**

28.decembra 1925.-  Tragično završio život ruski pisac Sergej Aleksandrovič Jesenjin u 30 godini.

Melodičnim  i slikovitim stihovima poetizovao boemiju i skitnju,ali i ljubav prema majci,ženama,stepi,domovini.

Slutio oluje nad Rusijom i sopstveni usud. Konflikt epohe i pjesnikove lirske duše najviše je izražen

u dramatičnim ciklusima “Kafanska Moskva” i “Povratak u zavičaj” i nizu pjesama nastalih

1924. i 1925. koje su pripremili pjesnikov tragičan kraj.

Zamisao ciklusa “Persijski motivi” i poeme “Ana Snjegina” – svojevrsni su poetski testament.

Snažno je uticao na generacije pjesnika širom svijeta.

Ostala djela:

zbrike pjesama “Zadušnice”, “Ispovijest mangupa”, “Triptih”, “Stihovi skandalista”,

“Sovjetska Rusija”, pripovijetka “Urvina”, dramska poema “Pugačov”.

**

Tim,suhim i sažetim  riječima,istrganim iz hronika, smo ispratili

pjesnika u rubrici na današnji dan. Malo smo se trudili izbjeći

stereotipe,pa nešto preinačili.

Onda se sjetismo da je Jesenjin  , jedan od navjećih  poeta svjetske

poezije i da zaslužuje više od hronološke zabilješke.Izvukosmo iz

naše sehare neke  zabilješke, upotpunismo ih činjenicama i

evo ih pred vama.

 

Kažu da smo neki naopaki,pomalo lujke i luke,a  skeptični mahalaši.

Skoro nikad  ne počinjemo iz početka,nego sa kraja ili iz sredine.

Ili pričamo okolo kere pa na mala vrata.

Imamo dobar razlog.

 

O drugima sudima po sebi.

Ništa lično , ali logično i pošteno. Što jes’ , jes’!

 

Kada nešto čitamo,ako nam početak bude dosadan,mi to batalimo.

Po zakonu poetike i tragike u srednjem dijelu se stvar zakuhava i na

kraju manje ili više urnebesno ( ponekad i užurbano i tragično) okončava.

 

Pred kraj života Jesenjin se nekako ubrazao.

Poezija  je bljeskala iz svake pore njegovog tijela.

Stihovi su se razletjeli.

Poeta se bojao da mu koji stih  ne promakne  ili pobjegne.

„Ne mogu ih zaustaviti;oni su kao navijeni stroj.“

Njegovo vično pero ih je ipak moglo kontrolisati i popisati.

Na Kavkazu ljeta 1984. izbacio je sve što mu je pritiskalo dušu.

Iz dubine duše je izronila Ana Snjegina krasotica, ne  jedna, ne dvije ,

već više grlica njegove mladosti.

Autobiografska ispovjest,mladalačke  opijenosti snježnog daha.

Ljubav i čežnja pretočena u testament  dešavanja u pjesnikovom kraju 1918. godine.

 

Koliko je taj čovjek ljubavi imao!Koliko je zanosa u sve unosio!

On se davao i davao. U istinitosti i iskrenosti nježnog djetinjeg srca predavao.

 

Nije znao drugačije.

Mnogo je to davanja.

Da li ga je to iscrpilo?

 

Većina u  Sneguljici prepoznaje Lidiju Kašinu, majku dvoje djece,

starijoj od Jesenjina devet godina.

Zar je to ljubavi bitno?

Ona je bila aristokrat,spahinica ,on seljak .

U to vrijeme nemoguća kombinacija.

 

Pa šta?

Zrela žena unosi u dušu golobradog seljačića  , nemir, nadu, putenost i

glad za ljubavlju.

To je sasvim dovoljno da poteče jedno od   najiskrenijih

i najljepših vrela ljubavnih stihova  ovog dunjaluka.

 

Kada Jesenjin pjeva Ani Snjeginoj ,on joj daje lik Ane Sardanovske

svoje prve ljubavi.

Ona se pojavila iznenada.

Nenajavljena banula u sjećanja,u taj san, ta „djevojka u bijelom“,

dok je gledao prostranu baštu,

koja se bojila mirisima  procvalog jorgovana i klepetavim trošnim vratima :

 

“Nekad sam kraj tih vratnica dvojni’

ima šesnaest godina, pre…

i devojka je – drug nerazdvojni,

rekla mi tiho i nežno: “Ne!.”

 

Revolucija guta svoje sinove,ali i ljubavi.Nema u njoj nimalu mjesta

za osjećanja.

Lidija mora da ode.Sreća ostala je živa i povela djecu na mrski zapad,

u London.

 

Tu su još i sestra i majka.

U mladosti ,on je nesretan jer,

k'tomu u snu neko veče

dobri Serjoža nam reče:

 

„Tih godina smo mi sve

a tako malo su voljeli nas.“

 

il’ nešto slično

baš o nama lično

Oh- my Lord

Oh- my Lord”

 

U poemi su konkretni muških likovi  izostali,samo neka bezoblična masa;

družbaja djelatnika revolucije.

U Jesenjinovoj   poeziji   konkretne likove imaju revolucija, žene,

ljubav, ruska prostranstva i damari.

 

Serjoža nije imao mnogo vremena za ljubavnu poetiku.

On je ljubav je živio. A riječi poklanjao  ljubavnici, sovjetskoj

revoluciji.

Zato je njegov opus ljubavne poezije malo tanji.Ali je toliko ubjedljiv

i uznosit ,da ostvaruje ono što je malo kome uspjelo.

 

Čovjek je imao damare , dert i …

 

Usadile mu ga žene. On , jednostavno , nije mogao disati bez žena.

Avanture , snovi i žene. Takve su vam poete.

I brak sa Zinaidom Nikolajevnom Rajh, sa kojom je imao ćerku Tatjanu

i sina Konstantina.

 

No,ko će sputati poetu koji juri ka  pravoj ljubavi i snovima.

 

1921. je u Jesenjinov svijet silovito banula Dankanova.

Isidora .

Mistična plesačica.

Velovi orijenta su strasnu Irkinju i  raskalašnu Amerikanku  pretvarali u  Orijentalku.

Sirtaki je činio Grkinjom.

Daire su je učinile Jermenkom.

Kastanjete španskom cigankom.

Tako su je prikazivali.

 

Malo ko pominje užasni, nemjerljivi  bol kojim je bila okovana i bijeg iz očaja u plesu tražila.

Njena sedmogodišnja kćer i četvorogodišnji sin su se udavili u Seni.

Istog dana, istog trena, hladna bujica im je pomogla da se uznesu na nebo.

Rodila je još jedno djete , ali je beba umrla neposredno posle rođenja.

Nikada se nije oporavila od gubitka djece.

 

“Liječila” se ljubavnicima, koji su bili samo uvertira za životnu ljubav sa Jesenjinom.

Hroničari bilježe samo ples, ljubavnike i šal koji se omotao oko labuđeg vrata, dvije godine po Jesenjinovoj smrti.

 

Jesenjin  je začaran, gledao  u nju kao u čudo,proviđenje.

Strast kojom je oblikovala ples, pokret koji je dočaravao maglice,

velovi koje su  nosili anđeli, dodatno su ga  sluđivali.

Nije imao izbora. Beznadežno se zaljubio.

Jesenjin je Isidoru  učinio Rabinjuškom i Kalinom.

Ona njega anđelom i đavolom.

 

Sagorjevali su i poput feniksa se rađali.

Bio je to vrijeme strasti, kada se sve preokreće u ljubavno ludilo.

Ruska stepa je to. Ona ponekad izluđuje i nosi u neke druge dimenzije.

Lutali su Podmoskovljem u prozračne ljetne vječeri , kada se zvijezde

spuštaju i miluju zaljubljenu djecu.

 

Svi zaljubljeni su djeca.

 

Otkravilo se Isidorino   srce i ona koja je „rođena za ljubav“ ,shvata

da  “najveća stvar u životu je – ljubav”.

Ona je imala 44 ,on 26 godina.

Pa šta? Jedno punoljetstvo razlike i nije neki takarli vakat.

Ljubav ne zna računati, zato je nije briga za godine.

Mi smo ubjeđeni, mi čvrsto vjerujemo , da je revolucija dala zapret toj ljubavi i oni se dvije godine kasnije rastaju.

 

Godinu dana poslije skršene ljubavi ,on je već malo umoran i odlazi majci na selo.

Budan sniva okosnicu poeme i njene najljepše stranice  .

Magličasti susret sa  Lidijom Kašinom , u čednom liku Ane Snjegine.

Na nježnim prtinama proživljenih zanosa i čežnje, leluja  život  kroz

trajanje ljubavi , snova …

 

Ti Jesenjinovi stihovi, nadahnuti Nebeskom milošću, su najljepši u

njegovoj  ljubavnoj lirici.

Teško da se mogu pronaći slični u svjetskiom razmjerima.

Mladalačka  uzdrhtalost pred novo viđenje voljene žene, gubitak daha,

zamagljen pogled, radost njihovih bestežinskih  sjećanja,

lepršaju papirom.

 

Bolne ispovijesti o neveselim životnim putevima sjetni su i pomalo tuguju.

Njeni prekori što on propada tako rano:

“za vaše pijane skandale,

cela zemlja to gotovo zna”

bole manje nego njegovo suosjećanje ,da joj je revolucija uzela

gotovo sve što je imala.

Usteže se da joj kaže da joj je uzela i njega.

Mi znamo da se podrazumjeva.

 

Njihov rastanak je  čežnja i zov daleke  ljubavi kad je ;

“dodirivao i rukavice i šal njen…”

i kada je njegovo srce tugom pjevalo.

Zbog toga se on predomislio i zajključuje:

 

„Tih godina smo voljeli sve

a Bogami su i one voljele nas“

 

1925.-revolucija Jesenjina ženi sa Sofijom Andrejevnom Tolstoj,

unukom ruskog pisca Lava Nikolajeviča Tolstoja. Revolucija želi

potomstvo dvojice velikana pisane riječi.

Čini se da je za Jesenjina sve kasno. Ali vrelo poezije ne presušuje,

već se pojačava.

U to  vrijeme ga  liječe od alkoholizma. Lijekovi i “lijekovi ” Staljina

i Staljinove „revolucije“.

 

Jesenjin se sve manje sviđa ” revoluciji “.

On je sada za nju pijanica,skitnica i probisvjet.

Njegova životna ljubavnica ga sve više vara. Izgubila je čednost kojom je on obasuo.

„Revolucija“  ga sve više steže.

On je u zamci. Nema izlaza . Nema bijega. Sva vrata su zatvorena.

 

U ponoć izmeću 27. i  28. Decembra izvršio je trostruko samoubistvo ;

presijecanjem vena, vješanjem i izgaranjem uz cijev plinskog grijanja.

Četvrto samoubistvo,prerezan grkljan su nadležni prešutjeli iz „pijeteta“ prema pjesniku revolucije.

U smrti je bio nedosljedan. Uglavnom. Nije ponio šibicu da napravi vatromet.

To bi, nekako , bilo poetičnije.

Tri samoubistva i četvrto prešućeno i nimalo poetska.

Prilog za doktorat sa mnogo nesuvislosti i obmanu.

Mnogo je to temeljitog posla za jednog „mentalno oboljelog“ i

„pijanicu“.

Garantujemo da mu je „revolucija“  pomogla, malo

više nego što treba, da se preseli tamo odakle joj neće riječima

kvariti “harmoniju”.

Poslijednja pjesma je u nedostatku tinte  ispisana svojeručnom venskom krvlju:

 

“Do viđenja

 

Do viđenja, dragi, do viđenja;

ti mi, prijatelju, jednom bješe sve.

Urečen rastanak bez našeg htijenja

obećava i sastanak, zar ne?

 

Do viđenja, dragi, bez ruke, bez slova,

nemoj da ti bol obrve povije –

umrijeti nije ništa na ovom svijetu nova,

al ni živjeti baš nije novije.

**

Nažalost svi su ga prijatelji izdali i oblatili.

„Morali su“ :  majka / ljubavnica revolucija naložila.

 

Mi ga nikad ne bi izdali.

Nas su učili da se žena ljubi .

Domovina , rod i  prijatelj  se ne izdaju.