Bosna zemlja Božije milosti – Pred ponoćna galerija

 

 

 

Nebeski ružičnjak  Crvena jesen ruža

Nebeski ružičnjak                                                                 Crvena jesen ruža

 

Svijet maski Uzburkani dan

Svijet maski                                                                            Uzburkani svijet

 

Jesenji snijeg u đardinu  Ružičnjak u zelenom danu

Jesenji snijeg u đardinu                                               Ružičnjak u zelenom danu

 

Đardinska kiša  Stari jedrenjak

Đardinska kiša                                                                       Stari jedrenjak

 

Violetno drvo  Zeleni grm

Violetno drvo                                                                        Zeleni grm

 

Cvijetna plavet  Grm svjetlećih ruža

Cvijetna plavet                                                                    Gtrm svijetlećih ruža

 

Atomski u sridu  Svemirska prostranstva

Atomski u sridu                                                          Svemirska prostranstva

 

Grad  Zelena trava doma moga I

Grad                                                                                             Zelena trava moga doma

 

 

Marina Cvjetajeva – Belezi

 

Ko da prenesoh goru u dol –

bol svoga tela.

Poznajem ljubav: to je bol

drhti put cela.

 

Polje u meni, tako se čini,

sazdaše za oluje.

Poznajem ljubav po daljini

što svemu blizu je.

 

Ko da su jamu u meni rili,

u osnovu, ka smoli.

Ljubav poznajem po žili

duž tela što boli.

 

Promaja kao grive pram

piri na Huna:

Ljubav po kidanju znam

najčvršćih struna

 

U grlu – tu rđa u tesnacima

i živa so je.

Ne znam ljubav po glasnicama

već po trncima

duž puti svoje.

 

 

 

Marina Cvetajeva – Naša Malena

 

Predvečerje

 

Tirkjizna noć

 

Plavetni đardin

 

Марина Ивановна Цветаjева; Москва, 8. октобар 1892 — Јелабуга, 31. август 1941

 

 

 

Mila,

prelijepa li su ti imena

podjećaju na plavo utočište

naše đardine i miris ljubavi

ne znaš

malo smo se mimoišli

ne rekosmo ti

družica si naša bila

noći si provodila u vrtovima

naših ljubavi

imala si svoje mjesto

između šadrvana i đula postaviljen je bjeličasti ležaj

od ljubavi i snova

prekrili ga modrinom neba

išarali iskričavim zvjezdicama

obasjali putanjama maglica

mjesec obojili čežnojm

u našem društvu

prozračna Ti

vječiti tragalac

zeru bi predahnula

svoju bol bi sa nama

blentovijama podjelila

bilo bi ti lakše

mrven

ali i to je nešto

zar ne

krhki Cvijete naš

čak bi se i nasmijala

onom blesavom Debi kad bi rekao

zbog tebe bih salto mortale

s bembašćanske brane

dva puta smandrljo

treći put ne bih smio

zasigurno bih se na smrt slomio

Mojsije bi ti zasvirao Podmoskovske verčeri

mignuo na ljubav svoju

Zlata bi rasplela glas

Frka bi postala labuđi ples

Lela Jela Jelena bi te pogledom milovala

njoj je Herco herc netom slomio

znamo boljelo te

rodni grad te nije uspio zaštiti

rođene ti ubio

no stih muzika i družba je lijek

Dobri bi ti prišao naklonio se

ruku prižio

Ti bi se časak dvoumila

njegove tužne djetinje oči bi te ubijedile

ruka u ruci i lagani valcer bi počeo

al nestašno dijete hoće dodir

valcer prelijeva u tango

ti ga gledaš poprijeko

zakrečeš glavu

on te pogledom moli:

-Malena

molim te budi krotka

ovo su mirisi našilh ljetnih

podmoskovski večeri

; Ti kao da bi se nečeg prisjetila

prislonila lice uz njegovo

pokreti bi postali ples zaljubljenih

Herco bi nešto šapnuo Mojsiju

ovaj bi dodao malo bolera

Osmjeh ti prelazi licem

predaješ se dodirima

sjećajući se ljubavi svojih

pogledala bi u oči djeteta

što lebdi sa tobom

jer tango bez pogleda i nije tango

vidjela istu bol koju ti nosiš

pomišljaš

evo još jedno ubogo biće

što tuđe terete prti

prvila bi se jače uz njega

neka te sjećanja tjerala u očaj

ali čula bi kako ti taj bekrija

sa kojim lagano kliziš šapuće

“Kao desna i lijeva ruka

Tvoja je duša mojoj duši bliska.

Mi smo sklopljeni, blaženo i nežno,

Kao desno i levo krilo.”

tu bi on naglo zastao i prekinuo

Ti bi se nasmješila i šapnula mu

tu znam

i nastavila gdje je on stade

“Al vihor se diže, ponor se otvori

Od desnog do levog krila.”

on bi se postidio

iako je znao da samo si nestašna

stid djetinji uvijek poljubce mami

Ti mu ga poklanjaš

njega više nije stid i kaže:

Ja, ljubljuju Vas

Marina Cvetajeva

prijateljice naših tuga

tebi srce malo mekša

još jedan poljubac daješ

ništa ne košta

a i vi ste već par

mniješ

nisu ova djeca nimalo bezazlena

kradu te

malo po malo

snove neke nove nose

on bi vidio da si se umorila

odveo te do anwnog ležaja počinka

sjeo do tvojih nogu obgrlio ih

gledao te ne trepćeći

bojeći se da mu ne pobjegneš

tvoje ruke bi prinosio usnama

grijeo mekim dašcima

ti bi polako tonula u san

željna vječnosti

Mojsije je u elementu

večeras Najvbeću Damu Tuge

za gošću imaju

Podmoskovskoj večeri i Boleru nikad kraja

sada imaju prizvuk valcera sa Sene

Rjabinjuške i Kaline

Lela Jela Jelena bi uzela Frku za ruku

povela je do Zlate

postaju razigrane plavetne Ruskinje

uzbibanih grudi raspojasanih bedara

što lahor tijelima um mute

u haljinama žarkih boja

oplemenjim stotinama ruža

što se iza velova tananih boja

kriju i izviru uspomene prošle

ruže i žene se prelijevaju u tisuće boja

njih tri više nisu ruskinje

one su divlje tatarke

ljute kozakinje

nježne jermenke

toliko ljepote nježnosti i ljubavi

Malena naša

ti nisi vidjela nigdje

mi je tebi svu poklanjamo

govorila su ružina tjela

Lenji bi samo zavrtio palcem i izustio

Подмосковные вечера , e’ hej sele moja…

tu bi mu glas zamro

umorio se

Baška Baša bi zagnjurio glavu u jedre

oho ho postament grudi nove dame

da mu ne vide suze

muško je on

nova se čudi odakle joj tolika sreća

da zaviri u ovaj đardin

u kojem toliko milosti i ljubavi ima

no ma koliko se trudio

Mojsije nije mogao izbjeći dva poslijednja stiha

što jesajem prosušese đardinom

“Eh, rjabina kovrdžava, belih cvetova,

Eh, rjabina , rjabinuška, zašto si tužna ti?”

Malena ti bi gorko zaplakala

sjećala se najmilijih

svi bi za tobom plakali

samo ne i Dobri

Mali Princ

Ne , oni ne bi

on bi poljupcima skupljao

rosu tvojih očiju

upijao suze i tugu

u svoju seharu bola ih skalanjao

znala bi srcem djetinjim prihvatio je tvoju poruku

„ Ako se od sreće ne umire,

onda se u svakom slučaju

od tuge okameni.“

Malena naša

mi smo dodali

ni od tuge se ne umire

neko samo presvisne

a mi se zaledimo kao ti

tiho kroz vrijeme učila si nas

da se sa svojim tugama izborimo

one su kucale na naša vrata

i kod nas je bilo tragike

no ne i prevelike gladi

tiho kroz šum vjetra učila si nas

da je lična tragedija samo pjena

u okeanima tragizma svijeta

otvorila nam oči

nismo hudili za svojim životima

krojenih po mjeri nas samih

jer si nam pjevala o ljubavi i istini

čudan je ovaj svijet

ne vide bol djevojčice laneta

kojoj peostaje samo da vrišti i vrišti

ne bi li njene riječi

negdje u pustinjama ljudsjkog uma

bar mali eho svijesti izazvale

ne vide slijepci

a je to bol krhke majke srne

koja djecu ljubi i gubi

a pomoći ne dobija

ne vide licemjeri

koja od nečovječnosti djecu gube

ne čuju krik ljudskosti žene

zaljubljene u život po mjeri neba

ne shvataju krik djevojčice

majke koja

Istinu zna

tu negdje bi Mojsije morao završiti simfoniju

grlice bi popadale na rosu đardina

sluteći rekvijum

njemu su se ruke počele kočiti

on pogledava ka gošći

ona hoće da spije

vidi on vrijeme za rekvijuma nikako nije

za baladu još manje

jer ovdje ubijena majka hoće da sni

vidjelo se

naša mirisna centofilija

Marina Cvjetajeva je potresena i umorna

Dobri je nježno obgrli

laganu ko san

bi je podigao

položio na ležaj nadanja

njenih i naših

prekrio je velovima ljubavi

cjelov joj spustio na čelo

tamo gdje se sa bujnom kosom spaja

šapnuo joj

Malena naša

nećeš se ljutiti

ako Ti poneki stih ukrademo

ljudima u Tvoje ime poklonimo

mnogo je ljubavi i milosti u njima

potrebni su na ovom svijetu svima

Djevojčice Mila

još čutimo istinite riječi tvoje

ljubav kojoj si nas naučila

sada se malo odmori i mirno spij

ništa se ne boj

mi ćemo paziti na tvoje darove

Volimo te

iste te noći

neko novo dijete hrli da pita

„- Gde su labudovi? – Oni su odleteli.

– A vrane? – Ostale su vrane.

– Kuda će labudovi? Kuda i ždrali.

– Zašto su otišli? – Da krila olagane

Marina Ivanovna Cvjetajeva – Ode…(Iz ciklusa “Nesanica” )

Ode… ali ja znam čitavom sobom
da mi jedno bez drugog nemamo kud
i znam, ja sam večito s tobom
i ja ću preprečiti svaki tvoj put.

Ti svuda ideš sa mojom slikom,
ja sam tvoj dom i tvoja cesta,
u tvom je srcu mene toliko
da tu za druge nema mesta.

I ma koliko ženskih očiju sreo
ti ćes u svakom videti moje,
na celom svetu ja sam tvoj deo
i sve druge ne postoje.

I glas mačiji slušaj
i, ma kada, svaki će tebi kao moj doći
dotaći ću te granama parka
i gledaću te očima noći.

I kad se kući vratiš kasno
misli će mene da te sete,
postaću zvezda u oku jasnom,
ma, dim ću ti postati od cigarete.

Preko stotina i stotina milja
srcem ću ti u srce tući
ući ću ti kroz prozor vetrom smilja
zatvoriš li prozor, kao vihor cu ti ući.

U sav u tvoj dom, u tvoj mir, u tvoj vid
ispreturaću ti sve hartije
sav stan, ma sav život moze biti
ne smeš me nikad zaboraviti. Ne smeš!

Marini Cvetajevoj,našoj Malenoj

 

Pismo Marina Cvjetajeva Riječi Bol

 

Zeleni đardin Muzika Bolero Behari mirišu

 

Svijet boja Krhkost Ribizla Jagode u polju

Марина Ивановна Цветаjева; Москва, 8. октобар 1892 — Јелабуга, 31. август 1941

 

Približavaju se dani koje slavi čitav svijet.

Takve bi dane treba li da volimo.

Hiljade pahulja bijelih leprša uvijeno u snove ljudi koji domu hitaju.U domu slatka žena u kecelji,ruke joj brašnjave.

Dječak i djevojčica,možda i više njih lete u zagrljaj.Jedno brzo ćao i smok i nestaju.Tamo ih,darovi ispod božičnih jelki čekaju.Na stolu razasuti kolači ,još samo ćurka nedosraje.Doletjet će ona.Poslije.Još se peče.

Sve miriše na Milost i Ljubav.

Ljudi se trude biti radosni.

Negdje drugo,oca nema.Majka je silovana.U uglu kolibe se skupila.Skuplja se u fetus i pokriva stid šestorice vojnika u  šljemovima ili šubarama.Sada ,sasvim ,svejedno je.

Troje djece  se skupila oko nje i miluju je.Jedno je mrtvo.Umrlo je od gladi.Druge djevojčice je muž juda.Sinćić je već siroćić.Miluju je i ne plaču.Gladni su ,a hljeba ne išću.Žedni nisu,puna im usta leda.

U daljini se čuju zvuci vatrometa i zvona koji pozivaju na misu.Djeca samo slegnu ramenima.Znaju za njih čettvoro nade nema.

Zato mi dane novogodišnjih radosti , nosimo sa tugom.

Svake godine bi nam se otkinuo jedan lat sa naših centofilija ljubavi.Nije bitno ako  neke   nismo upoznali.

Osjećali smo ih u srcu.Ćitili smo ih kao naše mile grlice i doživljene ljubavi.

Njih je rodila i vodila ista čežnja kao i nas.

U svijetu putanja uvijek se neki sni  okrznu i iskra padnu na nečije srce.

Naša najvoljenija pjesnikinja je bila Marina Cvjetava,koja nam je davno prije nas poručila:

„Razbacani u prašini trgovina

Gdje ih nitko nije uzeo i ne uzima,

Mojim će stihovima, kao dragocjenim vinima,

Doći njihov red.“

 

I došao je, mila naša proročice.

Neki blesavi , bjelavski mahalaši su tvoje snove u srcima nosili i pokušavali da ih učine živim.

Mila,

Prelijepa li su ti imena.Podjećaju na plavo utočište,đardin i miris ljubavi.

Naša si družica bila.

Noći si provodila u vrtovima naših ljubavi.

Imala si svoje mjesto.Između šadrvana i đula smo postavili mali ležaj od snova.Prekrii smo ga zajedno ,modrinom neba,išarali zvjezdicama i obasjali  putanjama maglica.Mjesec smo obojili čežnojm.

Sa nama u društvu,ti vječiti tragalac, bi malo predahnula.

Na tren, svoju bol bi  sa nama podjelila.Bilo bi ti  lakše.Mrven.Ali i to je nešto.

Čak bi se i nasmijala onom Debi kad  bi ti rekao:

Zbog tebe bih salto mortale bembašćanske brane .

Mojsije bi ti zasvirao Podmoskovske verčeri,a Zlata zapjevala.

Boljelo bi te,rodni grad te nije uspio zaštiti kao naš nas.No, muzika je i lijek.

Dobri bi ti prišao ,naklonio se ,ti si se časak dvoumila.Njegove djetinje tućžne oči bi te ubijedile.Pružila bi ruke i  lagani valcer bi počeo.Ali dobri je dijete,hoće dodir i sada  se valcer prelijeva u tango. Ti ga gledaš poprijeko,zakrečući glavu.On te pogledom moli:

-Malena ,molim te budi dobra ,ovo su mirisi našilh ljetnih podmoskovski večeri.

Ti kao da  bi se nečeg prisjetila ,prislonila lice uz njegovo i to bi postao ples dvoje zaljubljenih.

Herco bi nešto šapnuo Mojsiju,ovaj  bi dodao malo bolera.

Ti bi se nasmješila ,i predala se pokretima i zagrljajima ,sjećajući se ljubavi svojih.

Pogledala bi u oči djeteta što lebdi sa tobom,jer tango bez pogleda i nije tango. Vidjela istu bol koju ti nosiš.

Pomislila bi,evo još jedno biće što tuđe terete prti.

Prvila bi se jače uz njega,neka te sjećanja tjerala i čula bi kako ti taj bekrija ,sa kojim lagano kliziš šapuće:

Kao desna i leva ruka

Tvoja je duša mojoj duši bliska.

Mi smo sklopljeni, blaženo i nežno,

Kao desno i levo krilo.

 

Tu bi on naglo zastao  i prekinuo.

Ti bi se nasmješila i šapnula mu, tu znam i nastavila gdje je on stade:

 

Al vihor se diže, ponor se otvori

Od desnog do levog krila.

 

On bi se postidio,iako je znao da samo si nestašna.A stid djetinji, uvijek poljubce mami.I ti mu ga poklanjaš i njega više nije stid i kaže:

Ja, ljubljuju Vas Marina Cvjetajeva ,prijateljice naših tuga.

Tebi srce malo omekša.I još jedan poljubac daješ.Misliš nisu ova djeca baš bezazlena.

Vidio bi da si se umorila.Odveo te do  malog ležaja.Sjeo do tvojih nogu,obgrlio ih i gledao te,ne trepćeći ,bojeći se da mu ne pobjegneš.Tvoje uke bi  prinosio usnama i grijeo mekim dašcima.Ti bi polako tonula u san ,željna odmora.

Mojsije je u elementu.Večeras Veliku Damu Tuge za gošću imaju.Podmoskovskoj večeri i Boleru nikad kraja.Sada imaju prizvuk Valcera sa sene ,i Rjabinjuške i Kaline.Lela Jela Jelena  bi uzela Frku za ruku i povela je do Zlate,sada su one razigrane ruskinje u  haljinama žarkih boja oplemenjim stotinama ruža što se iza velova tananih boja kriju i izviru.

Ruže se prelijevaju u tisuće boja.I njih tri više nisu ruskinje,one su divlje  tatarke,ljute kozakinje,nježne jemenke.

Toliko ljepote,malena naša ti nisi vidjela nigdje.A mi je tebi svu poklanjamo.Govorila su ružina tjela.

Lenji bi samo zavrtio palcem i izustio:

Подмосковные вечера ,e'hej  sele moja…

Tu bi mu glas zamro.Umorio bi se.

Baška baša bi zagnjurio glavu u jedre ,grudi nove dame,da mu ne vide suze.Muško je on. Nova se čudi,odakle joj tolika sreća, da zaviri u ovaj đardin,u kojem toliko muzike i ljubavi ima.

No ma koliko se trudio, Mojsije nije mogao izbjeći dva poslijednja stiha :

Eh, rjabina kovrdžava, belih cvetova,

Eh, rjabina , rjabinuška, zašto si tužna ti?

 

Ti bi gorko zaplakala,sjećala se najmilijih.

Svi bi za tobom plakali.

Samo  ne i dobri.  Mali Princ.Ne , on ne bi.

On bi poljupcima skupljao tvoje suze i tugu i u svoju seharu bola ih skalanjao.

Znala si ,da smo srcima prihvatili tvoju poruku koja je postala naša istina:

„ Ako se od sreće ne umire, onda se u svakom slučaju okameni.“

 

Malena naša,

Mi smo dodali,ni od tuge se ne umire.neko samo presvisne,a mi se zaledimo kao ti.

Mnogo je neukih ljudi na svijetu.Oni te nazivaju „jednim talentom najraskošnijih ,a sudbinom najtraguičnijih figura ruske poezije 20.vijeka.

Nisi ti talenat ,ti si jedna od najraskošnijih riječi poezijeNe ruske i ne 20.vijeka,već poezije od Postanja.

Da ,bilo je tragike u tvom životu.I stvarne boli i gladi.Revolucija,ne Majčica Rusija,te modbacila. Ne može se istina podnijeti.

Djecu si dom dala da prežive.Trogodišnja kćerka Irina ti u njemu umire.Zbog starije Arijadne će revolucija ubiti tebe.U svakom slučaju si bila nepodobna.Majka njemica-poljakinja.otac  i majka aristokrati,muž bjelogardejac,zet ,Arijadnin muž zapadni špijun.

Sreća tvoja da nisi doživjela smrt voljenog sina.Ona bi te ubila.Poginuo je tri godine iza tvoje smrti ,u 2o godini,.Kažu bio je ludo hrabar,kao da je želio da pogine.Ostao je sam na ovom takarli svijetu.

Grlice naša,

Nismo progutali bajku da si se ubila i ne želimo,sve da je i istinita.Decenije gladi si prebrodila da bi te malo ruske zime slomilo.

Puno je samoubistava među nepodobnom i plodnom ruskom poezijom.

Ti, majstor poetike da odaber krvnički kraj:vješanje konopcom.Ne, toga se izgladnjele ruke ženske ruke ne bi dosjetile.

A i grob su ti sakrili da te se niko ne bi sjećao.

A mi smo djeci ,nekada , mnogo vremena poslije naših druženje , tvoje stihove umjesto uspavanki pjevali:

„- Gde su labudovi? – Oni su odleteli.

– A vrane? – Ostale su vrane.

– Kuda će labudovi? Kuda i ždrali.

– Zašto su otišli? – Da krila olagane.

 

– A tata gde je? – Spavaj, spavaj, evo ga san,

San na stepskom konju samo što nije.

– Kuda će nas povesti? – Na labudov Don.

Moj labud beli, znaš, tamo ti je…

 

Među neukim, ima i ljudi sa srcem i osjećaju za vrsnost.Izvukli te iz hladne grobnice,oživijeli i pustili da se tvoje riječi preliju ,preko vaskolikog dunjaluka. I dolepršaju u naše mahale i đardine.

Držali smo se tvoje poruke:

„dom svaki tuđ, a hram pust”

i svoj Grad čednosti nikad nismo napustili.Šta bi se sa njim desilo, da smo ga mi kojim slučajem ostavili na cjedilu.I ne pitaj ,mila.

A ti si mnogo lutala i po svijetu gladovala.Prag i Pariz,pa se vratila majčici Rusiji. Tu glad manje boli i više tuge nosi.Ti si svoju prigrlila i na nju se navikla.

Ali ljubav nisi nikad iz srca tjerala:

 

Ja sam stranica tvoga pera.

Bela stranica. Ja sve primam.

Ja sam čuvar tvoga dobra.

Ja uvek stostruko vraćam.

 

Ja sam selo i crna zemlja.

Ti si moje sunce i moja kiša.

Ti si Bog i Gospodin, a ja

Crna zemlja i bela hartija.

 

Naučila si nas da se sa svojim tugama izborimo.I one su kucale na naša vrata,i kod nas je bilo tragike,ne i gladi.

Naučila si nas  da je lična tragedija samo pjena u okeanima tragizma svijeta.Otvorila si nam oči.Nismo hudili za svojim životima ,koje smo krojili po mjeri nas samih,jer si nam pjevala o slobodi i istini.Zahvalni smo ti na tome.

Rastužuje nas kad o tebi kažu:

„..demonski princip, pobuna, opsednutost, reč je o bogotražiteljstvu bludnog sina koji u potrazi za istinom vrši nad sobom Strašni sud svakoga časa.“

 

Ne vide svu onu ljubav i zabrinutost za male obične  ljude,koji u tlapnji sanjaju o ljubavi u skobodi.

Ne vide bol djevojčice koja samo može da vrišti i vrišti ,ne bi li  njene riječi ,negdje u  pustinjama ljudsjkom uma  ,bar mali eho izazvale.

Ne vide  da je to bol krhke majke srne, koja djecu ljubi i gubi,a pomoći ne može dobiti.N

NNe vide da je to bol svih majki od postanja,koja od nečovječnosti djecu gube..

Ne čuju krik  ljudskosti zaljubljene u život po mjeri neba.

Ne shvataju krik žena koja:

 

Istinu znam! Bivše istine na stranu!

Neka Čoveka , čoveka na zemlji ne glođe!

Gledajte- veče! Gle- skoro i noć banu!

O ČEMU – pesnici, ljubavnici i vođe?

Već vetar leže i zemlja u rosi bdi.

Skoro će mećava zvezda u nebu stati.

Pod zemljom ćemo evo usniti i mi

Što na njoj nedadosmo jedno drugom spati

srce.

 

Tu negdje bi Mojsije morao završiti svoju simfoniju.Grklice su popadale ne tlo đardina.Sluteći rekvijum.Njemu su se ruke  počele kočiti.On pogledava ka gošći,ona hoće da spije. Vidi on ,vrijeme za rekvijuma nikako nije,za Moriće još manje,jer ovdje ubijena majka hoće da sni.

Vidjelo se i Marina Cvjetajeva je bila potresena i umorna.

Dobri  je nježno obgrli.Laganu ko san,  bi  je podigao je i položio na ležaj  nadanja.Njenih i naših,

Prekrio je velovima ljubavi,cjelov joj spustio na čelo,tamo gdje se sa bujnom kosom spaja i šapnuo joj:

Malena naša

Nećeš se ljutiti ako Ti poneki stih ukrademo i ljudima u Tvoje ime poklonimo.

Mnogo  je ljubavi i milosti  u njima.

Potrebni su  ovom svijetu.

Ali u  ljudi nekako  da se vremena za njih nema.

A i neki zli ljudi ne daju da se one nađu i cvjetaju.

Djevojčice naša,

Još čutimo tvoje istinite  riječi  i ljubav kojoj  si nas naučila.

Sada se malo odmori i mirno spij.

Ništa se ne boj.

Mi ćemo paziti na tvoje darove.

Volimo te.

 

 

Nije zgodno

 

 

 

 

Mila moja grlica Dobro mi došla i hvala ti

   

 

  Kapija Neba

 

 

 

 

Tamo niže

u ulici Prkosa

moja mila Grlica

usnila al’ zaspala ni

uvijek zaboravna ona bi

granata monstruma je napala

glavu joj milu načisto otfikarila

Grlica tijelo ispotiha moli i kumi

priđi mi bar malo bliže molim te

nije zgodno da nas dvije atraktivne

na pute nebeskih putanja hodimo odvojene

 

Marina Cvjetajeva – Ja Sam Vaš San

Nesanica III

 

 

U ogromnom gradu noć je – teška

iz sanjiva doma idem bez – smeška

i ljudi misle: žena ili ćerka

a ja samo pamtim: noć je teška.

 

Julski vetri mi metu put

i negde muzike u oknu – prut.

Do zore vetar postaće – žut

kroz tanke zidove grud u – grud.

 

Eno crne topole u oknu – blesak

i zvon s tvrđave, u ruci – cvet

i korak za tobom što nije – klet

i ta senka moja, a mene – nije.

 

Svetiljke kao zlatan đerdan

noćnog listića ukus – slan,

skinite sa sebe što nosi dan

shvatite, ljudi, ja sam vaš – san.

 

 

Jesenjin – Haljina Bela

 

 

Sećam se, minu uz podsmeh blagi:
„Lep si, al’ nisi mog srca dragi.
Plam tvoje kose nek vetar gasi,
a moje drugi miluje vlasi.“

Znam da joj nisam blizak i mio:
Malo sam plesao, premalo pio.
Bio sam tužan, uvek u seni,
dok pesma ječi i vino peni.

Srećnik, jer on je bestidnik mali,
njegova brada prsi joj pali.
I dok u plesu vatra je greje,
ona se meni u lice smeje.

Haljina bela, purpurna traka,
latice kidam dozrelog maka.
Tu poput maka srce mi vene,
zalud jer ona nije za mene.

Grijesi Vatikana – Optužbe i istina / Iz Arhiva

Optužbe i istina

Zamjeraju nam da govorimo o Vatikanu u negativnom kontekstu.

Dobro, večeras ćemo ih poslušati i mi nećemo govoriti o Vatikanu.

Nije valjda da se bojimo da ćemo proći kao Drajfus.

Pustićemo da oni sami o sebi ili neko drugi o njima govori.

Možda bi u slučaju kada drugi govore adekvatniji naslov pisanije bio Drajfusovo:

Optužujem

Tako će se vidjeti da li naše priče istinu govore.

Nedelja 11. rujan (spetembar) 1994. – Zageb – Hipodrom.

Papa Jovan Pavao II, svečano obilježavajuči posjetu Hrvatskoj svojom misom,podugo glorifikuje i medenim usnama na sav mah daje odu ratnom zločincu Alojzu Stepincu.

To je zlotvor koji je bio glavni kršćanski duhovni vođa ustaške genocidne tvorevine Nezavisne države Hrvatske.

To je ona koljačka tvorevina koja je samo u Jesenicama pobila 700.000 Jevreja, Roma, Srba, Muslimana i ostalih nepodobnih pripadnika drugih naroda. Veliko broj ubijenih su bili Hrvati koji se nisu slagali sa tom politikom.

Citiramo (TV Channels Online):

Na današnji dan, 3. listopada 1998. godine, papa sv. Ivan Pavao II u Mariji Bistrici, proglasio je blaženim zagrebačkog kardinala, slugu Božjega, Alojzija Stepinca.

„Mi, udovoljavajući želji Našega brata zagrebačkog nadbiskupa Josipa Bozanića te brojne druge braće u biskupstvu i mnogih vjernika, pošto smo razmotrili mišljenje Zbora za proglašenje svetih, Našom apostolskom vlašću dopuštamo da se sluga Božji Alojzije Stepinac odsada naziva blaženim i da se svake godine na dan njegova rođenja za nebo, desetoga veljače, može slaviti njegov spomendan na mjestima i na način kako je to određeno kanonskim propisima. U ime Oca i Sina i Duha Svetoga.“ Amen.

Papa je Alojza Stepinca proglasio svecem. Tako to pape rade. Krvnike proglašavaju svecima. I pedere. I silovatelje djece.To je čisto Bogohuljenje. Ništa novo za bludnicu ispod sedam bregova.

Kažu Stepinac se branio da on nije nikoga ubio.

Ni Hitler ni Pavelić,ni Tuđman ni Čosić ili SANU , papa Ivan Pavlica nisu nikoga ubili,niti mnoge pape.Za papu Borđiju je dokazano da je silovao, ubijao, trovao i klao.

Međutim to ne znači da nisu genocidni koljači.

Vraćamo se na hipodrom gdje papa juriša:

“Nostalgijom leti u vrijeme kada su u ovim krajevima svi vjernici bili u punom zajedništvu. Vjera mora ponovo postati snaga koja ujedinjuje i daje dobre plodove poput rijeka koje protiču ovim krajevima.Kao Sava,koja izvire u Sloveniji,protječe vašom domovinom a u Srbiji utječe u Dunav.

Te dvije rijeke se susreću kao što su i pozvani narodi koje ona povezuje… ”

Papa Ivan Pavle II poslije hvastanja krvnika između ostalog,ovo poručuje masama vjernika (kažu bilo je milion vjernika).

Pomenu Ivančica Pavao II sve koje Sava povezuje, normalno :  osim Bosne.

Ali vjernici iz Bosne i Djedove hiže nikad nisu bili u zajedništvu sa Vatikanom već su ga prokleli. Zbog toga su svako malo dobijali krstaške ratove,klanja ipustošenja.

Papa Ivan pavle II to zna. Zna i da je rat u Bosni 1992. – 1995. bio tek poslijednji u nizu krstaških ratova protiv Bosne , zemlje Božje milosti.

Dakle za tog papu Bosna ne postoji.

Dali dolikuje nekoj blaženosti, negirati postojanje jedne prizante zemlje.

I onda , vi će te nam raći da  imamo respekta prema papi koji negira naše postojanje.

Onaj ko to čini mora da je lud. Mi još uvijek nemamo to čage.  A nisi lud dok ti to ne dokažu. Nisu ovo vremena kada te zatvore i ti trebaš da dokazuješ da nisi lud.

Tko zna, sve se može.

Kažu ne volimo Vatikan. Ovaj put nećemo o pederčini Mikelanđelu koji se namrgođeno smješka papama svakog jutra sa svoda Sikstinske kapele. Poručuje im da ne skreću sa njegovog puta i prstima se mazi sa jednim od svojih mnogobrojnih ljubavnikom. Tipično pederski.

Nećemo o tome,to smo mi prvi javno zamijetili.

Vatikan se tek 1965. posebnom bulom oglasio da je ropstvo neprimjerno i ne dolikuje dvadesetom vijeku.

Vrlo blijedo i sramotno od sile sa dna sedam brijegova, “gospodara orbis et urbis”.

Ne narediše da se ukine niti osudiše ono što je Isus Hrist s početka nove ere najoštrije žigosao i proganjao.

Neprimjerno ropstvo ne znači i ukinito ropstvo ili barem osuđujuće.

Mnogo toga se u Vatikanu radi što ne dolikuje pa to ne ukidaju.

Vatikan i njegove crkve svaki dan potresaju nedolične,umobolne , bogohulne,čak i kriminalne radnje i optužbe pa to niko ne zabranjuje.

Kad bi se sabralo od nastanka Vatikana do Bosne 1995. godine,  brojke bi nadmašile sve ostale kriminalne, zločinačke radnje svijeta.

U ovo ne uključujemo silovanu i masakriranu nevinost,to zaslužuje poseban osvrt.

Ovo svakodnevno dan za danom čitate u novinama i niko ne mari ili to zabranjuje. Ušle te radnje ljudima u krv i u gene. Čovjek jednostavno ogugla.

Ne dolikuje ( ropstvo) ne znači i zabraniti ga.

Ako ropstvo ne dolikuje dvadesetom vijeku onda papska / Vatikanska bula upućuje da je dolikovalo 19. i svim ranijim vijekovima.

Nemojte nam molim vas govoriti o nekim konstrukcijama ili nam bilo kakvim asocijacima implicirati govor mržnje. To nije pošteno, mi samo tumačimo ono što je rečeno i objavljeno.

Hiller pomete, desetke milione puta pogubi ljudskost i mnogo više života. Minut prije smrti se pomoli Isusu i sve mu biva oprošteno. Tako nas uče Savle.

Ajte molim vas, nije nego.

Šešelj 2oo5 kaže,  a google objavljuje:

“Možete vi mene optužiti za sve zločine koji su počinjeni u bivšoj Jugoslaviji, ja ću se odbraniti i dokazati da je za sve kriv papa Ivan Pavao II.”

I odbranio se; pustili ga na slobodu da svoje genocidne ćenifarije i dalje bljuje po bijeloj selendri i okolnom pašaluku.
Nejvjerovatnije dogovor pao: Nemoj ništa o ućešću mentora u klaoničkom piru ustaša i četnika, mi tebe puštamo na slobodu, dok ne crkneš.

Jedan od najvećih balkanskih krvnika se već skoro godinu dana slobodno šeće, a Vatikan ni jedne riječi da progovori.

Oni nas pozivaju na toleranciju.

Hajte molim vas. O kakvoj toleranciji je riječ?

Tolerisati zlo da popuje nevinoj žrtvi.

Za kraj smo ostavili nekoliko poetskih bisera:

“- Crkva ima mnogo manje veze sa bogom nego priroda i što je starija sve manje. (str.166)

– Čitavo učenje crkve je leganda i praznovjerje. Da bi vjerovao (tom učenju –op.a) čovjek treba da bude priprost kao najveća neznalica. Da bi vjerovao čovjek treba da bude glup i preplašen.(str.175)

– Crkva stvara svece u vrijeme kad su joj potrebni i tamo gdje su joj potrebni. Nije to nešto što zavisi od Božanske Volje. To je geografija i politika. (str.178.)

-Crkva je zamučivala, ublažavala i iskrivljivala učenje Isusovo. Sahranila je njegovo učenje pod čitavu planinu deklamacija, teologija i praznovjerja. Da bi bila moćnija ubijala je vatrom mukama, uvijek tobože u ime Božijeg, a u stvari da uveće svoju moć i bogatstvo ,i da iskorjeni svoje neprijatelje.Crkva je jedna od poznatih svjetskih kriminalaca.(str.175).”

Ovo nisu naše riječi,več riječi Luisa Bromfilda poznatog pisca iz njegove : Čudni slučaj Mis Ani Spreg. /Mali roman – Budućnost N.Sad 1957 g./

Nismo htjeli uplitati neka njegova druga razmišljanja o crkvi. Zbog ovakvih razmišljanja je najvjerovatnije dobio samo Pulitzerovu nagradu. Nobel mu je onemogićen iako je bio  bolji literat od 90% nagrađenih.

Za kraj ćemo samo primjetiti da Isusa na svojim zdanjima, kojih se Nebo odreklo,  često predstavljaju kao Heliosa koji vozi nebeske kočije.

Nikome u Vatikanu ne smeta što je Isus predstavljen kao paganski bog koji ćera konje.

“Već je sjekira položena na korijen stablima; svako se dakle stablo koje ne rađa dobra ploda siječe i u oganj baca.” ( Isusove riječi/Matej 3.10.).

Vi ćete se zapitati šta je časni drvodelja htio ovim reći.

Mnogo toga, višeslojna je to poruka i opomena.

Mi ćemo vas zapitati da li su pape rađali. Samo Papisa Ivana koliko mi znamo. I ona krišom. A imali su mnogobrojnu “nezakonitu djecu”. Sam Borđija je imao devetoro, a silovao i  obljubio najmiliju trinaestogodišnju kćerkicu.

Blud i razvrat Vatikanski u sodomitskom pravcu su najavili i rječju i djelom utemeljivači hrišćanstva jevanđelista Ivančica  apokaliptičar i  Savle konvertit biseksualac.

Ni šta od ovoga nisu naše riječi . Mi ih samo prenosimo. I vi nama zamjerate što ih slikamo bojama čije su nijanse na istom nivou kao navedene?

Nije fer ili što bi reko mali kalimero:

-Nepravda , e pa to ti je.

A Ivan , što ga prozvaste Krstiteljem sedam vijekova prije nogo je crkva taj običaj unijela u svoje kanone, bi rekao.

-Vapaj usamljenog u pustinji mraka.