Autor
Hajro Šabanadžović
Cvijetni brežuljak Cvijetna dolina
Proljeće Bosne zemlje Božije milosti Ljeto Bosne zemlje Božije milosti
Jesen Bosne zemlje Božije milosti Zima Bosne zemlje Božije milosti
Jorgovan rasuo perle Samoća u osvit dana
Svijet nade Ukradeno sunce
Streha na kraju grada Bijema ljubav
Ljubav je u tebi neizmjerna San
Snaga Ljubavi Ne osvrći se malena
The happiest day — the happiest hour
My sear'd and blighted heart hath known,
The highest hope of pride and power,
I feel hath flown.
Of power! said I? yes! such I ween;
But they have vanish'd long, alas!
The visions of my youth have been-
But let them pass.
And, pride, what have I now with thee?
Another brow may even inherit
The venom thou hast pour'd on me
Be still, my spirit!
The happiest day — the happiest hour
Mine eyes shall see — have ever seen,
The brightest glance of pride and power,
I feel- have been:
But were that hope of pride and power
Now offer'd with the pain
Even then I felt — that brightest hour
I would not live again:
For on its wing was dark alloy,
And, as it flutter'd — fell
An essence — powerful to destroy
A soul that knew it well.
Najsrećniji dan
Najsrećniji dan – najsrećniji sati,
koje još moje srce svelo pamti
uzvišena nada snage i gordosti
osjećam se krasno ali odleti.
O snaga!Rekoh li?da! tako bar mislim;
vaj! sad su sve ta osjećanja daleka!
Ti prividi bjehu u danima milim –
nek prolaze, pustite ih neka.
Hej, gordosti, kakva to spaja nas sila?
Nek se odsad tuđa čela guše
pod otrovom koji si na mene slila –
smiri se, seni moje duše!
Najsrećniji dan – najsrećniji sati
koje predosjećam – kojih se sjećam,
i najdraži bljesak gordosti i snage,
prošli su, osjećam.
Al’ kad bi ta nada gordosti i snage
vratila se s bolom koji duša ova
spozna još onda – ne bih čase drage
doživio snova!
Jer na njeno krilo sve je tmurnije
dok je lepršalo – pade
neka bit dovoljno jaka da ubije
dušu što je dobro znade.
Prolazi i ova godina Malena
lijepa nježna snovita
kao i one prije
nismo se razdvajali ni jedan dan
pa ne pitaš kako sam
znaš da još uvijek sam jak
u meni ništa novo
samo zdravo tkivo
uglavnom snjegovi zapadali veliki
ponekad mi malo ledeno
kad proljeće ljubicama zamiriše
kad ljeto avgustom osvane
kad jesen sedamdeset i neke vrisne
otkad na ponoćku ne idem
sanjam hiljadu pahulja bijelih
davno bješe bjelina snježne noći
a nemam koga obgrliti
shvatićeš
moja tišina plače
prošlo je Badnje veće
ne mogu reći kao da je juče bilo
jer nije bilo juče
ne mogu reći vrijeme je proletjelo
jer nije proletjelo
ne mogu reći vrijeme briše sve
jervrijeme ne može izbrisati ništa
večeras
ne mogu reći da sam dobro
ne mogu
nikako ne mogu reći da sam dobro
ali plešem
noćas
slavim ljubav
tvoju i moju
ruku u moje srce možeš staviti
da još uvijek mislin
da kraj mene šapućeš
shvatićeš
moja tišina plače
prošlo je Badnje veče
Bilo je to jako dugih trideset četiri godine
paran broj godina
i mi smo par
Bilo je to dvanaest godina
koje nikome ne bih htio poželjeti
zašto bih nemam razloga
Bilo je to dvadeset dvije godine
prelijepih sanja i uspomena
poklon Neba
Bilo je to trideset dvije godine
jubavi koje su se navezle na prethodnih trinaest
azurnim nitima i napokon
sada je to trideset četiri godine
nevine dobrote
pa šta ako je i samoće
shvatićeš
moja tišina plače
prošlo je Badnje veče
ako ti večeras ne mogu slagati da sam dobro
poželim ali ne mogu ti slagati
jer nisam nikako nisam dobro
ali plešem
noćas
slavim ljubav
tvoju i moju
ruku u moje srce možeš staviti
da još uvijek mislin
da kraj mene spiješ
shvatićeš
moja tišina plače
Božić je
Veceras dok slusamo stare ploce
i neke davne kise opet liju
veceras na dan naseg vencanja
tiho me pitas dal’ pamtim jos Veneciju
Veceras uz pesmu i staro vino
tvoje me oci miluju i piju
veceras na dan naseg vencanja
sta mislis mila dal’ pamtim jos Veneciju
Ref.
Jedan covek i jedna zena
jedna ljubav za sva vremena
dani idu zivot se brise
ja tebe cuvam volim sve vise
Jedan covek i jedna zena
dva su tela a jedna sjena
moja sreca je sreca njena
jedan covek i jedna zena
Veceras dok gledamo stare slike
i tvoje oci neku tugu kriju
veceras na dan naseg vencanja
zar mogu ipak da zaboravim Veneciju
Ref.
Sleđena rijeka
Moja išina i sni
Odlazak
Srce
Mila moja
noćas mi se samo šuti
drži me za ruku
prisloni gitaru na grudi
i sviraj mi pjesme ljubavne
i onu o čežnji
tango se pleše
njih dvoje se moraju rastati
Tišina i sni
Mila moja
noćas mi se malo plače
ljubi me nježno
uzmi moje srce u ruku
i sviraj mu pjesme ljubavne
i onu o čežnji
tangu i lebdenju
kad nebo kaže utihnite bol
zviježđe nijemi zaustavlja vrijeme
Tišina i sni
Mila moja
nočas mi se samo šuti i malo plače
voli me sneno
nek gitara i srce moje poju
naše snove ljubavne
i onaj o čežnji
plešemo poslijednji tango
dok nebo nemoćno širi ruke
na počinak ti moraš poći
tamo te neće boljeti
život
Tišina i sni
Sad kad nisi sa mnom sporo teku sati
cini mi se, kazaljke ce stati
potajno se pitam, sta mi zivot vrijedi
svake noci sam za stolom sjedim
Ref. 2x
Bez tebe je gorko vino
nece tugu da mi blazi
i ja ne mogu da se smirim
srce samo tebe trazi
Sad kad nisi sa mnom ko da ne postojim
samo ceznem za usnama tvojim
kako da te nadjem da si pored mene
da ozive stare uspomene
Ref. 2x
Sad kad nisi sa mnom vidim sta si zame
trebam tvoje ruke, tvoje rame
ali tebe nema, nikad neces doci
imam samo ove duge noci
Ciganska strast rastanka!
Tek se sretneš – već moraš poć!
S licem u dlanovima, Ciganka,
Ja mislim, gledajući noć:
Nitko u našim pismima pravo
Prepoznao smisao ne bi,
Kako smo vjerolomni, a zapravo –
Kako smo vjerni sami sebi.
Danas je Četvrtak 5.Januar /Sječanj i igrom slučaja 5. dan 2023. Do kraja godine preostalo je još okruglo 360 dana.
Reko bi čo'ek guta dana . A nije ! Vrlo je tanježno. Biće još tanje, koliko sutra.
A oni nama o tankoćutnosti. Kao da znaju šta je to. Da znaju, ne bi im pučanstvo svake sekunde mater spominjalo. Ne po dobru, već po vrećama opljačkanog narodskog zlata i po zlu. Što jes, jes podne tu i neka grublja , takarli psovka.
Sočna , onako po bosanski. Vrlo opisna i slikovita, da se muževi tih majki u grobu okreću ko ringišpil. A mnogi od tih grobara su za života zaslužili još veće psovke. A ovi živi ni mukajet. Kako će kad su svi hadumi i licemjeri. Da nisu takvi, vaspitali bi djecu , pljačkašku nacionalističku bagru, kako treba, a ne da budu zlotvori i pogančeri.
Zloća i pokvarenost im utisnula žig na lice i u oči. Pogledajte ih malo bolje. Da ih čovjek ne zna, smilovo bi im se i udjelio sadake. Izgledaju kao pravi pravcati garibi. A i jesu,vjekovna gladež isirotinja. Misle da vjekovnu glad očeva svojih mogu utoliti na brzaka, kroz očiglednu neljudskost i pljačke.
Ne ide to tako. Prazne im i zrikave oči. Lijeni do neobrijanosti. Usne stiskali od gladi i sada ih nemaju.
Ništa doborga od njih čo'eku ne može zapasti. Žao nam njihove djece. nisu djeca kriva što su im roditelji bezvrijedni i morbidni insani.Neće tu jadnu djecu imati ko ljudskosti učiti. Voljeli bi da nismo u pravu, i da ispadnu na dobro.
Ali kako odrastaju vidimo da smo u pravu. Nekažnjeno ubijaju, siluju i počinju da pljačkaju.
A gdje su oni , koji su sebi uzeli za pravo da ureduju i dijele moralne i socijalne pridike ostatku dunjaluka. Oni takozvani učeni, jal popovi, jal fratri, jal ilmije. Tikve sa pljačkaškom bagrom sada ,jer dobijaju mrvice sa trpeze silnika. I u uzlove sa Ebu Lehebom pušu.
A znate li šta biva sa Ebu Lehebom , ženom njegovom i onima koji sa njima tikve sade?
Nešto vrlo strašno i pakleno.
Što bi poete rekle:
Svo dobro je od Boga. Svo zlo je od zla oca i zle matere.
U prevodu:
Tronacinalistička pljačkaška pogan je nagrabusila ko i svaka pogan. Čeka ih pržunsko roštiljanje. Ali mala razlika. U pržunu su ljudi stoka za roštilj.
Dobar nam ovaj prevod. Još kad bi nekoga uplašio, bio još bolji. A hoće. Protokom vremena tijelo samo od sebe počinje osjećati jal hladovinu , jal paklenu vrućinu. Sreća njihova, putnici za pržun imaju u vlasti sve klinićke centre u Bosni. neka valjaće im. Kako kome i kako kad.
Slomljenom tugom
vlažiš krpice lutke jedine
krvavom
od poderanih skuta svojih
vrištećom
od bespomoćnih veleva djetinjosti
suznom
od bola nebeskih putanja
milostivom
od oprosta Gospodara svijetova
nedostajući
još uvijek me tugom lome dani
pitajući
gdje si sada krvava djevice mila
bolima
roseći dane što sanjaju naš poslijednji ples
nevinijom od kristalne rose
nježnošću
naš đardin srećom zalijevani
anđeosku
ljepotu djetinje ljubavi snije
brišući tugu
vlažnih krpica lutkice tvoje
boliš me malena
a gdje si sad
samo se makar i kapljicom nade javi
Već je hejbet dana odlepršalo.
Skoro neprimjetno .
Svi su oni prepijepi za življenje.
Mnogi insani ih neuko ne shvataju i ne vide tako.
Mnogi im se pridruže u nestajanju.
Dani ih zvaraju, ali se svake godine vraćaju.
Šta biva sa insanima?
Dočekaju li pravi i konačni socijalizam ili komunizam?
Svakome po zasluzi. Nema tu cile mile.
I još nešto !
Ljudi se bune jer misle da je odabir putnika sa ovog dunjaluka na drugi,
nasumičan, haotičan.
Malo sutra!
Neko nije dostojan ovozemaljskog života i treba ga skrajnuti.
Neko neće biti dostojan i njega treba nestati da ne pravi nered.
Nekome bi življenje donijelo toliko tegoba i tragike da ga je bolje poštedjeti.
Neko bi sebi ili bližnjem ssvome nasilje (u)činio , pa ga treba spriječiti.
Sve je u Milosti i Znanju Božijem .