Autor
Hajro Šabanadžović
Drvo samoće Srce plače
Srce ranjeno Čedno srce
Lerpršavi snovi Vali tugovanja
Vrtlog Pomoranđe
Paperjasti oblaci Snježni most
Cvijeće Snijeg pade na behar na voće
Blaženstvo Krug radosti
Kristalno jezero Čežnja
Nekad, Lidijo, dok ti bijah mio,
dok nisi bila sklona da ti drugi
savija ruke oko bijelog vrata,
bijah sretniji od kralja Perzije.
Prije, dok nisi za drugom čeznuo
i dok ti Kloe nije bila draža,
ime Lidije bilo je slavnije
nego Ilija, boginja Rimljana.
Sada sam posve predan dragoj Kloi
što mi milo pjeva i na citri svira.
za nju bih umro bez ikakva straha,
samo da usud njoj dade da živi.
Za Kalaisa, sina Ornitova,
ja sva izgaram, i on zame gori.
Rado bih za njeg i dvaput umrla,
samo da usud da da živi.
Ali, da stara povrati se ljubav
i da nas opet u tvrd jaram veže
Da plavu Klou otjeram, i da mi
otvori vrata prezrena Lidija.
Premda je onaj i od zvijezde ljepši,
ti nestalniji od laganog pluta
i od burnoga Jadrana nagliji,
s tobom ću rado živjeti i mrijeti.
Dani ko dani,
uvijek blistavi
sjajni
nekom ljubav
nekom radost nose
drugom bol
trećem tugu
svakom more suza prinose.
Nemojte se previše brinuti
La vita è bella
Kom si kom sa
Vjetar tiho šumi
stere velove jave i sna
nove putanje doziva
budi mi srcem pozdravljena
djevojčice mila
lijepa kao noć zaljubljenih
obasjana zviježđem
srebrenom mjesečiniom
koja jecajem moli
uzmi je bez straha
tvoja je dječače mili
ljubav nema srama
Ja sam kao carstvo, kasno, blizu kraja,
što barbare bijele kako idu gleda,
Akrostihe kujuć lijene stihe reda,
Sloga zlatna, bolna od sunčeva sjaja.
U osami duša od dosade pati.
Krvave su bitke, kažu tamo dolje,
O, nemoćni što smo, slabi i bez volje,
Bez želje da radost života se vrati!
O, ne moći htjeti, o, čak niti htjeti!
Oh, ispili sve smo! Bathil, smij se tiše!
Oh, ispili sve smo, riječi nema više!
Samo pjesma jedna vatri namijenjena,
Jedan rob nehajni, što sveđ nekud leti,
I dosada neka, bol nepreboljena.
Danas je petak 26. Avgust / Kolovoz. godine 2023.
237 dan ove godine a preostalo je nazočnih i iščekujućih 126 dana.
Još malo i eto jeseni, samo što nije ,dunjo moja rana.
Kad nam prihaja jesen eto nam Nove godine.
I ubavi dani jope naponove. Samo iduća tventi-tventi year će biti bremenitija za jedan dan nego ove.
Ova nam je bila potaman . A nekima i nije. Stvar percepcije i psihologije. Mnogi bi nadododali i više sile.
Juče bila Nova godina a evo sada i ona obajtila. Godine nisu dani. Godine se penzionišu zauvik. Normalno numerisane.
A u beskonačnom sunčanom satu Univerzuma , svaka godina je i nova i ista.
Zakon relativiteta i perpetum mobile.
Jes. kako ne. Svaka se vraća kao i dani , ali insani vole da ih drugačije tefterišu. Misle da su jako pametni. Da Godina odlazi da se ne vrati , povukla bi sa sobom Univerzum. Prostor i vrijeme su nedjeljivi.
A kad se Godina ne bi vratila , pitaju li se insani što bi bilo sa njima. Jednostavno ništa. Ne bi ih bilo.
Što bi poete rekle:
-Godina ko godina , ali bez plača.
U prevodu :
-Ako se rasplačete ko godina , nije dobro, nešto vas je debelo kosnulo, oliti natandarilo..
Autor
Hajro Šabanadžović
Rubinove ruže Poznata lica đardina
Licemjer Srce u vrtlogu
Krug povjerenja Slavlje
Žar đardina Svjetlost i krhkost
Razvdravanje Tanani krajolik
Raskošni voćnjaci Sunčeva kuća
Autor
Hajro Šabanadžović
Spirala Rasjedi
Močvara Grad
Svjetlo u đradinu Buket
“Naprijed, laka konjico!”
„Puške puni!“ Rekao je.
U dolini smrti
njih šest stotina je jahalo.
“Naprijed, laka konjice!”
Neki nesvjesni čovjek?
Ne, čak i kad bi vojnici znali
to je bila glupost.
Nisu bili tamo da odgovaraju.
Nisu bili tamo da rasuđuju.
Bili su tu samo da pobjede ili ginu.
U dolini smrti
njih šest stotina je jahalo.
Prevod Bleki