Marina Cvjetajeva,naša Malena

 

Pismo Marina Cvjetajeva Riječi Bol

 

Zeleni đardin Muzika Bolero Behari mirišu

 

Svijet boja Krhkost Ribizla Jagode u polju

 

 

Približavaju se dani koje slavi čitav svijet.

Takve bi dane treba li da volimo.

Hiljade pahulja bijelih leprša uvijeno u snove ljudi koji domu hitaju.U domu slatka žena u kecelji,ruke joj brašnjave.

Dječak i djevojčica,možda i više njih lete u zagrljaj.Jedno brzo ćao i smok i nestaju.Tamo ih,darovi ispod božičnih jelki čekaju.Na stolu razasuti kolači ,još samo ćurka nedosraje.Doletjet će ona.Poslije.Još se peče.

Sve miriše na Milost i Ljubav.

Ljudi se trude biti radosni.

Negdje drugo,oca nema.Majka je silovana.U uglu kolibe se skupila.Skuplja se u fetus i pokriva stid šestorice vojnika u  šljemovima ili šubarama.Sada ,sasvim ,svejedno je.

Troje djece  se skupila oko nje i miluju je.Jedno je mrtvo.Umrlo je od gladi.Druge djevojčice je muž juda.Sinćić je već siroćić.Miluju je i ne plaču.Gladni su ,a hljeba ne išću.Žedni nisu,puna im usta leda.

U daljini se čuju zvuci vatrometa i zvona koji pozivaju na misu.Djeca samo slegnu ramenima.Znaju za njih čettvoro nade nema.

Zato mi dane novogodišnjih radosti , nosimo sa tugom.

Svake godine bi nam se otkinuo jedan lat sa naših centofilija ljubavi.Nije bitno ako  neke   nismo upoznali.

Osjećali smo ih u srcu.Ćitili smo ih kao naše mile grlice i doživljene ljubavi.

Njih je rodila i vodila ista čežnja kao i nas.

U svijetu putanja uvijek se neki sni  okrznu i iskra padnu na nečije srce.

Naša najvoljenija pjesnikinja je bila Marina Cvjetava,koja nam je davno prije nas poručila:

„Razbacani u prašini trgovina

Gdje ih nitko nije uzeo i ne uzima,

Mojim će stihovima, kao dragocjenim vinima,

Doći njihov red.“

 

I došao je, mila naša proročice.

Neki blesavi , bjelavski mahalaši su tvoje snove u srcima nosili i pokušavali da ih učine živim.

Mila,

Prelijepa li su ti imena.Podjećaju na plavo utočište,đardin i miris ljubavi.

Naša si družica bila.

Noći si provodila u vrtovima naših ljubavi.

Imala si svoje mjesto.Između šadrvana i đula smo postavili mali ležaj od snova.Prekrii smo ga zajedno ,modrinom neba,išarali zvjezdicama i obasjali  putanjama maglica.Mjesec smo obojili čežnojm.

Sa nama u društvu,ti vječiti tragalac, bi malo predahnula.

Na tren, svoju bol bi  sa nama podjelila.Bilo bi ti  lakše.Mrven.Ali i to je nešto.

Čak bi se i nasmijala onom Debi kad  bi ti rekao:

Zbog tebe bih salto mortale bembašćanske brane .

Mojsije bi ti zasvirao Podmoskovske verčeri,a Zlata zapjevala.

Boljelo bi te,rodni grad te nije uspio zaštiti kao naš nas.No, muzika je i lijek.

Dobri bi ti prišao ,naklonio se ,ti si se časak dvoumila.Njegove djetinje tućžne oči bi te ubijedile.Pružila bi ruke i  lagani valcer bi počeo.Ali dobri je dijete,hoće dodir i sada  se valcer prelijeva u tango. Ti ga gledaš poprijeko,zakrečući glavu.On te pogledom moli:

-Malena ,molim te budi dobra ,ovo su mirisi našilh ljetnih podmoskovski večeri.

Ti kao da  bi se nečeg prisjetila ,prislonila lice uz njegovo i to bi postao ples dvoje zaljubljenih.

Herco bi nešto šapnuo Mojsiju,ovaj  bi dodao malo bolera.

Ti bi se nasmješila ,i predala se pokretima i zagrljajima ,sjećajući se ljubavi svojih.

Pogledala bi u oči djeteta što lebdi sa tobom,jer tango bez pogleda i nije tango. Vidjela istu bol koju ti nosiš.

Pomislila bi,evo još jedno biće što tuđe terete prti.

Prvila bi se jače uz njega,neka te sjećanja tjerala i čula bi kako ti taj bekrija ,sa kojim lagano kliziš šapuće:

Kao desna i leva ruka

Tvoja je duša mojoj duši bliska.

Mi smo sklopljeni, blaženo i nežno,

Kao desno i levo krilo.

 

Tu bi on naglo zastao  i prekinuo.

Ti bi se nasmješila i šapnula mu, tu znam i nastavila gdje je on stade:

 

Al vihor se diže, ponor se otvori

Od desnog do levog krila.

 

On bi se postidio,iako je znao da samo si nestašna.A stid djetinji, uvijek poljubce mami.I ti mu ga poklanjaš i njega više nije stid i kaže:

Ja, ljubljuju Vas Marina Cvjetajeva ,prijateljice naših tuga.

Tebi srce malo omekša.I još jedan poljubac daješ.Misliš nisu ova djeca baš bezazlena.

Vidio bi da si se umorila.Odveo te do  malog ležaja.Sjeo do tvojih nogu,obgrlio ih i gledao te,ne trepćeći ,bojeći se da mu ne pobjegneš.Tvoje uke bi  prinosio usnama i grijeo mekim dašcima.Ti bi polako tonula u san ,željna odmora.

Mojsije je u elementu.Večeras Veliku Damu Tuge za gošću imaju.Podmoskovskoj večeri i Boleru nikad kraja.Sada imaju prizvuk Valcera sa sene ,i Rjabinjuške i Kaline.Lela Jela Jelena  bi uzela Frku za ruku i povela je do Zlate,sada su one razigrane ruskinje u  haljinama žarkih boja oplemenjim stotinama ruža što se iza velova tananih boja kriju i izviru.

Ruže se prelijevaju u tisuće boja.I njih tri više nisu ruskinje,one su divlje  tatarke,ljute kozakinje,nježne jemenke.

Toliko ljepote,malena naša ti nisi vidjela nigdje.A mi je tebi svu poklanjamo.Govorila su ružina tjela.

Lenji bi samo zavrtio palcem i izustio:

Подмосковные вечера ,e'hej  sele moja…

Tu bi mu glas zamro.Umorio bi se.

Baška baša bi zagnjurio glavu u jedre ,grudi nove dame,da mu ne vide suze.Muško je on. Nova se čudi,odakle joj tolika sreća, da zaviri u ovaj đardin,u kojem toliko muzike i ljubavi ima.

No ma koliko se trudio, Mojsije nije mogao izbjeći dva poslijednja stiha :

Eh, rjabina kovrdžava, belih cvetova,

Eh, rjabina , rjabinuška, zašto si tužna ti?

 

Ti bi gorko zaplakala,sjećala se najmilijih.

Svi bi za tobom plakali.

Samo  ne i dobri.  Mali Princ.Ne , on ne bi.

On bi poljupcima skupljao tvoje suze i tugu i u svoju seharu bola ih skalanjao.

Znala si ,da smo srcima prihvatili tvoju poruku koja je postala naša istina:

„ Ako se od sreće ne umire, onda se u svakom slučaju okameni.“

 

Malena naša,

Mi smo dodali,ni od tuge se ne umire.neko samo presvisne,a mi se zaledimo kao ti.

Mnogo je neukih ljudi na svijetu.Oni te nazivaju „jednim talentom najraskošnijih ,a sudbinom najtraguičnijih figura ruske poezije 20.vijeka.

Nisi ti talenat ,ti si jedna od najraskošnijih riječi poezijeNe ruske i ne 20.vijeka,već poezije od Postanja.

Da ,bilo je tragike u tvom životu.I stvarne boli i gladi.Revolucija,ne Majčica Rusija,te modbacila. Ne može se istina podnijeti.

Djecu si dom dala da prežive.Trogodišnja kćerka Irina ti u njemu umire.Zbog starije Arijadne će revolucija ubiti tebe.U svakom slučaju si bila nepodobna.Majka njemica-poljakinja.otac  i majka aristokrati,muž bjelogardejac,zet ,Arijadnin muž zapadni špijun.

Sreća tvoja da nisi doživjela smrt voljenog sina.Ona bi te ubila.Poginuo je tri godine iza tvoje smrti ,u 2o godini,.Kažu bio je ludo hrabar,kao da je želio da pogine.Ostao je sam na ovom takarli svijetu.

Grlice naša,

Nismo progutali bajku da si se ubila i ne želimo,sve da je i istinita.Decenije gladi si prebrodila da bi te malo ruske zime slomilo.

Puno je samoubistava među nepodobnom i plodnom ruskom poezijom.

Ti, majstor poetike da odaber krvnički kraj:vješanje konopcom.Ne, toga se izgladnjele ruke ženske ruke ne bi dosjetile.

A i grob su ti sakrili da te se niko ne bi sjećao.

A mi smo djeci ,nekada , mnogo vremena poslije naših druženje , tvoje stihove umjesto uspavanki pjevali:

„- Gde su labudovi? – Oni su odleteli.

– A vrane? – Ostale su vrane.

– Kuda će labudovi? Kuda i ždrali.

– Zašto su otišli? – Da krila olagane.

 

– A tata gde je? – Spavaj, spavaj, evo ga san,

San na stepskom konju samo što nije.

– Kuda će nas povesti? – Na labudov Don.

Moj labud beli, znaš, tamo ti je…

 

Među neukim, ima i ljudi sa srcem i osjećaju za vrsnost.Izvukli te iz hladne grobnice,oživijeli i pustili da se tvoje riječi preliju ,preko vaskolikog dunjaluka. I dolepršaju u naše mahale i đardine.

Držali smo se tvoje poruke:

„dom svaki tuđ, a hram pust”

i svoj Grad čednosti nikad nismo napustili.Šta bi se sa njim desilo, da smo ga mi kojim slučajem ostavili na cjedilu.I ne pitaj ,mila.

A ti si mnogo lutala i po svijetu gladovala.Prag i Pariz,pa se vratila majčici Rusiji. Tu glad manje boli i više tuge nosi.Ti si svoju prigrlila i na nju se navikla.

Ali ljubav nisi nikad iz srca tjerala:

 

Ja sam stranica tvoga pera.

Bela stranica. Ja sve primam.

Ja sam čuvar tvoga dobra.

Ja uvek stostruko vraćam.

 

Ja sam selo i crna zemlja.

Ti si moje sunce i moja kiša.

Ti si Bog i Gospodin, a ja

Crna zemlja i bela hartija.

 

Naučila si nas da se sa svojim tugama izborimo.I one su kucale na naša vrata,i kod nas je bilo tragike,ne i gladi.

Naučila si nas  da je lična tragedija samo pjena u okeanima tragizma svijeta.Otvorila si nam oči.Nismo hudili za svojim životima ,koje smo krojili po mjeri nas samih,jer si nam pjevala o slobodi i istini.Zahvalni smo ti na tome.

Rastužuje nas kad o tebi kažu:

„..demonski princip, pobuna, opsednutost, reč je o bogotražiteljstvu bludnog sina koji u potrazi za istinom vrši nad sobom Strašni sud svakoga časa.“

 

Ne vide svu onu ljubav i zabrinutost za male obične  ljude,koji u tlapnji sanjaju o ljubavi u skobodi.

Ne vide bol djevojčice koja samo može da vrišti i vrišti ,ne bi li  njene riječi ,negdje u  pustinjama ljudsjkom uma  ,bar mali eho izazvale.

Ne vide  da je to bol krhke majke srne, koja djecu ljubi i gubi,a pomoći ne može dobiti.N

NNe vide da je to bol svih majki od postanja,koja od nečovječnosti djecu gube..

Ne čuju krik  ljudskosti zaljubljene u život po mjeri neba.

Ne shvataju krik žena koja:

 

Istinu znam! Bivše istine na stranu!

Neka Čoveka , čoveka na zemlji ne glođe!

Gledajte- veče! Gle- skoro i noć banu!

O ČEMU – pesnici, ljubavnici i vođe?

Već vetar leže i zemlja u rosi bdi.

Skoro će mećava zvezda u nebu stati.

Pod zemljom ćemo evo usniti i mi

Što na njoj nedadosmo jedno drugom spati

srce.

 

Tu negdje bi Mojsije morao završiti svoju simfoniju.Grklice su popadale ne tlo đardina.Sluteći rekvijum.Njemu su se ruke  počele kočiti.On pogledava ka gošći,ona hoće da spije. Vidi on ,vrijeme za rekvijuma nikako nije,za Moriće još manje,jer ovdje ubijena majka hoće da sni.

Vidjelo se i Marina Cvjetajeva je bila potresena i umorna.

Dobri  je nježno obgrli.Laganu ko san,  bi  je podigao je i položio na ležaj  nadanja.Njenih i naših,

Prekrio je velovima ljubavi,cjelov joj spustio na čelo,tamo gdje se sa bujnom kosom spaja i šapnuo joj:

Malena naša

Nećeš se ljutiti ako Ti poneki stih ukrademo i ljudima u Tvoje ime poklonimo.

Mnogo  je ljubavi i milosti  u njima.

Potrebni su  ovom svijetu.

Ali u  ljudi nekako  da se vremena za njih nema.

A i neki zli ljudi ne daju da se one nađu i cvjetaju.

Djevojčice naša,

Još čutimo tvoje istinite  riječi  i ljubav kojoj  si nas naučila.

Sada se malo odmori i mirno spij.

Ništa se ne boj.

Mi ćemo paziti na tvoje darove.

Volimo te.

 

 

Bookmark the permalink.

Komentariši