Toliko sam tebe sanjao,
prestala si da budeš stvarna.
Imam li još vremena da stignem to živo tjelo
i poljubim međ’ tim usnama rođenje glasa koji mi je mio?
Toliko sam tebe sanjao
da se moje ruke, naviknute da grle tvoju sjenku
stisnutu na mojim grudima, možda se više
ne bi svile oko tjela tvoga.
I možda bih pred stvarnom uskrsnućem one što me progoni
i upravlja mnome danima i godinama
i sam postao sjenkom, zasigurno,
o srce zbunjeno.
Toliko sam tebe sanjao i više nemam vremena da se budim. Spavam stojeći
tjela okrenuta životu i ljubavi, da bih prije dodirnuo
prve usne i prvo čelo na koje naiđem,
nego tvoje usne i tvoje čelo, tebe
koja mi jedina danas nešto značiš.
Toliko sam tebe sanjao
toliko hodao, toliko govorio,
toliko ljubio sjenu tvoju,
da mi ništa ne preosta od tebe.
Mogu da postojim još samo kao sjenka među sjenkama,
da budem sto puta više sjenka od nje same,
da budem sjenka koja će doći i koja će se vratiti
u život tvoj suncem obasjan.
pB
