbola onoga koji kvari i uništava sve čega se dotakne,ona slijedi Stvoriteljeve zamisli i cvijeću daje neodoljivu ljepotu i neodoljive mirise koji skoro da se na slici  može osjetiti . Zavodljivost koja izbija iz cvijeća dodatno je pojačana orošenim kapljicama urađenih posebnom, u povijesti slikarstva nekorištenom  tehnikom (bar koliko nam pamćenje doseže) ,koju ćemo za (za sada ) za  potrebe ovog zapisa nazvati bojorez.

I onda se u tom bojorezu  javi cvijet,mnoštvo cvjetova,vijenac /lanac cvijetova,drača,granja,šiblja,čak i korova – jedinstveni i harmonični koloplet života.

Porijeklo Yossemin nam sugerira da je cvit u kamenu onaj dalmatinski prelijepi nježni  cvit , čija boja zavisi od percepcije posmatrača, koji se rađa u ničemu,iz ničega,u kršu,goleti,kamenim zidovima i podzidima,u praškicama zemlje i šušnja i opstaje uprkos oskudici ,suši, vjetru,tuči,kiši buri i neveri,sve do momenta dok ne dostigne  vrhunac rasta i ljepote .

 Tada vrlo brzo i skoro neprimjetno nestaje, da bi se vremenom , skoro na istom mjestu rodio.

Simbolika   sjećanja  predaka  je duboko ukorijenjena u  biće umjetnice.

Oni su morali prognati cvijet iz svoje škrte,škure zemlje radi opstanka obitelji,iako su te cvijetove voljeli,divili im se i pjevali o njima i bili dio tradicije i folkora.

I odjednom shvatimo da je ljubičasta boja i njena iznijansiranost ,samo okvir za ono što umjetnica hoće da kaže.

Te boje ,ti cvijetovi  to je iskonska povezanost živih bića,boja,mirisa i oblika sa smislom života,rađanjem i  produženjem života, čak i smrti.

No, umjetnica se na zadržava na tome.

Slikajući ona pjeva o životu  kakav bi trebao da bude, da čovjek nije ono što  je postao.

Kad pomislite da će se umoriti od igre boja,svjetlosti i tvorbe novih , ljepših svijetova Ona vas iznenadi novim detaljima koji kompoziciju uvijek i iznova postave u nove okvire.

U  prvom cvijetu  smještenom u krajnjem lijevom vrhu slike ,ugledasmo poznati  magloviti obris:

„Leptir.Savršeni leptir zaronjen,skoro zarobljen u slast nektara koji mu čičak nudi.Potom dva cvijeta dalje izranja pčela,jedna pa druga ,tu je i cvrčak i još poneki leptir i kukac.U Yossaminom svijetu vrabac poput kolibra lebdi i ispija mednu rosu sa cvijeta.Valjda nam se Yossamin neće smijati ako kažemo da vidimo par miševa koji se odmaraju u hladu jednog cvijeta,ispijajući nektar kojiim je poput kapi rose,poput bisera posuta skoro cijela slika.

Slijedeći Yosseminin opus, primjetili smo da je redovni pratilac njenog umjetničkog diskursa život i beskonačnost,u svim svojim pojavnim i tekućim  oblicima . Međutim nju posebno fascinira hipotetička reverzibilnost života,mogućnost ponovnog rađanja (uskresenja?).

Sve njene  slike pa i ova su okupirane  razmišljanju o  ljudskom postojanja i smislu života .

Sučeljavajući živu i neživu prirodu, zaustavivši bilo univerzuma u jednom otrgnutom  fragmentu beskonačnog vremena i prostora,ona slika mozaik međuzavisnih odnosa,kontrasta i poetskih misli.

Njena poboljšana vizija nesavršenog svijeta je satkana od jednostavnih simbola i sinonima,koji tvore izuzetno složene misaone impresije , koje su vrlo daleko od konkretnih slika i vizija koje izviru Iz vrlo realističnih apstrakcija bojenih ličnim impresijama.

Psihologija kaže 75 posto djece radije bira ljubičastu nego bilo koju drugu boju , a 50 posto ljudi u dnu srca kriju svoju djetinju  dušu.

Sigurno je da se Yossemin na savršen i vrlo iskreno  obraća svoj djeci i tim ljudima, jer i ona ima vrlo nježnu djetinju dušu.

Imamo osjećaj da boje osjećaju njenu iskrenost i nepatvorenost, i da su zaljubljene u nju.Bez pogovora slijede svaki titraj njenog kista.

Vjerujemo da se Xossemin negdje , u nekom svom zatišju i miru ,odmaknuta od buke i užurbanosti sadašnjice i dalje igra riječima , bojama i emocijama.

Mi vam ne želimo otkriti koje ljubičaste cvijetova slika.

Dok uživate u ljepoti “Cvijeta u kamenu” pokušajte odgonetnuti koji su cvjetovi pored naslovnog cvijeta naslikani.

Dajemo vam moguće naznake:

Zvončić , geranij , pansion (viola trobojnica), ljubičica i iris,perivinkl, hajacint ,lavanda,čičak,zumbul, orhideja,jorgovan, jedić,aster,šeboj,trojna trava i tisuće drugih poznatih , manje poznatih i nepoznatih cvijetova.

Galerija Zamak Yossamin

**

Iz Dnevnika i Galerije autorice Yossemin V.

**

**

Tobom u mislima

*

prolića svakog, još dok san bija mal

bra san ti cviće,

penja se na najvišu liticu

dobavit ono šta na vr stine 

cvita i nije me

bilo straj

 *

stavija bi ti svaki dan

ispri vrata

drugu kitu cvića

pa bi se sakrija

i s ponistre milo gleda

kako se sliglaš uzet

moje jubavi

dare

 *

mislija san  resteš za me

ja bidan

i pazija da prolazin ulicon

kad tebe nema,

jer me bija straj da se ne spetljan

da ćeš vidit na meni koliko te volin

a volija san

više nego žedna zemja vodu

gori uvr gomila di sunce najjače zviždi

 *

letile su  godine na ponistri di san te gleda

kako rasteš

smantan i smušen dok mater ne bi rekla

„ajde Ive više ča s te ponistre,

ma šta čučiš više na njoj…”

 *

a Ive bi najradije

gleda doli u te

di robu pereš i na špage višaš

 *

činilo mi se

nekad

da i ti mene milo pogledaš,

a ondaje cili svit bija moj

pa bi pivajuć iša s mašklinon i motikon

a na te mislija

 *

puno san te godina

s te ponistre gleda,

a i ti mene sve češće odozdala

pogledavala i

sve je bilo lipo

ka u nekoj priči

punoj ljubavi

 *

a

onda san te pita,

ma tvoji me nisu tili

radi skandeli s mojin čačon

a

ja san ti živ umra, taj dan

i više se nikad naliticu

više kuće nisan popeja cviće ubrat,

nisan moga

 *

i

sad sidin u konobi,

gledan

kad ćeš banit ceston s ono tvoje dvoje dice

šta drugi jin je čača,

a ja bi život da,

da san ja

pa se vratin u ono vrime

kad si robu prala

na  špage višala da se suši,

a mene skrivečki milo

pogledavala

a cili svit je bija moj,

 *

pa pijen

uz mašklin, motiku

s tovaron

polako uzbrdo

i tobon

u mislima

Dolazi proljeće

*

U danu punom ljubavi

snenih dodira bez riječi

rađaju se savršene slike

elegičnoih tonova

dušu boje emocijama

nostalgijom za nekim vremenima prošlim

što oplemenjuju dušu

i neumitno klize kroz dane

a ipak nose nadu

sve će biti isto

i kad ne bude mene

*

Ah, mnijem

sa one umilnije strane

oslobođen bolnog nedostajanja 

poput eha

poput sna

odjekivaće krajolikom

zaljubljeni šapat

samo nju 

za vike vikova

volio sam ja

jer iza svakog odlaska

Dolazi proljeće

*

Dolazi proljeće

Iz Dnevnika Yossamin

Proliće dolazi

Još jedna slika iz opusa čudesne Yosemin V. :

Proliće dolazi

Fascinira njena filigranska  poetičnost, kompozicija ,tematska povezanost , odabir i sklad boja i dubokomislena izražajnost.

Proliće dolazi!

Čudna mi čuda, rekli bi neuki.

Proljeće ko proljeće ,vrne se svake godine,nekad bolje nekad gore..

U mislima posmatraća se javlja negodovanje.

Gdje je sunce i veseli žubor  potočića i drveće ,gdje su visibabe,tratinčice,jagorčevina ,kukurjek,

Napose ljubičice ,idilična svježina i raskoš nježnog proljećnog  dana?

No , da vidimo šta nam to poručuje umjetnica,šta nam to govori njena slika?

Proljeće je rađanje novog doba, novog vremena, novog poglavlja u životu.

Renesansa kao naziv procesa dobro zvuči, zar ne?

Da bi nešto došlo, da bu se nešto rodilo,

nešto treba i da ode, nestane, privremeno ili trajno,nije bitno.

Iza svakog rastanka dolazi nešto novo.

Da li i ljepše i svrshishodnije,pitanje je koje muči umjetnicu?!

Tamni , srednjevjekovni ,elegični tonovi sa natruhama optimističnih,nešto svjetlijih  nijanski ukazuju da se u prirodi nešto veliko dešava. 

Interesantno je da su  „veselije“ boje/nijanse zapravo ostaci zime  koja se još uvijek ne predaje.

Teško olovno nebo , ovojeno žutim sivilom koje prijeti i nejasnim obrisima koji podsjećaju na ptice u razigranom letu ,koje najavljuju novi, vlo lako  moguće ljepši  sunčani dan,(?),.

Možda su to  obrisi drveća ili hridina neke daleke planine ,koji se probjaju iz magličastog  i pomalo  sumornog proljećnog dana,tvoreći osnov kompozicije iz koje umjetnica crpi svoju poetičnost  i višeslojnost izraza , misli i poruke.

Ogoljeno skoro obamrlo drveće (osim prvog najdonjeg) koji zrači svježonom i krhkošću)) ,poredano u nizu od dna ka vrhu, kao starci na kraju puta,što pomno ,skoro sleđeno osluškuju svoju kob.

Izrovani teški blatnjavi put  se strmo spušta od vrha krajolika ka dnu .nećega(sunovratu,mirnoj dolini,toploj oazi…ili jednostavno tek uzoranoj njivi i toplom ognjištu),

Ili se mukotrpno penje ka izuzetno zahtjevnom vrhu planine,tko da zna?

I

U neposrednoj blizini  bjeličasto prljave oaze snijega na prijeteći  tamnoj ledini,govore da  zima vjerovatno gubi dah.,ali se u višim predjelima grčevito drži i prijeti ,ne dozvoljavajući drveću da  se otrgne i progleda..

Da li dijagonalno kretanje oblika i svjetlosti dozvoljava  da figure i prostor u perspektivi samo naslutimo ,ali ne i da ih vidimo u njihovoj tjelesnoj prisutnosti..

Da li je odabir širokog spektra kontrasta po  dijagonali ,dubini ,širini,prvenstveno svjetlosnom ali i koloritnim krugomsamo uvod u pitanje koju umjetnicu uvijek , na svakoj slici muči:

Gdje smo,šta smo,kamo smo…zašto smo?

Da li je temu „Proliće dolazi „uokvirila renesansnim ( * renesansa : ponovo rađanje) načinom slikanja i upotrebom boja,baziranih na vlastitim pokusima na kombinovanju tehnika ( pigmenti,akril, tempere sa dodatkom jaja i ulja)?

Kod Yossemin nema slučajnosti!

Naizgled ,ona je slikar materijalnog svijeta,ali je njen um zarobljen u onostrano,apstraktno , okovan nitima  koje nas vezuju sa iskonom,duboko zapretenim u nama i koje samo pojedinci/ke , vrsni umjetnici/ce mogu da izraze i svojim slikamai da svoje impresije  prenesu na danje svjetlo.

I taman pomislimo da smo sliku,bar djelimično osvjetlili, zaprepasti nas detalj  koji slučajno zapazismo.

Iskustvo sa Yossaminim slikama nas je naučilo da u skladu, razigranosti ili nezainteresovanosti poteza kistom sakrije  neke odrednice slike koje je bitno determinišu..

U gornjem desnom uglu vješto zaklonjen poslijednjim stablom  izroni Križ nalik onom Golgotnom.

Jasan,velik,jednostavan.Skoro golgotski.

I onda iskrsnuše pet križa kao graničnici između dva poslijednja stabla.Pet križeva, pet prethodnih stabala nas vraćaju na početak slike,gdje u lijevom srednjem dijelu , neprimjetno persistira lik žene koja u naručju drži dvoje djece .Do nje je prvo stablo,orošeno prvim proljetnim naznakama pupanje lišća.,naslonjeno na sjenovito /u pointilističkom maniru jedva osjenčeno stablo iza sebe,blago nagnutio na desnu stranu.

I slika  dobi krajnji  smisao.

Yossemin pored njene izuzetne i raznovrsne nadarenosti i umjeća ,,između ostalog , uveliko determiniše njena iskrena vjera u Boga.

Izuzetno poznavanje i nepokolebljiva privrženost religiji kojoj pripada..

Slika je priča o ljudskom životu,njenom, vašem,svačijem.Rađanju,životu, smrti.

Drveće je vrijeme,postojanost,  niz decenije koje čovjek skuplja..

Uzleti padovi,ljubavi , rastanci, smrti, su dio našeg križa koji mukotrpno prtimo teškim stazama života.

Svaki novi dolazak prolića nosi lično  uskrsenje i nadu da i pored svega ne treba gubiti nadu i vjeru.

Kroz čitav život, od prvog dana i plača   (sinonim – jedino prolistalo krhko zelenskasto stablo),do konačnice 

:

– Križ na kraju tegobne uzbrdice, odnosno procesije zvane život,vodi nas , prati i čuva Njegova ljubav.

Kako drugačije objasniti zadnje stablo.Donji dio trupa stabla izuzetno podsjeća na ženski lik sa početka procesije stabala.A tada se samom kraju desne strane iskri novi bjeličasti ženski lik okrenut prema ženi do sebe.Kao da ne želi nestati iz slike i svom snagom se vraća u nju.Možda kao tiha , sveprisutna izvanvremenska potpora ženi naprelomnom dijelu životnoog puta?

Tko da zna!





S