Galerija Bosna zemlja Božije milosti – Pred ponoćna Galerija

 

 

Sunce tjera mjeseca   Sunčeva dolina

Sunce tjera mjeseca                                                                       Sunčeva dolina

 

Mjesečev brežuljak  Zimska noć

Mjesečev brežuljak                                                                   Zimska noć

 

Iskre plešu  Led se topi

Iskre plešu                                                                               Led se topi

 

Eto cvjetnih livada   Plavo sa malo snijega

Eto cvjetnih livada                                                                                 Plavo sa malo snijega

 

Mladost i krv  Dosljednost

Mladost i krv                                                                              Dosljednost

 

 

    

Ljetno talasanje                                                       San Bijele dame

 

  

Rasjošni dan                                                    Sjaj ljeta

 

 

Francis Jammes – MOLITVA DA S MAGARCIMA ODEM U RAJ

 

 

Kad budem morao k tebi, o Bože moj, učini
Nek to dan bude kad je selo u svetkovini
Prašnjavoj. Odabrati želim, kako mi godi, 
Kao što ovdje činih, put i njime da hodim 
U raj, gdje po bijelu danu zvijezda ima.
Uzeću štap da pođem na dugi put i svima 
Prijateljima svojim, magarcima da rečem:
“Ja Fransis Žam se zovem i evo u raj krećem, 
Jer nema pakla Gospod dobri gdje obitava. 
Dođite, prijatelji blagi tog neba plava, 
Jadna i mila marvo što naglom kretnjom uva 
Otresete se žalca pčela, dosadnih muva.”

 

Pred tebe kad iskrsnem među životinjama
Koje toliko volim, jer spuste glavu – sama
Blagost – i, zastajući, male si noge spoje
Na način tako blag da budi smiljenje tvoje.
I kad stignem u pratnji tisuć ušiju njinih,
Onih što nosili su košare na slabini, 
Il onih što su vukli kola akrobatima. 
Ili kola od perja i bijeloga lima,
Oni što su na hrptu kante teglili sveđe,
Oslice slomljenoga kroka, ko mijeh bređe, 
Među njima i onih s malim hlačama ima
Zbog rana pomodrelih što cure i u njima 
Muhe se tvrdoglave kupe u krugovima. 
Bože, učini da ti dođem s tim magarcima.
Nek anđeli nas vode ka potocima čije 
Vode drhtave trešnje pune, a plod svaki je 
Gladak ko djevojačka put mlada što se smije.
U boravištu duša, u božanstvenim tvojim 
Vodama, neka sličan magarcima sam koji 
Svoje će siromaštvo, smjerno i blago, zatim
U bistrinama vječne ljubavi ugledati.

Tatjana Lukić – Spomen na djetinjstvo I

 

Neko je sliku prelio

šakom hladne vode

 

otekle su duge

šaren-laža licitar

i vrtuljci

 

nije se vodi dala samo

glava ludog mitra skitnice

 

rijetki časi straha

mrkom vlati pokojom na sliku preneseni

u nju su se slili

 

širi s eplatnom ruganje i klati

rascvjetala glava mitrova

 

hoće li ga svog prekriti

hože li se oteti

i iznova pohoditi

prva strepnja djetinja?

Bleki – Proljetni tango

 

 

 

Možda misliš mila kada kažem

imam jednu želju da te lažem

nikad ne lažem i ne varam

samo ljubim snove sanjam

 

rječju i osmjehom ja te pratim

želim nadu snove da nam vratim

jedna ljutnja dovoljna je luda

moje posmatranje vrijedi truda

 

moja želja bješe tango samo jedan

ne trebaš mi ti jedne želje bijedan

zabvoravljaš mila a lijeva se pruža

međ grudima tvojim cvjeta ruža

 

i još raste sa tijelom ti pupa pupa

meni ljepotom tvojom srce lupa

a je moram brati tijelom milovati

 

kad pokloniš shvatiš avaj odmah

nema nećeš ljubav moraš poklanjati

jednom željom prevari te siromah

Bleki – Ruže i djeve


I ovaj današnji je prelijep kao i svi drugi dani. I prolazi.

I danas  se neko zaljubio, rođendan slavio, milovao…

Mirisni cvijet poklanjao i obljubljivao.

 

Sjećate se Prevera.

Poklanjam ti ružu za jedan dan

Ljubav za uvijek.

 

Malo je slagao.

No , bitno je da je u tom uzvišenom trenu vjerovao u svoje riječi.

Da li baš?

Oko je nestašno , i srce varljivo , a…

 

Danas je poklonjenih ruža sve manje. A djeve kao i uvijek prelijepe i mirisne .One ljepše i mirisnije polako venu ,a prekrasne su u svome cvatu. Nema ko da ih zalijeva i mazi.

(Jal’ blentovije , jal’ levati, zauzeti prepisivanjem i šupljim arapskim „pjesnicima „ prepisivačima, hanefijama.Savjete još šupje nam dijele. Ova rečenica nam se ušunjala radi dnevnice.)

Svakog jutra procvjeta jedna milosna ruža.

Savaki dan jedna djevojčica plače jer nema kome da je pokloni.

Noći i noći su probdjevene , u suzama.

U očekivanju da dan zamiriše svatom , uvijek se djeva pita:

-Zašto ne učiniš … da se tvoji snovi poput svile ubiju oko moje duše…. Učini to, molim te!

Vapaj , krik , jecaj milosti niko da čuje.

Ne razumijemo .

Gdje su ruke milosne.

Gdje su sanjari kreposni.

Gdje je taj neki od muškaraca ,

kukavica biti.

Ljubav je bit i Milost svega.

Gospod Jedini

nam reče:

Ljubav i milost je sve.

I praštanje.

Mnogo praštanja.

U čekanju prolaze ti časni dani.

Jedan za drugim , prelijepi i puni nade.

Naš kalendar i čast mole oprost.

 

Tatjana Lukić – In memoriam 25 August 1959 – 10 August 2008

Ponos

 

Boje i krugovi Ostavljeno srce  Pomirenje

Eh,Tatjana ,Tanja

Malena grlica nas je  često napuštala. Onako kako to grlice rade. Samo prhnu, tiho, neprimjetno ,iznenada. Pa se vraćala nama nasmijana.

Nježno, blago, malkice umornijih krila. Mi bi je prigrlili udahnuli koji dašak nježnosti i iskrica što se ljubav zovu.

I tako tri puta.

A neparan broj, nije nikakav broj.

Priziva nesreću.

Poslijednji put kad nas je napustila, rekla je : neće se vratiti.

Kaže, bole je odlasci njeni ili rastanci naši.  Da,upravo tako, i neka teška  slutnja poput more je proganjala. Ne može da diše. Skoro da se u kam kameni  pretvorila.

Sa svakim rastankom bol je sve teža i jača strahove djetinjstva. Njih je nama poklonila i još mnogo pregršti stihova i ljubavi sa svojih nejakih djevojačkih grudi.

Ono što nam nije mogla reći, kazivala nam je stihovima. Mi smo je svakako voljeli. Nisu nam bili potrebni stihovi da je razumijemo. Dovoljna jedna gitara i jedna  pjesma u đardinu.To nosi dvije i dvije ruke, lijeve i desne.

A ona je pjesnikinja , riječima boji nebo ,mjesec, zvijezde i maglice. Ništa nam više nije tebalo. Osim vazduha, do kojeg  grudi ponekad teško stižu.

Stihovima je obogatila naš svijet i noći, duge i tople, kao sjaj srca njenog. Nadamo se da smo joj mi i Dvori podarili  koju godinu predaha i ljepote, u njenom lutanju  u krug.

Ljubavi i snova svakako. Drugačije ne umijemo.

Baš kada smo dogovarali  novo viđenje, zlo je sve poremetilo. A zlo je bilo ono od čega je Tatjana bježala da bi se nama vraćala.

Nije mogla podnijeti zlo, a zlo se uvuklo u njenu domovinu. Nije bila žena od parčića. Njena domovina je bila ona velika ,divna majka što ubiše je zlotvori i nečasni sinovi, raskomadaše u pračiće.

Otišla je među Aboriđane, da tamo nevinost svoju traži. Možda je tražila i pticu, nalik sebi, koja umire pjevajući.

Nas je ostavila, pjesme je svoje zagubila. Nije joj bilo do pjevanja. Mora da je je bolio odlazak ili rastanak naš. Sada,sasvim sve jedno je. Još uvijek smo se nadali susretu.

Tako vam je to sa snovima i ljubavlju. Nikad ne umiru.

Juraj Martinović će zapaziti da u poeziji poetese Tatjane Lukić preovladava izuzetno intelektualan pogled prema svijetu i životu , o posebno ka unutra.

Marko Vešović primjećuje da nas poezija Tatjane Lukić plijeni kao najfinija smjesa nevinosti i iskustva.

Ova se pjesnikinja čas upušta u raspravu sa filozofima, a čas kao djevojčica nabraja čega se na ovom svijetu plaši.

Oni su bili recezenti  i vidjeli su samo njene stihove. Marko Vešović skoro da je otkrio iz čega izvire poezija Tatjane Lukić.

Zaboravili su da dvadeset petogodišnju djevojčicu srce muči i slama, a ona  mu još sve odgovore ne zna reći.

Da, sasvim je izvjesno, recezenti su zaboravili koliko je široka i krhka djevojačka duša

Da li je mila naša, Tatjana Lukić, našla svoj trn i srce mu poklonila, da bi o nama ,o Sarajevu Gradu čednosti prije smrti najljepšu pjesmu ispjevala? I našla smiraj za kojim je čitav život tragala.

Deset godina ni stiha da baci zvjezdicama ,ili maglicama nježnim sestricama. Tamo ima puno dinga i svinja.

Mislimo , riječ joj zapela u grlu; tamo gdje duša stanuje. Teško je disala, bolovala i plakala, dok su joj zemlju čerečili.

A onda je opet krenula rijeka stihova. Ali tuga je pritisla, učinila lakšom od  balona i samo je prsnula i odletjela ka nebu. Mislimo da je shvatila da je svoju poetsku magiju ostavila u zemlji otaca i Sarajevu i da tamo , u tujini nema kome pjevati. Tamo živi neki hladan i užurban svijet.

Da li je našla svoj trn i srce mu poklonila, da bi o nama o Sarajevu Gradu čednosti prije smti najljepšu pjesmu ispjevala?

Vjerujemo da jeste, Aboriđani su mili i velikodušni ljudi. Oni su je zasigurno uputili ka vrelu istine.

Raskošni perivoj  poezije, mila grlica naša, se ugasila  mjeseca kada je i rođena ,avgusta našeg, ljubavlju i mirisima đardina  djevojačkih obasjanog.

Mi nikad ne tugujemo za našim djevojčicama.

Valjda.

Pomislimo na ljubav i snove naše , i šta ćemo, do li život slaviti.

Dok čekamo da ona , njena pjesma doleprša do nas, mi osluškujemo nebo  ,zahvaljujemo se malenoj i puštamo  da nam srce miluju lepršava nježnost njenih riječi:

Strah VI

od tmine

 

po studeni što prste obrgrli

pri dodiru reze

već znam

 

i noćas je netko

u izbi mojoj boravio

 

tat

sramežljiv ljubavnik

ili sami vrag?

 

nerado i noćas ovdje

potkradao mirisao moj zrak

 

ovako ne ostavih čiste hartije i nož

tko ih zbliži čega li je ovo znak?

 

nad posteljom sliku svitanja i rijeke

okviruju zidne plijesni

 

ne bješe ih

 

zagledam ih okom dirnem

staje voda

hlape plovci

 

satno klatno presječeno

 

sparina je

 

nevidljivim lokotima

zabravljena avaj su okna

 

moji mi kutovi učas tuđi

ne glasa se ni jedna prema meni ne pomjera

 

zle je čini bacio nanovo neznani

na moj zid

 

predstoji iznova znani trud

-svu noć trag neznančev vodom otirati

Tatjana Lukić – Šta šutim

 

 

 

(Zbirka – Šta šutim

Spomen na djetinjstvo)

 

I

 

neko je sliku prelio

šakom hladne vode

 

otekle su duge

šaren-laža licitar

i vrtuljci

 

nije se vodi dalo samo

glavu ludog mitra skitnice

 

rijetki časi straha

mrtvom vlati pokojom na sliku preneseni

u nju su se slili

 

širi se platnom naginje i klati

rascjetala glava  mitrova

 

hoće li ga sveg prekriti

hoće li se oteti

i iznova pohoditi

prva strepnja djetinja.

 

 

Osvrt na pisaniju neuke pisaljke Safeta Obhođaš / Iz Arhiva

 

Rijetko obaćamo pažnju na polupismene , neutemeljene i uvlakaćke zapise, napose kad aje autor žene.

Ali nam ponekad pridođe muka , da niko ne reaguje na takve zapise , radi nekog mira, u zajednici prepisivača i uvlakača tlačiteljima bosanskog naroda. pa moramo ngdje izliti žuč,iritiranu neukoću i  intelektualnoim mrtvajom.

Radi autentičnosti smatrali smo da  je potrebno za prenesom nesuvisli i nebulosti tekst  neke anonimke koja pokušava da se na silu utrpa i „bošnjački“ mit , kidišući na velikana jugoslovenske i bosanskohercegvačke riječi Skendera Kulenovića.

 

05.03.2005. je objavljen tekst:

STOJANKA MAJKA KNEZOPOLJKA

 

Pjesnik i pripovijedac Skender Kulenovic bio je potomak cuvene begovske loze, u cijem vlasnistvu je bilo pola Bosanskog Petrovca. Njega su roditelji poslali na studije u Beograd i sigurno im nije bilo lahko kad su saznali da im je sin postao komunista. To je bio problem mnogih bogatih porodica ciji su sinovi prihvatili marksisticku ideologiju po kojoj je trabalo unistiti privatnu svojinu, oduzeti imovinu od onih koji su imali previse, cak i od svojih najrodjenijih. Komunisticka ideja je odvela Skendera u Titovu vojsku, 1942. godine bio je sa partizanima na planini Kozari u Bosanskoj Krajini i tu je napisao i prvi put objavio poemu zbog koje ga danas mnogi nazivaju lazovom i izdajicom. Jer on je pisao o srpskoj majci, Stojanki iz Knezopolja, kojoj su fasisti ubili tri sina. Majka se u pjesmi sjecala poroda, odrastanja svojih sinova, svojih nadanja koja su rasla sa njima. Naisli su “fasisti – zvijeri”, zapalili kucu, ubili muza i sinove. Tu pjesmu su u Titovoj eri morala uciti sva djeca u svakoj skoli, pjevali su je svi horovi diljem zemlje, recitovali glumci o svim drzavnim praznicima, mucili nas njenim metaforama dok nismo zamrzli i pjesmu i pjesnika. Poema o Stojanci vise nije bila umjetnicko djelo, bila je sredstvo za dokazivanje genocida nad Srbima u Bosni u II svjetskom ratu. A napisao ju je i dao njima u ruke Bosnjak, musliman, koji kao da je bio slijep za zrtve svog naroda, koji kao da nije bio svjestan sta su prezivljavale bosnjacke majke u Istocnoj Bosni.

 

Meni se poema nije dopadala zbog gromoglasnog zova na osvetu, jer osveta je uvijek samo nova karika u spirali zlocina. Ali ako mislimo malo dalje od kucnog praga, makar malo univerzalnije, mozemo razumjeti kako je nastala ta balada. Skender je bio na Kozari, neposredno dozivio ustaske zlocine nad srpskim civilnim stanovnistvom. On kao covjek i pjesnik nije mogao zatvoriti oci pred popaljenim srpskim selima na Kozari, ni pred logorom Jasenovac, to je bio zlocin protiv nevinih ljudi. I on je, po trenutnoj inspiraciji, na partizanski nacin, napisao pobunu protiv tog zlocina. Paradoks oko imena i djela Skendera Kulenovica se produbio pedeset godina kasnije. Nakon njegove smrti je u Banjaluci, sada glavnom gradu takozvane, na bosnjackim kostima nastale Republike Srpske, jedna ulica dobila njegovo ime. 92. godine, poslije izbijanja novog rata u Bosni, njegovo ime je izbrisano, ta ulica je dobila ime njegove poeme “Stojanka majka Knezopoljka.” Vise se i ne zna koja je to po redu manipulacija umjetnicima i njihovim djelima.

 

Ta poema je bacila sjenu na njegovu ostalu poeziju i prozu, posebno djeciju. Ne zaboravimo, ako zelimo vidjeti najljepse bisere turcizama i arabizama u nasem bosanskoj jeziku, prvo posezemo za drugim pjesmama Skendera Kulenovica. Da nismo toliko tesko ranjeni u ovom ratu, vjerovatno bismo bili ponosni sto je jedan Bosnjak svojom poezijom ustao protiv zla nanesenog bilo kojem narodu.

 

 

 

(Safeta Obhodjaš)

**

Moramo napomenuti da je „dotična „ Safeta Obhodđaš ,čitav  rat ,  od početka  1992 godine provela udomljena u Švabiji, daleko od patnji i stradalništva korpusa kojem pripada   i nikad se nije vratila među svoje „bošnjačko“ čitateljstvo, oim kada je trebala nešto objaviti i ogrebati se od tog naroda.I ona ima hrabrosti progovarati o izdaji i lažima.

Dakle tekst persistira od marta  2003. Niko da opomene i skrene pažnju na zlonamjesrnost jedne pobjegulje, koja se pridružje fundamentalističkoj hajki na velikane bosnske muslimanske riječi.

No ,krenimo sa dvije nebuloze u drugoj rečenici pisanije koja nam je skrenula pažnju da žena nema pojma ni sa sa faktografskim realitetom ni sa  ukusom:

„Njega su roditelji poslali na studije u Beograd i sigurno im nije bilo lahko kad su saznali da im je sin postao komunista.“

Imalo savjestan zapisničar i prepisivač će upozoriti na tu notornu neistinu izrečenu koja se može provjeriti površnim pogledom na društvene mreže.:

„ Od 1930. godine studira pravo na zagrebačkom sveučilištu. 1933. postaje član SKOJ-a, a 1935. KPJ. Surađuje u brojnim listovima i časopisima, a 1937. godine s Hasanom Kikićem i Safetom Krupićem pokreće u Zagrebu muslimanski časopis “Putokaz”.“

Njegovi roditelji su bili veoma ponosni na sina, jer se uzdigao iznad nametnutog siromaštva, postao uvaženi pjesnik i osnivač muslimanskog časopisa u jednom , ne baš zahvalnom podneblju za takvo nešto.

Već slijedeća rečenica dotićne i te kako odvraća pozornost sa suštine , namećući neke svoje nemušte stavove.

„To je bio problem mnogih bogatih porodica ciji su sinovi prihvatili marksisticku ideologiju po kojoj je trabalo unistiti privatnu svojinu, oduzeti imovinu od onih koji su imali previse, cak i od svojih najrodjenijih.“

 

Mi smo zaprepašteni plitkoćom razmišljanja , jer nemamo dileme kome će se prikloniti osiromašeni muslimanski intelektualac , čija je porodica opljačkana do temelja i  ostala na ivici sirmoaštva:

Pljačkaškoj državi koja mu je otela sve ili pokretu koji se bori protiv te države?

Da li to dotična   „od Titove vojske“  brani fašistički režome  koji su napravili genocid nad muslimanima i opštu otimačinu  ?

 

To nije bio problem mnogih poridica, to je bio jedina moguća reakcija savjesnih ,kojima je pripadao Kulenović.

I u nastavku prethodne rečenie, totalno neutemeljena laž , izašla iz neobrazovanog  uma , žene koja hoće da se dodvori muslimanskim fundamentalistima:

…i tu je napisao ( na Kozari op.a.) i prvi put objavio poemu zbog koje ga danas mnogi nazivaju lazovom i izdajicom.

Ne razumijemo zašto je lažov i izdajica , i koji su to mnogi. Dežurni podanički kerberi ili oni koje se plaše snage Kulenovićeve riječi.

Da li muslimanska memorija zaboravlja  da Drugi svjetski rat Skenderu Kulenoviću donio  smrt oba brata, koja su zbog svojih ljevičarskih ideja ubijena od strane fašističkog okupatora. 

Može malo pijeteta? Ali odkle uviđavnost kod onih koji pišu sa licemjernom namjerom.

Izdaja je zato što je pisao o ženi univerzalnk  ili kako on reče:

Posvećujem ženi bezimenoj voljnoj u borbi rođenoj .

Imana u poemi su pdredili nacionalnu pripadmnost, ali poznavajući Kulenovićev poetski i intelektualni senzibilitet , njgovo poemi bi dobro pristajala imene druge nacionalne , vjerske i  rasne provinijencije.

On prventveno piše o boli majce, o traganju za sinovima koje su njene grudi odgajale i hranile.Ona se svojoj  boli i tuzi uzvisila iz majčinske nemoži. Ona traga za istinom , i da za osvetom. Ali ne krvavom osvetom , već onom koja stvari dovodi u redu, da se takvo ništa ne ponovi , ni njenoim narodu ni bilo kojem drugu. Univerzalnu poruku poeme izgleda svi zaboravlkjaju, i okežu se onome što im odgovara. Srbi svom stradalništvu, muslimani izostanku njihovo stradalađtva , napose na Drini.

Kulenović nije , kao bekan , polegao glavu na ogradu viđegradskog mosta. On je uzeo pušku i borio se za svoj život i život svih koji su stradalnici u tom rati.  On ne može pisati o genocidu u Podrinji 1992. Tada nije bilo interneta i mobilnih aplikacija. I jer je to bila tabu teme. I tada i sada.

 

Van pameti zvuči  konstatacija:

„…koji kao da je bio slijep za zrtve svog naroda, koji kao da nije bio svjestan sta su prezivljavale bosnjacke majke u Istocnoj Bosni.“

A šta je radila i osjećala  Obhođaška , dok se genicid nad muslimanima  vratio u koš žešćem i stravičnijem obliku vratio u  Podrinje- O tome ne priča . Valjda je ponosna na svoju izdaju ličnu laž, ali i svjesna nejne veličine i u slijedećem pasusu se pokušava blijedo „vaditi“.

 

Ima ona biser , sa drugalijom konotacijom ali jeoj se vraća lap bumeran:

” Vise se i ne zna koja je to po redu manipulacija umjetnicima i njihovim djelima.

 

Jer njena dodvoračka pisanija upravo vrši manipulaciju , obezvređuje i baca nepostojeću„ sjenu“ nad djelom Skendera Kulenovća.

Iako je na prvi pogled izražen borbeni kolektivni  patos , koji čitavim njenim tokom podstiče ritmičnost poeme,  radnje  je smjetštena u jednom veoma tragičnom momentu za partiznane i čitavu Kozaru – borba za opstanak. Zarsu tada koministi / parizani ilai vremena  razmišljati o historiji ,ideologiji, naciji i vjeri. Kozaračka golgota završena Jasenovce i Jadovnim , kao monstruozno lice velike nesreće tolikih ljudi, žena i dece, pjeva o tragedijama bosanskih muslimana tokom II rata  i rata 1992-1995. To je univerzalna poruka i pouka , zlo treba sasjeći u korjenu da se ne bi ponovilo. Tako Kulenović postaje Stećak, proročki svjedok stradanja svoga naroda, a njegova poema nema nikakvu ideološku konotaciju.

Nažalost ljudi ne znaju čitati. Nepismeni se mogu pravdati neznanje, ali ljudi „od pera“ bi trebali razumjeti ono što je pjesnik htio reći i pisati o tome.

Nije za neuke i zlonamjerne uopšte preporučljivo uzimati pero u ruke. Bolje da odu u ćenifu i tamo  olakšaju svoje intelektualnio „umjeće“.