Autor
Hajro Šabanadžović
Noć Svijet maglica
Ona pod velovima plava Bebica
Potok žuti Proljeće
Nježno tkanje ljubavi Plavetni đardin
Ribe 1. Ribe
Ples mjeseca i vala Ostrvo ljubavi
Rose 1. Ruža 2.
Ruža 2. plavetnilo Ruže i suze
Duša šapuće
magle će proći
uvijek prolaze
Maleni
polako ne hiti
zamisli
plovi čamac
Modrom rijekom
pruža se crvena rućica
nježna stidljiva
čista mirisna
ljubičicama djevičanskim nalik
lagano
svilenim pokretom je primi
dahom
zarad časti
ne usnama
dotakni
vrhove prstića boje ljubavi
dok dašak poklanjaš
gledaj tu Ženu
rubinovu nježnost
u oči
da blagost iskrenost osjeti
da se ne uplaši
tada joj reci
Anđelu mili
ne plaši se
maglu sam otjerao
primi me za ruku
dozvoli
laganim koracima krenimo u šetnju
kroz sokake tvoje duše
ja ti nudim iskrenost svoje
a pokušamo stići
cvijetnim đardinma naših snova
I još joj reci
Ne žurimo Mila
polako ćemo
ruku pod ruku oditi
šarenim stazama koji Udes poklanja
nada a sve bude kao san
u kojem milost ljubav rađa
Odjaroum / Dođi domu svom
Սրտանց արի, քո սերն եմ էս հյուրընկալ օջախում,
Ազնիվ սրտի հուր սիրո, հիշատակ կա օջախում։
Մի՞թե սիրտը մութ է քո, չէ՞ որ դու իմ աստղն ես,
Անհուն երկնի շողն առած, կենաց սիրտ կա օջախում։
Դե արի շորորա,
Տաղ ասեմ նազերիդ,
Օջախս տխուր է առանց քեզ, նազելի,
Ախ, աչքս քո ճամփին խամրում է, ի՞նչ անեմ,
Ախ, սիրտս կարոտից մարվում է, ի՞նչ անեմ։
Լեռնական է իմ հոգին, աստղերի հետ կխոսի,
Մոտ և հեռու ոլորուն, ճամփեքի հետ կխոսի,
Հոգուս հավքը միշտ քեզ հետ՝ երազի մեջ կխոսի,
Քո հուր սիրուց չմարող վառ կրակ կա օջախում։
Ինչքան էլ որ խիստ լինի ձյուն-ձմեռը էս տարվա,
Ինչքան էլ որ ուշ բացվեն ճամփաները գարունքվա,
Կրակները սրտերի չեն մարի, չեն մոխրանա,
Ինչպես կրակ մի անմար, վառ կմնա օջախում։
Արագիլը գարունքին գալիս, գտնում է բույնը,
Հազար շյուղեր նա բերում, նորոգում է իր բույնը,
Աշոտ, դու էլ էս գիշեր կառնես աչքերիդ քունը,
Թե սիրածդ սրտաբաց գա ու մնա օջախում։
Dođi kući
Dođi kući Mili , volim te toplom dušom svojom
Iskrenog srca sjajem ljubavi , sjećanja se vraćaju
Da li ti srce treperi jer ti si zvijezda moja
Nebom bez dna mjesec podigao zdravicu , moje srce je sa tobom
Hajde dođi meni mili , domu svom
pjevaću ti pjesme
Usamljena sam bez tebe Mili , moj dom je tužan
Oh , moje oči na cestama tuguju , šta da činim?
Oh, moje srce žudi za dodirima,šta da činim?
Planino moje duše , govoriću do zvijezda
Blizu ili daleko , zavojitim cestama govoriću
U dubokim čežnjama uvijek sa tobom, govorim u snu
To je vatra što gori svijetlim sjajem tvoje neiscrpne ljubavi
Bez obzira koliko je teška snježna zima , ove godine
Bez obzira koliko je kasno na blatnjavim proljetnim cestama
Požari srca ne blijede , ne gase se
Ako se plam vatre stiša , svjetla su ti uvijek upaljena
Roda proljećem dolazi , pronalazi gnijezdo
Donosi tisuće grančica , popravlja svoje gnijezdo
Ljubavi dođi mi, odmori mi oči umorne , u domu mom
Želim da mi milošću dođeš i ostaneš zauvijek
/ Blentovija nije došla , garant! - opaska prevodioca /
opraštam rađanju svom
plakati ne mogu ni bojama
i kada ona odlazi
ostavljajući mi mirise
svoga cvijeća prekrasnog
a držah ga u đardinu
obljubljenog ljubavlju i snima
jer sjećanja se roje
čudesne svijetove boje
tako nekako
sneno a lako
ja Svjetlost sanjam
ljubav moju
od jasmina nježnih
i nestašnih vala plavih
satkanu u moru tuge
i sleđenom srcu mome
Rađanje
Boje
Ljubav
Centofilije
Nestašni val
More more
Sleđeni vodopad
Svako malo spotaknu nas sjećanja koja vode ljepotama stare nam Majke Jugoslavije.
Nije bitno , privid ili ne ; voljelo se i družilo.
Život se slavio.
Pjevalo i tugovalo.
Svi smo bili isti.
Napopravljivi romantičari.
Zaljubljeni u ljubav.
Ljubav je značila: Prelijepe žene , mirisni đardini , vino pija nano Sarajlije i sevdah.
Nismo marili za bilo šta drugo. Nismo imali vremena.
Odakle ti vrijeme frajeru.ba.
Trebalo je sve to posložiti i osvojiti.
A bome i često odbolovati.
Lijeka je bilo.
Snovi i nova ljubav .
Joj , mamo mamice …
A bilo nam je lipo.
A bilo je milina.
Joj meraka u večeri rane.
Ceven fesić u dragana moga , joj nano nanice…
Negdje pri vrhu nosilaca derta i sevdaha je bio Toma Zdravković.
Pa poslušajte neke bisere iz njegove prekrasne niske.
Ima tu za svakog po nešto.
Grlice mile , ako vas neka pjesma gane nismo mi krivi , naša ljubav je.
Ostala je samo uspomena
Ispod palme na obali mora
rastaju se dvoje sa suzama
vec je zora pocela da rudi
ona place, on je nezno ljubi
Ref.
Ona place, on je nezno ljubi
za njih dvoje vise srece nema
od sutra ce samo jedno leto
da ostane samo uspomena
Tu na pesku pocela je ljubav
samo more pricu zna o njima
do juce su oni srecni bili
sad su samo suze u ocima
Dotak'o sam dno zivota i pakao i ponore
ali ti mi dusu uze prokleti zenski stvore
pa zbog tebe nemam mira
u snovima ni na javi
Refren 2x
Kako da te muko moja
kako da te tugo moja
kako da te srce moje
za trenutak zaboravi
Duboko je, daleko je ja osetih svu gorcinu
dotak'o sam dno zivota
sad verujem u sudbinu
ali tebe vise nema u snovima ni na javi
Refren 2x
Sibali su moju dusu i orkani i tornada
ali ti mi dusu uze prokleta zeno mlada
pa zbog tebe nemam mira
u snovima ni na javi
Refren 2x
Umoran sam od života
Umoran sam od zivota, umoran sam od kafana
umorno je srce moje, umorno
jer na njemu lezi rana, dugo vec
stare rane iz mladosti, sto su ostale
Refren
Zatvorite sve kafane nek se moja dusa smiri
da zalecim srcu rane, sto me bole
da ne slusam violinu niti onu pesmu njenu
sto je nekad meni pevala
Hej kafano, muko
hej zivote, moja tugo
Hej kafano, muko
hej zivote, moja tugo
Necu svama da se druzim hej pijane moje noci
idite od mene sada cigani
neka ona drugom peva, kao pre
neka drugi o njoj sneva kao nekad ja
Refren
Crno vino crne oči
Daj mi da pijem
nocas tugo
nepitaj gdje sam
i skim bio
nali mi samo
crnog vina
odavno nisam
pijan bio
Ref. 2x
Crno vino
Crne oci
sve je crno
oko mene
tek ponekad
njene oci
u plamenu
zatrepere
Oprosti tugo
same teku
te suze sto sam
dugo krio
nepitaj sta se
sa mnom zbilo
nepitaj skim sam
nocas bio
Ref. 2x
Crno vino
Crne oci
sve je crno
oko mene
tek ponekad
njene oci
u plamenu
zatrepere
Lagana i prelijepa ova 2022. godina bi.
Kao i svaka prije.
I prolaze kao san , kao tren.
Sve su godine lagane i lijepe, ali ih ljudi nagrde. Debelo, do neizdrživosti.
Posmatramo današnje jutro, suncem obasjano.
Pa se odjednom prosu plavet.
Milina se dunjalukom širi.
Prohujala sjećanja mami.
Proljeće nam racvjeta behar u srcu.
Mirisi i boje ljeta , sa prvim naznakama jeseni se uvlače u krajolik.
Oplemenjuju prirodu.
Gane čovječiju dušu.
Koliko je neizmjerne ljepote, milosti i ljubavi usvakom Božanskom stvaranju i darivanju.
Um da stane .
Insanu ne preostaje ništa nego da padne na koljena i da se moli:
Hvala Ti Gospode…
Što bi poete rekle:
Uzvišen je Gospod naš.
Ili u prevodu:
Volite se ljudi ,
ljubav je najveća milost od Boga Jedinog poklonjena,
a nikad dovoljno uzvraćena.
739* Nevjerno žensko srce će za ljubav će samu sebe prevariti i neprijatelju predati .
740* Živ čovjek može sve, osim ako je kokuz. Tada može pjevati borbene u horu sa ostalim kokuzima .
741* Da li ste ikad sreli svešteno lice koje pruža desnu ruku i daje? Ako jeste bježite što dalje od njega – oposjednut je.
742* Od vajkada su pogančeri težili da izbrišu polni dimorfizam . zato će za vajkada biti nagrađeni poćasnim mjestom u pržunu.
743* Pubertetlije su smješna muškadija. Nit su momci nit su djeca. Kreketavi žabci uvijek između čednosti i nezrelog misaonog pogančeraja .
744* Kad mu dosadi okolo kere , pijetao samo kljucne koku i prekida nepotrebno ganjanje i stvari svodi u domen prirodne bitke za produžetak vrste.
Curi od jutros od četiri-pet,
rešilo nebo da potopi svet.
Nad gradom danima vise iste kulise.
Poliva kiša al to joj je zanat,
ma sve mi je ravno k o severni Banat,
manje više, i sa kišom i bez kiše.
Vreme se vuče k o teretni voz,
gde li večeras da pomolim nos?
Klasika: “Konobar, un cafe macchiatto”. Pa da.
Prolazi vreme, al to mu je manir,
i sve je to plitko k o plekani tanjir.
Izeš sliku, nigde jedra na vidiku.
O, daj okreni taj ringišpil u mojoj glavi.
To ne zna niko, samo ti.
Bez tebe drveni konjići tužno stoje.
Dođi, iz plave boce se pojavi,
bar jednu želju ispuni
i dodaj svetu malo boje, čudo moje.
Veče se klati k o prezreli klip,
teška vremena, a ja težak tip
– gravitacija začas uzima svoje.
Slab sam ja igrač za subotnje gužve,
al shvatam pomalo te pokretne spužve:
neko pijan lakše život odrobija.
O, daj okreni taj ringišpil u mojoj glavi.
To ne zna niko, samo ti.
Bez tebe drveni konjići tužno stoje.
Dođi, iz plave boce se pojavi,
bar jednu želju ispuni
i dodaj svetu malo boje, o, čudo moje.
Sustajem, odustajem, pritiska me kao pegla.
Javi se, pojavi se, dodaj svetu malo legla.
Nekad si me čudila, o, danas bi mi tako legla.
Dodaj malo ludila, dodaj svetu malo vergla.
O, daj okreni…
sustajem, odustajem…
taj ringišpil u mojoj glavi…
Often rebuked, yet always back returning
To those first feelings that were born with me,
And leaving busy chase of wealth and learning
For idle dreams of things which cannot be:
To-day, I will seek not the shadowy region;
Its unsustaining vastness waxes drear;
And visions rising, legion after legion,
Bring the unreal world too strangely near.
I’ll walk, but not in old heroic traces,
And not in paths of high morality,
And not among the half-distinguished faces,
The clouded forms of long-past history.
I’ll walk where my own nature would be leading:
It vexes me to choose another guide:
Where the gray flocks in ferny glens are feeding;
Where the wild wind blows on the mountain side
What have those lonely mountains worth revealing?
More glory and more grief than I can tell:
The earth that wakes one human heart to feeling
Can centre both the worlds of Heaven and Hell.
Često ukoreni, uvijek se nazad vraćaju
Često ukoreni, uvijek se nazad vraćaju
Ti prvi osjećaji , koji su sa mnom rođeni
I traganje za bogatstvom i učenjem napuštaju
Zbog lakih snova o onome što ne može biti
Danas,ja ne tražim predjele sa sjenom
Njihovo beskrajno prostranstvo postaje turobno;
I raste vizije , legija za legijom,
Donose nestvarnom svijetu blizinu tako čudno.
Ja ću hodati, ne u starim tragovima herojskim
I ne u stazama moralnosti visokim,
I ne među raznim licima visoko uzdignutim
Prošlosti zamagljenim oblicima dalekim
Ja ću hodati, gdje ću svoje prirode biti vodeća:
Turobno mi je od drugog vodiča biti izabrana
Gdje sivim jatima u papretnim dolinama je hrana
Gdje divlji vjetar duva sa planinskih strana;
Šta će nam to usamljena planina proreći
Više slave i više tuge nego što mogu izreći:
Zemlju koja budi jedno ljudsko srce za osjećanja
Moguću središnicu oba svijeta i pakla i raja.
pB
Kad se svo to vrime istopi
ka i hostija pod jezikom
kad mi samo ura ostane
pomirena bicu sa sobom
Prvi koraci su najtezi
posle idu sami od sebe
s kamenjen i s cvicen isto je
naucis se odat’ s oboje
Ni rici nikome ne dugujem
i u svit cista srca putujem
i na kraju, sve to sta nam ostane
su lipe godine
Ni rici nikome ne dugujem
i mirna svaku uru svetkujem
sada znam da sve sta triba samo je
gutljaj duse i kap vode
razumim sve, ali ne razumim jude
Prvi koraci su najtezi
posle idu sami od sebe
s kamenjen i s cvicen isto je
naucis se odat’ s oboje
Ni rici nikome ne dugujem
i u svit cista srca putujem
i na kraju, sve to sta nam ostane
su lipe godine
Ni rici nikome ne dugujem
i mirna svaku uru svetkujem
sada znam da sve sta triba samo je
g utljaj duse i kap vode
razumim sve, ali ne razumim jude
e.
