Božićna čarolija









Cvijetni svod

Tišina beskraja

Bože Milostivi prelijepi su puti harmonije i beskraja tvog.

Bavim se umjetnošću decenijama i godinama kojima ne znam broj.Mislio sam da me u likovnoj umjetnosti više ništa ne može iznenaditi i oduševiti. A onda sam upoznao Yossamin i njeno umijeće. Zaista to nije samo slikarstvo, to je vrhunsko umjeće vizuelizacije svijetova , koji sakriveni od čula , persistiraju u čovjeku. I strpljivo čekaju da budu oživljeni.

Sređujući neke ostavštine u toku adaptacije Galerije Bosna zemlja Božije milosti , u policama na dohvat ruku , ali van dosega pogleda ,pronađoh među vlastitim radovima mnoštvo slika koje ne prepoznah kao svoje tvorevine..

Zastadoh zapanjen ljepotom i užasnut vlastitim nesjećanjem. Odakle ta uzvišena umjetnost u zaboravljenom zakutku sehare mojih uspomena , u kojoj se čuvaju najtananije i najuzvišenije uspomene i ljepote.

Letimični pogled je bio dovoljan da mi zadrhti dio srca koje diše za umjetnost i estetiku i ispuni se sjećanjem na toplinu i svjetlost , uzvišene noći mora prelijepog, mora plavetnog , mora Jadranskog.

Zbunjen i opijen milošću jedne datosti koja izvire iz zapretenih sjećanja koja se mojim stađunima “kroz vrime vuku ,s teplin i ladnin život se miša” u zakutcima očiju polako se gnijezdi jedan prelijepi lik.

Da ,to mogu iznjedriti samo toplo srce , nježne ruke i plemenita duša divne Yossamin.Gledam, sliku po sliku. Obrćem ih , mirišem i upijam boje i vrijeme. Satima kao začaran buljim u čaroliju i ostajem bez riječi. Upijajući savršentvo boja , niklih u dubini duše , prenesenih očima umjetnice , zarobljenih u pokreta kista zastaje dah.. Ređaju se naslovi, prizori i utisci, klizeći kroz sate kojima noć očas sustiže svitanje.

Otvorih vrata Galerije da mi zimska svježina razbistri um , da se ne izgubim, utopim u čaroliji viđenih snova .

Htio bih da je mjesec Maj. da sam podno kavala , okupan mirisima lavande,i brnistre, pogleda zaronjenog u sveprisutnu plavet I da kiši . I da se duga javi i sunce zasja.Danima. A nije ! Mjesec je decembar i snježi.

U predgrađu , daleko od kala gdje sam rtođen, međ velikačkim zgradama , sakrio se jedan mali parkić sa tri klupe ,  pet lipa ,  tisuću ruža ,  obiljem zelenila  , bukadar janja i  maslačaka . Tek pokoja kopriva kao opomena djeci koja u zelen zaluta , da nije sve bajka , ali i nauk , da za sve ima lijek ako ljubav u srcima titra .

U tom parkiću , minjaturnom gaju , Galerija Bosna zemlja Božije milosti , daleko od vreve i žurbe , obitava. Svojom bjelinom i prozračnom ljepotom utočiste je poeti i slikaru koji u njoj stoluje , voli , slika , piše i sni . I sve tiše diše.

Da i sa ljubavlju njeguje department Galerija Yossemin. Prebire po strunama silnih kalendara što se takarli , a prelijepi život zovu . I sa radošću ih tegari .

Ma , on vam ne zna i ne mari za vrijeme . Nema ga :

-Odakle ti vrijeme frajeru jedan mahalaški !

Zima nikako da se odmakne i pusti malo topline u cvijetno ostrvo sreće . Uspomene kao da su se zarobile u danima punim bjeline i sanja . I sjećanja. I u slikama koje drži u ruci.

Kažem sniježi . Vani je prohladno i bajkovito. Blagorodna je Badnja noć . Sutra je Blagoslovljeni Božić.Prelijepim nebeskim anđelima , prozirnih , svjetlucavih krila su otvorene sve putanje i dveri neba . To oni silaze da insanske želje prime i steru pred Gospoda.

Bjelina je kristalnim pahuljama okupala dunjaluk. Čuje se škripa snijega pod nogama okašnjelih šetača . Buka auta već odavno nema. Snijeg je zapadao i pučanstvu se ne izlazi iz ugodne topline doma.

Samo vremešni galerista ćuri u plavetno-violetnu nevinost Badnje večeri. Očekivano. Galerija je odavno zatvorila vrata radoznalim posjetiocima. U ovo doba nema ni slučajnih prolaznika. Tišina vreba i samuje. Jedini svjedoci su snijeg , tisuće pahulja bijelih , tri klupe , tri fenjera , pet lipa , on , Galerija Bosna zemlja Božije milosti, i slike Galerije Zamak Yossemin.

Galerist izlazi van , ostavljajući vrata širom otvorena , da žmirkava svjetlost obasja pute dolazećih anđela .Podsvjesno želi malo nježne svježine i ljepote blage zimske noći uvući u prostor u kome svjetlost i čarolija boja vladaju.

Polako prelazi mali plato , slazi niz četiri i po stepenice , i već je u parkiću . Pravi prtinu preko puteljka pokraj koga je smještena riznica njegovih i Yossaminih slika . Ništa sem tišine , svjetlosti i bjeline ne postoji. Okolne zgrade su ostale odsječene tamom noći i bjelinom pahulja . Svud okolo je zalegao ugodni mir . Tišina i sni . Oćarajavući ! Spokojni i nedostižni .

Kao neka čarolija u zavejanom obzorju , u svjetlosti uličnih svjetiljki lebde rojevi tisuća bjeličastih kristala, što nalik marljivim pčelicama , kule od snijega , u ovoj blagoslovljenoj noći uspomena i želja , grade.

Da , da ! Parkić , Galerija i snijeg postaju oaza svjetlosti , u pustinji zvanoj uspavani snovi .

Sva svjetla u Galeriji su upaljena i poput Yossaminih zviježđa sa neba , blagorodno zrače svjetlost u ovu Svetu noć . Toplina što plazi van , lagano vitla i veje pahulje . One nemaju kud i počinju da plešu nježni tango sa umjetnikovim uspomenama.

Klupa na suprot vrata je dobrano krcata snijegom , ali galerista osupnut ljepotom i milinom noći i slika koje drži u ruci, ne mari i sjeda zagledan u vrata . Zna uspomene će sa snijegom , sa laganim vjetrićem , sa čudesnom bjelinom i dugama iz slika plesati tango do konca noći ; do one tanke niti koja je razdvaja noć od svanuća, san od jave, Badnjak od Božića.

Beskraj

Mjesečeva sonata

Tišina beskraja

Cvijetni svod

Četiri odabrane slike , jedna tema : Ljepota i savršenstvo Božjeg stvaranja u Blagoslovljenoj noći zaleđeni ljepotom raskošnog uma umjetnice Yossamin.

Na granici snova , nedrealistički , apstraktni impresionizam na jasno određenim realističkim prosedeima , sve četiri slike se nadopunjavaju i prožimaju u čarobne niti jedne posebne noći.

I na slikama ponoć je već odavno prošla.Gluha je tišina.Ni prolaznika nema. Samo umjetnica , boje, platno, kist , riva, noć , Mjesec i more.

Kao dalmatinsko dijete Solina i Kaštela, Jossamin je atavistički vezana za podneblje tog dijela mora Jadranskog, mora plavetnog, mora predivnog i gorkog. Tematsku bajku o Božičnoj noći počinje slikom Beskraj.

Slikarkin pogled klizi pučinom, obasjanom skoro punim Mjesecom i u donjem uglu , onom na strani srca ,jasno vidi svjetlosti što izbija iz Marjana i Splita, nadvija se nad njima i morem , i sa Mjesečinom na obzorju tvori postanje bajke.

Odakle snaga, imaginacija i raskoš uma da izmisli toliko čudesnih boja , nijansi i valera kojim će se slikati ovu nestvarnu noć i ljepotu Božijeg stvaranja pretvoriti u bajkovit ugođaj?

Noć je neobično ljubičasta. Toliko nijansi , i valera koji se ispreplići i prožimaju ,skoro da zaluđuju.Postupno iz vertikale umjetičniog položaja , širi horizont od Marjanskog poluotoka i svjetlosti Splita ka pučini . Nije Bonaca . Nije ni Nevera. Pučina se mreška i blista.Početak beskraja u kome se rađa mir i tišna beskraja.

Čini se mjesec je tu negdje , ali ne vidi se, jer čitavo obzorje je obasjano mjesečinom.Nema veze. Yossamin je čarobnica poslaće nam Mjesec kada za to bude vrijeme.

Vrijeme je za jednu digresiju.Vjerujemo opravdano.

Slika je podijeljena na skoro tri posve identična dijela.Svaki dio ima svjetlosne bljeskove koji obsjavaju beskraj. To nas podsjeti na na definiciju sonate.

Sastoji se od tri, najčešće posve simetrična dijela kojima dominira osnovna tema.Ekspozicija(I) U njoj se unose dvije ili više oprečnih glazbenih motiva u srodnim tonalitetima. Provedba (razvoj)(II)središnjica koju krase varijacije na temeljnu temu iz ekspozicije.Repriza(III) završni dio sonatne forme takođe karakteriše ponavljanje jednakog broja cjelina i sljeda glazbenih motiva iz ekspozicije.

Ne sumnjajući u Yosaminina muzičke sklonosti , opservacije i potvrđene kvaliteta interpretacije skoro da se upitamo zašto sonata.

Nismo vam rekli, možda znate? Yossamin je i nestašna djevojčica. Voli da se igra. Njoj je ,skoro , svejedno:impresije, ekspresije,realizam nadrealizam, simbolizam… Nema važno. Bitana je jednostavnost i ljepota vizuelizacije sklada ljudskog oka , boja i Božijeg stvaranja.

I na kraju kad mislite da je slika gotova , čarobnim štapićem , od dna ka vrhu , pospe zlaćane oblake želja kojima lepšaju iskrice anđela lahkih krila.

Ko želi i ima moći u ljepoti iluzija prepoznaće Čiovo, Brač , Hvar iznad kojih se nadvila zlaćana izmaglica sanja. U svakom zakutku krajolika obitavaju nježnost , plemenitost , dobrotu …

Bože milostivi hvala Ti na milodarju poklona Yossaminih čarolija.

Milost i ljubav se lagano , u nježnim potezima, prenosi na slijedeću čaroliju; Mjesečevu sonatu. Više nismo skeptični ( doduše nikad nismo ni bili) .

Slike se nižu u besprijekornom nizu, ali prema umjetničinom nahođenju.

Rekosmo, sonata najčešće ima tri stava sa varijacijama na osnovnim temama. Ali Yossamin ne voli kliše.Njena Mjesečeva sonata ima punu oktavu . Osam osnovnih motiva koji se ponavljaju u bezbroj varijacija.

I kada ona slika zabaravite na znanje o umjetnosti!.

Postavili smo vam Betovenovu mjesečevu sonatu sa 300 slika eminentnih mazala.Sve slike su lijepe ,akademski urađene do savršenstva . Zavidnog su kolorita i ljepote. Ipak nedostaje im nešto. Autentičnost! Previše je tu jednoličnosti , sličnosti i frazeoloških poteza kistom. Umjentici kao da su zaboravili zašto se slika.

Slikanje nije šablon. Svaki tren je fragment za sebe. Pun majušnih skoro nevidljivih valera koje rađaju kompoziciju. Poput piksela na elektroničkim napravama za reprodukciju slike.

Vjerujem da Yossamin u genima ima atavistički urođenu vizuelizaciju Božije milosti i ljubavi , anđela i molitve ,mora i beskraja , brnistre, maslina i kavala. I kada ih ne slika , oni žive na njenom platnu.

I kao da je došlo vrijeme da muziku pusti na stranu Yossamin se odlučuje da beskraj oboji tišinom.Ali tišinom koja nosi mir i sije ljubav. Prigušila je boje , a pojačala svjetlost.

Kako to da nam se pročinjava da kod Yossamin svjetlost prati želje pučanstva u uzdizanju od kopna ka krajnjoj tački beskraja gdje počiva prijesto Savršenog Gospodara.

I ima jedna interesantna stvar koja će promaći većini posmatraća. Kod Yossamin želje i molitve uvijek se uzdižu od tla na istoku , koji možda označava Svetu zemlju koja rodi Isusa, a koja sada grca u bolu i krvi ,  blago ukoso vodi ka vrhu beskraja na zapadu.

Apstraktne pojmove je teško naslikati. pogotovo ako se isključi prisustvo živih bića. Ljubav , milost , radost, nadu i tišinu možda najteže. Međutim , lakoća kojom to Yossamin postiže je nadnaravna i opšte prisutna na skoro svakoj slici. Pitamo se da li joj njeni anđeli čuvari pomažu u tome? Kod Yossamin sve je moguće.

Dok nam tišina donosi mir , uživajući u pastelnim nijansama prigošenih boja , u nama se rađaju osjećaji sveprisutnosti anđela, koji polako klize domu svom.

I kada pomislite da će se prigušivanje boja i tonova nastaviti desi se obratno. Odjednom nas iznenadi svjetlost. Mnogo svjetlosti. I radosti.To je Beskonačnost.A danas se je dan radosti. Skoro dvije milijarde ljudi se raduje i svetkuje.

U beskonačnosti nema tame.Tamo je prijestolje Svjetlosti , Ljubavi i Milosti, kojem teže naše duše.

Meni , koji je umislio da je ponekad meštar riječi, one nedostaju da bih opisao Yossaminin opus o Beskraju . Ne želeći vam prenijeti pogrešne utiske , zamoliću vas da se zagledate u slike i pustite um da se sjedini sa njima. Ono što se rodi u vama , to ste vi. To je snaga Yossamininh slika. Vodi nas u vlastitu nutrinu i izvčlači iz nje ono najljepše.

Slike i snovi ,jubav i berskraj kroz vrijeme plove da nađu srca onih kojima pripadaju.Mogli bi danima i stađunima pisati o fascinaciji Yossaminim slikama. Ali slučajni posmatrač nema toliko vremena.Mogućim posmatračima prepuštamo da sami , snagom vlastite imaginacije dovrše naše uvodno razmišljanje i uživaju.

Davno naučih:

“Neke slike se, tek tako  ,same od sebe,naizgled ničim potaknute ,u bolu ljubavi  i milosrđa rode.Žive u vremenu  potonjem kojeg sve manje preostaje, ali postoje i opstaju u sjećanju ,u bojama i venama,u ehu budućih vremena.I kada svojim postojanjem,kao dar sa neba ,zarobe oko gledatelja postaju čista ljubav”

Zvuk katedralskog tornja nas opominje : Badnje je veče , anđeli svilenih krila samo što nisu među nama.

Uranjajući u Beskraj , u Mjesečevu sonatu, Tišinu beskraja i Beskonačnost nijemim u ljubičastoj plaveti , treperavom moru i titrajućem prostranstvu i nepovratno želim da se izgubim u Beskonačnosti. Osjećam poniznost , uzvišenu ljubav i milost . I neizrecivu želju za molitvom i oprostom.Da oprostim i da mi sa oprosti.

Noć je milosrđa i oprosta. I noć Želja. Koliko oprostite i koliko je milostiva vaša duše , toliko će vaše želje biti uslišene.

Lapsus memoriae su ponekad brže od naših emocija i misli , posebice ako su uzrokovane duboko kompromitovanom kognitivnom percepcijom date stvarnosti i nesusretanjem dugim  mnoštvom vakata  , koji  neumitno , nošeni vjetrom, snijegom i kišom klize smiraju. Snaga je u oprostu.

To je moje izvinjenje svim dobrim ljudima , prenstveno ljudicama i ludicama , Božijim ljepot anđelima i djeci , svojoj i ovog dunjaluka , za svaki Lapsus calami , Lapsus linguae , Lapsus memoriae  i sve druge znane i neznane pogreške .

Iz Galerija mnogo oprosta i ljubavi , toplih želja , radosti , molitvi i jedna iskrena čestitka dunjaluku , a posebno Regno di Dalmazia i Yossamin :

Blagoslovljen i čestiti Božić.

Bleki – Dolazi proljeće





U danu punom ljubavi

snenih dodira bez riječi

rađaju se savršene slike

elegičnoih tonova

dušu boje emocijama

nostalgijom za nekim vremenima prošlim

što oplemenjuju dušu

i neumitno klize kroz dane

a ipak nose nadu

sve će biti isto

i kad ne bude mene









Ah, mnijem

sa one umilnije strane

oslobođen bolnog nedostajanja 

poput eha

poput sna

odjekivaće krajolikom

zaljubljeni šapat

samo nju 

za vike vikova

volio sam ja

jer iza svakog odlaska

Dolazi proljeće

*

Dolazi proljeće

Iz Dnevnika Yossamin

Galerija Yossamin – Ples crvenih i plavih ruža na sunčanoj livadi

Uče nas cvijeće je živo biće. Diše, hrani se , pije i treba mu vazduh , sunčeva svjetlost i ljubav . Isto kao i životinjama i ljudima.

Mnogi se pitaju da li životinje i biljke imaju dušu!? Nećemo ulaziti u polemiku staru koliko i međuovisnost ljudi i prirode , sa posebnim osvrtom na cvijeće , zbog života koji izvire iz slike . Čak se nećemo osvrtati na lično određenje umjetnice po tom pitanju.

A nismo ni prirodoslovci ; bar ne zaprisegnuti.

Sada će se eventualni čitaoci zabrinuti ; čemu ovaj uvod u kontekstu jedne slike koja neprikosnoveno ima sve konotacije apstraktnog slikarstva.

A da li je tako?


Nećemo se zamarati definisanjem slikastva , jer kao u životu, u nauci , umjetnosti ( pogotovu) …:

“Sve je relativno !”

I sve je podložno percepciji ljudskog uma i oka svakog pojedinca , i umjetnikovog i promatračevog.

Teško se odlučiti iz kog ugla treba početi promatrati sliku jer je umjetničin i lični i likovni senzibilitet jedan kompleksni univerzum koji se ne može (ukoliko se uopšte može ) obuhvatiti jednim , pa čak ni opetovanim gledanjem. U toj kompleksnosti se jasno definiše individualnost i samozatajnost bića koje zna šta želi da kaže.

Koliko god pokušavali odrediti pripadnost njenog slikarstva nekom umjetničkom pravcu , ne uspjeva nam to jasno definisati. Naime ona je ekspnent većine mogućih slikarskih tehhika i pravaca . Svaka njena slika je novi izazov i novi eksperiment , novo prelijepo putovanje u nepoznate svijetove boja , svjetlosti , prirode i svjetova iluzija i likovne čarolije.


Prije izvjesnog vremena je predstavila vrlo upečatljivu i snažnu sliku “Osunčani makovi ” koji odišu vrlo žarkim , skoro nadrealnim post impresionističkim tonovima.

Apstraktni ekspresionizam , a i aprstraktna umjentost u cjelini počivaju na poprilično naivnim , nedefinisanim i jednobraznim formama i potezima. U likovnoj umjetnost nema zvanično određenog apstraktnog impresionizma kao pravca u umjetnosti. Međutim nekoliko slikara preferiraju djelovanje u tom pravcu. Vjerujemo da je i naša umjetnica dijelom na tom putu..

Slikarska tehnika , senzibilitet ,emotivnost , inteligencija , maštovitost / kreativnost i široko , sveukupno , komparativno obrazovanje umjetnika određuje rafinman i oplemenjenost , odnosno kvalitet i ljepotu jednog umjetničkog djela.

“Ples crvenih i plavih ruža na sunčanoj livadi” koloritno je rađena u klasičnom impresionističkom maniru , ali sa apstraktnim pristupom narativnoj temi. Nije greška u pisanju. Slikarka ne slika , ona bojama priča o odnosu boje , sunčeve svjetlosti , vazduha , prirode i pokreta.

Prvi utisak nam donosi osjećaj laganog povjetarca koji izbija iz nježnog i neobičnog tretmana svjetla i boje , odnosno stvaranje dojma da u prelamanju sunčeve svjetlosti ( žuti tonovi) i vazduha ( bijeli tonovi ) sve treperi i pleše. Impresionističko poimanja kontrasta svjetla i sjene, blagi titraji sunčevih zraka koji se kroz kristale vazduha prelamaju na svaki fragment slike ne može nikog ostaviti ravnodušnim.

Lagano treperenje cvijeća u crveno roskastim tonovima i livade date u obrisima svjetlosti i vazduha umjetnica pojačava plavim nijansama čiju suštinu i ulogu tek treba da odgonetnemo.

Nismo previše nadobudni , ali imamo pravo na svoje viđenje. Ono nam sugerira da su nježni crvenkasti obrisi prekrasne , mirisne ruže grmoliko raspoređene u nekom kutku osunčane livade.

Tanani plavkasti obrisi nalik oblacima u vedrom danu nadvili se nad crvenim ružama . Plavetnilo mogu biti i fragmenti mjesečine zaostali od prethodne večeri , koji su se otkinuli od vedre noći da bi sakrili ruže od pogleda pohotnog mjeseca. Nama se čini da to ipak nisu ni oblaci ni mjesečina. Najednostavnijom komparativnom analizom detalja na slici veoma brzo se dolazi do zaključka da se radi o plavim ružama.

Svi će vam reći da plave ruže ne postoje u prirodi .Odakle to oni znaju? Svaki cvijet ima svoju plavu inačicu. Zašto to ne bi mogla imati i ruža?Legenda kaže da plava ruža donosi vječnu mladost ,ljubav i madu.  Možda se zato pojavljuje u snu onih sretnika koji vole . Zaljubljenici u ljepotu i cvijeće tvrde da plava ruža postoji samo nije otkrivena.

Da li nam umjetnica sugeriše :

” Evo ovako izgleda plava ruža ljubavi i sna . Lijepa je i mirisna i ima tisuću valera i mirisa kao i crvena .”

Ali njene misteriozne ruže , crvene i plave kao da žive u simbiotskim odnosima , ne zna se gdje počinje jedna , a gdje druga. Uranjaju se jedna u drugu i prepliću ; kao da vode ljubav. Međutim takav odnos bi sliku učinio dosta statičnom i jednostavnom i umjetnica se odlučuje za oprobani recept apstraktnog shvatanja impresionizma i pointilizma , kratke poteze kista , prskanje, kapanje i blagi tačkasti dodiri kista. Pojavljuju se novi segmenti koji vode slikarkinu igru kraju. Nove komponente nose djelomičnu disoluciju svjetlosti i osnovnih boja stvarajući novi kolorit koji utiče na promjenu i talasanje atmosfere .
Odjednom su se ruže našle u zagrljaju živog skoro razigranog grma koji u prizemnim dijelovima odiše jasnom i oblom bremenitošću , nalik na žensko tijelo. Umjetnica , u istančanoj igri tački i kratkih poteza kista , koristi ljubičastu boju koja u sudaru sa osnovnim bojama stvara privid crne boje.
Škrto ubacujući zelenu boju daje naznake sitnog lišća iskonske maslinaste boje , ali ipak ostaje pri odluci da mistični ples ruža ima glavnu ulogu u ovoj čaroliji na platnu.

U kolopletu tačaka i poteza kistom grančice ružinog grma dobijaju bodlje , kukce , ptičice i naznake mnogih lica i tijela ; dječijih i ženskih, nježnih , razigranih i nasmiješenih. Izgleda da rogobatim muškarcima mista na slici ni.Nekako sasvim logično. Bio bi prekinut niz nježnog i tananog tkanja nestvarnog prizora!

Ono što je posebno zanimljivo je da se ovim promjenama u ritmu kompozicije i boja, rekomponuje i kompletna vizija u oku posmatrača ; gurajući ga u potragu za novim detaljima i simbolima.

Da , sasvim je izvjesno : antropomorfizacijom grm ruža crvenih i plavih živi, voli , pleše i ima dušu, i čini djelo izuzetnim i autentičnim svjedokom jednog novog pogleda na stvarnost i umjetnost.

Cvit u kršu – Galerija Yossamin

Pogled na sliku muti razum.

Da li se to Yossamin igra sa posmatračem ili potencijalnim kupcem?

Uvriježena percepcija cvijeta u kamenu nije ono što umjetnica slika.

čak i mi koji se kao “razumijeno” u slikarstvo , shvatimo da moramo pozvati u pomoć  sjećanja predaka, znanje,mnogo znanja, iskustva i emocije kako bi pronikli bar u osnovne dojmove koje slika emituje.  

 Naziv slike  „Cvijet u kamenu“ je tek uvod u čaroliju zvanu boje ljubavi, cvijeća ,životinja,insekata,uzajamnosti,međuzavisnosti,snova  i života.

Već prvi pogled na sliku izaziva nedoumicu:

Pobugu ,koja je ovo boja?

Uče nas:

„Boja je osjetilni doživljaj koji nastaje kada svjetlost karakterističnog spektra pobudi receptore u mrežnici oka.“

Uh,jesu nam puno rekli!

Objasnite vi to Yosseminom umu i ruci , pa da nam se ona predstavi u tom jednostavnom „naučnom“ pojmanju boja.

Ali ipak nedoumicu vrlo brzo nadvladava fascinirnaost filigranskom izbrušenošću / harmonijom detalja i boja.

Kako jedna boja može objediniti toliko drugih boja i nijansi  i ostati samo svoja i uz to ostati potpuno nedefinisana u svojoj ljepoti?

Možda je to izvorna ljubičasta, koja objedinjuje mnoge svoje nijanse:  ružičaste,purpurne,ciklama,grimizne…pa se stiče dojam da je osnov slike spektar ultraljubičastog zračenja različitih frekvencija,koje lelujevo titraju i igraju se sa umom posmatrača.

Zapravo suptilna Yosseminina umjentost odabira tehnike , kombinovanja i mješanja boja,čine da se one  transformišu  u jedan srodan ton,jednu nijansu tek u promatračevom oku.

Kombinacijom ljubičaste i ružičate boje slika dobiva dubinu i svjetlost koja mjestimično prelazi  i slojevitu sjenovitost.

Ljubičasta u kombinaciji sa zelenom?

Što da ne !?

Od djelića ,iskrica realnog svijeta stvara se suptilniji i otmjeniji   svijet ljepote, odnosno idealnog,estetskog,skoro filigranskog  savršenstva.

No ,bitno je da je magija stvaranja počerla.

Ako je ljubičasta boja svrstana u hladne boje ,kako objasniti utisak da slika djeluje veoma toplo, blisko i u svojoj upečatljivosti vrlo iskreno.

Isto tako ljubičasta   je od svih boja najmanje zastupljena u prirodi , i to pazite sad,uglavnom u raznovrsnon i širokom spektru cvijeća i u beskrajnim prostranstvima univerzuma.

Kao,evidentno, vrsni poznavalac boja , slijedeći njihovu  simboliku   :

ljubičasta – čarolija, pokora, strpljenje, umjetnost,sofisticiranosti , duhovnosti ,  dubina, snaga i poštovanje….

ružičasta – slatkoća, sramežljivost, nježnost, djevojaštvo,prozračnost…

grimizna – čast, kraljevstvo, kardinalska boja, dostojanstvo, bogatstvo, uzvišenost…

ciklama –  iskrenost, sigurnost, sreća , anuliranje zla

zelena – mir (maslinova grana, lovorov vijenac), nada, besmrtnost (evergreen)…,

Yosamin nam sugeriše da su to osobine svijeta prirode i živih bića date savršentstvom Božije intervencije i ujedno stvara okvir za slijedeće detalje i simbole.

Isključivši čovjeka iz svojih idealističkih  svijetova kao simbola onoga koji kvari i uništava sve čega se dotakne,ona slijedi Stvoriteljeve zamisli i cvijeću daje neodoljivu ljepotu i neodoljive mirise koji skoro da se na slici  može osjetiti . Zavodljivost koja izbija iz cvijeća dodatno je pojačana orošenim kapljicama urađenih posebnom, u povijesti slikarstva nekorištenom  tehnikom (bar koliko nam pamćenje doseže) ,koju ćemo za (za sada ) za  potrebe ovog zapisa nazvati bojorez.

I onda se u tom bojorezu  javi cvijet,mnoštvo cvjetova,vijenac /lanac cvijetova,drača,granja,šiblja,čak i korova – jedinstveni i harmonični koloplet života.

Porijeklo Yossemin nam sugerira da je cvit u kamenu onaj dalmatinski prelijepi nježni  cvit , čija boja zavisi od percepcije posmatrača, koji se rađa u ničemu,iz ničega,u kršu,goleti,kamenim zidovima i podzidima,u praškicama zemlje i šušnja i opstaje uprkos oskudici ,suši, vjetru,tuči,kiši buri i neveri,sve do momenta dok ne dostigne  vrhunac rasta i ljepote .

 Tada vrlo brzo i skoro neprimjetno nestaje, da bi se vremenom , skoro na istom mjestu rodio.

Simbolika   sjećanja  predaka  je duboko ukorijenjena u  biće umjetnice.

Oni su morali prognati cvijet iz svoje škrte,škure zemlje radi opstanka obitelji,iako su te cvijetove voljeli,divili im se i pjevali o njima i bili dio tradicije i folkora.

I odjednom shvatimo da je ljubičasta boja i njena iznijansiranost ,samo okvir za ono što umjetnica hoće da kaže.

Te boje ,ti cvijetovi  to je iskonska povezanost živih bića,boja,mirisa i oblika sa smislom života,rađanjem i  produženjem života, čak i smrti.

No, umjetnica se na zadržava na tome.

Slikajući ona pjeva o životu  kakav bi trebao da bude, da čovjek nije ono što  je postao.

Kad pomislite da će se umoriti od igre boja,svjetlosti i tvorbe novih , ljepših svijetova Ona vas iznenadi novim detaljima koji kompoziciju uvijek i iznova postave u nove okvire.

U  prvom cvijetu  smještenom u krajnjem lijevom vrhu slike ,ugledasmo poznati  magloviti obris:

„Leptir.Savršeni leptir zaronjen,skoro zarobljen u slast nektara koji mu čičak nudi.Potom dva cvijeta dalje izranja pčela,jedna pa druga ,tu je i cvrčak i još poneki leptir i kukac.U Yossaminom svijetu vrabac poput kolibra lebdi i ispija mednu rosu sa cvijeta.Valjda nam se Yossamin neće smijati ako kažemo da vidimo par miševa koji se odmaraju u hladu jednog cvijeta,ispijajući nektar kojiim je poput kapi rose,poput bisera posuta skoro cijela slika.

Slijedeći Yosseminin opus, primjetili smo da je redovni pratilac njenog umjetničkog diskursa život i beskonačnost,u svim svojim pojavnim i tekućim  oblicima . Međutim nju posebno fascinira hipotetička reverzibilnost života,mogućnost ponovnog rađanja (uskresenja?).

Sve njene  slike pa i ova su okupirane  razmišljanju o  ljudskom postojanja i smislu života .

Sučeljavajući živu i neživu prirodu, zaustavivši bilo univerzuma u jednom otrgnutom  fragmentu beskonačnog vremena i prostora,ona slika mozaik međuzavisnih odnosa,kontrasta i poetskih misli.

Njena poboljšana vizija nesavršenog svijeta je satkana od jednostavnih simbola i sinonima,koji tvore izuzetno složene misaone impresije , koje su vrlo daleko od konkretnih slika i vizija koje izviru Iz vrlo realističnih apstrakcija bojenih ličnim impresijama.

Psihologija kaže 75 posto djece radije bira ljubičastu nego bilo koju drugu boju , a 50 posto ljudi u dnu srca kriju svoju djetinju  dušu.

Sigurno je da se Yossemin na savršen i vrlo iskreno  obraća svoj djeci i tim ljudima, jer i ona ima vrlo nježnu djetinju dušu.

Imamo osjećaj da boje osjećaju njenu iskrenost i nepatvorenost, i da su zaljubljene u nju.Bez pogovora slijede svaki titraj njenog kista.

Vjerujemo da se Xossemin negdje , u nekom svom zatišju i miru ,odmaknuta od buke i užurbanosti sadašnjice i dalje igra riječima , bojama i emocijama.

Mi vam ne želimo otkriti koje ljubičaste cvijetova slika.

Dok uživate u ljepoti “Cvijeta u kamenu” pokušajte odgonetnuti koji su cvjetovi pored naslovnog cvijeta naslikani.

Dajemo vam moguće naznake:

Zvončić , geranij , pansion (viola trobojnica), ljubičica i iris,perivinkl, hajacint ,lavanda,čičak,zumbul, orhideja,jorgovan, jedić,aster,šeboj,trojna trava i tisuće drugih poznatih , manje poznatih i nepoznatih cvijetova.

Galerija Zamak Yossamin

**

Iz Dnevnika i Galerije autorice Yossemin V.

**

**





Tobom u mislima





prolića svakog, još dok san bija mal

bra san ti cviće,

penja se na najvišu liticu

dobavit ono šta na vr stine 

cvita i nije me

bilo straj





stavija bi ti svaki dan

ispri vrata

drugu kitu cvića

pa bi se sakrija

i s ponistre milo gleda

kako se sliglaš uzet

moje jubavi

dare









mislija san  resteš za me

ja bidan

i pazija da prolazin ulicon

kad tebe nema,

jer me bija straj da se ne spetljan

da ćeš vidit na meni koliko te volin

a volija san

više nego žedna zemja vodu

gori uvr gomila di sunce najjače zviždi





letile su  godine na ponistri di san te gleda

kako rasteš

smantan i smušen dok mater ne bi rekla

„ajde Ive više ča s te ponistre,

ma šta čučiš više na njoj…”





a Ive bi najradije

gleda doli u te

di robu pereš i na špage višaš

činilo mi se

nekad

da i ti mene milo pogledaš,

a ondaje cili svit bija moj

pa bi pivajuć iša s mašklinon i motikon

a na te mislija





puno san te godina

s te ponistre gleda,

a i ti mene sve češće odozdala

pogledavala i

sve je bilo lipo

ka u nekoj priči

punoj ljubavi

 





a

onda san te pita,

ma tvoji me nisu tili

radi skandeli s mojin čačon

a

ja san ti živ umra, taj dan

i više se nikad naliticu

više kuće nisan popeja cviće ubrat,

nisan moga





i

sad sidin u konobi,

gledan

kad ćeš banit ceston s ono tvoje dvoje dice

šta drugi jin je čača,

a ja bi život da,

da san ja

pa se vratin u ono vrime

kad si robu prala

na  špage višala da se suši,

a mene skrivečki milo

pogledavala

a cili svit je bija moj,





pa pijen

uz mašklin, motiku

s tovaron

polako uzbrdo

i tobon

u mislima

Galerija Yossamin – Proliće dolazi

Autorica
Yossamin V.

Još jedna slika iz opusa čudesne Yosemin V. :

Proliće dolazi

Fascinira njena filigranska  poetičnost, kompozicija ,tematska povezanost , odabir i sklad boja i dubokomislena izražajnost.

Proliće dolazi!

Čudna mi čuda, rekli bi neuki.

Proljeće ko proljeće ,vrne se svake godine,nekad bolje nekad gore..

U mislima posmatraća se javlja negodovanje.

Gdje je sunce i veseli žubor  potočića i drveće ,gdje su visibabe,tratinčice,jagorčevina ,kukurjek,

Napose ljubičice ,idilična svježina i raskoš nježnog proljećnog  dana?

No , da vidimo šta nam to poručuje umjetnica,šta nam to govori njena slika?

Proljeće je rađanje novog doba, novog vremena, novog poglavlja u životu.

Renesansa kao naziv procesa dobro zvuči, zar ne?

Da bi nešto došlo, da bu se nešto rodilo,

nešto treba i da ode, nestane, privremeno ili trajno,nije bitno.

Iza svakog rastanka dolazi nešto novo.

Da li i ljepše i svrshishodnije,pitanje je koje muči umjetnicu?!

Tamni , srednjevjekovni ,elegični tonovi sa natruhama optimističnih,nešto svjetlijih  nijanski ukazuju da se u prirodi nešto veliko dešava. 

Interesantno je da su  „veselije“ boje/nijanse zapravo ostaci zime  koja se još uvijek ne predaje.

Teško olovno nebo , ovojeno žutim sivilom koje prijeti i nejasnim obrisima koji podsjećaju na ptice u razigranom letu ,koje najavljuju novi, vlo lako  moguće ljepši  sunčani dan,(?),.

Možda su to  obrisi drveća ili hridina neke daleke planine ,koji se probjaju iz magličastog  i pomalo  sumornog proljećnog dana,tvoreći osnov kompozicije iz koje umjetnica crpi svoju poetičnost  i višeslojnost izraza , misli i poruke.

Ogoljeno skoro obamrlo drveće (osim prvog najdonjeg) koji zrači svježonom i krhkošću)) ,poredano u nizu od dna ka vrhu, kao starci na kraju puta,što pomno ,skoro sleđeno osluškuju svoju kob.

Izrovani teški blatnjavi put  se strmo spušta od vrha krajolika ka dnu .nećega(sunovratu,mirnoj dolini,toploj oazi…ili jednostavno tek uzoranoj njivi i toplom ognjištu),

Ili se mukotrpno penje ka izuzetno zahtjevnom vrhu planine,tko da zna?

U neposrednoj blizini  bjeličasto prljave oaze snijega na prijeteći  tamnoj ledini,govore da  zima vjerovatno gubi dah.,ali se u višim predjelima grčevito drži i prijeti ,ne dozvoljavajući drveću da  se otrgne i progleda..

Da li dijagonalno kretanje oblika i svjetlosti dozvoljava  da figure i prostor u perspektivi samo naslutimo ,ali ne i da ih vidimo u njihovoj tjelesnoj prisutnosti..

Da li je odabir širokog spektra kontrasta po  dijagonali ,dubini ,širini,prvenstveno svjetlosnom ali i koloritnim krugomsamo uvod u pitanje koju umjetnicu uvijek , na svakoj slici muči:

Gdje smo,šta smo,kamo smo…zašto smo?

Da li je temu „Proliće dolazi „uokvirila renesansnim ( * renesansa : ponovo rađanje) načinom slikanja i upotrebom boja,baziranih na vlastitim pokusima na kombinovanju tehnika ( pigmenti,akril, tempere sa dodatkom jaja i ulja)?

Kod Yossemin nema slučajnosti!

Naizgled ,ona je slikar materijalnog svijeta,ali je njen um zarobljen u onostrano,apstraktno , okovan nitima  koje nas vezuju sa iskonom,duboko zapretenim u nama i koje samo pojedinci/ke , vrsni umjetnici/ce mogu da izraze i svojim slikamai da svoje impresije  prenesu na danje svjetlo.

I taman pomislimo da smo sliku,bar djelimično osvjetlili, zaprepasti nas detalj  koji slučajno zapazismo.

Iskustvo sa Yossaminim slikama nas je naučilo da u skladu, razigranosti ili nezainteresovanosti poteza kistom sakrije  neke odrednice slike koje je bitno determinišu..

U gornjem desnom uglu vješto zaklonjen poslijednjim stablom  izroni Križ nalik onom Golgotnom.

Jasan,velik,jednostavan.Skoro golgotski.

I onda iskrsnuše pet križa kao graničnici između dva poslijednja stabla.Pet križeva, pet prethodnih stabala nas vraćaju na početak slike,gdje u lijevom srednjem dijelu , neprimjetno persistira lik žene koja u naručju drži dvoje djece .Do nje je prvo stablo,orošeno prvim proljetnim naznakama pupanje lišća.,naslonjeno na sjenovito /u pointilističkom maniru jedva osjenčeno stablo iza sebe,blago nagnutio na desnu stranu.

I slika  dobi krajnji  smisao.

Yossemin pored njene izuzetne i raznovrsne nadarenosti i umjeća ,,između ostalog , uveliko determiniše njena iskrena vjera u Boga.

Izuzetno poznavanje i nepokolebljiva privrženost religiji kojoj pripada..

Slika je priča o ljudskom životu,njenom, vašem,svačijem.Rađanju,životu, smrti.

Drveće je vrijeme,postojanost,  niz decenije koje čovjek skuplja..

Uzleti padovi,ljubavi , rastanci, smrti, su dio našeg križa koji mukotrpno prtimo teškim stazama života.

Svaki novi dolazak prolića nosi lično  uskrsenje i nadu da i pored svega ne treba gubiti nadu i vjeru.

Kroz čitav život, od prvog dana i plača   (sinonim – jedino prolistalo krhko zelenskasto stablo),do konačnice 

:

– Križ na kraju tegobne uzbrdice, odnosno procesije zvane život,vodi nas , prati i čuva Njegova ljubav.

Kako drugačije objasniti zadnje stablo.Donji dio trupa stabla izuzetno podsjeća na ženski lik sa početka procesije stabala.A tada se samom kraju desne strane iskri novi bjeličasti ženski lik okrenut prema ženi do sebe.Kao da ne želi nestati iz slike i svom snagom se vraća u nju.Možda kao tiha , sveprisutna izvanvremenska potpora ženi naprelomnom dijelu životnoog puta?

Tko da zna!





S

Beskraj

UH!

I opet UH!

Terra sve više ponire pod teretom narazuma humanoida i njihovih činjenja i nečinjenja.Kriza morala i religije ,blago rečeno , olovno sivom težinom boji današnjicu, škropeći je krvlju i mogućom apokalipsom.Pučanstvo nijemi na sve šta se dešava i ne reaguje.Kao da su im sasječena krila slobode i ljubavi.Zaboravili su ljepotu i savršenstvo Božijeg stvaranja ,milosati i ljubavi.

Yossemin nije!Ona otvoreno,beskompromisnu negira beznadežnost današnjice i kistom upire u sve ono što je tišti, ali na sebi svojstven način.Ne polemiše,niti se svađa.Jednostavno ignoriše sve što je ružno , zlo i gnusno , sve što unižava savršenstvo Božijeg stvaranja i dostojanstvo Njegovog miljenika i odabranika na zemlji;vjerovatno i u Univerzumu.

Njen odgovor na jad i bijedu savremenog trenutka je ljepota, sklad, iskričavost, savršena iznijansiranost boja i misli, filigranska izbrušenost i usklađenost detalja – do savršenstva.Istančani i vrlo ritmični ,skoro muzikalni kolorit koji ostavlja bez daha,je okvirni ram za stvaranje besprijekornih kompozicija.

Njene slike su jasne, izričite , ubjedljive i autoritativne, nadasve autentične i ne obaziru se na moguće kritike i eventualne nesuglasice, ili negodovanja.Ona je sva uronjena u onostrano a tako blisko ljudskim osjetilima, novo a mistično ,u beskraj i nježnost ,u harmoniju i ljepotu.

Čitavo njeno biće je okrenuto ljepoti, univerzumu i prirodi ,u savršenoj simbiozi ljubavi , boja i prostora. Njeno traganje za što jednostavnijim izrazom koji će oslikati ono što se riječima ne može kazati ,niti umom pojmiti, traje bez prestanka.

Stilsko tehničke postulate koje omogućavaju oblikovanje beskonačnosti svijetova sasvim su u skladu sa vrlo visokim estetskim premisama i standardima koje Yossamin kao iskonsku datost nosi u sebi.

Vrlo kritički,ponekad subjektivistički pristup realnom svijetu nimalo ne zamagljuje njenu umjetničku objektivnost u stvaranju novih svijetova; krojenih po Božijem naumu i čovjekovoj mjeri.Čini se da Ona poimanje sadašnjih svijetova u svojoj zbilji lomi na parčiće , od njih izdvaja simbole i krhke niti . Simbole pretvara u djeliće potrebne za stvaranje novog niza fragmenata i sekvenici na čijim će temeljima , nizanjem i umnožavanjem nastati novi univerzumi.Nitima povezuje i popunjava sve moguće pukotine.

Zbunjuje lakoća skoro filmskog reproduciranja sekvenci , istovjetnog umjetničkog i estetskog senzibiliteta i njihovo postupno i harmonično , skoro pripovjedno interpoliranje u nedjeljivu cjelokupnost kompozicije kojom hoće da prezentira ono što promatrač obično ne može sebi da predoči.

Kada se kaže beskonačnost / beskraj – pomisli se na nešto što se ne može obuhvatiti jednom slikom, jednom vizijom , matematičkom formulom, jednokratnim opisom ili pogledom.Kada Yosamin prezentira svoju beskonačnost /beskraj, pomislite kako se sve može lako shvatiti i prikazati ako se slijede zamisli i naputci savršenog Božanskog djela uhvaćenog okom i kistom izuzetno nadarene umjetnice.

Yossaminin „ Beskraj „ je u stvari djelić beskonačnog univerzuma koji je ona pretočila u jedan jedini kadar ,u veoma složenom ali savršenom nizu prelijepih sekvenci koje se ponavljaju i nikada ne prestaju da se nižu.Od , na momente crne , pa tamne , do skoro bijele ljubičaste boje iznijansirano obzorje nosi tišinu i blagi , ali metodični šum zviježđa. Te svjetlosne refleksije koje se smjenjuju daju dubinu koja se se širi i nestaje tamo negdje iza slike.

Ili to nije to!?Možda je to samo privid kojim Yossamin pokušava da prikrije svoju ljubav prema Zemlji , i signalizira da ne odustaje tako lako od njenih ljepota.

Možda je „Beskraj“ djelić njenog prelijepog mora, mora vječnog,mora Jadranskog,gledanog sa nekog kavala,podno maslina.

Noć je vječnim zvježđem posuta. More blistavo i treperavo , u svojoj kristalnoj čaroliji tiho šumi , možda neveru ili jug ispod zviježđa, ljepote nebeske sprema.A otočje, u tihoj noći prepunoj iskrica, boja i spokoja ,sni mirnim snom, dok Milost univerzuma nad njim bdi.

U donjem desnom uglu nasuprot nekog otoka (Čiovo?) ,možda poluotoka (Marjan?) nedostaje samo jedan vitki jedrenjak ,možda gajeta ili bracera ,srebrenkasto ljubičaste ili bijele boje sa dva treperava jedra i kormilom u ruci prelijepe žene , tek toliko da se osjeti svježina i iskonski mir tihe jadranske noći.

Sada za trenutak ostavimo snove o moru , gajeti i pogledajmo sliku u njenom izvornom značenju.Jednostavno, posmatrač ima osjećaj da se iza slijedećeg zatona, iza slijedećeg morskog prostranstva, iza slijedeće maglice ili zviježđa naslućuje i izvire novi niz neizrecivo lijepih sekvenci koje grade beskonačnost.

Tehnika stvaranje iluzije beskraja ,kombinovanjem nijansi „hladnih“ boja : ljubičaste i plave, pa čak i zelene , koje su u biti vrlo statične , i njihove pretvorbe u toplinu , iskričavost , promjenjivost , dinamiku i reverzibilnost „foto“ sekvenci koje tvore i vode sliku u krajnju jednostavnost , je dovedena do savršenstva,raspršivanjem beskončnog niza sićušnih zlatnih iskrica koje sjene „oblake“ zvijezdica i zviježđa.

Odjednom , kada dođete do daha ,shvatite da beskonačnost dobija jasne obrise. To je univerzum , koji se u stvarnosti ne može pojmiti,ali u Yosseminoj slici on je jasno definisan.

Kao što vidite , Yossemin ne gubi vrijeme u lamentiranju nad realnim svijetom.Za nju je on nepodnošljiv i bolan.Ona ga je morala srušiti,odbaciti , poderati na parčice i stvoriti svoj idealni svijet , a koji u svojoj nadnaravnoj jednostavnosti i savršenstvu nema ni jedne jedine pukotine , ni najmanje greške.

Ono što posebno fascinira je to što se estetske vrijednosti ne utiskuju direktno i konkretno,već se indirektno ,povezanim nizom utisaka i otisaka evociraju u oku posmatrača . To je čitav jedan koloplet simbola i sekvenci koji bljesnu kao jedinstvena slika , ponovo sastavljenog , prelijepog, gotovo idealnog svijeta , koji persistira tamo negdje u Beskraju .

Činilo nam se da smo vidjeli sve ono najbolje što je likovna umjetnost mogla dati , ali pred opusom beskonačnosti čudesne Yossemin ( i drugih djela sa kojim ćemo vas neki potonji put upoznati) , shvatimo da je ona jedna od začetnika/ca nove ere u slikarstvu , koju ćemo nazvati apstraktni impresionizam sa natruhama ličnih ekspresija.

Nismo vidovnjaci , ali znamo , još mnogo čudesnih i nestvarnih slike beskraja ,Mora Jadranskog i jedrenjaka, i drugih čarobnih nizova , svjetova i cvjetova će nenadano isplivati na pozornicu likovne umjetnosti.

Crveni sljez i vječnost

Možda je crtež

 Vrlo tiha noć .Nebo i more se prepliću  u plavetnom  nedogledu. Zvjezdice iskre  beskonačnošću. Bonaca je. Sveopći mir remeti  krik umirućih ruža.

Jecaj  dvije ruže  u neumutnosti  nadolazećeg kraja?!  Cvjetovi  jarko crvene   boje se rasplinjuju pred našim očima… Hibiskus ? Da mogao bi biti  . Kineski sljez , japanska  ili sirijska ruža , na volju vam.! Samo taj cvijet ima tako brz proces nestajanja.

Dvije  ruže , dvije raskošne grane se uranjaju u beskraj , ne remeteći  njegovu dubinu. Čak naprotiv, svjetlucanje srebrenkasto zlaćanog mjeseca koji nam je uskratio milost prisustva ,  čini lišće živim , treperavim svjedokom višestrukih simbitskih odnosa. Nebo i more,  zvjezdice i nebo,  zvjezdice i more,cvijetovi i lišće , cvjetovi i nebo, lišće i more.

Tri osnovne boje : plava , crvena i zelena  dostatne same sebi za veći dio kompozicije , ali razigrane i pahuljaste u kombinacijama tvore kontraste , oplemenjujući  ovaj čudesni likovni  sraz . Lišće ispod ruža kao da se pretvara u blagi ljudski dlan ljubavi i sna , koji svojom unutrašnjošću  jedva dotičući pokušava   obujmiti ružu  , stvarajući nedoumicu da li je to pokušava zadržati u ruci ili joj omogućava  odraz da se nježno otisne u nepovrat. Obodni listovi grane iskre mjesečinom , poprimajući nijanse svjetlucavog mora . Normalno , more je ovo naše , Jadransko, more duboko , plavetno  , more prelijepo .

A ća ste ga vi  mislili?                                                           

Koristeći  dosegnuća vrhunskog pointilizma, umjetnica  bez imalo straha ,  izbjegavajući zamke sveobuhvatnosti  pointilističke tehnike,  koristi tačkice u jednom neznatnom  obimu  , da zavara realnost i uporabi  ih za nakane vlastite  kompozicije i misli, u dozama koje odgovaraju potrebama realizacije  nestvarnih zamisli.

I upravo te tačkice , čine rasplinjavanje ruža prijemčivijom i  ozračuju  ih latnetnom  tugom , koja se nadvila nad krajolik kao njegova  sudbina. No , tu tugu potiskuju svjetlucavo mreškanje listova.

Pokušavamo ući u umjetničin um. Ponekad u tome uspojevamo , ponekad nismo sigurni . Ako pogriješimo oprostiće nam se  (nadamo se )!?

 Šta nam ova sjetna čarolija  poručuje?

Na japanskom hibiskus znači nježan, što neki vezuju sa mladošću. Kinezi  ga povezuju sa bogatstvom i slavom.

Iako cvijet hibiskusa živi samo jedan dan, zapravo sjaj svoga kratkog života proživljava tokom jednog sata, mnogi ga smatraju simbolom besmrtnosti. Naime ,  umjesto  nestalog cvijeta istovremeno se rađa novi. I tako u nedogled traje ta asimptotska metamorfoza :  život – smrt – život…

More , nebo , zvjezdice asociraju na beskonačnost i bezvremenost. Grančica je više nalik maslinovoj , a umjetničim senzibilitet nas navodi na slutnju da bi to u ovim i teškim i blagoslovljenim danima to mogla biti čak i Cvjetnica.

Mislimo da je poruka vrlo plemenita i užvišena, kao i sva umjetničine nama dostupne kreacije.

U ovom turobnom svijetu svaki Božiji dan je prleijep. Čovjekov život je kao jedan tren , kao život Japanske ruže. Traje časak. Zato ga treba živjeti sveobuhvatno , s ljubavlju  i do maksimuma. I svaki slijedeći dan  shvatati kao  posebni Božiji dar, Živeći dan za danom , kao da nam je svaki poslijendji ,  u miru sa Bogom , prirodom i ljudima  , nećemo imati vremena za zlo.