Autorica
Yossamin V.
Proliće dolazi
Još jedna slika iz opusa čudesne Yosemin V. :
Proliće dolazi
Fascinira njena filigranska poetičnost, kompozicija ,tematska povezanost , odabir i sklad boja i dubokomislena izražajnost.
Proliće dolazi!
Čudna mi čuda, rekli bi neuki.
Proljeće ko proljeće ,vrne se svake godine,nekad bolje nekad gore..
U mislima posmatraća se javlja negodovanje.
Gdje je sunce i veseli žubor potočića i drveće ,gdje su visibabe,tratinčice,jagorčevina ,kukurjek,
Napose ljubičice ,idilična svježina i raskoš nježnog proljećnog dana?
No , da vidimo šta nam to poručuje umjetnica,šta nam to govori njena slika?
Proljeće je rađanje novog doba, novog vremena, novog poglavlja u životu.
Renesansa kao naziv procesa dobro zvuči, zar ne?
Da bi nešto došlo, da bu se nešto rodilo,
nešto treba i da ode, nestane, privremeno ili trajno,nije bitno.
Iza svakog rastanka dolazi nešto novo.
Da li i ljepše i svrshishodnije,pitanje je koje muči umjetnicu?!
Tamni , srednjevjekovni ,elegični tonovi sa natruhama optimističnih,nešto svjetlijih nijanski ukazuju da se u prirodi nešto veliko dešava.
Interesantno je da su „veselije“ boje/nijanse zapravo ostaci zime koja se još uvijek ne predaje.
Teško olovno nebo , ovojeno žutim sivilom koje prijeti i nejasnim obrisima koji podsjećaju na ptice u razigranom letu ,koje najavljuju novi, vlo lako moguće ljepši sunčani dan,(?),.
Možda su to obrisi drveća ili hridina neke daleke planine ,koji se probjaju iz magličastog i pomalo sumornog proljećnog dana,tvoreći osnov kompozicije iz koje umjetnica crpi svoju poetičnost i višeslojnost izraza , misli i poruke.
Ogoljeno skoro obamrlo drveće (osim prvog najdonjeg) koji zrači svježonom i krhkošću)) ,poredano u nizu od dna ka vrhu, kao starci na kraju puta,što pomno ,skoro sleđeno osluškuju svoju kob.
Izrovani teški blatnjavi put se strmo spušta od vrha krajolika ka dnu .nećega(sunovratu,mirnoj dolini,toploj oazi…ili jednostavno tek uzoranoj njivi i toplom ognjištu),
Ili se mukotrpno penje ka izuzetno zahtjevnom vrhu planine,tko da zna?
U neposrednoj blizini bjeličasto prljave oaze snijega na prijeteći tamnoj ledini,govore da zima vjerovatno gubi dah.,ali se u višim predjelima grčevito drži i prijeti ,ne dozvoljavajući drveću da se otrgne i progleda..
Da li dijagonalno kretanje oblika i svjetlosti dozvoljava da figure i prostor u perspektivi samo naslutimo ,ali ne i da ih vidimo u njihovoj tjelesnoj prisutnosti..
Da li je odabir širokog spektra kontrasta po dijagonali ,dubini ,širini,prvenstveno svjetlosnom ali i koloritnim krugomsamo uvod u pitanje koju umjetnicu uvijek , na svakoj slici muči:
Gdje smo,šta smo,kamo smo…zašto smo?
Da li je temu „Proliće dolazi „uokvirila renesansnim ( * renesansa : ponovo rađanje) načinom slikanja i upotrebom boja,baziranih na vlastitim pokusima na kombinovanju tehnika ( pigmenti,akril, tempere sa dodatkom jaja i ulja)?
Kod Yossemin nema slučajnosti!
Naizgled ,ona je slikar materijalnog svijeta,ali je njen um zarobljen u onostrano,apstraktno , okovan nitima koje nas vezuju sa iskonom,duboko zapretenim u nama i koje samo pojedinci/ke , vrsni umjetnici/ce mogu da izraze i svojim slikamai da svoje impresije prenesu na danje svjetlo.
I taman pomislimo da smo sliku,bar djelimično osvjetlili, zaprepasti nas detalj koji slučajno zapazismo.
Iskustvo sa Yossaminim slikama nas je naučilo da u skladu, razigranosti ili nezainteresovanosti poteza kistom sakrije neke odrednice slike koje je bitno determinišu..
U gornjem desnom uglu vješto zaklonjen poslijednjim stablom izroni Križ nalik onom Golgotnom.
Jasan,velik,jednostavan.Skoro golgotski.
I onda iskrsnuše pet križa kao graničnici između dva poslijednja stabla.Pet križeva, pet prethodnih stabala nas vraćaju na početak slike,gdje u lijevom srednjem dijelu , neprimjetno persistira lik žene koja u naručju drži dvoje djece .Do nje je prvo stablo,orošeno prvim proljetnim naznakama pupanje lišća.,naslonjeno na sjenovito /u pointilističkom maniru jedva osjenčeno stablo iza sebe,blago nagnutio na desnu stranu.
I slika dobi krajnji smisao.
Yossemin pored njene izuzetne i raznovrsne nadarenosti i umjeća ,,između ostalog , uveliko determiniše njena iskrena vjera u Boga.
Izuzetno poznavanje i nepokolebljiva privrženost religiji kojoj pripada..
Slika je priča o ljudskom životu,njenom, vašem,svačijem.Rađanju,životu, smrti.
Drveće je vrijeme,postojanost, niz decenije koje čovjek skuplja..
Uzleti padovi,ljubavi , rastanci, smrti, su dio našeg križa koji mukotrpno prtimo teškim stazama života.
Svaki novi dolazak prolića nosi lično uskrsenje i nadu da i pored svega ne treba gubiti nadu i vjeru.
Kroz čitav život, od prvog dana i plača (sinonim – jedino prolistalo krhko zelenskasto stablo),do konačnice
:
– Križ na kraju tegobne uzbrdice, odnosno procesije zvane život,vodi nas , prati i čuva Njegova ljubav.
Kako drugačije objasniti zadnje stablo.Donji dio trupa stabla izuzetno podsjeća na ženski lik sa početka procesije stabala.A tada se samom kraju desne strane iskri novi bjeličasti ženski lik okrenut prema ženi do sebe.Kao da ne želi nestati iz slike i svom snagom se vraća u nju.Možda kao tiha , sveprisutna izvanvremenska potpora ženi naprelomnom dijelu životnoog puta?
Tko da zna!
S