Autor
Hajro Šabanadžović
Zalazak Nebo zemlje Božje milosti
Suton nad Modrom rijekom Bosna Zemlja Božje milosti
Lepršavost
Travnjak Prvi grijeh
Crno bijeli krajolik Trešnja i mala noćna muzika
Oblaci Suze liju
Praznik ljubavi Snovi bez nade
Drvo samoće Srce plače
Kad bih imao sestru
volio bih te više nego nju
Kad bih imao sve zlato svijeta
bacio bih ga pred tvoje noge
Kad bih imao harem
ti bi bila moja ljubimica.
Ne osvrći se Malena
Violetna ruža
Plamteći đardin
Čari djetinjstva
Snježi nad đardinom
Umor iza rešetaka
Klupa u đardinu ohrndana
snijegom popločana sjećanja klize
jedna djevojčica čarima bjlješti
ne osvrći se malena sniježi
pored nje drug joj
umorni starac lagano se ledi
niko na njih pažnju ne skreća
a ne znaju ona je čedo
violetna ruža njegova
druženje
zaista čudno
ali nebu normalno
djetinjim igrama vri
on se topi u nestašnosti
tijela od mramora
što veselo se lomata
stepenicama starog dvorca
pretvorenog u galeriju snova
Princeza je to
u svilenoj haljini
sa nitima konca na leđima
opraštaju kose srebrena
plamteći đardin
snijeg u lice
valjanje po ledenim kristalima
dok snježna kuća za dvoje
sama se radi
da smijehom i vriskom
čarima djetinjstva
ispune toplinu bivka
klupa će jednom biti usamljena
kad zasniježi u đrdinu
djevojčica odlepršala
starac više neće mirisati grudve
radovanja njinih
umorom će se radovati
nepremostive rešetke daljina
Čednost sanja
Plavetni san
Ljubav i svjetlost
Nestvarni krajolik
Čednost sanja
plavetni san
u danima beskraja
srcem čujem njem dah
ne budi se mila
budi bezbrižna
sigurna je djetinjiost tvoja
u plavetnoj tišini bdijenja moga
to sam samo ja
suđenik
na ivici klackalice
nestvarnog krajolika
pravednih Suđaja
nosim dva srebrenjaka na očima
ploveći oceanom sjećanja
zapljuskujem ti ljepotu
dok o ljubavi sniš
jer samo tako
još uvijek
živi smo
mi
Iz Arhiva
BY ADMIN15. JANUARA 2016.GRAD ČEDNOSTI, LJUBAV
Ona spava
Svjetlost
Ljubav je , ah samo ljubav
Dobri je e svakim danom pronalazi u riječima svojim , prošlim i sadašnjim , snivajući snove nedosanjane i ( možno ) buduće. Žalom nedodira rode se riječi , iskrene i nježne , što pomalo sjetu dišu . Riječi potraže slike , slike muziku i eto nepretencioznog poklona za njegovu milu Djevu.
Jednom davno , u vremenima kada je Čednost bila sluškinja neba , Anđeli krhkih kristalnih krila lebdjeli Sarajevskim mahalama i krvlju se rosila nježna ljubavna pisma , Dobri je napisao svojoj čarobnoj prijateljici jedno pomalo tužno pismenije .
Nažalost . čast ili um mu zabraniše da joj ga da. Srce nevjerno i izdajničko se samo tišinom povuklo i sa tugom plesala oproštajni tango ljubavi .
I dan danas se bori mišlju da li je pogriješio? Ne neslanjem pisma , dakako .
U sjećanju duši njenoj blaženoj dade joj ime Innocence , bježeći od njenog krsnog imena Kosara . Bješe djevojka prijatelja njegovog , a i intuitivno ( valjda ) sluteći i poistovjećujući njenu sudbu sa zlom kobi Kosare , davno izgubljene pretkinje .
Pismo je sačuvano u sehari plemenite boli i ono glasi:
“Innocence, ljepoto mila ,
čudesna drugo zviježđa i maglica , nježna prijateljice mojih besanih noći ,
Dugo se ne dodirnusmo. Čitav jedan život , svih tvojih svijetlih , nebom obasjanih nevinih zemaljskih dana . A ostadoh ti dužan bar jedan lahor poljubac .
No , … ća se mere…suđaje …a prelijepi život gre dalje …
Poetika je veoma moćan ali i beskrajno strpljiv posrednik između sna i jave , radosti i tuge , jala za propuštenim i žala za iskorištenim . Moćan hranitelj iluzija i slabašan zaštitnik zaljubljenih .
Ne smijemo izbrisati i zaboraviti ruku prošenu , nemilovanu a isprošenu. Možemo malenu zlatnu bukagiju maljem lomiti . Uzalud! Ona zapret kliče.
Usud !
A vrlo često , čitav ovozemni život je utkan u onon nepostojećen i bolnon – samo JEDNOM !
Ugh… kada bi bilo bar…
Ali nije Innocence moja ! Iako su lijepim anđeoskim imenom mnogi spelovali tvoje ime i u taš se pretvorili…
Eh , nekada nam ne bude dato ili nam korijeni nisu dali .
A ponekad se ne sjetimo da imamo moći da zaboravimo ( ono ko fol ) da imamo korijene .
Da možemo skočiti u vis i letjeti.
Ali časnost i nebo nas priječe. I zaboli nas .
A mi se tada čitav život pitamo zašto bar JEDNOM nismo smogli hrabrosti i skočili sa litice koja ponorom vlada i poletjeli u visine Oceanu tišine koja sni i gdje nas ona ,krasota mila i čudesna , s ljubavlju čeka.
Čak se i ne pitamo da li je to pravedno? Samo ko najveće blentovije klepimo ušima i mučimo …
Nije važno ako nam se srce prospe u hiljadu ledenih kristalnih komadića i ako zaboli do suza . Naše srce je nevino i čisto . Opraviće se . Ili neće ! Ali biće zahvalno je što smo mu dali nadu i možnost da voli.
Neuki kažu da su riječi : Volim te zauvijek , precijenjene.
Nisu , Malena ni slučajno
Širom svijeta , kišom i suncem , bjeluju , samuju i mirišu mirijade stećaka i svjedoče : Voljela je i voljena bila . A svaki taj uspavani Kameni svjedok ima presliku u jednoj zvjezdici na nebu .
I budi sretna Anđelu mili što ti je lahorac snova i nade milovao i mrsio vrane kose.
Znači , voljelo se i živjelo se. Nije bitno koliko snovito ili sakriveno . Ili kojim dobrom ili bolom .
Vrijeme je tek jedna iluzija koju su izmislili ljudi i ne može da obujmi ljubav.
Sjećanjem i snovima , i poslije zemaljskog usnuća ljubav živi vječno , kao i miris kose , mršene i ljubljene.
… avaj …
Tako je to Innocence i nikako drugačije zapisano u mojoj hipofizi i nježnom djetinjem srcu.
Sretno i čuvaj se , ljepoto mila. “
Dopisano
Kosara je naprečac usnila i pretvorila se u svjetlost , nepunih mjesec dana prije nego je zlatnu zavjetnu bukagijicu stavila na prelijepi klavir prst i pošla u novi život obavijena bijelim velovima lepršave čednosti .
Ugh … Ona je svoje brige preboljela i nalazi se na nekom mjestu gdje nema boli .
A on , neupućen i smjeran , pita se da li se tamo negdje u tom nebeskom đardinu ono neostvareno JEDNOM postaje ostvareno Zauvijek.
Počivaj u miru Malena , milo djetešce .
Alelujah !
*
*
A sigurno već znate da većina insana nisu insani.
Već mulci.
Ne poštuju i ne obazire se na nježnost i krhkost proljeća i ljepotu đardina.
Mi se raznježili , ko Maksumče u polju djevičanskih ljubičica.
We are zabezeknuti i opčinjeni ne m'remo maknuti.
A moramo.
Naružiće nas i reći:
-Sanjajte i volite kada vam drugi plate za to. Mi samo uvodnik plaćamo.
Neuki prepisivači!
Ne znaju da nam niko snove i ljubav ne može ni platiti, ni oduzeti.
Osim one koje volimo i sanjamo.
A Ona / One , to krhka bića, ta uzvišena ljepota to nikad ne želi učiniti.
I ne stignu sve da hoće!
Mi konjine uvijek nešto zabrljamo i poslije samo kukamo i pizdimo.
Izvinite .
Najusrdnije molimo .
Potkrala nam se jedna ne baš dobra riječ. Ali nemamo bolje.
Oprostite.
Nećemo više ružnih riječi.
Obećavamo.
Zamalo postadosmo mulci kojima je u ustima uvijek neka prostota.
A nama nije, već uglavnom smjerna ljepota.
Volimo blagu , krhku, uzbibanu … riječ . Dakako.
Mulcima zadriglih u verba obscene , u inat.
Mnogo toga ne znam
ali slikati ljubav znam
Ne znam naslikati oblik
Sa oblakom mi dobro ide
Ne znam naslikati most
Znam osjetiti njegovu dušu
Ne mogu slikati usne tvoje
Sa mojim su zauvijek spojene
Zašto uzaludno bojiti jastuk
A tvoja glava na grudima mojim spava
Ne znam nacrtati dušek
Voditi ljubav tek žila kucavica je
Ne znam naslikati srce
Zašto to
ljubav tvoja sa mnom sni
Pokušavam narisati kavez
Ali čemu to
U meni tvoja duša slobodna zri
Pokušavam iskamčiti šaku zlatnika
Ne ide
Ljubav ne voli prolaznost
I zato Mila oprosti bekanu svom
Mnogo toga ne znam
Ali ljubav živjeti znam
Koliko dugo mogu biti zid, odbijati vjetrove?
Koliko dugo mogu biti?
Praviti rukom zaklon od sunca,
zaustavljati plave munje hladnog mjeseca?
Glasovi usamljenosti, glasovi patnje
zaogrcu moja ledja, neminovno.
Kako ih umilostiviti, njihovu malu uspavanku?
– Koliko dugo mogu biti zid oko mog zelenog vrta?
Koliko dugo moje ruke
mogu lijeciti njegov bol? I koliko jos moje rijeci
mogu biti na nebu sjajne ptice utjehe, utjehe?
Strasna je stvar
biti toliko otvoren: to je kao da je moje srce
stavljeno na lice i seta svijetom.
Si tienes un hondo penar, piensa en mi
Si tienes ganas de llorar, piensa en mi
Ya ves que venero tu imagen divina
Tu parvula boca, que siendo tan nina
Me en seno a pecar
Piensa en mi cuando sufras,
Cuando llores, tambien piensa en mi,
Cuando quieras quitarme la vida
No la quiero, para nada
Para nada me sirve sin ti.
Piensa en mi cuando sufras
Cuando llores, tambien piensa en mi,
Cuando quieras quitarme la vida
No la quiero, para nada,
Para nada me sirve sin ti.
Misli na mene
Ako želiš da budeš kažnjen, misli na mene
Ako želiš da žalimo, misli na mene
Stvaraš poštovanja vrijednu anđeosku sliku
Tvojim lijepim usnama, a to je tako zavodljivo
Grije mi grudi
Misli na mene kad patiš,
I kada plačeš, misli na mene,
Kada želiš moj život
Ja ne želim ništa
Za mene ne postoji ništa bez tebe.
Misli na mene kad patiš,
Kada plačeš, i misli na mene,
Kada želiš moj život
Ja ne želim ništa
Za mene ne postoji ništa bez tebe.
Autor
Hajro Šabanadžović
Jeza Bol
Euforija Melankolija
Razumjevanje Nerazumjevanje