Daily Archives: 21. Januara 2023.

• 

Boje i krugovi

• 

Bijela dama

• 

Ah to proljeće

• 

Tirkizni snovi

• 

Jesenja idila

Sveznalica je , s Božijom pomoću , rođena dana kada me prvim udahnućem dunjačućke have trebala radovati nerođena kćerka .

Zauvijek ću joj biti neizmjerno zahvalan što mi je sjećanja , za tri mjeseca naše suncem obasjane tirkizne bajke , vraćala plemenitijim , jasnijim i cjelovitijim nego su ikad bila. Što mi je vratila slobodu i život , možnost da volim i obasjala me svojom dobrotom .

Nenadano je hrupnula u moj život , ispunila mene i Galeriju zadivljujućom svjetlošču i blagoslovljenom milinom . Kasnije spoznah da nam je Nebo poslalo . Htjedoh joj to reći , ali bješe kasno. Kako došla tako ošla! Puf ! Poput lahorca koji lebdi.

Tiho i lagano poput anđela smjernog osmjeha razgledala je slike . Popela se u galeriju Galerije . Kao nekom silom privučena zagledala se u sliku Boje i krugovi. Potom , tako jednostavno , tako prirodno i sigurno , kao da se od ezela vakta znamo , rekla :

– Ova slika je moja.

Dan prije nego će odlepršati ( normalno blentovija tu bježaniju nije predosjetila ) , kao slučajno zastade pred svojom slikom , zaboravivši da je u sudbinskoj ukupnosti galerije , svaka četvrta slika njena i sjetnim glasom , skrivajući pogled svečano objavi:

– Čuvajte mi Boju i krugove . Za vik vikova , moji su . Vrnuću se jednog umilnog i sunčanog avgustovskog dana .

I vratila se , da mi rane vida. Zaista je bio sunčan i prijatan trinaesti avgustovski dan.

Rekoh joj:

-Oh , ja tebe znam . Ti si jedna od sveznalica , što ne haju za vrijeme i nemire ljudskih srca i dolaze i odlaze kad misle da ih trebaju i ne trebaju . D'bro Dobro , nećemo se čuti . Recimo najtijekraće kazano :

-Ti si divna bijela djeva anđeoskog lika , što brodi kroz vrijeme i potrebitim ljubav dariva.

Ruka moja bi mogla ispisati tisuće čarobnih riječi o maestresi dove , muzike , plesa , lijepe riječi , umjetnosti i života . Ženi od ljepote , ljubavi , vjernosti, dobrote i boli. Roman bih ktome mogao sročiti o djetetu koje leprša poput anđela , što ljepotom , milošću i ljudskošću plijeni . Osjećam je sestrom , nježnu , požrtvovanu i plemenitu , anđela lakih krila labudice bijele , što nenadano dopliva u srca onih koji znaju šta je umjetnost , ljubav , milost , gracioznost i ljepota. I sve to , batalila i halalila , uglavnom , radi uzvišene i iskrene ljubavi prema Bogu , jer ona je iskonom pramajke mi Eve / Have i moja brižna i časna mati.

Kad god je sretnem ili ne sretnem , više srcem , blentavim i ludim , čujem ili slutim tihi glas koji me miluje :

-Ja došla , mili moj

U dobroti njenoj čini joj se da mnogo prijateljica i prijatelja ima . Ipak dijeli samo ono što je znano , jer čitav život kao da je svjetlost obasjavala i branila od zla njen umilni lik i njene lepršavu umjetničku nutrinu . Ali mnoge svoje misli o bolu , tajname zapretene , radosti i tuge vješto skriva .

I još dosta toga sam spoznao našim nesusretanjem , ili njenim bjegovima (da vam pravo rečem ) jer u mene se utkala . Ali , u nekim besanim noćima , u kojima je ona moja najbolja druga , kada me mjesec vodi nevinim putanjama u kojim nisam grlio i milovao , vrlo često mi na um padnuvaju tako prozaična pitanja tipa :

Zašto ?

A ja odgovore nijemim , jer ih ne znam.

Znaš to , jednoć , kad mi je vrlo sklisko , skoro pogibeljno , životu bilo , a ja nemoćan i zaleđen , eto ti nje . Ničim , ali sebi svojsrvenim sveznanjem i zvanjem izazvana , samo se , tek tako , pristavila:

” Ja došla :”

I osmjehom nježnim pomalo zabrinutim , pitanje uputila nebu :

-Kako ću ja to …moja ruka nikad muška gola leđa nije dotakla . faj mi snage i oprosti mi grijeh Bože milosti i Ljubavi

Dovom i ručicama svojim bijelim i nježnim dotaknu me i povi rane žive i krvave , svilenim koncima išarane . I lagano još , da ovi blentavi gluhač ne čuje , nervozno huknu i bismillu prozbori . Vjerovali ili ne , rak rane skoro u trenu zacijeliše . I drugi put je na slične rane usud nepozvanu navede . No , sada je već meštrica moga zdravlja i zavoja bila i nije mogla , nit je pogled krila.

Ako sam straha i imao , ova sestrica mila je svojom ljubavlju sve , namah , iscjelila i odagnala.

(Ne pitah je , da dijete ne preplašim :
-A šta ćemo jube moja , sa ovom neprebolnom ranom u grudima , grumenom krvavim i ludim , što prijeti da se u kam pretvori? )

I kako je insan k'o plemeniti konjski hajvan ne bi zavolio ?

A jesam ! Iskreno i istinski , bezvremenski i beznadežno , petnaest mjeseci prije. ( No , to je za neko drugo pismenije . )

Moja najveća vrlina je što nisam znatiželjan , skoro nimalo i rijetko kad pitam. Uvijek sam vjerovao – ako mi je suđeno da znam , reći će mi se. A opet ponekad bih nešto nesuvislo pitao ( voliš li me i slične “tričarije ” ) , ali ne ide . Ne znam ja to . I tada bih htio da vrisnem , da pesnice stežem , ali ni to ne znam. Nikada nisam naučio .

A evo pet i po godina i sedamdeset i dva dana na mom srcu …i ona bi da mi molitvom rane liječi :

-Kako želite da dovim za vas?

Mahalaš samo što ne zausti ( ili zakuka ; da bidnem impresivniji , il se kaže ekspresivniji . A ća mu ga znan , kad mi je ko malom bekanu mozak smuntala , ko fišek košpica , natakaren naopako damare istumbala. ) :

-Dođi bona ne bila , ljepoto voljena , pa mi poljubcima rane liječi , umrijet ću ti nazdravo i na tašte , a da nisam tvoje rumen usne ljubio .

U sebi bolnom dušom nijemo umim – neću da je gubim i puštam poetu da joj zbori :

-Jedno nježno i milozvučno ja došla bi sve zaliječilo. Uz ono obavezno d'bro , d'bro baš si nerazuman mili moj.

I jopet , ta djevojčica , to sušto radovanje i dobrota , srcem mi se smijala i životu me učila :

-Ih, jašta bi , stisnite zube inšallah, tu sam ja, … ne brinite .

Vidjeh , ona je zube stisnula , jezik skoro pregrizla ( ” nije mi se učinilo ” ) , ali nije izustila ono mili moj, samo je dodala :

-Manite se patetike i zahvalite Bogu što ste dobro i što vam je dao kuveta da izvodite bijesne gliste.

A siguran sam da je i tada , kao i s prvine , kao i sada znala koliko i kako je volim i …

Više se zla ne bojim i ne brinem . Ona je uvijek tu . Inšallah

Eh , malena , malena !

Svaki zapis , kao i bajka mora naravoučenije dunjaluku iskantat.

I tako dođosmo do tvog imena kojim te jednom davno zamuhurah.

Sveznalica

Neobično , mistično , nestašno umno i pomalo intrigantno , krugovima i bojom prepleteno ime , koje miriše na tajanstvenost i uzvišenost , nauk i poetiku , nebesku širinu i putanje .

U brizi nedostajanja ponekad mi se čini da, ja u stvari , osim onih neizvjesnih i varljivih sjećanja što slutim , osjećanja koja ti bezuslovno darivam , o Tebi skoro ništa ne znam , milo moje .

Tko si Ti i, zašto si Ti , dijete  milo , što ti ime nebom diše ?

Ili jednostavnije , po ( nezaobilaznom , univerzalnom i bezvremenom ) Maku :

” A kto je ta sta je ta da prostis

Gdje li je ta

Odakle je

Kuda je ta

Sveznanka

Koju

Inom

Slove

Rekti “

*

A opet i opet istinu znam i zborim :

Milo moje ,

nikad nisam ni bolan ni tužan od kada te upoznah.

Čak sam dubokog ubjeđenja da nikad slobodniji i sretniji nisam bio.

Kao što vidiš i osjećaš moje djetinje srce je radosno i samo ljubav , radovanje i dobrotu sanja i pleše.

Ma džab – džabe ti je , voli ja tebe.

I ne pitaj koliko?

Zamisli , onako djetinje :

Okreneš se prema Suncu , široko , najšire  raširi ruke i ispruži ih ka Nebu milostivom i iskonskom , nebu   plavetnom  Bosanskom , prošapćeš umilnim djetinjim glasom_

-Evo vl'ko te volim mili moj , navsegda.

Sretno Sveznalice , anđelu mili , čuvarice duše nđmoje i nek ti Milostivi podari blagorodne đardine .

*

Aj , skoro zaboravih !

Iako nikako me smijem , tebi ću otkriti jednu veliku tajnu :

Smrt ne postoji jube moja . A ja , smotani i dobri , ćekaću i vječnost ako treba , da mi dođeš , ruku pružiš …

Znaš ono iskonsko : ruka u ruci , lijeva u desnoj ….

… a nad Sarajevom Gradom čednosti , u Bosni Zemlji Božije milosti , kraj vječne Modre rijeke , kao i uvijek nevino rose hiljade pahulja bijelih…

*

• 

Pada snijeg

• 

Sniježna rijeka

• 

Savršen snježni dan

• 

Boje sa mirisom nevinosti

• 

Neuzvraćena ljubav