Bosna zemlja Božije milosti – Pred ponoćna galerija

 

 

 

Plavet leprša  Snovi lebde

Plavet leprša                                                                             Snovi lebde

 

On je tako sam  Srce gori

On je tako sam                                                                          Srce gori

 

Dosanjani snovi  Naše noći

Dosanjani                                                                                           Naše noći

 

Pleši u mojoj duši Mila  Krhko cvijeće

Pleši u mojoj duši Mila                                                            Krhko cvijeće

 

Neodoljivi đardin  Igra plavetnog cvijeća

Neodoljivi đardin                                                                 Igre plavetnog cvijeća

 

Konačan odabir  Bljesak

Konačan odabir                                                                 Bljesak

 

Ah, ta plavet   Prirodni postament

Ah , ta plavet                                                                                      Prirodni postament

 

A gdje sam ja  Milina

A gdje sam ja                                                                                   Milina

 

 

Apoliner – Ne Sad

 

Ja znam šta bi htela mi

reći u ovaj tren –

ne reci! Gle tamo gde tone u sen

ribnjak, gle kako se u trku splela

oblaka crnih sjajna stada –

ne reci! Loša je noć ova sada.

 

Znam, u duši ti huji i seva,

žeže je pitanja onih plam

na koja odgovor moram da dam.

Ne pitaj! Na usni još ti okleva

reč što može očaj da zada –

ne reci je! Loša je noć ova sada.

 

Sutra mi reci – sutra sve se

promeniti može što dušu sad tre,

prelako možda će postati sve

što srce sad ne može da podnese,

što je sad preteško breme jada –

ne pitaj! Loša je noć ova sada.

Bleki – Žal za majkom

 

Prođoše godine

starac a siroče

još uvijek tuguje

majku svoju

u nerazumu svom

ima vremena

a nema

nikad nema vremena

 

nikad dovoljno neizrečenih riječi

a jednog dana tuga navre

samo četiri  riječi

volim te majko mila

kucaju na penđer

kućerka starog

u pustoj mahali

a majka ne otvora vrata

predugo čekala

pusti sanak usnila

 

Jesen je a ja boja nemam

 

Prelijepi, umilni ,  zlaćani   stađun .

Jesen , ugodna i blaga.

Titrava i uzbibana.

Prelijepa.

Pada lišće zlatno.

Sve se stapa sa zalazećim suncem u jedan nestvarni kolorit,

koji nas opija i zavodi.

Kao Žena.Raskošna.

Kao djevojčica.Voljena.

Boje pripisujemo magiji  , Te ,  nestvarne čarobnice Žene

i poželimo da se nikad ne mjenjaju.

Ni žene , ni  jesenje boje .

Da uvijek nose radost našim srcima .

 

Češće nego želim

jeseni se  boje sivilom

nešto hladniji dani

navuku sjene tuge

Kiša

Kapljica

svaka kap je jedan život

jedna radost

ljubav

 

eh anđelu mili

jesen u meni raduješ

nebo reče tuga je to

nedostaje ti boja

eh kada bih mogao

najljepše slike bih ti skladao

Kemal Monteno – Na Kraju Grada

 

 

Sarajevo  Grad ćednosti

 

Streh na kraju grada

 

 

 

Na kraju grada u tisini

setamo ispod starih lipa

tiho je tiho a meni se cini

mjesec srebrnu muziku sipa

 

Na kraju grada mirise juli

i nocno nebo zlato toci

mene tvoj topli dodir zbuni

sretan se utapam u tvoje oci

 

Rekla si ljubav i sve je stalo

za srecu treba znaj tako malo

za srecu treba tren u trenu

zena covjeka i covjek zenu

Za srecu treba kao i tada

lipe i juli na kraju grada

mjesec sto sipa zlatne boje

za srecu uvijek treba dvoje

 

Sad opet setam ispod lipa

i trazim juli na kraju grada

nema te nema a snijeg sipa

i nesto u meni pada i pada

 

Rekla si ljubav i sve je stalo

za srecu treba znaj tako malo

za srecu treba tren u trenu

zena covjeka i covijek zenu

Za srecu treba kao i tada

lipe i juli na kraju grada

mjesec sto sipa zlatne boje

za srecu uvijek treba dvoje

Bleki – Medi i Crni

 

 

Imao sam psa

Bio je meden

Rundav i crn

Nisam ga zvao rundavi

Tako sam mu tepao

Nisam ga zvao crni

Tako sam ga mazio

Zvao sam ga Medi

Tako sam ga volio

 

Pas i dječak

Medi i Crni

Igra i radost

Jedno ljeto mnogo smijeha

Tri mjeseca sna

Dječaku bješe šest godina

Psu četiri mjeseci

Mislili su zajedno će rasti

Živjeti čitav život

 

Dođoše ljudi neuki

Dođoše ljudi zli

Dođoše ljudi sa plićakom uma

Žicu oko psa staviše

Žicu oko vrata Medenog saviše

Žicu oko života moje bebice zategnuše

Zacvili štence

Zacvili dječak

Zacvili nebo

 

Nije se dao Medi

Nije ga dao Crni

Ugrizoše dvojicu od neljudi

Nejaka maksumčad kidišu na zvijeri

Zvijeri djete na zemlju bacaju

 

Jedan monstrum hvata rundavog

za zadnje noge

Diže dječakovog medenog dugara

Visoko najviše

 

I Crni očajnički

Nemoćno

Osjeti zlo se sprema

Sa zemlje vrisnu

Joj Mama mamice

 

Šućmuraste okice Medenog

Očajnički gledaju

Cvile nevinost svoju

Pomozi Maleni

 

Ni oči nisam zatvorio

Ni Bogu Jedinom se pomolio

Ni pomoć pružio

Glavom Medija protrese ubica

trotoar

 

Prosu se mozak

Crvenkasto bijela masa

Na sivom asvaltu

Drhtulji duša djetinja

U zvejrinjem smjehu

 

I prođe vrijeme

O'čas

Samo šezdeset kuka

Sanjam iz noći u noć

Ljepot okice Medijeve

Kako Očajnički gledaju

Cvile nevinost svoju

Pomozi Maleni

 

Možda me zato zovu Bleki

 

 

Bela Ahmadulina – BARTOLOMEJSKA NOĆ

 

 

Razmišljam, tren sav je u kišnoj ugodi:

A umah i stvarno, nadahnuća silom,

Čedo što – svjesno je razvraćeno bilo –

Krvoproliću se u blizini rodi.

 

Tu noć, kad sve žedne sazvao sveti je

Bartolomej na pir, bio je toliko

Slab plač onog što još, među vatre dvije,

Ne bje hugenotom, a ni katolikom.

 

Još ptiče, što jedva besmislice poje,

Još jare, što nema o hodanju znanja,

Preživje i prvi dah prisvojilo je,

Uzet od smaknutih, njihovog disanja.

 

Kako god, dadiljo, dijete njegova,

Čak cvjetnim mlijekom meda ako njega

Hranjaše, uredna i mala njegova

Krv čuvaće gutljaj kisika tuđega.

 

Ono je lakomo, još bi piti htjelo,

Ne zna organizam, još neprosvijećen,

Kako nezasito i slatko i vrelo

Kuša dah grkljana koji je presječen.

 

Naviklo da diše, ono krivo nije

Za te religije, daleka smaknuća,

I prima dim gusti koji pun krvi je

Kao svakodnevni dobitak za pluća.

 

Sjen ga ne znam čijeg ramena ušika,

U sjenci djetinjstva i zločina spije

Ugodno, no krvnik i žrtve krvnika

Jednako skrnave san djetinji slijep.

 

Kakvom, kad otvori oči – za vidjeti,

Sudbom isklijaće otrov u njem? Biće

Radošću ubijen? Ili umrijeti?

U koristoljubnom ropstvu pocrniće?

 

Na suvišak smrti svikli, zacijelo,

Grdite se, ljudi dobri, i borite,

Vi što njegujete djecu tako smjelo

Da se, pouzdano, djece ne bojite.

 

A ako dijete u snu s plačem krene,

Ne zabrinite se, kriva je sitnica:

Desni znaju biti malo zapaljene

Od vukodlakovih mlječnih sjekutića.

 

A ako, tičući kožu, što se osu

Mrazom jeze, nešto proviri iz grana –

Ne bojte se! Lišca sve djetinja to su,

U hladu zločina sva njegovana.

 

No u nesvjestici, rajskoj, može biti,

Taj plač u čast drugog izbora se čuje,

I vlastitu lomnost, a koju ne štiti

Ništa, svako malo grlo oplakuje

 

Grozom prekomjernom – u stih ne bi sjela –

Glazbom koju nećeš objasnit iz nota.

A uopšte uzev, kakva bagatela!

Trideset hiljada, svega, hugenota.

 

 

Basna o neljudima : Minimax , snovi i Talijani

 

Bio jedan Minimax.

Naša raja.

Provala čovo.

Haman mahalaš.

Odležo tri mjeseca kod komunista.

Samo se malo našalio.

 

Kaže on ovako:

Sjedimo u restoranu Dubrovnik u Zagrebu i guštamo.

Meni pritužilo, pa ustadoh da se olakšam.

Fini neki ljudi.Ustadoj ja , Ustaše svi, k'o da je njima pritužilo.

 

Mi volimo Bosnu .

Prelijepa je ,a rade joj o glavi.

Kada se sjetimo te naše Bosne  zemlje Božije milosti , zamislimo se ili sanjamo.

 

Napriliku jednom usnuli.

Sjedimo sa Čovićem, Borjanom,Kitarovičkom, i upokojeni , oblokani Francek nam se prisnio,

i…hejbet njih u Širokom, gradu  izvorne ” hrvaštine”.

Šahovnica stolnjak.Pun hastal svega.

I vez na zidu , i plakat   pod nogama :  za dom spremni.

I puno salveta.Prangije rokaju.

Samo fali bomba i kama.

 

I kroje dame i gospoda granice novog poretka i novih izbornih zakona,

k'o  oblokani Francek i ne stide se nacizma.

 

Nama nije pritužilo,  nama se smučilo ali ustadosmo,

da provjerimo da li sanjamo.

Fini neki ljudi . Ustaše svi i klimnuše nam glavom.

 

Šta sve čovjek neće sanjati!

 

 

Kakva Basna , kad nema hajvana, reći će neuki.

A gdje ste vidjeli insana među onima što ustaju za dom spremni.

 

Naravoučenije , pitaće drugi.

 

Ko drugom jamu kopa  ,  sam u vlastitu balegu  pada?

Što bi rek'o Antonio Tajani ,Predsjednik Europskog parlamenta:

“Živjele talijanska Istra i Dalmacija”

 

Oprostite nam :  Ništa lično.

Što bi talijani rekli : Tante za tante.