Nisam filozof
umovanje truje
nevine snove
a vidim ženu
ne treba mi ništa
samo srce
dio majke u meni
progovori
sine žena je krhko biće
pažljivo
kao sa pahuljom sniježnom
a ti damare očiju snježi
nježno
a kapljicu rose duši prinosiš
ja sanjar
milinu snova u ruci nosim
primi je labudice mila
gdje god lebdiš
nevinošću svojom
suncem pozlaćena
oprosti mi
čarobnice duše moje
riječi
ženo od Ezela
volim te