Bosna zemlja Božije milosti – Pred ponoćna galerija

 

 

 

Prozračni oblaci  Grad

Prozračni oblaci                                                                       Grad

 

Dan na plaži  Solarijum

Dan na plaži                                                                         Solarijum

 

Mjesečeve zagonetke  Bijeg od stvarnosti

Mjesečeve zagonetke                                                                Bijeg od stvarnosti

 

Njeržno i sneno  Jesen stiže

Nježno i sneno                                                                     Jesen stiže

 

Sunčano i valovito  Krhko i prozirno

Sunčano i valovito                                                                         Krhko i prozirno

 

Čudesne boje podvodnog svijeta  Neobični lik u koraljnom svijetu

Čudesne boje podvodnog svijeta                                             Neobičan lik u koraljnom svijetu

 

Nestvarni krajolik  Kišna zavjesa

Nerstvarni krajolik                                                            Kišni krajolik

 

Mjesec i Modra rijeka  Noć milosti i sna

Mjesec i Modra rijeka                                                     Noć milosti i sna

Neruda – Igraš se svakog dana

Igraš se svakog dana svetlošću svemira.
Profinjena uzvanice, stižeš u cvetu i vodi.
Više si no ova bela glavica koju stežem
svakoga dana poput grozda.
Ne sličiš nikome otkako ja te volim.
Dopusti da te položim medju žute vence.
Ko ti zapisuje ime dimnim slovima medju južnim
zvezdama?
Ah, daj da se setim kakva si nekoć bila, kad još nisi
postojala.
Iznenada, vetar zavija i udara u moj prozor zatvoreni.
Nebo je mreža ispunjena mračnim ribama.
Ovamo svi vetrovi neba stižu, svi.
Kiša halju odbacuje.
Proleću ptice.
Vetar. Vetar.
Ja se mogu boriti protiv ljudske sile.
Oluja tamo lišće kovitla
i odvezuje sve barke što su ih sinoć vezali za nebo.
Ti si ovde. Ali ti ne bežiš.
Do posljednjeg krika ti ćeš mi odgovoriti.
Kao da te strah, sklupčaj se uz mene.
Pa ipak, ponekad ti je neka čudna sena očima prohujala.
Sada, takodjer sada, malena, cvetak mi kozje krvi pružaš,
i čak ti grudi njima odišu.
Dok žalobni vetar huji ubijajući leptire,
ja te ljubim, i radost moja grize ti šljivu usta.
Nije ti bilo lako priviknuti se na mene,
na dušu moju usamljenu i divlju, na ime moje koje svi
izbegavaju.
Toliko puta videsmo kako zornjača plamti dok smo se
ljubili u oči
i dok su se nad našim glavama sumraci rasplitali u
razigrane lepeze.
Moje su te reči zasipale, milovale.
Odavna sam voleo tvoje telo od blistavog sedefa.
Za mene ti si vladarka svemira.
Cveće ću radosno, naš copihue, s planine doneti,
lešnike zagasite i košare šumskih poljubaca.
Želeo bih učiniti s tobom
ono što proleće s trešnjama čini.

 

Bleki – Sjećanja mnijem

 

 

 

Sve nešto mnijem

sjećanja nekad se vrate

raskorakom nagog tijela

mjesečinom obasjanog

dozivajući mirise prošlih dana

kad skinula si ogrtač

djetinje nevinosti

 

 

Sve nešto slutim

sjećanja nekad se vrate

sjenom bjelasanja

sedefaste ljepote

u trenu nerazuma

nježno obljubljene

ružinim latima čednosti

 

 

Sve nešto bolim

sjećanja nekad se vrate

nemiri zakolaju tugom

dok tonemo

tragam za krhkom ručicom

koja stere plašt nade

da ublažimo pad sanja

Oprezno s bojama

   Iskrenost

 

 

Mnogi nas upozoravaju :

-Oprezno sa bojama. I vako i nako.

Vako ,jer im hemijski sastav im šućmurasto šteta , a mere uticati ,gluho bilo , i na potenciju, usput

rečemo biva i na DNK.

Nako , merete sebe i ne znajući uvaliti u belaj, navući neke sihire ili čak ograisati,  jer ljudi skontali da

svaka boja ima i svijetlu i tamnu stranu.Zavisno kamo ste , u koju zemlju mubarek nogicu turili.

 

Mi ne kažemo oprezno sa bojama.

Mi se pitamo :

Šta će ženama  boje?

One su najmirisavije i najsvjetlucavije cvijeće u muškom srcu i  duši.

Žene su nježne grlice kojima ne treba lažni sjaj i tuđe perje.

One su bez boja  ukras muškarćevih ponosa  i ljubavi.

 

Boje prepustimo tamo gdje su usaglašene sa namjenom :

Urođenicima, umjetnosti, modi , manijakalnoj tetovaži…

 

 

Pismenije o Jeseni

 

Ponekad nas , malo češće nego smijemo to sebi dozvoliti, ljudi zadeveraju nekim svojim izjavama.

Evo , na primer mnogi kažu da ne vole jesen.

Kako ga boni nećete voljeti ?

Ili bilo koje godišnje doba!

Prvo iz eserncijalnih razloga.Da nije izmjene stađuna ne bi bilo ni nas.

Ljude izgleda nije briga za egzistenciju. Oni ciljaju kako ugodno provesti trenutak dva.

To nas dovodi do ličnih razloga.

Četvrtina svakog života obitava u jeseni. To nama znači ne voljeti sebe za svo to ljepotom bogato vrijeme.

Malo je previše ne voljeti sebe toliko. Zar ne?

Da malo zraknemu tu ljepoticu ,

JESEN

Prelijepo, umilno , zlaćano , feštavo godišnje doba .

Nećemo ga prljati uobičajenim osvrtima na insane ili hajvane. ne zaslužuje to.

Rijeke kola , pretrpane nasušnim , životu prijeko potrebnih bogatstava slijeva se u domove potrebitih. Poslije će doći i do većine insama , čak i do domova koji ne vole jesen.

Svi volimo slatko i slano , i ono što manje volimo. Moramo da jedemo.

Poneko se voli pokvasiti. Ne kišom boni ne bili. Nego probanjem raznih pecarskih proizvoda. Pecare u svakoj bašti , hoće da zalutaju u đardin. Ne damo. Tek kad produkt sazrije i debelo se isproba. Šta mislite promakne neka brlja i zaluta u đardin. Gluho bilo.

Godišnja doba se pobrinu da se ostvare Milodarja Boga Milostivog, a jesen je konačnica njihovog djelovanja.

Jesen je ugodna i blaga. Titrava i uzbibana. Prelijepa. Pada lišće zlatno, sve se stapa sa zalazećim suncem u jedan nestvarni kolaž koji nas opija i zavodi.

Mi kakvi smo, te razigrane boje pripisujemo magiji , Te , nestvarne čarobnice Žene i poželimo da se nikad ne mjenjaju. Ni žene , ni te jesenje boje . Da uvijek nose radost našim srcima .

Zamjeraju jeseni da nosi kišu i tmurne, nešto hladnije dane.

Šta će tek reći kada dođe bjelina snene zime.

Ima da se slede k'o baklavuica na minus četeres. Ili smokvica. Eto belaja. Mora se Mujo zvati na brojanje. Ono do dva'set pet. Ako pogriješi , a hoće, mahalaš je to, sve ponovo isponopve.

Kiša. Kapljica . Svaka kap je jedan život. Jedna radost. Ljubav.

A ta ljepota , to milodarje ne može nastati iz vedra neba. Moraju se stvoriti ti, plodonosni, budućim životom obilni oblaci. I oni su radi ljudi, kao i sve na ovom dunjaluku i univerzumu.

Ako dobro brojite, kiša i tmurni oblaci su samo povremeni . Mnogo je više jesenjih dana obasjanih suncem i ljubavlju nego vlagom.

Hladnije. Šta to znači?

Da li je to radi oblačenja koje krpice više?

Ne , mile naše. Nije.

Domovi su puni jesenjeg obilja, ljudi su sitiji i usporeniji. Ali nije vrijeme za pripremanje uslova za zimski san. Za spavanje. To nije za insane. Njima je nanijećeno ono najljepše. Vrijeme je za ljubav.

Milostiv je odredio da uvijek u svakokm vaktu bude vrijeme za ljubav. I svako godiišnje doba ima svoj način da nas zavede i uputi na ljubav. Bome i na vođenje ljubavi.

Kako’ voljet’ ako neš’ ono voljet. Valjda ne trebamo obašnjavati šta. Pitajte amebe i grlice, ako ste u dilemi. A može i paramecijume.

Jesen nas na ljubav navodi raskošem boja i plodova, kišom i hladnijim vremenom.

Tada poželite da imate nekoga, da se stisnete uz nju , zagrlite , milujete , mazite. I još svašta nešto.

To svašta nešto ostavljamo u privatnosti domova. Toplih od jeseni i ljubavi. Možda blagorodne jesenje noći ( a bome i dani) doneseu nove plodove, koji će u naše domove unijeti ciku i vrisku, i radovati nas krož život.

Mi se nisamo ni dotakli jeseni i njenih milodarja , a moramo prekinuti, da bi mogli uživati u jeseni kako dolikuje našim ljubama.

Molimo vas , Vi nastavite razmišljati o jesenjoj ljepoti i darovima tamo gdje mi stadosmo.

Sikstinska kapela – Svod Bogohuljenja

 

 

Svod sikstinske kapele je uradio Mikelanđelo Buanoroti,kažu najčuveniji renesansni umjetnik. Mi kažemo neka druga najčuvenija ikona.

Sikstinska kapela (talijanski: Cappella Sistina) ili jednostavno Sikstina je u izvornom značenju papinska kućna kapela u sklopu Vatikanske palače u Rimu. Izgradio ju je arhitekt Giovani de’ Dolci između 1475. i 1483. godine po nalogu Siksta IV. Papa je zahtijevao da to zdanje bude svedeno na najbitniji arhitektonski oblik, zatvoreno i gotovo nepristupačno izvana, takoreći utvrđeno.

Papinska palača ili Vatikanska palača, službena je papinska rezidencija u Vatikanu.

Palača je zapravo kompleks zgrada koju čini papinski apartman, neki uredi Katoličke crkve, kapele, Vatikanski muzeji i Vatikanska knjižnica. Uključuje preko 1000 soba, između ostalog Rafaelove sobe i Sikstinsku kapelu.

Mogu se hadumi i tetkice ganjati i sakrivati danima,a da ih niko ne utnemirava.

Rad na svodu  je sa prekidima trajao dvadeset tri godine. Za prezentiranje svoda bile bi potrebne knjige i knjige.

Mi nemamo toliko vremena, pa ćemo crtično obratiti pažnju na centralnu fresku koja dominira svodom:

Stvaranje čovjeka

Citiramo vikipediju koja o u jednoj rečenici o toj sceni kaže:

” Umjetnik izražava uzvišen čin stvaranja jednostavnim dodirom vrškova prstiju kroz koje kao da prolazi pravi i istinski naboj životne snage od stvoritelja Adamu.”

Toliko bogohuljenja u jednoj slici i jednoj rečenici koja je je glorifikuje ne može podnijeti um normalnog čovjeka.

Mi ćemo u kasnijem tekstu obratiti pažnju na ” umjetnika i uzvišen čin stvaranja “.

Moramo podsjetiti da je Stvoritelj strogo odredio:

” Ne pravite mi rezanog lika.”

Stvoritelj je poslao jasnu poruku :

Moju bitnost znate, ali ne i Moj lik. Njega će upoznati samo odabrani, blaženi i čestiti po Mom i izboru nebeskih Anđela.”

Time se kaže da  Njegov lik niko nije spoznao i da niko ne zna kako On izgleda. Znači svako slikanje ili predstavljanje Stvoritelja u bilo kojoj formi je čisto bogohuljenje i puka fantaumagorija.

Mikelanđelo i njegov nalogodavac papa Julije II su zanemarili i oglušili se o izričitu Stvoriteljevu zapovijest.

To je tek početak najsablažnjivijeg ,svjetskog , javnog bogohuljenja koje traje od 1512 god. do današnjih dana.

Lik papinog i umjetnikovog stvoritelja je autoportret Mikelanđela Buonarotija.

Lik Adama je istovjetan liku Lede nalik portretu mladog plemića Tomaza di Kavaljerija u kojeg se Mikelanđelo strasno zaljubio 2o godina poslije slikanja bljuvotine.

Slučajnost ili ne, tek nevjerovatne su sličnosti Adama, Lede (sa labudom) , statue Davida i mladića iz grafike San sa Tomazom De Kavaljerijem. Za Ledu, Davida i San se pouzdano može tvrditi da je to Kavaljeri.

Adam je nastao 2o godina ranije pa može se zaključiti da je Mikelanđelo imao skrojen lik svoga idealnog partnera – muškarca.

Da li ga je susreo u kamenolomima, gdje se volio i po osam godinama zadržavati i prepuštati se bolesnoj strasti da mlada muška tijela uživaju u njemu ili je samo plod mašte to se nikad neće moći utvrditi. To i nije toliko bitno.

Najbitnije je da je Mikelanđelo svom i Julijevom “stvoritelju” opoklonio svoj lik. Lice i tijelo ortodoksnog i samopriznatog homoseksualca. Pola milenijuma odnosno 500 godina nas sa plafona sikstinske kapele posmatra lik pederčine ,koji se ruga i ismijava Stvoritelja i svakog čestitog i iskrenog vjernika.

Nebesa su to mogla riješiti jednim potezom. Tres i nema ni bogohulne kapele ni Vatikana . No, nikad se ne zna.

Ali Nebesa to nisu htjela, žele da se zlo i blud uvećava iz godine u godinu; dok ne dostignu granicu samouništenja. I da se odvoje pravovjerni od pogana i bogohulnika.

To će na priliku uskoro biti; još u ovom vijeku, negdje oko 2.065 ili 2.056. Vatikan se treba urušiti. Proročanstvo iz Fatime je dalo podatak ali je neko pogrešno prepisao godinu ; zato je dilema.

Ni jedan papa, ni jedna papska kurija nikad ništa nije poduzela ,da se to Sikstinsko zlo i huljenje izbriše. Njih je Mikelanđelo osramotio , žigosao i obilježio ko živinčad , prostitutke i bogohulnike za sva vremena.

Nije nam jasno kako bilo koji papa, mnogobrojni zborovi od 32 pjevača i hiljade kardinala mogu da vrše misu i da se mole, dok ih se plafona podrugljivo gleda peder i glumata ono što glumata, njihovog stvoritelja.

Milioni hodočasnika i vjernika su hodočastili sikstinsku kapelu. Hodočastili i šutjeli.

Znamo neki su neuki, većina je neuka.

Šta je s onim koji nisu neuki?

Zašto oni šute i glas vapijućih iz jordanske pustinje ne poslušaju i prenesu riječi:

-Pokajte se gršnici, farizeji i sveštenici, licemjeri i pogani, jer blizu je Carstvo nebesko.

Bjelavski konzilij vjernici nisu nikad vodili u Rim. Obećali su da ću sve učiniti da tu sramotu izbrišu pa koštalo šta koštalo.

Čudi nas da to niko do sada nije učinio. Kažu    da su Italijani veći katolici od pape. Mi im ne vjerujemo;  nisu ništa protiv te sramote i rugla poduzeli.

Mi ništa više ne možemo poduzeti.

Iz Bosne ne možemo i ne smijemo maknuti. Opasno joj rade o opstanku. Što bi Pjevač rekao šta bi bilo sa našim Sarajevom , da mi odemo iz njega.

Većina papa i njegove svite ne slijede Stvoritelja.

Oni slijede Mikelanđela i slične pederske  protuhe, to dokazuju strahom kojim mu se klanjaju. Vjernost nekom drugom demijurgu je neuništavanje te rugobe, rugla i Bogohuljenja koji sramote i žigoše cjelokupno kršćanstvo.

Mi smo hrišćani jer smo prigrlili sve vjere koje slave Boga jedinoga.

Misao da je peder Mikelanđelo Buonaroti glavna faca u papskoj crkvi navodi nas na muku i povraćanje. Kad god ulazimo u bilo koju crkvu, samostan ili katedralu vidimo govnara Mikelanđela na stropu glavne papske molitvene odaje ,kako nam se ruga.

Ta slika nas proganja stalno, i opet. Opet i stalno; dok ne presvisnemo ili nešto ne poduzmemo. Nas, pola hrišćana i pola nehrišćana, ta sikstinska bljuvotina, kojom bezbožnički peder udahnjuje život njegovom pederskom sudrugu  Tomazu proganja i boli, blateći i žigošući sve monoteističke religije.

Stvoritelj je uništio Sodomu i Gomoru i mnoge druge zemlje i gradove zbog ljudi poput Mikelanđela. Vatikanska crkva se ruga svom Stvoritelju i dozvoljava istospolne (čitaj : pederske brakove – brakove onih koji međusobno čeprkaju po govnima ); odnosno paganske brakove umno  poremećenih ljudi.

Ukoliko su vam nejasne ove riječi ,pročitajte riječnike od prije 50-60 godina ili tadašnje komentare o pederima u sredstvima javnog mnijenja. Ne morate se toliko vratiti u prošlost. Pregledajte, najgledaniji šou BBC od 2.004.-2014a : Šou Krisa Mojlea (Christioper Chris Moyles).

Ili poslušajte nas!Dođe mu na isto.Normale su normale,a izopačena i pogana rugla su uvijek bolesna bila.

Da li je Jovan predvidio ili znao da će biseksualac Savle odvesti novu crkvu u Rim i putem kojim ona ide, to se ne zna.

Ali se uporno ponavlja da je Jovan otkrovenjem označio Vatikan kao bludnicu zvijeri. Da li je zbog toga odredio toj crkvi težak i neslavan kraj?

Ni to nam još uvijek nije previše jasno? Moraćemo joj, bar još nekoliko puta proučavati Fatimu i njeno otkrovenje u hladu đardina i šadrvana.

U slučaju da Vatikanska crkva ne poduzme ništa po pitanju Mikelanđelovo autoportreta; nije zaslužila bolje vođe od Mikelanđela i zvijeri.

Da su svod radili i Leonardo da Vinči i Karavađo zajedno sa Mikelanđelom onu bljuvotinu pod hitno treba sastrugati i uništiti duboko u ciglenoj osnovi. Ako treba i svod uništiti. No neće biti potrbno.Svod više ne može držati težinu gadarije.A ona  trojica su bili ortodoksni,… katolici.

Taj dio sastruganog sikstinskog svoda treba ostaviti bez likova i na njemu preslikati onu najudaljeniju i najljepšu poznatu maglicu.

Tamo negdje u toj ljepoti se nalazi blještavi prijesto Boga Jediniga, Stvoritelja Silnoga.