Horacije – Lidiji

Nekad, Lidijo, dok ti bijah mio,
dok nisi bila sklona da ti drugi
savija ruke oko bijelog vrata,
bijah sretniji od kralja Perzije.

Prije, dok nisi za drugom čeznuo
i dok ti Kloe nije bila draža,
ime Lidije bilo je slavnije
nego Ilija, boginja Rimljana.

Sada sam posve predan dragoj Kloi
što mi milo pjeva i na citri svira.
za nju bih umro bez ikakva straha,
samo da usud njoj dade da živi.

Za Kalaisa, sina Ornitova,
ja sva izgaram, i on zame gori.
Rado bih za njeg i dvaput umrla,
samo da usud da da živi.

Ali, da stara povrati se ljubav
i da nas opet u tvrd jaram veže
Da plavu Klou otjeram, i da mi
otvori vrata prezrena Lidija.

Premda je onaj i od zvijezde ljepši,
ti nestalniji od laganog pluta
i od burnoga Jadrana nagliji,
s tobom ću rado živjeti i mrijeti.