Bosna zemlja Božije milosti – Pred ponoćna Galerija

 

 

Mjesečeva teža  Nestvarni krajolik

Mjesečeva teža                                                                     Nestvarni krajolik

 

Munje i plavet  Tijelo ljubavnika

Munje i plavet                                                                      Tijelo ljubavnika

 

Nježno i plavetno  Srce a jabuka grešna

Nježno i plavetno                                                                     Srce a jabuka grešna

 

Staza do raja  Krajolik mudrosti

Staza do raja                                                                          Krajolik mudrosti

 

Pravo do broja jedan  

Pravo do broja jedan                                                                                      Livada , sunce i nebo

   Vaza puna proljeća

Sunčeve iskrice                                                                  Vaza puna proljeća

Kišna zavjesa Raskoš u žutom

Kišna zavjesa                                                                  Raskoš u žutom

 

  Kovitlac snova   

Čarobno nebo                                                        Kovitlac snova

 

Noć milosti i sna  Oh Happy day

Noć milosti i sna                                                               Oh Happy day

 

 

Polom Verlen – Gospođici

 

Proste ljepote soj,

iz zabiti prave,

mirišešna trave,

na ljeto i poj.

 

Zubi nisu varka,

ti si mlada zvjerka,

prelijepa kaćiperka,

sa dva oka žarka.

 

Tjelo, grešno,zdravo.

pod suknjom se smješka

-dignuta i teška

grudi stoje pravo,

 

noga,sveukupno,

listovi i bedro,

-bestidno i vedro

dupe krepko,krupno,

 

krv nam sve to prži,

ognjem ždere grudi,postajemo hudi,

do kratsa,do srži.

 

Kravaru sred mira,

gord što ti to sazda,

sinovi i gazda,

sinovi pastira,

 

kunem se da mislim:

da si ti veselje

i sreća za selje

koji su te stisli.

 

 

Jemen – Jad i bijeda i ZLO “demokratija” i čuvara dvaju harema

Rezultat slika za Rat u Jemenu

 

Rezultat slika za Strahote rata u Jemenu

 

Srodna slika

 

UNICEF je uputio alarmantnu poruku međunarodnoj zajednici da je oko 400 000 jemenske djece u neposrednoj smrtnoj opasnosti zbog akutne pothranjenosti.

 

 

 

 

Svijet šuti.

Mediji ignorišu.

Neuki se prave da pojma nemaju.

Moćnike nije briga.

Odgovorni imaju nove žrtve i “brige”,

kako zataškavati druge zločine.

 

Bol majki kojima djeca umiru na rukama,

jer u njihovim grudima mlijeka nema.

I one će vrlo brzo za djecom skršene u nijemoj patnji,

i velikoj ljubavi kojom se o djeci brinu dok se ne ugase.

 

Rekoše Svete knjige:

-Ubiti jedno biće je kao da ste ubili čitav svijet.

 

Vjrujemo Nebu je bilo nezamislivo i pomisliti:

-Ubiti jedno tek rođeno ( nerođeno)  dijete je kao da ste ubili jedan univerzum.

 

A eto , dešava se, od kada je čovjek bacio Svete knjige za leđa

i čini neke svoje pravde i stvara svoje svijetove.

 

Niko od sitih ne osjeća suze nebeske što se majčinim licima slijevaju.

Ne znamo, da li se čovječanstvo može pred Bogom Milostivim oprati ,

zbog ovih  scena i prizora.

 

Oni jašu Mojsije harmonike baca – I Epizoda

 

Jednom prilikom, kasnih šezdesetih, možda baš onog vudstočkog ljeta, u jednoj bašči nad Sederničkim vidikovcem , sastala se družba znana, mlađahnih akšamlija.

Sastali se po običaju,  jednog petka u akšam , u večeri rane. Sastale se akšamlije, sa Bjelava momci kršni, manje više, poneki i nije. Momci kršni,  još kršnije ljube – ljube. Što je ljepša ljuba ,to čednije ljubi.

Petoro ih bilo. Propovjednik Mojsije, Najdeblji Deba,  Najlenji Gaćo, Herco Fini i Dobri Dobro. Peterica njih su uvijek zajedno bili, uvijek šalu, dobro, opačinu nisu krili.

Ponekad sa njima i Oma Grk i Baška baša magli prodavali.

Sastala se družba mala, odabrana, dvije vatre naložili. Vatru manju za Rešetku, onu veću za sjedeljku.Oko vatre sofre posadili, na brzaka ljube mezu , piće, čokanje pristavile.A poneka i šerbe za se. Svi piju i mezete, tek pomalo i potiho poje.

Dvori ih pet ašik ljuba, ili dvore ili ljube, ili na dno skuta liježu. Glavu još ne gube, rešetka se pazit mora, a i vakat nije. Biće , ako Bog da , misle one.

Čekaju Ezan ,onaj milozvučni.

Ne onu glasnu . zaglušujuću riku zverinju, ni onu naci achtung-achtung grmljavinu sa megafona.

Čekaju onaj Ezan ljudski i umilni, tonom umjereni.

Još ih je bilo. Haman na izdisaju.

 

Pjesmu prekinuše, jacija je. Zrikavci i svitci igru prekinuše.Grad je je zanijemo.

Miris lipa se prosuo čraršijom,mahalom; upija ezan.

To je onaj ezan što vjetrom nošen dodirne biće, koža nashrne, oči zasuze, a u duši neka blagost i milina. Neka se ljubav javlja i nesvjesno tjera pogled ka nebu.

A nebo to, Bosna-Saraj nebo, što ljepotom i beskrajnim zvijezdama, plijeni kao da se spušta i diže, treperi i diše , upijajući odu u slavu Bogu Jedinom.

 

Čini se da su ezani jacije i sabaha najumilniji; zbog Meleka, valjda.

 

Kad je ezan stao; tišinu je dao. Tišinu što čudom se čudi,  otkud ta ljepota u čoviječijem glasu.

 

– Ja sam zaprepašćena . – rekla bi pjesma.

– Aajj’ Grad čednosti je to. – naglasio bi Pjevač.

– Aajj’  Zemlje Božje Milosti čedo.- Pomisli bi ko’ fol pjesnika.

 

Vi ste nam bili u svemu naj, naj, naj.

 

Ljetnji žamor se polako vraća, svici svijetle, zrikavci zriču, po obodima bregova, ljud ise dovikuju, sivonje riču, zbore i glasaju:

„Ohoooj!“

„Ahoojj!“

 

Dvadeset četiri godine kasnije sa dna bregova malin sjenama sa ulica prkosa zagledanim u nebo, tu na domaku Anđela; vraćali se odjeci rike i zvižduka:

 

fiijjuu grrruum Njihhaaa … fijju grruuhhaaa Beee…

„Jooj, jooj i jooj. Jebo'te! Jebo'te! Jebo'te!“

 

Vatikanu, EU(-o), SAD(-e,) i UN(e,) to je smješno bilo, sapunicu:

 

– Kako se Bosna krvava ubija.

sa krešendom na epilogu:

– Srebrenički krvavi genocid u režiji Srba i mentora,

posredstvom medija koljača – krojača „novog novog svjetskog poretka“ četrdeset – dva mjeseca snimali.

 

Za divno čudo, te se večeri niko na muziku tužio nije. Mnogi su do kasno u Baščama i dvorištima riječi blage,sevdah, nježnost, ljubav se tražila i iskazivali.

Sutra je blagoslovljeni čestit praznik.

Kasnije, svježina noći se usijava i mrak pod svijetlošću Mjeseca i zvijezda , nosi svoju milost. Bilo je tu pjesme, harmonike, milovanja, poneki cjelov, dosta pića i bukadar ića. Mnogo šale, šeretluka, plesa, nestašluka, vriske i cike. Negdje pred zoru zanos posustaje.

Lukavosti ima, ko’ fol baildisani , htjedoše se povuć sa ljubama, u sobičke, na mindere, na šilteta kosti, udove da opruže, odlože i slože.

Mojsije to veče neumoran bio, ni fulio mnogo nota nije, tek poneki akord ,kad smijeh zbog nestašluka il'opačine neke, moro’ je zubima kriti. Kad se trebalo ići spit, Mojsije se, onako osebujno, lično i personalno, a nama osobno nakašljao, malo glavu u naklon bacio, nadrka desnu obrvu uvis ,ispod lokni, baci cigar, srknu šljivu, mere bit lozu, ko će znati boje nema.

Od tada nadalje i ubuduće je to bio bio znak da će se Balada dogoditi. Harmonika zatreperi.

Svi smo skoro pa trijezni, naglasak je na ono skoro. Samo Najdeblji spava ko dojenče.On se ubebao.

Mojsije započinje „onu“, nama samo po čuvenju znanu pjesmu o dva brata Morića. Ali nije to bila radijska ili vinilska verzija nekog od „pjevača“. Musa je preradio Baladu   svih dvades'osam verzija uvezao u jednu, povezujući ih, dodavao i poneku svoju riječ.

Pjesma teška ko tuč, mozak da ti stane, duša srce da ti pukne. A nježna i tužna; i pitka ,sam sevdah  samo što ne zaplače. Harmonika ne da plače, jauče, zastane pa vrisne, uglavnom treperi, ponekad klizi. To je bila rapsodija, neki bolero potpuri , koji odiše sevdah žuborom Modre rijeke i elegične tuge sefarda. Bila je to pjesme čija se svježina mogla na Miljacki osjetiti, miris skoro dotaknuti, a vrištuća bol majke pod kožom, u žuči i jetri osjetiti..

Muzika se prelijeva niz sederničke padine ,vukući feršlus do onog crtičnog rasporka između noći i svitanja. Kako je pjesma odmicala noć se stidljivo gubila, a dan je polako osvajao. Mojsijev glas kao da se stidi. Musa nije volio pjevati, samo svirati. Treba se sad upjevat,  pa zapjevat; konta on. Morić nikom nije dao da pjeva ne zato što je bio ljubomoran; već zato što to niko nije mogao ni znao kao on. Volio bi on , da je nekog naučio vlastitu verziju, pa da se kutariše tog belaja.

Svaki akord kida jedan damar,svaki otpjevani stih dva damara; svaki raspon krila harmonike tri damara; otpjevani refren skida četiri damara. Musa je mnoge stvari mjerio tim damarima.Ljubav i muzilu najčešće, jer oni tovre tugu i bol.

Znao je ako nastavi svirat Moriće, neće izać na dobro. Mnogo je to damara. Damar je k'o dijete, ništa ne zna, a voli da se igra,  srce u igru ulaže. Tako se damari neoprezno troše i o'čas istroše. Nema, bolan, čo'ek toliko damara.

Odsvirao bi baladu i pjevao je jednom godišnje,  rijetko dvaput i to ako je bilo harmonike.

Odakle ti harmonika, frajeru ba’,  pored takve raje.! Iscrpljujuće je to, a i košta duše, srca; što jes’ – jest. Nikad ta pjesma nije bila poklonjena, nekim, praznicima, rođendanima, slavama … Ovo ba’ mu sve više liči na ono bosna.ba.com.zemljabožijemilosti.ba.som. E vala i bila dobiće ba’ nogu, misli autor.

Kako Mojsije jednom mnogo poslije reče:

-K'o da mi daire zatrepere u duši, razlete se u srcu, popenju u glavu i tres; razbiju se o blentaru: ja moram Moriće otpjevati.

I harmoniku hek niz ledinu u hendek roknuti.Misle Lenji i Deba.  Lenjom teško rečenicu izgovoriti , a Deba ne smije zucnuti; moglo bi njega sto dvadeset basova poklopiti, puno aferima kod Mojsija nakupio.

Samo je Zlati nekad dozvoljavao da uzme daire i treperi njima. Bilo je to u onom predahu kada su braća ponovo uhvaćena, a još Pašo Anđi, i Ibro Jelki (Grbić) nisu posljednji oproštaj poslali. Kada pjevač treba predah za najtežu i najtužniju, brdsku dionicu balade. A, mere bit’ i majka i Morići ponekad za predahom venu, očekujuć’ ne bi li narodni autor il’ Mosije upisali drugačiji kraj. Nije lako svako malo mrijeti.

Mojsije ovdje ispade k'o neki okrutan č'oek. Nikad ne odsvira drugačiji kraj. Jedini popust pjesmi je bilo to malo odgađanje, ponekad. Kaže; gdje si vidio sretnog kraja u baladi i sevdahu. Ko se bunio, rekao bi mu:

-Idi slušat poskočice, pa se tamo veseli!

 

Samo još jednom

 


Ponos

 

Tuga

 

Krv i bol

 

 

Uvijek postoji

to  nedostižno

samo još jednom

 

neizgovorenih riječi

mnogo

plaču i suze

 

a uvijek postoji

to beskonačno

samo još jednom

 

neljubljenih usana

mnogo

gore i drhte

 

a uvijek postoji

to nevraćajuće

samo još jednom

 

nedovšenih dodira

mnogo

a venu i proklinju

 

ali  uvijek postoji

to bolno i okrutno

samo još jednom

 

Rabija el-Adevija – U ljubavi…

 

 

U ljubavi ne postoji ništa izmeĎu dva srca,

govor je roĎen bez riječi,

istinski opis dolazi iz stvarnog okusa.

Onaj koji iskuša, zna

-onaj koji objašnjava, laţe!

 

Kako možeš opisati istinsku formu Njegovu,

u čijem prisustvu ti si bespomoćan,

i u čijem biću ti još postojiš,

i ko živi kao znak tvoga putovanja.

Kavazoviću , može’ neka sušna Dova / Biseri iz Arhive

 **

Pada kiša,haman ko da su se otvorile sve nebeske slavine.Procurilo na sve strane,voda sve čak i autobuse guta.

Malo kiša pada ,pa šta.Otkad je zemlje i njenog vakta kiša pada,pa nikom ništa.

Dežurne službe kao i uvijek nespremne.

Puzdaju se u “ilmije” u “reise” .Ovi o svakom belaju i kijametu imaju spremne nabrajalice.Oni to omiljeno štivo nazivaju ” Dove”.Imaju oni i fetve i hutbe.Ali to nije za ovakve prilike.

Fetvu bi mogli prikantati piscima ovog članka.Kazna je to za drznuli se dići glas na “učene”.Hutba je opet za blagdane,ali mogla bi pasti za neke džume.

Samo  ovi iz “iz” su slaba  fajda Civilnoj zaštiti.Pogotovu oni “reis” Kavazović.Njega nemojte ni za živu glavu zvati da vam svoje dobe/nabrajalice uči.Nemojte dovu za sušu zvati ni za živu glavu.Neće kiša prestati za dva mjesea;to vam garantujemo.

Sjećate se ljeta i ljetnog pržuna.

E, taj Kavazović  24.juna/srpnja objavio svoju kišnu dovu i zamolio narod da ga potpomogne molitvom.

Da bi vam bila jasnija slika o Kavazovićevoj dovi mi vam predstavljamo tekst koji smo objavili 30.jula/srpnja,samo tri dana poslije ustoličenja dove Kavaza.Uz male korekcije ga preslikali 17.septembra.Prenosimo ga u cijelosti,iako je friško  bajat,može bar neku pouku CZ dati.

Kavazović poručio – učimo kišnu dovu

Ima neki reis koji se rijetko javlja i obraća javnom mnijenju.

Kontamo, iz poniženja mu, a kad se javi sve nekako mlitavo k'o minderpuza glas.Sada mu i glas malo ojačao.

Velimo, im'o bi rašta i mor'o bi se svako malo i po više puta na dan javit, ako želi dobro narodu. Ali se glasat ‘nako muški, čvrsto, jako. I svakako mnogo više, svojski radit i svoje vjerske službenike iz jarama nerada ispregnut.No,otom potom.

Izjavom od neki dan reis Kavazović gurnu sebe u prvi plan i dade nam otvorenu ulaznicu za reagovanje. Ko ga tjer'o. Što mož’ čo'ek sebe uvalit’  to niko nem're nikog.

– Haj'mo učit kišnu dovu.!

Ko veli biva, paklene vrućine, požari, ljudima se teško borit sa vatrom, vodom i slični belaji.

Rek'o to reis, možda se pomolio, dva rećata, ne može se više, vrućina strefila. Pa opet pozvao po običaju k'o biva treba ponoviti još dva rekata, a vrućine i dalje sijaju, požari vrckaju i migolje.

Ne ide to tako Kavazoviću!Ni je to ono „mere bit da bidne rat“ što reko onaj tvoj pismeni drug bez brade i što brže bjež međ’  osmanlijske pobjegulje.

Nije da nam je namjera učti  šta će ko raditi. Svako svoje terete neka nosi. Ali,neke se stvari moraju pojasniti. A mi to uvijek nagodni, činimo, po Bosanski, po tabijatu,natenane.

Nekad je bolje raditi, nego govoriti!

Bio jedan Mojsije (Musa), dobar,žestok čovjek i vjernik. Jedan dan otišao u planinu i niko nije znao ni gdje i kako. A on se četrdeset dana, trideset pride deset,u osami, daleko od ljudi, Bogu Hvaljenom molio. Bog milostiv bio i dao mu kamene ploče. Na pločama rješenja i upute za mnoge stvari i dobra dunjalučka.

Bio jedan Dedo Ajvaz , dobar čovjek,mudrac i vjernik.Mučila ga jalovost jednog izvora. Ima ga se vidjet: lijep, bistar, svjetlucav i bogat ; al’ ljudima nikakve vajda,zarobljen u kršu. Nesta’ mudrac, niko ne zna gdje i kako.A on četeres’ dana u osami, trideset više deset, daleko od ljudi Kur'an učio, Bogu Milostivom se molio. Bog milostiv bio,pobucao stijene, izvor vodu ajvatovačku ljudima uputio.

Bili su to dva dobra vjernika čista srca i Bog im na čestitost i dobrotu milošću uzvratio. Kad Bog svojom milošću kaže Budi ono biva.

I dan danas ploče i izvor žive i svijetle narodima kojim su poslati.

Sjevernoamerički Indijanci imaju ples kiše. Imaju ga i domorodački narodi ostalih Amerika. Ples kiše nije nepoznanica Afrikacima, Aboriđanima i još mnogim drugim “urođenicima”.Oni su mnogobošci i njihovi plesovi se ponekad usliše ponekad ne, zavisno od čistoće srca, djela i molitve.

Kavazoviću od tvog poziva na molitvu i molitve ne bi ništa. Nuto jada. Nešto tu nije u redu, misliš ti; i po običaju na drugog svaljuješ: ovaj narod ništa ne valja, ne zna se ni molit.

Mi opet mislimo, pametan narod koji tabiri : šta nam taj neki Kavazović ima rijet.

Gdje je dosad bio, sad bi nam neke bajalice za mudrost prosipao. A jošte nit’ smo ga mi birali, nit tražili. Njega je “onaj jedan” kooptiro i to samo privremeno,dok se onaj Glavati, od masti užegli ne uspije nekako vratiti.

Druga stvar je važnija. Bosna je ta Zemlja Božje milosti. U Boga je svaki čestiti čovjek isti, bio on katolik, pravoslavac, musliman, ciganin, jevrej ili oni drugi ostali.

Ovog ljeta je gorila Bosna i u pravoslavlju i u latinluku i u muslimanluku i kod onih ostalih: a ti na molitvu samo muslimane pozivaš , velike greške, hulu i podjele praviš.

Ne može to tako, Bosna je ovo, i snene i čista i posna, i rosna i divna i mila. Svu djecu dobrog srca ona voli, i svoju i tujinsku.

Prošle godine i godinu prije je bilo obilje kiša. Ove godine malo pripeklo, pa šta.

Bog daje i usteže po svojim planovima. Ljudi ko ljudi, lakomi i nestrpljivi i nikad ne znaju zašto je nešto dobro loše, a zašto neko zlo dobro. Navikli na ono: zlo je zlo;dobro je dobro. E nem're tako jednostavno, nit’ je sada nit’ ikad tako bilo.

Dova je nešto uzvišeno,nešto što samo čisto predano srce može osjetiti i učiti.

Traži i daće ti se. Moli skrušeno, u potaji, tihim glasom. Moli i molba će ti biti uslišena.

Još tiše kucaj i otvorit će ti se. Bog je dao Kur'an kao uputu za molitvu i svaku stvar.

U molitvi Milostivom Gospodune treba ti nikakva džamija,ni crkva, nikakav hodža nikakav ili sveštenik kao posrednici. Samo abdest i uzvišene Kur'anske/Biblijske dove/molitve  imaju molitvenu i preobražajnu vrijednost.

Kavazoviću nemoj po medijima,iz pozlaćenih mihraba ili ahtung-ahtung zvučnika svoje dove oglašavati i reklamirati. Nije to dobro, reveš i na Boga huliš.

Eto,zbog toga ne ide to sa tvojom kišnom ili bilo kom drugom dovom; od nadobudnijeh, polupismenijeh ljudi smišljenih i zapovjeđenih. Jezhikoshlovci lihkujte gledhite kohlikih ovdijeh ovijeh vašijeh h ima. Ima sve u imhenik jezhikada ih uneshete i objasnihte.

Preporučena dova je prije neko čaranje, bajanje; gatka, neki tam- tam ples kiše,neko guslarenje.

Pa nije dova neka sihira koju tvoj zli pobočnici jadnom narodu za pare prodaju.

Pa zapiseš sihiru a ono kiša pada. A k'o što znaš sihra se o glavu gataru može razbit i uglavnom se razbije.

A šta misliš pošalje li se kiša iz svih nebeskih i zemaljskih slavina pa preplavi dunjaluk. A jedna nesreća nikad ne dolazi sama.
Kojom bi se sihirom Kavazoviću. od poplave odbranio? Ono efendija* ti nikako ne pristaje; efendijica tu i tamo, izuzetno rijetko, češće nikako. Isto tako niko na ovom dunjaluku ne bi smio dozvoliti da ga tako oslovljavaju.

Ta riječ se ne bi trebala za insana uopšte upotrebljavati.

Gospodar je samo jedan – Gospodar svijetova, Sveopći Dobročinitelj Milostivi!

Gospodin je samo jedan Gospodin Uzvišeni Mudri.

Ostali bogohulno umišljaju da su nešto što nisu.

Efendija onaj po narodski rečeno se ne postaje, on se rađa. Očit primjer ste ti i većina tvojih tituliranih vjerski obrazovanih muslimana. Kad je u vama efendluka bilo. Goljo, jad i bijeda, narodske se grbače dohvatio; čast izuecima.

Tvoja „gospoda“ tvoje efendije se u džamijama tuku, iz zasjede iza džamija kidišu na ljude, tuče se džemat protiv džemata, brat na brata, ubijaju,zavode (podrazumjeva se ali nećemo reći siluju), bigamiju šire, sihire pišu, muža i ženu rastavljaju, preljube i one muško muško gadosti čine, zlo među ljude ubacuju, kradu, smutnju prave. Podjelili se u grupe i sekte. Neki postali strani plaćenici, terorisiti.

Ništa od ovoga nisu naše riječi. To su samo naslovi u medijima.

Ti kao njihov “glavni i odabrani vođa” ništa ne poduzimaš, zataškavaš.

“Zatečeno stanje, jes’ sramota, ima toga, grijeh je!“ – braniš se u mislima ti. Ništa javno nalet te bilo.

Ako ti je utješna – tvoj prethodnik je bio toliko loš i bogohulan bio da si ti mali miš u poređenju ‘ njim.

Ti nama pokroviteljski – učimo kišnu dovu.

Prvo: nikako nam ne možeš biti pokrovitelj.

Tebe bira jedan čovjek, iako se javnosti nameće da te bira desetak ljudi.

Drugo, važnije: mažeš oči narodu gladnom. Što ne prozboriš koju i učiniš nešto u korist naroda sa čije grbače ti i tvoje hodže kajmak skidate.

Treće najvažnije : Tvoja dova nije dova, to je hibrid gatlice i nabrajalice bez reda i smisla. Nije to ni obrazovni sastav koje bi desetogodišnje dijete bolje uradilo. Nema tu nikakvog nauka i izobrazbe. To je neko pomiješao časne Kur'anske riječi sa bezveznim jadima ljudskog blebetanja i “pametovanja” :bez reda i smisla. I nešto je duga ta dova, dok je čovjek nauči, eto poplava.

Daleko nam kuća od vaših dova i još dalja od vaše dvolične “učenosti”!

Da ste bili pametni, k'o što nište mogli ste raspisat konkurs za niže razrede osnovne škole sa temom : Kišna dova.

Bili bi ste zapanjeni brojnošću radova boljih i učenijih od vaše kišne dove!

Tako vam je kako je lipi moji.Ono lipići ostavljamo za drugu priliku.

Jedna Fatiha iz srca naroda je sasvim dovoljna.

Molite se i radite vi,eće vam biti primljeno.

Molićemo se mi, raditi ne možemo vi nam ne date.

Ko zna, možda nam se naše molbe usliše.

Osvanuće Božjih dova dan.

Mi smo se molili i strahujemo.
Molili se vi ili ne molili, teško vama i teško tog dana i prije; sasvim izvjesno je! Pitajte ruke Ebu Leheba;vašeg budućeg jarana.

(* efendija = Gospodin,Gospodar,pokrovitelj,titula vjerski obrazovanih(učenih,izobraženih) muslimana,učen čovjek.)

Ovo zamalo uvedosmo u rubriku homor.Da nije Kavaz u pitanju i da kiše ne padaju bio bi čisti hutmor. A to vam je reiska kovanica :  hutba + humor .

/Zapis smo objavili prije tačnio dvije godine. Zbog nerada  i nedjelovanja reisa i njegove klike, njihovo sluganskog odnosa prema riđobradom i njegovim podanicima , a krajnje neodgovoran odnos i bezbožan  prema narodu, koji treba da zastupaju,  zapis je zaslužio ponavaljanje. Ponovićemo i sve ostale vezane za bosansku  hanefijsku  sektu ilmija ./