Autor
Hajro Šabanadžović
Grad čednosti – Mahalaši na kub Noć
Dječak Trio
Život Nijemi svjedoci
Golet Cvijeće
Sunčan dan Tuga
Grm Nevinost bez zaštite
Nismo se odavno čuli prijatelju moj
Nemam ti ništa za reći a to ne znaš
Na zapadu ništa novo još uvijek ubijaju
Na istoku još manje tamo krvare
Na sjeveru nikog briga imaju dolare
Na jugu ljudi i dalje umiru od gladi
Svijet i se dalje oglušuje na krike očaja
Svijet i dalje nevinost blati
Svijet i dalje ne zna tajne i moć tanga
Svijet i dalje ne zna ljubavnu čežnju a je nosi Tišina i sni
Znam , prijatelju moj poručuješ mi
Nije bitno sanjaru moj
Svijet je pun grlica kojima pomoć treba
Svijet je pun ljubavi koje ubijaju
Svijet je čarobni vrtuljak ljubavi
u kome sanjari prvi ispadaju
ali uzmeš stih, sliku ili gitaru
naše oružje kojim ljubav kujemo
i pjevaš gitaro moja …
a pjesma se budi , a srce boli a srce boli
Prijatelj sa gitaromi sanjar zajedno
a o čemu bi drugom
Zajedno smo , pjevali i snili o ljubavi
Zajedno smo Pjevali Sarajevo ljubavi moje
Zajedno smo ljubav šaputali Grlicama milim
i nije nas bilo sram
a ne mogu oni ubiti prijatelju moj
koliko mi možemo voljeti i sanjati
stajala je usred baste
ko najljepsi cvijet
kao da je dio maste
i muzike te
slusala je pjesmu moju
posljednju sto pjevam njoj
sad joj kazem zbogom draga
a bila je zivot moj
prosla je kroz moje snove
i bila je tren
cjelim tijelom bila moja,
ja bio sam njen
nosila je nasu ljubav
nasu srecu, prvi cvijet
bacila je sve niz rijeku
i posla u drugi svijet
ali nocas ako slusa
nek cuje bol
u pjesmi koju pjevam
njoj samo njoj
zauvijek neka nosi
na srcu znak
zivot je jedan ona bacila
nek cuje bol u pjesmi
koju pjevam njoj samo njoj
zauvijek neka nosi na srcu znak
zivot je jedan ona bacila
Godišnjice.
Sretne ili tužne.
Ljudi ih pamte , obilježavaju.
In memoriam godišnjice. Za neuke ljude su tužne , a ne bi trebale biti.
Velikom čovjeku Kemalu Montenu je juče bilo treća godišnjica što nije među svojima, među nama , na ovom prelijepom Baosanskom dunjaluku.
Koliko je bitno što se niko nije sjetio da posjeti njegovo poslijednje počivalište.
Ni najbliži.
Nije naše da razmišljamo o tome.
Kemal Monteno ljudina bi se ljutio na ta prizmena razmišljanja.
Da je još uvijek među nama , na jučerašnji dan , skupio društvo Meleka i poeta , Jenis, Magi, Davora , Bodu , Đoku, Arsena , Vtini… i odveo ih u Miris dunja.
Ne bi mogao na Vrelo Bosne, umro je u nezgiodan čas , ali poetski u svom stilu. Hiljadu pahulja bijelih… jedne noći u decembru…
Pogriješio je malo, bio je 21, januar 2015. kada je rekao:
Umoran sam ti grade, Sarajevo ljubavi Moja i Bosno , Zemljo moja i ženo ljubavi jedina , moram malo počinuti.
Sklopio je oči , tiho , nježno i usnio. Kažu vidjeli su prelijepu svjetlost koja je poletjela ka nebu.
Takva je bila i muzika kojom nas je decenijama radovao.
Kao i njegova duša , znate onu Dušo moja ili onu o Lidiji.
Nevinost i dobrota prije svega.
Tiha , nježna , snena , prelijepa i svetlosna , vesela ili tužna , a ljubavna, uznosila je srca svih nas ka nebu.
Bilo bi tu svega , valja ova , ića i pića , i prije svega …
A šta ste vi mislili?
Ljubavi , žena i muzike.
Sve što je Kemal Monteno radio bilo je iz ljubavi.
Njegove se ljubavi znaju.
Sarajevo Grad čednosti, Modra rijeka naše mladosti, Bosna zemlja Božije milosti i
Žena , to preidvno nebesko biće Žena, i ljudi svi ljudi bez iznimke.
Kada kažemo ljudi govorimo o ljudima, ne o onima koji to nisu.
Gledamo i ježimo se.
Uzeo bi gitau u ruku pogledao u Pjevača, on bi mu klimnuo i čuli bi se zvuci…
Zvuci koji nas i danas nježe. Bole.
Takav vam je bio Kemica . Pjesnik i vjesnik ljubavi.
Hvala ti Veliki Dobri Čovječe.
Sarajevo Grad ćednosti
Streh na kraju grada
Na kraju grada u tisini
setamo ispod starih lipa
tiho je tiho a meni se cini
mjesec srebrnu muziku sipa
Na kraju grada mirise juli
i nocno nebo zlato toci
mene tvoj topli dodir zbuni
sretan se utapam u tvoje oci
Rekla si ljubav i sve je stalo
za srecu treba znaj tako malo
za srecu treba tren u trenu
zena covjeka i covjek zenu
Za srecu treba kao i tada
lipe i juli na kraju grada
mjesec sto sipa zlatne boje
za srecu uvijek treba dvoje
Sad opet setam ispod lipa
i trazim juli na kraju grada
nema te nema a snijeg sipa
i nesto u meni pada i pada
Rekla si ljubav i sve je stalo
za srecu treba znaj tako malo
za srecu treba tren u trenu
zena covjeka i covijek zenu
Za srecu treba kao i tada
lipe i juli na kraju grada
mjesec sto sipa zlatne boje
za srecu uvijek treba dvoje
Boje i krugovi
Bijela dama
Ah to proljeće
Tirkizni snovi
Jesenja idila
Sveznalica je , s Božijom pomoću , rođena dana kada me prvim udahnućem dunjačućke have trebala radovati nerođena kćerka .
Zauvijek ću joj biti neizmjerno zahvalan što mi je sjećanja , za tri mjeseca naše suncem obasjane tirkizne bajke , vraćala plemenitijim , jasnijim i cjelovitijim nego su ikad bila. Što mi je vratila slobodu i život , možnost da volim i obasjala me svojom dobrotom .
Nenadano je hrupnula u moj život , ispunila mene i Galeriju zadivljujućom svjetlošču i blagoslovljenom milinom . Kasnije spoznah da nam je Nebo poslalo . Htjedoh joj to reći , ali bješe kasno. Kako došla tako ošla! Puf ! Poput lahorca koji lebdi.
Tiho i lagano poput anđela smjernog osmjeha razgledala je slike . Popela se u galeriju Galerije . Kao nekom silom privučena zagledala se u sliku Boje i krugovi. Potom , tako jednostavno , tako prirodno i sigurno , kao da se od ezela vakta znamo , rekla :
– Ova slika je moja.
Dan prije nego će odlepršati ( normalno blentovija tu bježaniju nije predosjetila ) , kao slučajno zastade pred svojom slikom , zaboravivši da je u sudbinskoj ukupnosti galerije , svaka četvrta slika njena i sjetnim glasom , skrivajući pogled svečano objavi:
– Čuvajte mi Boju i krugove . Za vik vikova , moji su . Vrnuću se jednog umilnog i sunčanog avgustovskog dana .
I vratila se , da mi rane vida. Zaista je bio sunčan i prijatan trinaesti avgustovski dan.
Rekoh joj:
-Oh , ja tebe znam . Ti si jedna od sveznalica , što ne haju za vrijeme i nemire ljudskih srca i dolaze i odlaze kad misle da ih trebaju i ne trebaju . D'bro Dobro , nećemo se čuti . Recimo najtijekraće kazano :
-Ti si divna bijela djeva anđeoskog lika , što brodi kroz vrijeme i potrebitim ljubav dariva.
Ruka moja bi mogla ispisati tisuće čarobnih riječi o maestresi dove , muzike , plesa , lijepe riječi , umjetnosti i života . Ženi od ljepote , ljubavi , vjernosti, dobrote i boli. Roman bih ktome mogao sročiti o djetetu koje leprša poput anđela , što ljepotom , milošću i ljudskošću plijeni . Osjećam je sestrom , nježnu , požrtvovanu i plemenitu , anđela lakih krila labudice bijele , što nenadano dopliva u srca onih koji znaju šta je umjetnost , ljubav , milost , gracioznost i ljepota. I sve to , batalila i halalila , uglavnom , radi uzvišene i iskrene ljubavi prema Bogu , jer ona je iskonom pramajke mi Eve / Have i moja brižna i časna mati.
Kad god je sretnem ili ne sretnem , više srcem , blentavim i ludim , čujem ili slutim tihi glas koji me miluje :
-Ja došla , mili moj
U dobroti njenoj čini joj se da mnogo prijateljica i prijatelja ima . Ipak dijeli samo ono što je znano , jer čitav život kao da je svjetlost obasjavala i branila od zla njen umilni lik i njene lepršavu umjetničku nutrinu . Ali mnoge svoje misli o bolu , tajname zapretene , radosti i tuge vješto skriva .
I još dosta toga sam spoznao našim nesusretanjem , ili njenim bjegovima (da vam pravo rečem ) jer u mene se utkala . Ali , u nekim besanim noćima , u kojima je ona moja najbolja druga , kada me mjesec vodi nevinim putanjama u kojim nisam grlio i milovao , vrlo često mi na um padnuvaju tako prozaična pitanja tipa :
Zašto ?
A ja odgovore nijemim , jer ih ne znam.
Znaš to , jednoć , kad mi je vrlo sklisko , skoro pogibeljno , životu bilo , a ja nemoćan i zaleđen , eto ti nje . Ničim , ali sebi svojsrvenim sveznanjem i zvanjem izazvana , samo se , tek tako , pristavila:
” Ja došla :”
I osmjehom nježnim pomalo zabrinutim , pitanje uputila nebu :
-Kako ću ja to …moja ruka nikad muška gola leđa nije dotakla . faj mi snage i oprosti mi grijeh Bože milosti i Ljubavi
Dovom i ručicama svojim bijelim i nježnim dotaknu me i povi rane žive i krvave , svilenim koncima išarane . I lagano još , da ovi blentavi gluhač ne čuje , nervozno huknu i bismillu prozbori . Vjerovali ili ne , rak rane skoro u trenu zacijeliše . I drugi put je na slične rane usud nepozvanu navede . No , sada je već meštrica moga zdravlja i zavoja bila i nije mogla , nit je pogled krila.
Ako sam straha i imao , ova sestrica mila je svojom ljubavlju sve , namah , iscjelila i odagnala.
(Ne pitah je , da dijete ne preplašim :
-A šta ćemo jube moja , sa ovom neprebolnom ranom u grudima , grumenom krvavim i ludim , što prijeti da se u kam pretvori? )
I kako je insan k'o plemeniti konjski hajvan ne bi zavolio ?
A jesam ! Iskreno i istinski , bezvremenski i beznadežno , petnaest mjeseci prije. ( No , to je za neko drugo pismenije . )
Moja najveća vrlina je što nisam znatiželjan , skoro nimalo i rijetko kad pitam. Uvijek sam vjerovao – ako mi je suđeno da znam , reći će mi se. A opet ponekad bih nešto nesuvislo pitao ( voliš li me i slične “tričarije ” ) , ali ne ide . Ne znam ja to . I tada bih htio da vrisnem , da pesnice stežem , ali ni to ne znam. Nikada nisam naučio .
A evo pet i po godina i sedamdeset i dva dana na mom srcu …i ona bi da mi molitvom rane liječi :
-Kako želite da dovim za vas?
Mahalaš samo što ne zausti ( ili zakuka ; da bidnem impresivniji , il se kaže ekspresivniji . A ća mu ga znan , kad mi je ko malom bekanu mozak smuntala , ko fišek košpica , natakaren naopako damare istumbala. ) :
-Dođi bona ne bila , ljepoto voljena , pa mi poljubcima rane liječi , umrijet ću ti nazdravo i na tašte , a da nisam tvoje rumen usne ljubio .
U sebi bolnom dušom nijemo umim – neću da je gubim i puštam poetu da joj zbori :
-Jedno nježno i milozvučno ja došla bi sve zaliječilo. Uz ono obavezno d'bro , d'bro baš si nerazuman mili moj.
I jopet , ta djevojčica , to sušto radovanje i dobrota , srcem mi se smijala i životu me učila :
-Ih, jašta bi , stisnite zube inšallah, tu sam ja, … ne brinite .
Vidjeh , ona je zube stisnula , jezik skoro pregrizla ( ” nije mi se učinilo ” ) , ali nije izustila ono mili moj, samo je dodala :
-Manite se patetike i zahvalite Bogu što ste dobro i što vam je dao kuveta da izvodite bijesne gliste.
A siguran sam da je i tada , kao i s prvine , kao i sada znala koliko i kako je volim i …
Više se zla ne bojim i ne brinem . Ona je uvijek tu . Inšallah
Eh , malena , malena !
Svaki zapis , kao i bajka mora naravoučenije dunjaluku iskantat.
I tako dođosmo do tvog imena kojim te jednom davno zamuhurah.
Sveznalica
Neobično , mistično , nestašno umno i pomalo intrigantno , krugovima i bojom prepleteno ime , koje miriše na tajanstvenost i uzvišenost , nauk i poetiku , nebesku širinu i putanje .
U brizi nedostajanja ponekad mi se čini da, ja u stvari , osim onih neizvjesnih i varljivih sjećanja što slutim , osjećanja koja ti bezuslovno darivam , o Tebi skoro ništa ne znam , milo moje .
Tko si Ti i, zašto si Ti , dijete milo , što ti ime nebom diše ?
Ili jednostavnije , po ( nezaobilaznom , univerzalnom i bezvremenom ) Maku :
” A kto je ta sta je ta da prostis
Gdje li je ta
Odakle je
Kuda je ta
Sveznanka
Koju
Inom
Slove
Rekti “
*
A opet i opet istinu znam i zborim :
Milo moje ,
nikad nisam ni bolan ni tužan od kada te upoznah.
Čak sam dubokog ubjeđenja da nikad slobodniji i sretniji nisam bio.
Kao što vidiš i osjećaš moje djetinje srce je radosno i samo ljubav , radovanje i dobrotu sanja i pleše.
Ma džab – džabe ti je , voli ja tebe.
I ne pitaj koliko?
Zamisli , onako djetinje :
Okreneš se prema Suncu , široko , najšire raširi ruke i ispruži ih ka Nebu milostivom i iskonskom , nebu plavetnom Bosanskom , prošapćeš umilnim djetinjim glasom_
-Evo vl'ko te volim mili moj , navsegda.
Sretno Sveznalice , anđelu mili , čuvarice duše nđmoje i nek ti Milostivi podari blagorodne đardine .
*
Aj , skoro zaboravih !
Iako nikako me smijem , tebi ću otkriti jednu veliku tajnu :
Smrt ne postoji jube moja . A ja , smotani i dobri , ćekaću i vječnost ako treba , da mi dođeš , ruku pružiš …
Znaš ono iskonsko : ruka u ruci , lijeva u desnoj ….
… a nad Sarajevom Gradom čednosti , u Bosni Zemlji Božije milosti , kraj vječne Modre rijeke , kao i uvijek nevino rose hiljade pahulja bijelih…
*
Pada snijeg
Sniježna rijeka
Savršen snježni dan
Boje sa mirisom nevinosti
Neuzvraćena ljubav
Četrdeset devet poslije nastanka pjesme Lidije Kemal je odlepršao poput pahulje bijele.
Koga će čekati?
1966. godine Montenova je Lidija napustilla Sarajevo da se nikad više ne vrati u njega.
Sjećam se tog vremena s kraja šezdeset pete i proljeća godine poslije. Jedan golobradi mladić, skoro dječak sa jedva izraženim ožiljkom na preklopu desne strane brade i vrata je dolazio u moju ulicu. Moja ulica nosi ime jedinog mladobosanca koji nije skinut sa popisa nepoželjnih nosioca imena ulica.
Još uvijek kao da gledam njene valovite guste plave, skoro riđe ,kose koja je padala preko ramena. Narod bi rekao ruse kose curo imaš, daješ li ih ti. Kemi ih je dala na kratko , a on je pretvorio u vječnost. U modi su bile kovrđe, mnogo kovrđi. Čini mi se da je tada Monteno nosio tarzanku. Tatrzan nikad nije bio , osim po emocijama. Lidijina kosa je uokvirivala okruglo lijepo lica posuto sitnim pjegicama , koje kao da su isticale živahne modrozelene oči, u čijim se dubinama Kemal zasigurno gubio.
Zamislite Širli Meklein sa nijansu-dvije svjetlije kose. Dobro i oblo građena, naginjala je punoći. Visinom, Kemi idealna partnerka. Lidijia je bila očeva ljubimica i on, samo što nije postao kapetan, je bio veoma strog po pitanju momaka.
Moja ulica se dodiruje na dva mjesta sa ulicom u kojo je Lidija živjela. Više gornje tačke Monteno je uvijek stajao u društvu sa mojom vrlo blaženom komšinicom Antonijom K. Ona je bila i glavna kurirka u bajci – tu na kapiji noći. Lidijina majka, teta Ruža kako smo je mi zvali, je bila drugi posrednik ljubavi – tu nadomaku grada.
Preko puta Lidijine zgrade, koju smo mi zvali oficirska stanovala su Braća Vukašinović;Milić i Vukas i sestra im Mara sa roditeljima. Malo više Mojsije i još više ovo blebetalo.
Monteno je bio strpljiv i u društvu čestite Antonije je satima znao čekati i osluškivati odlazak Lidijinog oca na posao. Volio bih da je zbog Montenove strpljivosti ime Lidijine ulice, kasnije krajem devedesetih preinačeno u Čekaluša, ali nije.Raniji naziv je bio na listi onih koje su nepodobne u novom rasporedu snaga.
Kada bi tata otišao na posao, slijedećeg trenutka ste mogli vidjeti kako dvoje djece držeči se za ruke bježe uz Sumbul Avde, kroz Himzarinu , preko Višnjika, pored kuće Meše Selimovića, pored nage kamene sarajevske afrodite, iznad bolnice do onih ledina, bašči, đardina i tratina na kojima je poslije izgrađeno naselje Breka.
Tu na domaku grada,u osami pomalo smotani Monteno bere ljubučice, bagreme, jorgovane, ruže,zumbule…ovisno o stađunima i poklanja ih Lidiji koja veze vjenćiće. Jedan za njega,druga dva za mamu i sebe.Ocu šipak,normalno. Rjeđe je brao poljsko cvijeće jer je ono ostavljalo mirise koji ne odgovaraju mirisu cvijeća kojim je oficirski stan, ponajviše Keminom zaslugom obilovao.
Monteno je tih dana zbog Lidije učio svirati gitaru;uz gitaru ide i stih i rima.
Uobičajeni razgovor djece koja se vole,a koja skoro da pojma nemaju o mnogo toga; završavali su na brzinu kradenim poljubcima. Lidijia je na dar dobiljala poneki nevješti stih. Tada bi se Kemo crvenio ko boliglava, ona se smijala, mazno izvijala i bockala ga:
“To ti o meni.”
“Ja kome ću , bonićko.”
Kemi oko srca toplo, rumen zalazećeg sunce mu se na lice smjestio. Dan za danom voljelo se dvoje mladih. Ona je svirala klavir , a Monteno bi njegove zvuke slušao pod prozorima njenim.
Pa opet bijeg. Pa cvijeće, pa poljubci, sad vičniji, nježniji i duži, što milovanje zovu. Pa duša , pa gitara, nekad poslije i klavir , pa pola stoljeća pjevanja do neba.
Romeo Monteki nalikuje onom Kemal Monteno i oba su italijanskog porijekla. Lidija se rimuje sa Julija. Lidijinog oca smo zvali kaput,jer smo ga viđali u šinjelu tokom cijele godine. Prezime Kapuleti je nalik na kaput.
Tata je saznao za ljubav. Uvijek ima dežurnih ažbaha i dušmana. Ljubav se nije dala i bol samo tužna bol ženska i muška je trajala sedamdeset i dva dana i nije nikad prestala.
Izgledalo je da je sve stalo u jednu pjesmu,možda i u mnogim od mnoštva Keminog. Zlobnici kažu da su ga te prve ljubavi iznevjerile. Ni to nije tačno.
Lidija je morala napustiti grad, time i Mointena. Bilo je to jedne noći kad hiljadu pahulja pada i sa njima se gasi svaka Kemina nada.
Bila je oficirska kći na ivici maloljetstva. Oficiri su morali trčati za službom, tata za kapetanskim činom. Bila su to vremena kada su djeca morala slušati roditelja. Uz to tata nije volio da njegovoj princezi neko u osami pjeva, ‘nako za svoju dušu.
Mnogi su ubijeđeni da je Lidija bila Kemina prva ljubav. To jednostavno ne može biti istina. Njegova prva ljubav je bilo Sarajevo – ljubavi moja, to uopšte ne znači da i Lidija nije bila prva.
Iduće godine , tu u centru grada, zbio se sudbonosnbi susret . Hladnoću rastanka hiljadu pahulja bijelih pelijeva u toplinu jedne noći u decembru. Decembar zauvijek ostaje u Keminom srcu.
Sarajevo nikad ne ostavlja svoju djecu.
Mnoga djeca ga napuštaju i zaboravljaju blagodati, život i ljubavi koje im je poklonio. Ti nisu dostojni velelepnog dvora , Grada čednosti. Neki shvate pogrešku, u tujini im se srce slomi pa se vrate slomljenih krila. Ima i onih koji se stide svog bijega. Ne treba se stidjeti svoje trenutne slabosti.
Kemale Monteno ti nikad nisi napustio svoj grad, nisi ni mogao, tvoj grad te nikad puštao nije, a ti ga nisi mogao izbaciti iz srca. Neko će pomisliti da si ti od onih o koje se Grad čednosti ogriješio, ali nisi.
Evo molimo te ; Mak, Meša, Pjevač, Indexi, Sarajevo i sva njegova iskrena dejca:
“Monteno oprosti nam. Bio je to nesporazum. Ti si jedan od onih Kamenih spavača – Skamenjenih svjedoka da je u Bosni i Sarajevu uvijek vladala ljubav, a samo tren, malo duži je bio rat.
Četrdesetdva mjeseca ubijana su njihova djeca, nemilice, neštedimice na očigled onog zlog svijeta. Ti ga nisi htio ostaviti samog. Što bi reko Davorin Popović:
“Šta bi bilo sa mojim Sarajevom da sam ja otišao. “
Ti si mislio isto. I mnogi od nas.
Božja milost i čednost njemu mile djece ostaviše Bosnu i Sarajevo u životu.
Neki ljudi, oni zli odoše iz Grada čednosti. I neka su. Nastaniše u bližim i daljim predvorjima. Tako je i trebalo da bude. Ovi Leheba rod i prijetelji se vratiše. Bolje da nisu. Dovedoše svu silu onih kojim su Bosna i Bog strani, Grad čednosti još straniji. Dakle dođoše oni koji sa Bosancima i Sarajlijama nemaju dodirnih tačaka. Ti počeše širiti kužni bazd zla sličnog onome od koje se Palata branila, odbranila i na kraju abortirala.
E’ da znaš, ti mediokretiti Te ,a ne tvoje Sarajevo, otjeraše i skoro sve ti oteše. Nisi jedini. I mnogi drugi su nastradali na isti način kao ti.
Onih koji zlo rade o vakat će proći, i oni se o svom zlu i jadu se zabavili.
I Lidija, i Branka i sve one divne žene zaljubljene u ljubav i tvoju gitaru i pjesme uvijek ste u srcima našim.
Doviđenja Monteno,
Sršćemo se opet.”
P.S.
Nadam se da mi nećeš zamjeriti ovu indiskreciju.
I još se nadam da će mi oprost dati Jedna noć iz decembra i dama iz te pjesme.
Dama koju je naš Monteno volio, uz gitaru, vino i kamin, pjesme snio i ljubav vodio.
Lidija
Tu, na kapiji u noci
mi smo poceli tu
tu, na domaku grada
mi smo trazili mjesto
Sva si drhtala ti
vjetar je ljuljao noc
cesta bila je prazna
rijeci smo gubili mi
Ref.
A vjetar sad nam
njise i ruke
u svijetu mi smo
sami sad
Lidija, ako sutra ime
zaboravis moje
sanjaces one dane
kad smo lutali sami
Svaki suncani dan
koji doneses ti
meni znacice zivot
novi zivot za nas
Hiljadu pahulja bijelih
Hiljade pahulja bijelih veceras pada
hiljade pahulja bijelih, a jedna nada
da li te vjetrovi nose
jedina moja
na nekom oblaku mekom duginih boja
Ref. 2x
Ti si nocas sva u bijelom
tamo gdje se pjesma cuje
pahuljice srca moga
ko te ljubi i miluje
Hiljade pahulja bijelih veceras pada
umiru pahulje bijele i moja nada
da li te vjetrovi nose
jedina moja
na nekom oblaku mekom duginih boja
Ref.
763*Hronologija je čudna puzavica ovisna o pjesničkoj slobodi ili blesimetru pripovjedača.
764*Poetika je veoma moćan ali i beskrajno strpljiv posrednik između sna i jave , radosti i tuge , jala za propuštenim i žala za iskorištenim . Moćan hranitelj iluzija i slabašan zaštitnik zaljubljenih .
765* Vrijeme je tek jedna iluzija koju su izmislili ljudi i koja ne može da obujmi ljubav.
766* Prošlost je sumnjivi i varljivi savjetodavac jer se oslanja na nejasna sjećanja i neke lažno tkane privide , noseći tegobu ili olakšanje. A mere biti ( gluho i ćoravo bilo) i obadvoje , objene u isti vakat .
767*Sadašnjost nam bježi neumitnom brzinom i već u ovom momentu ona je prošlost ; samo jedan treptaj sna.
768* Budućnost je niz nesagledivih i višeslojno zamišljenaih iluzija kojim treba prići sa krajnjom skepsom jer nas , sasvim izvjesno vodi u kabur.
Эхо любви
Покроется небо
пылинками звезд,
и выгнутся ветки упруго.
Тебя я услышу за тысячу верст.
Мы – эхо,
Мы – эхо,
Мы –
долгое эхо друг друга.
И мне до тебя,
где бы ты не была,
дотронуться сердцем не трудно.
Опять нас любовь за собой позвала.
Мы – нежность,
Мы – нежность.
Мы –
вечная нежность друг друга.
И даже в краю
наползающей тьмы,
за гранью смертельного круга,
я знаю, с тобой не расстанемся мы.
Мы – память,
Мы – память.
Мы –
звездная память друг друга.
Eho ljubavi
će pokriti nebo
zvjezdanu prašinu
i elastične vitke grane.
Tebe ja čujem hiljadu milja.
Mi – odjek,
Mi – odjek,
mi –
dugo eho jedno drugog.
Od mene do tebe
Gdje ja sam ti nisi bio
Ganuti srce nije teško
Opet nas ljubav zove
Mi – nježnost,
Mi – nježnost.
mi –
vječna ljubav jedno drugoma.
Pa čak i na ivici
Nadolazećeg mraka,
izvan smrtonosne kruga,
Znam stobom se ne rastajem
Mi – pamtimo
Mi – pamtimo.
mi –
U zvjezdama pamtimo jedno drugo
pB