The Moody Blues – Night in white satin / Song – Lytrics – Prevod na Bosanski

 

Naša nada  Purpurno nebo  Bjelina je nad ružam

 

 Nights In White Satin

 

Nights in white satin,

Never reaching the end,

Letters I've written,

Never meaning to send.

Beauty I'd always missed

With these eNo before,

Just what the truth is

I can't say anymore.

‘Cause I love you,

No, I love you,

Oh, how, I love you.

 

Gazing at people,

Some hand in hand,

Just what I'm going thru

They can understand.

Some try to tell me

Thoughts they cannot defend,

Just what you want to be

You will be in the end,

 

And I love you,

No, I love you,

Oh, how, I love you.

Oh, how, I love you.

 

Nights in white satin,

Never reaching the end,

Letters I've written,

Never meaning to send.

Beauty I'd always missed

With these eNo before,

Just what the truth is

I can't say anymore.

 

‘Cause I love you,

No, I love you,

Oh, how, I love you.

Oh, how, I love you.

‘Cause I love you,

No, I love you,

Oh, how, I love you.

Oh, how, I love you.

 

Noći u bijelom satenu

 

Noći u bijelom satenu

koje  nikad ne završavaju

pismna koja napišem

ne misleći da ih pošaljem

ljepota koju moje oči uvijek propuštaju

upravo je  istina

o kojoj ne mogu više ništa reći

Zato što te volim

da ja te volim

oh kako te volim

 

Gledam ljude što idu ruku  pod ruku

To kroz što ja prolazim

oni ne mogu da razumiju

neki hoće da mi kažu

misli mi ne mogu braniti

ono što želiš da budeš

postaćeš na kraju.

 

I ja te volim

da volim te

o kako te volim

oh kako te volim

 

Noći u bijelom satenu

koje  nikad ne završavaju

pismna koja napišem

ne misleći da ih pošaljem

ljepota koju moje oči uvijek propuštaju

upravo je  istina

o kojoj ne mogu više ništa reći

Zato što te volim

da ja te volim

oh kako te volim

 

Zato što te volim,

da ja te volim

o kako te volim

oh kako te volim

 

Udišem duboko

nailazi tama

gledam kako svjetla gasnu

u svakoj sobi

ljudi na ležajevima

osvrću se i žale

još jedan potrošeni dan

snaga je bačena.

 

Ljubavnici u strasti bore se ko jedno

usamljen čovjek vapi za ljubavlju

što je nimalo nema

novu mamu uzima

i doji svog sina

stariji građani

bi da se podmlade.

 

Nebesko telo hladnoga srca

noću caruje

sklanjajuć boje

iz našeg krajolika

crveno je sivo

žuta je bijela

mi odlučujemo

šta je stvarno

a šta iluzija.

 

Zato što te volim

da ja te volim

oh kako te volim

 

Zato što te volim,

da ja te volim

o kako te volim

oh kako te volim

 

 
 

												

Tagore – Gradinar 5

 

5.

Nespokojan sam. Žudim za dalekim stvarima.
Duša moja bludi u čežnji da dodirne rub tamne pučine .
O veliki drugi svete, o plahoviti doziv tvoje frule!
Zaboravljam, zaboravljam uvek da nemam krila za letenje, da sam prikovan za ovo parce zemlje za večita vremena.

Budan sam i pun žudnje; tuđinac sam u tuđoj zemlji.
Tvoj dah dopire do mene i došaptava mi nemoguće nade.
Tvoje su reči prisne mome srcu, kao njegove.
O meto u daljinama, o plahoviti doziv tvoje frule!
Zaboravljam, zaboravljam uvek da ne poznajem puta, da nemam krilatog hata.

Nespokojan sam, putnik sam u svom srcu.
U sunčanoj magli oklevajućih časova, kakvo je silno tvoje priviđenje u plavetnilu nebesnom!
O najdalji kraju, o plahoviti doziv tvoje frule!
Zaboravljam, zaboravljam uvek da su sva vrata zatvorena u kući u kojoj boravim sam.

 





Bleki – Tebe slikam

Život je zbroj slika

Riječi ljubavne

Valeri i sjenke

Tebe slikam
tebe volim
Znam Te mila
ne govori mi
molim Te
tko si
zar se ne vidiš

srce imaš
da me čuješ
djetinje slike moje
govore sve riječi
koje nemam
kalendarima pogubih na putima
moći
pokušavajući da usnijem
ljepotu
raskoš tvoju

nemam slova
možda se nisu ni rodila
a opet boje su od Neba date
imam ih koliko ljubavi u srcu
nikad ne pogriješe
koliko god ti
valera
sjenki
velova
strasti čežnje imala
duša nevina će naći
jedan dašak boje više

Maksumče ne zna varati
Je T ‘ aime
mon amour


												

Pred ponoćna Galerija Bosna zemlja Božije milosti

Autor

Hajro Šabanadžović

Ever green proljeće   Krasnodarje

Evergrin proljeće                                                               Krasnodarje

Kupola  Živahno

Kupola                                                                              Živahno

Gusto tkanje   Cvijetni perivoj

Gusto tkanje                                                               Cvijetni perivoj

Tekstura   Nemirni snovi

Tekstura                                                                            Nemirni snovi

Sunčeva livada  Pokrivena ljepota

Sunčeva livada                                                               Pokrivena ljepota

Čežnja slama  Pomračenje

Čežnja slama                                                                      Pomračenje

Damari  Zaton

Damari                                                                                  Zaton

Vatreni tango  Milozvučni velovi

Vatreni tango                                                                       Milozvučni velovi

Bleki – Ovaj put srce nijemi

 
 

 

 

Čudesno nebo

 

Malena u cvijeću

 

April je malena

 

 

Svjetlost

 

 

Nebo nadanja

 

 

 

Tražih je

Nebo se otvori

Ona se tiho spusti

U moje srce

Oh žalosti

nenadano ode

Anđelima

 

Šutjeh

Nakon godina

Nebom zasja svjetlost

Malena se  tiho uvuče

U moje grudi

Žive i djetinje

Ali i ona uze anđela let

 

Zaledih se

Nebo je šutjelo

Sunce je hladnjikavo bilo

Vrijeme nije disalo

Moje grudi poplavljele

Uvijek

Anđele su sanjali

 

Umoran od leda

Usporen od tišine

Nemajući želja

Sretoh tebe

Anđelu mili

Ispustih stih i boje

I zaplakah

 

Srce  veselo nijemi

Mnije Volim te Mila

Boji se Neba

Ako zasnježi bilo što

Nebo će se opet obojiti

dugom

Ukrasti njegovog anđela

 

Klečim godinama

Koljena su bolna

Sebe nudim istrajavam

Ona lepršava mora ostati tu

Znam neporavedna razmjena

Jedan ohrndani mahalaš

Za svjetlosnog anđela

 

U ljubavi svojoj neizmjernoj

Nebo će razumjeti

Jedino za ljubav vrijedi živjeti

Mrijeti

Djetinjom dušom

milovati anđele

Ljepotom i čednošću blagoslovljene

 

A opet..

Samo Nebo zna

I nemoj da bi mi plakala

Život je prelijep Sunčice mila

 


												

Bleki – Zvjezdica je sve gledala

 

 

Mjesec se sakrio iza oblaka plovio

pokunjen i tužan

a ja zvjezdica sam znatiželjno  iskrila

iza kavala provirivala

vidjela sam da mu je ona tiho na uho  pjevala

bolno svu  svoju ljubav mu je ispjevala

svu svoju čežnju umotala  u  pjesmu

sve sam vidjela ja zvjezdica mala

te večeri kraj žubora šadrvana

ispod sestrica ispod maglica

na očigled mjeseca i cvjetnog đardina

u ulici skršenih srdaca

što se  prije njih

maslinasta kala  zvaše

 

 

mjesec se sakrio iza oblaka

i samo plovio

pokunjen i tužan

a ja zvjezdica sam  znatiželjno  iskrila

provirivala

vidjela  kad je  suze sakrivala

vidjela   i kad je on zaspao

a ona se pravila da spava

sve sam vidjela ja zvjezdica mala

i za nju plakala  jer ona nije mogla

jer ona je bila ja

a ja sam bila ona.

 

 

mjesec se sakrio iza oblaka plovio

pokunjen

a ja zvjezdica sam znatiželjno  iskrila

provirivala

vidjela  kad je on snove prigrlio

a ona se pravila da spava

pa se polako izvukla napravila srce

od šala ribizli i rozaklija

malo kičasto sli iskreno dječije

sve sam vidjela ja zvjezdica mala

uzela je  njegov upaljač kurvoazije nasula

jednu njegovu ciganku zapalila

popušila ispila ružicu na peškunu poderala

viljuškom

ustala upaljač u ruku sakrila

ukrala

 

mjesec se sakrio iza oblaka plovio

pokunjen

a ja zvjezdica sam znatiželjno  iskrila

provirivala

vidjela  ruku srcu njegovom je prinjela

srce je zadrhtalo kao površina jezera

kad ga lahorac napadne

sve sam vidjela ja zvjezdica mala

poljubac mu je lagani dala

nježno djetinje da ga ne probudi

moralo se ići  iskrasti da on ne zna

za njih nade nema

osim snova

 

 

mjesec se sakrio iza oblaka plovio

pokunjen

ja zvjezdica sam znatiželjno  iskrila

provirivala

vidjela  da mu je poljubac lagani na obraz

spustila i tiho se ka kapiji iskrala

pobjegla

i još vidim jasno pamtim

izlazi a druga djevočica pred nju banu

ona zastane u njoj straha nema

za njega mjesta nema

svu  joj dušu  bol uzela

gleda drugu  pačenicu ništa ne govori

ona je zagrli i pita iako zna

 

 

Šta sada malena moja,

Kamo bježiš

Kamo kaniš stići

 

Bilo kamo

Slomili su me

oni koji me vole

Ne želim uprljatii ljubav

 

 


												

Razmišljanje o Edgaru Alanu Pou

19.01.1809. rođen je američki pisac Edgar Allan Poe. Za života gotovo nepoznat, postao je jedan od najutjecajnijih pjesnika kada su vrijednost njegovog djela otkrili francuski pjesnici Bodler, Malarme i Valeri. U spisu “Filozofija kompozicije” analizirao je pjesnicki postupak najčuvenije poeme “Gavran”. Poovu poeziju karakterišu osjećanja duboke sjete i tuge i zvučnost i muzikalnost katkad čudesno onomatopejskih stihova. Tvorac je kratke pripovijetke strave, iz koje je nastala moderna kriminalistička i detektivska priča. Uticao je na francuske simboliste i engleske pjesnike Kristinu Roseti, Aldžernona Svinberna i Roberta Stivensona. Djela: poezija “Gavran”, “Anabel Li”, “Pobjednik crv”, “Zvona”, “Pjesme”, proza “Priče tajanstva i mašte”, “Avanture Gordona Pima”, “Filozofija kompozicije”.

Tako hroničari predstavljaju preteču suvremenih poetika.

Konzilij je imao mnoge učitelje. Sa nekima bi se mogao družiti sa nekima ne. Nisu prostor i vrijeme problem. Problemi su malo tananiji.

Recimo Edgar Alan Poe. Bio bi naš drug.Napisao je mnogo toga lijepoga i suptilnoga.

Nešto ezoteričnoga i transcedentnog.

Sve što je pisao skrojeno je savršenim stilom,veoma teškim za prevođenje. Lošiji poznavaoci engleskog su uskraćeni za ljepote njegovih stihova i riječi.

Sve Poovo nam je to blisko i dopadljivo.

Valjalo bi nam podjeliti i porediti iskustva. I neke od nas su dotakli velovi smrti i nestajanja.

Nije bilo teško dočarati susret.Pitanje je kako se susresti.

Po nije imao vremena za bilo šta,osim za traganje za mrtvim ženama svoga života.

Oca Davida je izgubio kad je imao godinu dana. Majku Elizabeth sa dvije godine. Malene, sestru Rosalie i Brata Wiliama nedugo zatim. Oca i brata nikada ne pominje.

Rođakinju Virginiu Klein ženi kada je ova imala 13 godina.Da li je bio dobri samarićanin koji je htio da je spasi bijede ulice i teške bolesti? Mnogi su se to pitali.

Mi ostajemo vijerni ljubavi i kažemo da je Edgar Alan Poe svim srcem volio malu Virđ koja je umrla u 24 godini.Toliko je imala i Poova majka kad je urmla.Tada počinje njegovo tragičko i samouništavajuće lutanje.

Pred  nesuđeno, novo vjenčanje nestaje na tri dana. Nađu ga skoro mrtvog i umire pod narazjašnjenim okolnostima.

Mi smatramo da Po umire u od tuge,jer se mrtvi ne vraćaju,a živi ne mogu dospjeti i njihov svijet. On to dobro zna. Svoj život je posvetio traganji za putevima koji vode u onostrano.

Kratko pred smrt,sluteći kraj, je napisao jednu od najčuvenijih oda ljubavi:

Anabel Lee

U carstvu kraj mora to bi,

Djeva je živjela koju su zvali

Imenom Annabel Lee;

S tek jednom je živjela mišlju:

Da voli i da se volimo mi…

Opičen čovo bio.Kako i ne  bi pored tolikuh tragedija.Ali ipak nove ljubavi tražio ne mireći se sa usudom.

Simbolisti ne bi ni počeli da nije njega bilo.Valeri je pokušavao dostići perfekciju njegovog stila,ipak nije uspio dospjeti nigdje do u strogoću stiha ,koje kod Poa nema.Nadrealisti ga svojatali dok se nisu “proslavili”, pa ga se odrekli.Teška je Poova sjena.

Sartr ga uvijek zvao u pomoć .,kada je nekom  pokušavao glavu otfikariti.Borhes je svoje ” carevo novo ruho” pokušao obići u Poovu poetiku, ali  je dospio do vrata, na kojima imaju samo dva prazna slova ili dvije okrugle cifre.

Nama žao što Eđi nije stigo na naša druženja.

Mi bi ga  posjeli kraj šadrvana što lagano hladi flaše sa pićem .

Na sofru iznjeli ,daj nam svega Maro bona.ba.,i rujjnog vina.Napose kutjevačke graševine in – ui , kurvoazije.Iako je bio tanak na klopi  zadeverali bi ga   bubrežnjacima  i brizlama.Popili koje piće,pa mu izrekli kompilaciju pisanija,znajući da ne pije vode:

-Imaš jedan život i ludo ga bacaš,jer ne vrijedi plakati.Moraš samo sanjati da novu grlicu  i ona će dolepršati, da se volite vi. A jednoga dana kada  kreneš na visoke pute,mogao bi svijetu,testament sa osmijehom ostaviti;tih godina sam sve volio,a Bogami su i one voljele mene.

On bi klimnuo glavom,a u sebi ćutao bol i mislio da li postoji staza na koju nije kročio ,u potrazi za izgubljenim senima.

Edgar Alan Po je znao da bi mu to bilo rečeno na našem zajedničkom druženju.Zato i nije dolazio,a i vremena nije imao trošiti ga sa zgubidanima koji , doli đardina i ljubavi , ne vide šume gore maslinove.

 

 

												

Prever – Šumovi noći

 

Vi spavate na oba uha

Kako se to obično kaže

 

A ja se šetam i budim u noći

Vidim sjenke čujem krike

Čudne krike

A vi spavate na oba uha

Kako se to obično kaže

 

To neko pseto urla na smrt

To neka mačka mjauče na ljubav

Neka pijanica izgubila se u nekom

prolazu

Neka luda na svom krovu svira u gitaru

 

Čujem takođe i smijeh neke djevojke

Koja da bi zadovoljila  svoga gosta

Pretvara se da je vesela zadovoljena

I na postelju se zavaljuje urlajući

A vi spavate na oba uha

Kako se to obično kaže

 

Ali odjednom gosta hvata strah

I u noći on urla kao kod zubara

Ali postaje  je još strašnije

Kada se ispod ispod kreveta pojavljuje čovjek

I sasvim lagano približava njemu

A vi spavate na oba uha

Kako se to obično kaže

 

I gost koluta očima u noći

Siroti čovjek koga drugi čovjek ubija

Zbog beznačajnog problemčića novca

Nesretne male sume novca

Možda četiri pet ili šest stotina franaka

A vi spavate na oba uha

Kako se to obično kaže

 

I gost prevrće očima u noći

A sutra će njegova porodica biti u crnini

I sve će biti gotovo

 

A vi spavate na oba uha

Kako se to obično kaže