Autor
Hajro Šabanadžović
Prvi snijeg Modra rijeka sanja
Snježni oblaci nad Gradom čednosti Bjelašnica Snježna ljpotica
Sleđeni vodopad Dašak proljeća
Planina Fantazija
Mir Tišina
Svjetlost u srcu Nadanje
Usamljena duša Obala
Snovi lelujaju Svjetlost na kraju puta
Poljubi još jednom joj čelo, kojim te sada gleda
ispod kapaka mrtvih: usnom što stid ti je stinu
nevjerstva izmjeri svoja na tom čelu od leda,
i zapamti ih vjerno u svakom svome vinu.
Baci još jedan joj grumen zemlje koja je prima,
da vidiš kako se ona sahranjivala u te,
da čuješ kako će pasti tvoja zaludna rima
kao što pada sad zemlja na ta usta što ćute.
Zaustavi tu suzu što hoće da ti ispere
taj pelin u omči grla, taj kasni jauk vjere,
i humku što raste ko grijeh — oblije tugom krina.
Ne miči nikud, jer korak — korak je zaborava,
stoj, gledaj: tako si nico ko što će iz nje trava.
Zanijemi joj nad grobom, i budi vjerna tišina.
Jesen ljepotom tvojih snova
u meni zbori
pada lišće zlatno
kako je prelijepa…
…eh, rano moja.
tugo moja
Anđele dobri
nestvarna milosti
a boliš
dobro
idemo dalje
dlanovima okrenutih nebu
volim jesen
život odi sa tobom
nikad ne mjenjaj
miris mokre kose
dok đardinske kiše
tek procvalo tjelo
ti rose
a moje seni miluju
tugu djetinju
i neubrane jesenje darove
ko je Tebe meni poslao Malena
kazna za grijehe
ne
ne želiš to biti
boljeće te
mnogo više nego sada mene
život živote moj
I Can't Stop Loving You”
(I can't stop loving you)
I've made up my mind
To live in memory of the lonesome times
(I can't stop wanting you)
It's useless to say
So I'll just live my life in dreams of Noterday
(Dreams of Noterday)
Those happy hours that we once knew
Tho’ long ago, they still make me blue
They say that time heals a broken heart
But time has stood still since we've been apart
(I can't stop loving you)
I've made up my mind
To live in memories of the lonesome times
(I can't stop wanting you)
It's useless to say
So I'll just live my life in dreams of Noterday
(Those happy hours)
Those happy hours
(That we once knew)
That we once knew
(Tho’ long ago)
Tho’ long ago
(Still make me blue)
Still ma-a-a-ake me blue
(They say that time)
They say that time
(Heals a broken heart)
Heals a broken heart
(But time has stood still)
Time has stood still
(Since we've been apart)
Since we've been apart
(I can't stop loving you)
I said I made up my mind
To live in memory of the lonesome times
(Sing a song, children)
(I can't stop wanting you)
It's useless to say
So I'll just live my life of dreams of Noterday
(Of Noterday)
Ne mogu da prestanem da te volim
(Ne mogu da prestanem da te volim)
Odlučio sam
Da živim u sjećanju na vremena samoće
(Ne mogu da prestanem da te želim)
Neću napominjati
Samo ću živjeti u snovima prošlosti
(Snovima o prošlosti)
Srećni sati koje smo nekad znali
Iako davno prošli čine me tužnim
Kažu da vrijeme slomljena srca zacjeljuje
A vrijeme stoji otkako smo razdvojeni
(Ne mogu da prestanem da te volim)
Odlučio sam
Da živim u sjećanju na vremena samoće
(Ne mogu da prestanem da te želim)
Neću da napominjem
Samo ću živjeti u snovima prošlosti
(Oni srećni sati)
Oni srećni sati
(Za koje smo nekad znali)
Za koje smo nekad znali
(Iako davno prošli)
Iako davno prošli
(I dalje me rastužuju)
I dalje me rastužuju
(Rekoše da vrijeme)
Rekoše da vrijeme
(Liječi slomljeno srce)
Liječi slomljeno srce
(Ali vrijeme stoji)
Vrijeme stoji
(Otkako smo razdvojeni)
Otkako smo razdvojeni
(Ne mogu da prestanem da te volim)
Odlučio sam
Da živim u sećanje na vrijeme samoće
(Pevajte pesmu, djeco)
(Ne mogu da prestanem da te želim)
Neću da napominjem
Samo ću živjeti u prošlim snovima
(O prošlosti)
Марина Ивановна Цветаjева; Москва, 8. октобар 1892 — Јелабуга, 31. август 1941.
Približavaju se dani koje slavi čitav svijet.
Takve bi dane treba li da volimo.
Hiljade pahulja bijelih leprša uvijeno u snove ljudi koji domu hitaju.U domu slatka žena u kecelji,ruke joj brašnjave.
Dječak i djevojčica,možda i više njih lete u zagrljaj.Jedno brzo ćao i smok i nestaju.Tamo ih,darovi ispod božičnih jelki čekaju.Na stolu razasuti kolači ,još samo ćurka nedosraje.Doletjet će ona.Poslije.Još se peče.
Sve miriše na Milost i Ljubav.
Ljudi se trude biti radosni.
Negdje drugo,oca nema.Majka je silovana.U uglu kolibe u fetus se skuplja i pokriva stid šestorice vojnika u šljemovima ili šubarama.Sada ,sasvim ,svejedno je.
Troje djece se skupila oko nje i miluju je.Jedno je mrtvo.Umrlo je od gladi.Druge djevojčice je muž juda.Sinćić je već siroćić.Miluju je i ne plaču.Gladni su ,a hljeba ne išću.Žedni nisu,puna im usta leda.
U daljini se čuju zvuci vatrometa i zvona koji pozivaju na misu.Djeca samo slegnu ramenima.Znaju za njih četvoro nade nema.
Zato mi dane novogodišnjih radosti , nosimo sa tugom.
Svake godine bi nam se otkinuo jedan lat sa naših centofilija ljubavi.Nije bitno ako neke nismo upoznali.
Osjećali smo ih u srcu.Ćitili smo ih kao naše mile grlice i doživljene ljubavi.
Njih je rodila i vodila ista čežnja kao i nas.
U svijetu putanja uvijek se neki sni okrznu i iskra padnu na nečije srce.
Naša najvoljenija pjesnikinja je bila Marina Cvjetava,koja nam je davno prije nas poručila:
„Razbacani u prašini trgovina
Gdje ih nitko nije uzeo i ne uzima,
Mojim će stihovima, kao dragocjenim vinima,
Doći njihov red.“
I došao je, mila naša proročice.
Neki blesavi , bjelavski mahalaši su tvoje snove u srcima nosili i pokušavali da ih učine živim.
Mila,
Prelijepa li su ti imena.Podjećaju na plavo utočište,đardin i miris ljubavi.
Naša si družica bila.
Noći si provodila u vrtovima naših ljubavi.
Imala si svoje mjesto.Između šadrvana i đula smo postavili mali ležaj od snova.Prekrii smo ga zajedno ,modrinom neba,išarali zvjezdicama i obasjali putanjama maglica.Mjesec smo obojili čežnojm.
Sa nama u društvu,ti vječiti tragalac ljubavi, bi malo predahnula.
Na tren, svoju bol bi sa nama podjelila.Bilo bi ti lakše.Mrven.Ali i to je nešto.
Čak bi se i nasmijala onom Debi kad bi ti rekao:
Zbog tebe bih salto mortale bembašćanske brane hekno.
Mojsije bi ti zasvirao Podmoskovske verčeri,a Zlata zapjevala.
Boljelo bi te,rodni grad te nije uspio zaštiti kao naš Grad čednosti nas.No, muzika je i lijek.
Dobri bi ti prišao ,naklonio se ,ti bi se časak dvoumila.Njegove djetinje tućžne oči bi te ubijedile.Pružila bi ruke i lagani valcer bi počeo.Ali dobri je dijete,hoće dodir i sada se valcer prelijeva u tango. Ti ga gledaš poprijeko,zakrečući glavu.On te pogledom moli:
-Malena ,molim te budi dobra ,ovo su mirisi našilh ljetnih podmoskovski večeri.
Ti kao da bi se nečeg prisjetila ,prislonila lice uz njegovo i to bi postao ples dvoje zaljubljenih.
Herco bi nešto šapnuo Mojsiju,ovaj bi dodao malo bolera.
Ti bi se nasmješila ,i predala se pokretima i zagrljajima ,sjećajući se ljubavi svojih.
Pogledala bi u oči djeteta što lebdi sa tobom,jer tango bez pogleda i nije tango. Vidjela bi istu bol koju ti nosiš.
Pomislila bi,evo još jedno biće što tuđe terete prti.
Prvila bi se jače uz njega,neka te sjećanja tjerala i čula bi kako ti taj bekrija , sa kojim lagano kliziš šapuće:
Kao desna i leva ruka
Tvoja je duša mojoj duši bliska.
Mi smo sklopljeni, blaženo i nežno,
Kao desno i levo krilo.
Tu bi on naglo zastao i prekinuo.
Ti bi se nasmješila i šapnula mu, tu znam i nastavila gdje je on stade:
Al vihor se diže, ponor se otvori
Od desnog do levog krila.
On bi se postidio,iako je znao da samo si nestašna.A stid djetinji, uvijek poljubce mami.I ti mu ga poklanjaš i njega više nije stid i kaže:
Ja, ljubljuju Vas Marina Cvjetajeva ,prijateljice naših tuga.
Tebi srce malo omekša.I još jedan poljubac daješ.Misliš nisu ova djeca baš bezazlena.
Vidio bi da si se umorila.Odveo te do malog ležaja.Sjeo do tvojih nogu,obgrlio ih i gledao te,ne trepćeći ,bojeći se da mu ne pobjegneš.Tvoje ruke bi prinosio usnama i grijeo mekim dašcima.Ti bi polako tonula u san , željna odmora.
Mojsije je u elementu.Večeras Veliku Damu Tuge za gošću imaju.Podmoskovskoj večeri i Boleru nikad kraja.Sada imaju prizvuk Valcera sa Sene ,i Rjabinjuške i Kaline.Lela Jela Jelena bi uzela Frku za ruku i povela je do Zlate,sada su one razigrane ruskinje u haljinama žarkih boja oplemenjim stotinama ruža što se iza velova tananih boja kriju i izviru.
Ruže se prelijevaju u tisuće boja.I njih tri više nisu ruskinje,one su divlje tatarke,ljute kozakinje,nježne jermenke.
Toliko ljepote,malena naša ti nisi vidjela nigdje.A mi je tebi svu poklanjamo.Govorila su ružina tjela.
Lenji bi samo zavrtio palcem i izustio:
Подмосковные вечера ,e'hej sele moja…
Tu bi mu glas zamro.Umorio bi se.
Baška baša bi zagnjurio glavu u jedre ,grudi nove dame,da mu ne vide suze.Muško je on. Nova se čudi,odakle joj tolika sreća, da zaviri u ovaj đardin,u kojem toliko muzike i ljubavi ima.
No , ma koliko se trudio, Mojsije nije mogao izbjeći dva poslijednja stiha :
Eh, rjabina kovrdžava, belih cvetova,
Eh, rjabina , rjabinuška, zašto si tužna ti?
Ti bi gorko zaplakala,sjećala se najmilijih.
Svi bi za tobom plakali.
Samo ne i dobri. Mali Princ.Ne , on ne bi.
On bi poljupcima skupljao tvoje suze i tugu i u svoju seharu bola ih skalanjao.
Znala si ,da smo srcima prihvatili tvoju poruku koja je postala naša istina:
„ Ako se od sreće ne umire, onda se u svakom slučaju okameni.“
Malena naša,
Mi smo dodali,ni od tuge se ne umire.neko samo presvisne,a mi se zaledimo kao ti.
Mnogo je neukih ljudi na svijetu.Oni te nazivaju „jednim talentom od najraskošnijih ,a sudbinom najtraguičnijih figura ruske poezije 20.vijeka.
Nisi ti talenat ,ti si jedna od najraskošnijih riječi poezije.Ne ruske i ne 20.vijeka,već poezije od Postanja.
Da ,bilo je tragike u tvom životu.I stvarne boli i gladi.Revolucija,ne Majčica Rusija,te odbacila. Ne može se istina podnijeti.
Djecu si u dom dala da prežive.Trogodišnja kćerka Irina ti u njemu umire.Zbog starije Arijadne revolucija će tebe ubiti. U svakom slučaju si bila nepodobna.Majka njemica-poljakinja,otac i majka aristokrati,muž bjelogardejac,zet ,Arijadnin muž zapadni špijun.
Sreća tvoja da nisi doživjela smrt voljenog sina Murljiga (Geirgi).Ona bi te ubila.Poginuo je tri godine iza tvoje smrti ,u 2o godini,.Kažu bio je ludo hrabar,kao da je želio da pogine.Ostao je sam na ovom takarli svijetu.
Grlice naša,
Nismo progutali bajku da si se ubila i ne želimo,sve da je i istinita.Decenije gladi si prebrodila da bi te malo ruske zime slomilo.
Puno je samoubistava među nepodobnom i plodnom ruskom poezijom.
Ti, majstor poetike da odaber krvnički kraj:vješanje konopcom.Ne, toga se izgladnjele ruke ženske ruke ne bi dosjetile.
A i grob su ti sakrili da te se niko ne bi sjećao.
A mi smo djeci ,nekada , mnogo vremena poslije naših druženje , tvoje stihove umjesto uspavanki pjevali:
„- Gde su labudovi? – Oni su odleteli.
– A vrane? – Ostale su vrane.
– Kuda će labudovi? Kuda i ždrali.
– Zašto su otišli? – Da krila olagane.
– A tata gde je? – Spavaj, spavaj, evo ga san,
San na stepskom konju samo što nije.
– Kuda će nas povesti? – Na labudov Don.
Moj labud beli, znaš, tamo ti je…
Među neukim, ima i ljudi sa srcem i osjećaju za vrsnost.Izvukli te iz hladne grobnice,oživijeli i pustili da se tvoje riječi preliju ,preko vaskolikog dunjaluka. I dolepršaju u naše mahale i đardine.
Držali smo se tvoje poruke:
„dom svaki tuđ, a hram pust”
i svoj Grad čednosti nikad nismo napustili.Šta bi se sa njim desilo, da smo ga mi kojim slučajem ostavili na cjedilu.I ne pitaj ,mila.
A ti si mnogo lutala i po svijetu gladovala.Prag i Pariz,pa se vratila majčici Rusiji. Tu glad manje boli i više tuge nosi.Ti si svoju prigrlila i na nju se navikla.
Ali ljubav nisi nikad iz srca tjerala:
Ja sam stranica tvoga pera.
Bela stranica. Ja sve primam.
Ja sam čuvar tvoga dobra.
Ja uvek stostruko vraćam.
Ja sam selo i crna zemlja.
Ti si moje sunce i moja kiša.
Ti si Bog i Gospodin, a ja
Crna zemlja i bela hartija.
Naučila si nas da se sa svojim tugama izborimo.I one su kucale na naša vrata,i kod nas je bilo tragike,ne i gladi.
Naučila si nas da je lična tragedija samo pjena u okeanima tragizma svijeta.Otvorila si nam oči.Nismo hudili za svojim životima ,koje smo krojili po mjeri nas samih,jer si nam pjevala o slobodi , ljubavi i istini. Zahvalni smo ti na tome.
Rastužuje nas kad o tebi kažu:
„..demonski princip, pobuna, opsednutost, reč je o bogotražiteljstvu bludnog sina koji u potrazi za istinom vrši nad sobom Strašni sud svakoga časa.“
Ne vide svu onu ljubav i zabrinutost za male obične ljude,koji u tlapnji sanjaju o ljubavi u skobodi.
Ne vide bol djevojčice koja samo može da vrišti i vrišti ,ne bi li njene riječi , negdje u pustinjama ljudsjkom uma ,bar mali eho izazvale.
Ne vide da je to bol krhke majke srne, koja djecu ljubi i gubi,a pomoći ne može dobiti.
Ne vide da je to bol svih majki od postanja,koja od nečovječnosti djecu gube..
Ne čuju krik ljudskosti zaljubljene u život po mjeri neba.
Ne shvataju krik žena koja:
Istinu znam! Bivše istine na stranu!
Neka Čoveka , čoveka na zemlji ne glođe!
Gledajte- veče! Gle- skoro i noć banu!
O ČEMU – pesnici, ljubavnici i vođe?
Već vetar leže i zemlja u rosi bdi.
Skoro će mećava zvezda u nebu stati.
Pod zemljom ćemo evo usniti i mi
Što na njoj nedadosmo jedno drugom spati
srce.
Tu negdje bi Mojsije morao završiti svoju simfoniju.Grlice su popadale na meku rosnu travu đardina,sluteći rekvijum.
Mojsiju su se ruke počele kočiti.On pogledava ka gošći,ona hoće da spije. Vidi on ,vrijeme za rekvijuma nikako nije,za Moriće još manje,jer ovdje ubijena majka hoće da sni.
Vidjelo se i Marina Cvjetajeva je bila potresena i umorna.
Dobri je nježno obgrli.Laganu ko san, bi je podigao je i položio na ležaj nadanja.Njenih i naših,
Prekrio je velovima ljubavi,cjelov joj spustio na čelo,tamo gdje se sa bujnom neposlušnom crnom kosom spaja i šapnuo joj:
Malena naša
Nećeš se ljutiti ako Ti poneki stih ukrademo i ljudima u Tvoje ime poklonimo.
Mnogo je ljubavi i milosti u njima.
Potrebni su ovom svijetu.
Ali u ljudi nekako da se vremena za njih nema.
A i neki zli ljudi ne daju da se stihovi tvoji nađu i cvjetaju.
Djevojčice naša,
Još čutimo tvoje istinite riječi i ljubav kojoj si nas naučila.
Sada se malo odmori i mirno spij.
Ništa se ne boj.
Mi ćemo paziti na tvoje darove.
Volimo te.
Navsegda.
Vrijeme kao da stoji. Život nikako da ponovo krene . Mrtvaja . Čega god se prihvate stere ih pomisao o uzaludnosti. Nekako im mnogo toga nema smisla.A opet osjećaju da ništa nije bez svrhe. Da sve ima svoje odgovore. Shvate ,da nisu toliko pamenti koliko misle da jesu. Ima mnogo toga što ih može poremetiti i izgirati. A to nije baš veselo. I tjera na razmišljanje . a kad čovjek počne razmišljati … , uh tek onda boli glava. I zato ni neće da misle. Od misli im otekne um i crne misli se roje.
No , mladost osjeća damare .Život cvate u njima. Znaju sve što je živo , živjeće dok mu ima života. Možda se oni zpravo zbog toga bune Život je prelijep , ali ga ljudi zacrne i uprljaju. Ne znaju zašto je to tako. Ne shvataju. Život ih još nije iskvario da prihvate zlo. Mole se Milostivom da in brani od zla.
Činilo se da su zaboravili presvijetlu i preliejpu Kosaru. Od dostojanstvene i skromne sahrane , kojoj su prisustvovali majka , dva brata , Luce , Frka Frkica , Dobri i mahalaši sa ljubama,niko je ne pominje. Niti riječ da zucne. Suzu da pusti. A bol ih dere , proganja i proždire, a oni je ne mogu vratiti ni zaboraviti.
Jednosatvno Kosa je usnila . Nema je . I to je to. Svaka priča je suvišna. Prelijepi život opdi dalje. A vi se narode snalazite kako znate i umijete. Ko vam kriv što niste savladali osnovne zakone levitacije i reinkarnacije. Sve bi bilo lakše. A sada se snalazite kako znate i umijete.
A opet ništa , nikakvo znanje i saznanje nije vrijedno ljubavi i milosti Božije . I ljudske.
.Ome nema, Blentoviji se Kosa kasno u umu desila. Odletjela grlica dok je on budalesao. Konta gdje je pogriješio. Tegari dijete krivicu bez krivice. Niko nije kriv. Da nije budaleso ne bi je zabavio , radovao i srećnom činio.Ne bi upoznala toliko dobrih , nježnih i osjećajnih ljudi.
Deba i Lenji se nekako izolovali. Krivicu nisu mogli saprati. Jedino se Mojsije borio sa svojom krivicom i činio sve da se iskupi. Znao je da je debelo ogriješio dušu i da mu se možda neće oprostiti..On , Zlata , Jela Lela Jelena i Herco su pokušavali Frku Frkicu i Dobrog da dignu iz „ mrtvih.“..
I pored sveg truda druženje nije išlo .Sjena Kosarine smrti se navukla nad njihove đardine.Debi i Lenjeg nisu zvali kada su Frku i Dobrog zvali.
Luce je sa distance pazila na njih. Znala da su sada lomni , da ih je zlo nanjušilo , i da će im trebati paska i pomoć da ga izbjegnu . No , znala je da nije mogla mnogo učiniti. Sada je sve bilo u rukama više sile.
Mahala ima svoje nepisane zakone.Previše oholosti i objesti nme može proći bez posljedica. Sve se vraća . I činjene i nečinjenje. I sve se plaća .A oni su dosta toga poremetili i ugurali mimo svakog reda. Lako je reći sve je igra i zabava. Ali treba biti i časnosti i dostojanstva. Ii čestitosti. O oni su se i ne htijući znali ogriješiti o zakone , etiku i časnost mahalskog bitka.
Luce je znala da se njen svjetovni dani bliže kraju.vrijeme koje je provele oko mahalaša joj je pomoglo da donese odluku. Ona nije za ovog svijeta.Previše je bola i tragike u njemu. Neprikosnoveno ima ljepote i oaza gdje se neka djeca vole , igraju i jure i zlo kasni.ali kada ih otkrije zalomata se mešu njih.
U stvari , nju su samo Frka Frkica i Dobri vezivali za mahalu. Nije znala šta sa njima. Ako se Frki i Dobrom nešto desi , ne bi sebi mogla oprostiti. A svije tu kome živi bi bio nepodnošljiv. Samo zbog toga se još nije povukla i konačni zavjet dala. Nije znala koliko još vremena ima, ali zna da će se definitvno morati odlučiti.
Fraka i Dobri se osamili , svako u svom halvatu . Činilo se da ih nema. Tek bi se pojavili u Zlatinom đardinu , kada bi ih ova pozvala. Njen poziv nisu mogli odbiti.Jela Lela Jelena i Herco bi im svojoj dobroti i srce dali , da su im iskali.Mojsije je pognute glave svirao , samo one stvari koje su im drage bile.Ugađali su im.
Frka i Dobri su im bili zahvalni , ali kad nešto napukne ,praznine se nikad više ne mogu popuniti i zatvoriti.Na frki se vidjelo da je obnevidjela od bola i tuge. Na neprebolnu ranu Kosarinog odlaska se nadovezala nova tragedija. Frka Frkica je obnevidjela od bola , a nije ga mogla nikom ispričati.
I Luce i Dobri su znali da se nešto grozno dešava , da Frka očajnički traži neki mir koji joj otimaju.Kad bi je pitali šta je muči. Samo bi panično dfosta agresivno odmahivala glavom:
-Nije mi ništa . Sve ovo što se dešavalao me izmorilo.
Nisu joj vjerovali. Ni Luce ni Dobri . I pomno su pazili na nju. Frka Frkica se u neko doba primirila . Na licu joj se pojavila neka konačnost , neka spokojna tuga i odlučnost. Kao da spoznala šta joj je raditi .
I taman kada su svi mislili da će se stvari kako tako dovesti u neki neophodni minimum normale , nad mahalom su se ponovo nadvili tamni oblaci. Sve se istumbalo. I ponovo su vremena postala obijesna i stampedasta.
Zlata po ko zna koji put hoće da sastavi Frku Frkicu i Dobrog., iakao dobro zna da se ništa ne sastavi , što sudba razdvioji ili ne odobri. Mojsije je još uvijek ka stećak u Zlatinim , pa tako i mahalskim susretima. Naravski pozvala Hecu i Jelu Lelu Jelenu. Igrom slučaja , skoro da se veče „ skršenih srdaca „ kako ga Luce nazva poklopila sa Kosinom četrdesetinom. Dan dva gore dole.
Zna zlata njihovo osnovno pravilo:
– Mi ne tugujemo,mi ljubav slavimo i kada nas smrt nečija mori.
Aha kako ne , misli Zlata.Nije insan kamen. Kada ti je sve potaman i ljepota staviš ga u dđep da te bar nešto žulja.i nosiš ga neko vrijeme. Kad ti dosati ili se pojave tmurni oblaci , izvadiš ga i baciš što dalje od sebe. Eh , da je tako lako. Čak i mjesto gdje si držao kamen će te još mnogo vremena žuljati. A kako ba nećeš za živim , prelijepim insanom suzu pustiti i tugovati.
A opet , naučila. Ovi mahalaši samo stisnu zube. Prihavte se ćemana . Pa ćemane i ljube u ruke . mere i koja ljuta .Ako ljube izgube , onda snove i tišinu u srce i snij i snij. I ni jene suze , ni jednog jauka ne pusti. Ner daj da ti se zlo , dušman tvojom tugom sladi i raduje.Sviraju , pjevaju , igraju , ljepotu i tragove one koje nema traže u svakom dahu i trenu prelijepih noći što im Nebo poklanja.
Luce , Frka i Dobri su znali da je to bilo na četerestinu.Da li je dan obaveznog pomena imao kakvog uticaja na događaje koji su se izredali kao po nekoj zacrtanoj neumitnosti nije bilo jasno.Svi su u nislima nosili Kosaru , ali je niko nije pominjao.Niej želio da poremeti noć novih mladenaca.U svakom slučaju činilo se da se bauk predodređenosti nadvio na umilnu noć nad čudesnom đardinu koji je bio smješten u jednoj prelijepoj ulici niže Bjelavskih mahala.
Ulica je imala simboličan i eopski naziv . Ašikovac.Eh , koliko je ašik ljuba stolovalo u beharli i cvijentim đardinima Ašikovca.Koliko se ljubavi i mladosti ispreplelo i ostavilo traga , irpičanim i neispričanima bajkama i tragedijama u stoljećima prije ove snene zvjezdane noći koja je mirisala na sreću i ljubav.
Dakle , sve se uresilo po ašik tabijatima svih vremena . I birvaktile i današnjih. I islamskih , i jevrjeskih i krišćanskih. Lijepa , mirisna noć puna zviježđa , cvijeća i utihlih ptiica Puni purpurni mjesec je tiho i nestašno blagoslovljenim nebom plovio , obasjavajući mramorna zdanje čestočesmenog šadrvana, koji je gornjim dijelom bio fontana želja. U donjem dijelu
sa isticala frljavo hera druga slavinom, nalik na žensku dojku koja se u pubertetu malo otela anatomiji.
Raskošno cvijeće , tisuća vrta u tisuću bopja u sjeni jorgovana i jasmina je treperilo i svjetlucalo tragajući i kradući mjesečevu svjetlost Sum šadrvana i kapljice vode koja se prelivala u tisuće mjesečevih kristalnih iskrica preplavila je đerdin. Huk sove i krik kukavice su ponekad prekidali tišinu koju je nosila čarolija noći.
Kada su Frka i Frkica ušli i baštu zastali su opčinjeni prizorom.Nikad ni jedno pozorište , koliko oni znaju , nije imalo ljepšu , autentičniju i fascinantniju scenografiju.Uz ivičnjak cvijetnjaka postavljen je oveći , svijetlo plavi plišanji otoman , nalik francuskom ležaju, sa puno mekih jastuka i prekrivača.
Frka Frkica takvu ljepotu nikad nije vidjela.A opet malo je to smetalo. Previše je asociralo ne nešto što bi trebalo da se desi.
Dobri je mislio :
-Još mu smao baldahin fali , opa da izgleda kao budoar neke kurtizane.
No , dobra namjera ,četiri zaista vesela lica i par stoljetnih peškuna su ublažili nametljivu asocirajući dojam ležaja.
Dobri se sjeti jedne izreke, ne znajući odakle mu i zašto se baš sada javi:
-Dobre namjere ponekad prizivaju nevolje!
I Frka i Dobri pomisliše isto:
-Scenografija je pripremljena bez konsultacije sa budućim glavnim akterima. Nisu načisto da li im sve to odgovara. Još uvijek im damarima rumore suze , prelijevaći se u krvotok kao eho jecaja od srca.
Njihova dobrota ih priječi da bilo kakvom rječju , gestom ili pokretom bace sjenu na zaista mnogo uloženog truda.
Pogledaju se , nasmješe se , stisnu ruke , on je poljubi u obraze , i Zlata i Jela Lela Jelena mu uzeše iz ruku i uvedoše u kuću.
Oko nas je privid i mir
Božićna ćurka samo što nije
Negdje drugdje oca nema
Majka je silovana
U uglu kolibe u fetus se skuplja
Pokriva stid šestorice vojnika
U šljemovima il šubarama
Sada sasvim svejedno je
Troje djece se skupila oko nje
Miluju je i suze
Jedno je mrtvo
Glad ga ubila
Druge djevojčice je muž juda
Sinćić je već siroćić
Miluju je i ne plaču
Gladni su a hljeba ne išću
Žedni nisu puna im usta leda
U daljini se čuju zvuci vatrometa
Zvona pozivaju na misu.
Djeca samo slegnu ramenima
Znaju za njih četvoro nade nema.
Pijem za ugašeno ognjište moje
Za moj život pun žala
Za samovanje u dvoje
Za tebe pijem ja –
Za laž usana što izdaše
Za mrtvi pogled žena
Za to što je svijet strašan
Zato što spasa nema
Danas je četvrtak 31. Avgust / Kolovoz, date 2023 . godine .
Po računici prostog pravila trojnog, ma šta god mu to značilo , danaske se natandario 243 dan ove godine . Slijedom jenostavnih matematičkih operacija do kraja ovogodišnje datosti preostalo je dostatnih 122 dana.
Daklen , sa današnjim danom zaključno , dvije trećine ove mubarek 2o23. godine, su za nama.
Dobro je. Progurali smo ih. Oni koji su pregurali.
Oni koji nisu , otišli su na bolje mjesto. Ili na gore. Trećeg nema. Ono nesvrstano – čistilište je izmislio vehti čovjekomrzac, rasista i Bogohulnik Dante.
On nama neko čistilište. Bedak. Nije skonto da je boravak na zemlji čistilište.
Napustimo sada pržunara i osvrnimo se malo na nadolazeće dane poslijednje trećine ove godine.
Nose nam jesen , samo što nije. Dok dignemo pogled sve će da zaruja. Priroda će da poprimi nestvarne boje treperavih zlatnih niti u kojima neprikosnoveno vlada najljepši nebeski cvijet : Žena .
Kao i u svakom godišnjem dobu, nsatupajući dani će biti prepuni Božjom ljubavlju , milošću i dobrotom.
Treba to prigrliti. Nemojte se žalostiti i kukati. Bol ne nosi dobro mile mo0je.
Lako je to reći.
Jeste , ali tako treba da bude. Postoji vrijeme ljubavi i patnje. Radosti i samoće. Sreće i boli.
Život ide dalje. Ne pita vas za vašu bol. Ako se zakopate u njemu prestajete živjeti.
To nije Božija zamisao.
Što bi poete rekle:
„ Čitaj počinjući Imenom
svog Gospodara koji je sve stvorio. “*
Oh, moj Gospodaru
Svaki Tvoj dan je stvoren za rađa
Svaki Tvoj dan je savršen za življenje.
Svaki Tvoj dan je divan za umiranje.
Svaki Tvoj dan je prelijep za pjevanje.
O Tebi Bože Jedini.
O zemlji Tvoje Milosti.
O Tvome gradu čednosti.
O nama
O Pjevaču i Indexima
O ljubavi
O oprostu
J oš samo treba da život živi
ta blagorodna bajka
Oh , my Lord
Oh , my Lord
Marina Cvetajeva je darovala svijetu prelijepu poeziju. Iskrenu, neposrednu, prodornu , nježnu , nolnu … nadasve vanvremensku.
Neponovljivu!
Marina Cvetajeva – je najveća ruska i svejtska pjesnikinja dvadesetog vijeka. Njenu tragičnu sudbini oplakali su svi dobri ljudi koji je poznaju i vole..
Besprijekorno i čarobno talentovana , piše poeziju već sa 6 godina, i na ruskom, i na francuskom i na njemačkom!
Prvom zbirkom pjesama, koju je objavila sa 18 godina, je naprečac privukla pozornost javnosti i poetskog miljea.
O njenom životu i poeziji uglavnom je sve rečeno. U predahu je pravila zabilješke, kratke misaone crtice, o onome šta je tišti, okupira o čemu razmišlja.
Odlučili smo se da vam predstavimo 25 citata ove prelijepe i jedinstvene žene i umjetnice , koji otkrivaju svu dubinu i mudrost misli osjećanja koji su se ispleli oko njene tragične sudbine:
1. “Voljeću te cijelo ljeto” – zvuči ubjedljivije od “cio život”, i što je najvažnije – mnogo duže!
2. Ako biste sada ušli i rekli: “Ja odlazim, zauvijek” – ili “Mislim da Vas više ne volim” – čini mi se da ne bih osjetila ništa novo: svaki put kada Vi odlazite, svaki sat, kada Vas nema – nema Vas zauvijek i Vi ne volite mene.
3. Zaljubljuješ se samo u strano, srodno – voliš.
4. Susreti su potrebni za ljubav, za ostalo postoje knjige.
5. Stvaralaštvo je opšte djelo, stvoreno usamljeno.
6. U svijetu postoji ograničen broj duša i neograničen broj tijela.
7. Voljeti znači vidjeti čovjeka takog, kakvog ga je Bog zamislio i ne oblikovali roditelji.
8. Ako volim čovjeka, želim da mu od mene bude bolje – barem od prišivenog dugmeta. Od prišivenog dugmeta – od sve moje duše.
9. Uspjeh – to je uspjeti.
10. Šta možeš znati o meni, ako nikad nijesi spavao sa mnom i nijesi pio?
11. Nema na zemlji drugog Vas.
12. Ne želim da imam tačku viđenja. Želim da imam viđenje.
13. Slušaj i zapamti: svako ko se smije nesreći drugoga, je budala ili nitkov; najčešće i jedno i drugo.
14. Jedino što ljudi ne opraštaju je to, što si se i bez njih na kraju krajeva, snašao.
15. Vajar zavisi od gline. Slikar od boja. Muzičar od struna. Kod umjetnika, muzičara može se zaustaviti ruka. Kod pjesnika samo srce.
16. “Strpljen – spašen”. Volim ovu frazu, samo izokrenutu.
17. Omiljene stvari su mi: muzika, priroda, poezija, usamljenost. Voljela sam pusta mjesta koja se nikome nijesu sviđala. Volim fiziku, i njene misteriozne zakone privlačenja i odbijanja, liče mi na ljubav i mržnju.
18. Po jednom sam – prava žena, svima sudim po sebi, svakome stavljam u usta – svoje riječi, u grudi – svoja osjećanja. Zato su mi svi od prvog minuta: dobri, velikodušni, darežljivi, neispavani i bezumni.
19. Koliko bolje vidim čovjeka kada nijesam sa njim!
20. Niko ne želi – niko ne može da shvati jedno: da sam sasvim sama. Poznanika i prijatelja je cijela Moskva, ali ni jednoga ko je za mene – nema, ko bi bez mene! – umro.
21. Muškarci se nijesu navikli na bol, kao životinje. Kada ih boli, odmah im ovolike oči, da sve moguće uradiš, samo da bi prestali.
22. Maštamo zajedno, spavamo zajedno, ali plačemo uvijek sami.
23. Oh, moj Bože, kažu da nema duše! A šta me sada boli? – Nije zub, ni glava, ni ruka, i nijesu grudi – ne, grudi, u grudi, tamo gdje se diše – dišem duboko: ne boli, ali sve vrijeme boli, sve vrijeme cvili, nepodnošljivo!
24. Ljudski, možemo ponekad voljeti deset, sa ljubavlju – mnogo – dva. Nečovječno – uvijek jednog.
25. Želim takvu skromnu, ubistveno – jednostavnu stvar: da kad uđem, čovjek se obraduje.