Hajam – Rubaije 56. – 57.

 

 

56

Kad svetlost poželim da ublažim tamu,

nekad jarost tešku, nekad ljubav samu,

ako u kafani samo za tren zasja –

biće mnogo jača no u praznom hramu.

57

Znajuć’ tvoje zamke i vatreni meh

da l’ opasnom stazom lutati ja smeh?

Ti me nećeš, ipak, Sudbom oboriti,

želeći da pad moj pretvoriš u greh.