Autor
Hajro Šabanadžović
Geneza čednosti Krvavi dunjaluk
Bijeli predak Prozračno i krhko
Dodir djeteta Zalutale iluzije
Lice milo u oblaku ljubavi Šesto čulo
Zemlja iluzija Sparina
Bajka Ples duhova
Začarani zeleni krajolik Vrijeme kajanja
Jabuke u polju pod nebom plavetnim Violetno sunce
Kome je stalo da imaš dvadeset godina
i djetinjastu ljubav, što tepa noćnoj kiši?
Oblaci osamljeni i uvijek malo nujni
možda će donijeti zemlji za krilo tišu svakidašnjicu.
Kad upalim svjetiljku vidim: čudno je živjeti.
Ljudi prolaze zabrinuti (kao da su tu oduvijek).
I nitko ne zna zašto je nesretan onaj drugi
i kako su sve tuge slične i svi zanosi isti.
A djeca razumiju sve. Plava su srca djetinja.
Kroz čarobne šume ptičji glas ih vodi.
Ah, pričat ću im kako polagano umiru stari parobrodi.
Neke slike se
tek tako
same od sebe
naizgled
ničim potaknute
u bolu ljubavi rode
žive u vremenu
kojeg sve manje preostaje
ali postoje
opstaju u sjećanju
u bojama
u ehu budućih vremena
ukoliko kao dar sa neba
zarobe oko slučajnog posmatrača
Jednog sunčanog avgustovskog dana prije 67 ljeta nestadoše medija , moju bebicu , moju ljubav.
Medi i crni
Imao sam psa
Bio je meden
Rundav i crn
Nisam ga zvao rundavi
Tako sam mu tepao
Nisam ga zvao crni
Tako sam ga mazio
Zvao sam ga Medi
Tako sam ga volio
Pas i dječak
Medi i Crni
Igra i radost
Jedno ljeto mnogo smijeha
Tri mjeseca sna
Dječaku bješe šest godina
Psu četiri mjeseci
Mislili su zajedno će rasti
Živjeti čitav život snom
Dođoše ljudi neuki
Dođoše ljudi zli
Dođoše ljudi sa plićakom uma
Žicu oko psa staviše
Žicu oko vrata Medenog saviše
Žicu oko života moje bebice zategnuše
Zacvili štence
Zacvili dječak
Zacvili nebo
Nije se dao Medi
Nije ga dao Crni
Ugrizoše dvojicu od neljudi
Nejaka maksumčad kidišu na zvijeri
Zvijeri djete na zemlju bacaju
Jedan monstrum hvata rundavog
za zadnje noge
Diže dječakovog medenog dugara
Visoko najviše
I Crni očajnički
Nemoćno
Osjeti zlo se sprema
Sa zemlje vrisnu
Joj Mama mamice
Šućmuraste okice Medenog
Očajnički gledaju
Cvile nevinost svoju
Pomozi Maleni
Ni oči nisam zatvorio
Ni Bogu Jedinom se pomolio
Ni pomoć pružio
Glavom Medija protrese ubica
trotoar
Prosu se mozak
Crvenkasto bijela masa
Na sivom asvaltu
Drhtulji duša djetinja
U zvejrinjem smjehu
I prođe vrijeme
O'čas
Samo šezdeset sedam kuka
Sanjam iz noći u noć
Ljepot okice Medijeve
Kako Očajnički gledaju
Cvile nevinost svoju
Pomozi Maleni
Možda me zato zovu Dobri Bleki
Slike , poetika i muzika su uz Božiju Milost naumilniji i nezaobilazni dodaci ljubavi i životu. Harmonična poveznica je čestitost čovječije duše u pristupu svakodnevnoj datosti . Kao i sve u životu ljepota i ljubav je pitanje ličnog izbora.
Izbor muzike određuje tematski prosede poetskog zapisa. Poetski zapis nastaje na događaju , priči , bajci , viziji , trenu … iskrslim u sjećanju poete. Priča počesto odredi glavnog aktera kao nosioca (s)likovnog uobličenja date kompozicije .
Muzika i fotografija ne ostavljaju ni trun sumnji o čemu se u zapisu radi. Dječak i pas u svojoj umilnosti su u debelom otklonu od stavrnosti i svijeta. U nevinosti i ljepoti svojih bića , vezani su dubokim emocijama i pripadnosti do smrti , i na javi i u snu. Muzika sjetna , tužna , ali uzvišena i u svojoj blagosti slavi ljubav i daje nadu da se svi ljudi mogu isto tako voljeti .
Poetski zapis ide korak dalje , uobličavajući odnos dječaka i psa kroz ničim , osim zlom izazvanu tragediju , koja obilježava čitav jedan život. Psa nestaju , a dječak živi , oplakuje i slavi svoga malenog druga i ljubav.
I kako to u bajkama biva , eonima poslije dječak više nije dječak , ali djetinje srce još uvijek živi u njemu , voli , boluje i nosi nam oplemenjena sjećanja na tragiku djetinjih dana. Da , i zahvalan je Milostivom na jednoj velikoj ljubavi i tri mjeseca neizmjerne sreće.
Na , kraju autoru ne preostaje ništa drugo nego da vam se predstavi onako kako najbolje zna. Slikom i riječima koje govore o onome šta je osjećao dok se sjećao i slikao ; i kako uvijek gleda i vidi sebe na jednom jedinom autoportretu.
Da bi se slika shavtila treba slušati muziku i pararelno pratiti emocije na licu koje kao da su suglasne i titraju sa njom. Neprikosnoveno ; veoma je tužan , ali ne i konačno. Osjećamo da se tuga i sjeta sjećanja i muzike prelijeva u njegovim očina, zagledanih u nutrinu sjećanja. Suze , dvije kapi u zakutcima očiju ne slaze niz lice , jer ih kapci grčevito stežu. U lijevom oku je tuga , u desnom sjeta i čežnja i iskrica dobrote koja će čini se na kraju pjesme obasjati umorno lice.
Nesporazum između lijevog i desnog oka pojačava neznatno otvereni , desni ugao usana koji , skoro da je mangupski ironičan. Ima se osječaj da nešto zagonetno ( ljubav?)šapće ruži ( ili tamo , neodređeno nekoj ), daleko od pogleda svijeta , zavodeći je na “krivu” stranu .
Ruža je čedno bijela , skoro pupoljak koji samo što nije procvjetao. Nježno miluje autorove usne , dozvoljavajući mu da je laganim poljubcima dotiče. I ruža i njen sjajni list , oličenje trajnosti , ljepote i života , su duboko zaronjeni u žilu kucavicu dobrog čojeka.Rana nije zarasla, kap krvi još uvijek je svjež i živ. Simbioza? Vjerovatno , ali to je za neku drugu bajku.
Dok muzika leluja , ponekad se učini da se oči na tren zatvore , lice obuzme umor , trepnu , tugu izbriše nada i prospu se rijeći:
– Hvala vam mile moje!
Dodatak
Rijetko pišem o slikarstvu .Mnijem , nema potrebe slike govore sve, a ljudi znaju ili ne znaju šta je umjetnost. To je već lični izbor. Ali ponekad sam iskreno zaibrećen neukošću prosječnog likovnog posmatrača i osjetim potrebu , izuzetno rijetko , da objasnim ono što neposlušna ruka hoće da zabilježi , a što što se naizgled ne primjećuje.
Imam galriju prelijepog , uzvišenog imena:
Galerija Bosna zemlja Božije milosti
U stalnoj postavci ima oko 400 slika. Nije veliki broj , ali zbog relativne skučenosti ne može se iznijeti pred sud javnosti željene tisuće slika. Rest , usamljen , neizložen i tužan čami u umjetnikovim seharama samoće i ljubavi.
Danas uz nadolazeću obljetnicu postavismo samo jednu sliku, zapravo digitalni kolaž autorovog autopreta.
Vrlo rijetko se služimo drugim metodama slokarstva osim klasičnih. Međutim, kada su u pitanju portreti , zbog posebnih olakotnih okolnosti i potreba radimo neke digitalne korekcije i intervencije.
Vodi me tamo gdje
ljubav prva pocinje za mene
gdje mi se srce raduje
kazi mi, kazi gdje
prva ljubav stanuje, caruje
jutro je, jutro je
nemoj sunce na mene
samo idi, pusti me
Svice dan radostan
a u meni jos je noc preduga
kamen na srcu ne spava
da mi je ljubiti
da mi te zaljubiti u mene
jutro je, jutro je
nemoj sunce na mene
samo idi, pusti me
Ref.
Starimo, duso, dan po dan
i ti i ja, i ti i ja
negdje na kraju pameti
uvijek si ti, cujes li
Svice dan radostan
a u meni jos je noc preduga
da mi je ljubiti
da mi te zaljubiti u mene
jutro je, jutro je
nemoj sunce na mene
samo idi, pusti me
Ref.
Oda Đardinu oliti Đul bašči
( Vagina ili venerin brijeg )
Vide zagorjelići mlađani nema ništa od liječenja svrabeža ako ne smisle plan.
I Pametnica ga smisli . Nikad ne pitasmo Debu koja od njih dvije. Dogovor i zakletve pale. Suze radosnice samo što ne potekoše.
Isto veče, Deba na rame merdevine vatrogasnog društva Bjelave na rame i pred penđere neminovnice ih natakari. Nema veze što su basamci sto pedeset kila nettom teški. Kad đardin zamiriše i dvjesto kila je banka germe. Pitajte cigane. Dobro poneki fasuju kilu. Pa,šta? Sitnica u ime ljubavi!
Sreća drugi sprat bio, jer Deba se bojo visine,više nego njegov Noj roštilja. Natandario Deba stepenice i čeka da mu Pametnica bijeli rupčić baci. To im bio znak slobodnog prilaza đardinu. Nešto ko bijela zastava. Đardin se predaje.
Za inat , tu veče otac Nevoljnice u bešiku ko malo dijete kasnio. Spavalo se njemu. Žena ga svako malo na bračni krevet slala i dozivala. On svako malo saću ja, pa zakunjo. Ko fol u fotelji spavo.
Imo čovjek ponos. Nekad njegov najbolji jaran, u ovi beterni vakat ga uveliko počeo izdavat. Sto posto okrenuo leđa jaranstvu. Ni da trzne kad ga žena pomilki. Eh, nekada konta on! Žena me po kosi pomilki a moj me jaro u prsa busa. Sada mi žena jaru miluje ,meni se kosa na glavi diže. A jaro se snuždi , samo što u zemlju ne propadne od sramote.
Žena vidi nema fajde, ode na spavanje. Domaćin zaspa, jaro odahnuo,večeras nema blamaže, Deba izvisio. Smrzo se ko anamo ona, kad se na ledini žubori , a vanka minus četeres tri stepena, haman ko na Igmanu četeres druge . Mrazište pravo.
I drugu veće , ista meta , isto odstojanje. Konta Deba, ako ovaj takar ovako nastavi , moraće hodži ići da mu kaki zapis zapiše ili stravu slije. Ili u tuberkuloznu bolnicu , da mu ljudi tuberoze na poklon nose.
Nije trebo ići hodži . Otac Pametnice a Nevoljnice po baksuzluku , nekom po rahatluku , slomio obadvije ruke i obadvoje noge. Glavama mu ništa nije bilo. Ona veće , bosanska je i tvrda ka anamo onaj u naponu snage. Ona druga, manja, bez mozga i meka ko duša, ništa joj ne mre biti.
A kako se nezgodanje desila?
Virno nesretni otac da vidi koliki će minusi to jutro biti. A kad vanka pod komšinicinom banjskim prozorom vatrogasne merdevine neko pristavio. Konta on zašto vatrogasne stepenice . Nigdje dim da osjeti , a i kona u banji na sav glas vrišti onu pjesmu o crvenom fesiću.
Radoznalost prije svega i on namah izleće vanka , pa se pope na basamke , sve do trećeg sprata. Proviri kroz prozor. Kad ono , kukala mu majka , imo šta vidjeti. Ibro Piljak , higijenski tehničar naših ulica Ciganski buljubaša i prorok , a i naš drug , isuko jatagan , i bez imalo srama, do balčaka ga, iz sve snage suče komšinici, a ona pjeva či pjeva , više svrkuće : crven fesić u dragana moga , joj mamo , mamice.
Komšinica okreće glavu ka prozoru , čini joj se da je neko sa prozora gleda,ali nikog ne vidi. Komšija što je gledo, gledo. Ovaj put i nikad više neće. Hekno sa merdevina i slomio se ko sepet ispod valjka.
Isto veče leži jado na bračnom krevtu i čuje iz ćerine sobe crven fesić se glasa, sa naglaskom na joj, mamo,mamice. I to već treći put.
Uđe mu žena nosi čaj od kamilice da očajava.
On je pita:
-Jel nam to kona kod ćere došla?
-Kakva te kona spopala, ko da bi ja tu uspaljenicu pustila da se druži sa mojom curicom.
-Onda idi bona , vidi šta joj je , sve te zaziva.
-Nemem šta gledati. Da sam ja kake sreće i ja bi, evo ovog trena mamicu zazivala. Ne brini se, dobro je ona da ne može bolje biti.
-Nemoj tako, čuješ bona dere se ko da je neko na kolac nabija. Idi , umiri je, pomisliće komšiluk da je neko, nedo mi belaj mira, da prostiš takari.
-Ne boj se, ako hoćeš idi ti pa provjeri. Meni se ne ide u njenog slavuja gledati.
-Otkad ona opet ima slavuja, zar nije lani crkno.
-Taj iz kaveza je crko, ali ovaj je drukčiji . Ako crkne opet oživi i zato je ona radosna i cvrkuće joj,mamo mamice.
-Ženo mila, jesi li ti šta popila, ja te večeras ništa ne frštuljim. I molim te počeši me ,ovdje na vrh lumbalnog gipsa sa abdomenalne strane , aman do anamo onog.
-Ne pada mi napamet .I mene odavno svrbi , da lijeka ne mogu naći, a ti ni mukajet, ni da me počeškaš bar jedared.
Izađe ona, prije toga heknu vratima ko on stepenicama o ledinu i prvac uspaljenici na kafe konzultacije. Možda je uputi na lijek za svrabež .
Sve ovo se desilo one zime kada je Deba prestao mrziti zimu.
Ali prije toga, kada je zimi spavao zimski san, Deba često i po tri dana nije oči otvarao. I tako on usni jedan san , koji je trajajo još jedan dan. Tako je Deba postao unikom koji je iz čista mira prespavo četiri dana.
Nama je najinteresantniji ovaj četvrti dan , kada je počela basna o đardinu.
Ne znajuć kako Deba se našo negdje u nekom ogromnom, bjelkasto plavičaston vrtu, vrlo ugodne svježine , punom rijeka i potoka , cvijeća , behara i bulbula , a bome i hejbet voćki i povrćki. Nagledo se on đardina i đardina, vako i nako , ali ovakvu ljepotu nikad nije vidio. Zino Deba , zaprepastio se.
Čuj molim te , on Deba , zino i zaprepastio se. Ne mre to biti. Tu se nešto ogromno dešava.
Odjednom niotkud , neki ljudi u u plavo bijelim mantilima, sa izvezenim zlatnim ljiljanima na leđima i sa dva ,tri , četiri i više krila mašu , hladovinu prave i pitaju ga:
-Gdje si ti , docniš ? Ne možemo glavnu ekspertizu bez tebe započet. Sve možemo, ali o njoj sud ne možemo donijeti bez zemaljskog mahera za njena pitanja.
Deba odmah skonto gdje se nalazi i htjede da pita…
-Nisi još , a kada ćeš to ne znamo jer još uvijek ne postojiš.
E , jesu mi ovi anđeli baš pametni . Čuj molim te! Nisam se ni rodio , a oni ne mogu bez mene započeti , to što trebaju započeti.
I tako je započela Netipična basna o Veneri.
Valja je i nastaviti.
Tačka tri: Poz…
-Čekaj malo!
Ubaci se Deba konziliskom čelniku u riječ:
-Imali ovdje kakva me'ana da se havlja , ja prigladnio, oduljilo se . Meni se prisnili bijeli bubrezi i brizle . Mogu i janjeća rebarca reš pečena. A valjala bi i koja klipača.
-Žao nam ovdje toga još nema. A neće ga ni biti . Idi , uberi koju voćku i napij se mlijeka sa onog potoka ili meda sa onog drugog. Na onaj treći se ne zaleći, od medenog je vina koje ne opija . nNećeš se moći odvojiti od njega , znači neš se ni roditi.
-Vi to ozbiljno? I ja bih trebo čitavu vječnost samo to žmariti.
-Ne znamo šta ćeš ti žmariti ili havljati , jer ne znamo šta si sebi odredio.
-Ja sebi odredim oku brizli ili bijelih bubrega,može po po oke mješano , pa onda po oke janjećeg buta, sahan sogandolme , jedan zvrk bureka , po kile ašlama , dvi tri oke karpuze ,tepsiju baklavica i ružica , zalijem kojom … Ono što uz to ide ovdje ne smijem pominjati. Kažu grijeh. A ja kažem grijeh ne ide iz usta nego iz mozga o usta , a i preko usta.
-Šuti čovječe dok nisi ograjiso. Bolje ti je da se prihvatiš voćki i meda , nego da te zapadne plod zekuma.
-A šta vam je taj zekum. Da nije keki zec na ražnju .
-Zekum je gorki kaktus , od kojeg se ne možeš najesti i žeđa a vode nema.
Skonto Deba sve i zamislio se. Kaže im:
-Nisam više gladan . Idemo nastaviti posao.
Šef nastavlja ko da nije bilo Debine upadice:
Pozvan je insanski rod da u redovima, po vrstama , podvrstama i bez zastoja dolaze pred konzilij radi utvrđivanja činjeničnog stanja.
– Konzilij jednoglasno konstatuje da je došlo do nesporazuma na relaciji konzilij – insani , konkretnije insanke. Nakon detaljne analize je utvrdio slijedeće:
Tebe cuvam za kraj.
Kad rijeci stanu po kazni u kut,
i kad tisina pobijedi nemir
tad cu ti stati na put.
Tvoj sam otkad te znam.
Ti nosis onaj carobni znak,
ono kad srce zakuca jace
i dvoje kliznu u mrak.
Tebe cuvam za kraj.
Tebe cu ljubit do kraja zivota.
Kad nebo stane, ja necu stati.
Pogledaj dobro u moje oci.
Ja nemam drugo, sebe cu dati.
Kazu da nisi prava
i da sam bolje imati znao.
Svima se smijem tad u lice.
Za tebe zivot bih dao.
Autor
Hajro Šabanadžovič
Nevinost
plesom svjetlosti
topi led
dovoljno da moj čamac
nježno kroz vrijeme zaplovi
raznježenog srca
rijekom vjernosti
ka izvorištu lotosa
Nekom zabranjuju zvezde.
Nekome krila.
I laste
Ja ne zabranjujem nista.
Sme se sve sto se ne sme.
Samo jedno te molim:
pokusaj da ne rastes
ni mrvu svima za inat,
do kraja ove pesme.
U toj se pesmi zivi
slobodno,
lepo
i ludo.
Mozes da izmisljas.
Mastas,
Da radis sve naopako.
U njoj i najvece cudo
prestaje da bude cudo,
jer sve sto pozelis
kad zazmuris
– ostaje zauvek tako.
Isturi hrabro i divno
prkose detinjaste
i lazi i sebe samog.
Sme se sve sto se ne sme.
I sme se vise od svega!
Jedini: nemoj da rastes
za inat i tebi i meni
do kraja ove pesme.
I svaki put kad te slome,
pa moras nov san da stvaras,
ne sanjaj ga u mraku
Dotrci blize zori.
Na pragu ove pesme
tako se divno bori
i kad namignes samo
i osmehnes se polako
Izbroj u sebi do deset
i to u vecnost pretvori.
I sve sto zmureci smislis
ostace zauvek tako.