In memoriam  29.Decembar 1946. –  22. Mart 2004 .

I još jednom Slobodan A.Bodo Kovačević.

Solo gitarista naših i svjetskih lidera Indexa.

Kad bi bilo ono što ne mere biti, ove godine bi imao sedam banki. Ovako je zakinut za dvanaest godina voljenja i divne muzike, i slika.  On bi na prvo mjesto stavio nježni  dodir kćerkine ruke.

Slobodan A. Bodo Kovačević, Davorin Popović Pimpek i Fadil Redžić Fadiljo , od 1964.  do 2001. godine su bili  kristalni trolist, predvodnici najveće svjetske pop – rok    akademije zvane Indexi.  Ili , kako mi to volimo reći: prvi među jednakim  sedmorice Veličanstvenih –  VIS Indexi.

Tako hroničari označavaju kraj jednog blistavog postojanja. Indexi zapravo nisu prestajali postojati.  Oni samo više ne sviraju zajedno. Neki muziciraju gore , a neki su još sa nama.

U onom  VIS, pa slijedom Indexi , Slobodan A. Kovačević  je bio onaj filigranski vez,  koji je davao osebujnosti jednoj nepodnošljivoj lakoći sviranja, koja je krasila još samo jednu svjetsku grupu , njihove jedine prave muzičke suparnike, grupu Dors.

O  Indeksima povremeno pišemo. Njega smo više puta okrznuli. Jednom malo i pričepili.

Prijateljski. Nema zamjerki.

Od Indexa on je bio najpovučeniji i najtiši. Tako ga sudba preodredila. Kak bi filjozofi  rekla, “siva eminencija grupe”.

Sa dvetnaest godina je imao je veliku , jedinu   ljubav. Jasna se zvaše. Nesrećna smrt je razdvojila dvije grlice. Mi tada nismo znali kako takvi rastanci   mogu boljeti.

Mi smo bili okrenuti oni mahalskim bolima i fintama : dvoje se našlo, pa se opet nije našlo.

Dvoje se nađe pa ne nađe, osjetiš u srcu plimu , ali  poslije boli čitavog života i pitaš se zašto je morala sve baciti niz rijeku i otići bez povratka.

Nažalost, Bodo nije bio te sudbine.

On je igrao malo drugačiju životnu igru. Dvoje se našlo, ali nije nikad saznalo da se nisu poslije našli.

Ona je umrala tagičnom smrću. Njih dvoje su  bili  najnježnije  i najljepše boje jedne  predivne , naprasno prekinute balade.

Indexi su đentlmeni i spjevali su obrnutu baladu.

Zamislite dvadeset jednogodišnjaka u nevjerici . Juče je ljubim . Danas je nema. Sutra joj   žute  ruže  na hladnu humku polažem. Samo tri dana je kiša zaista padala.  A boljela čitav život.

E ne može to tako , misli Slobodan A.Kovačević. Idem ja kupiti prljavo žute cipele. One najbolje pristaju uz žute ruže . Ako ubacim crni smoking i karo pantalone , neki  će zablenuti i reći vidi blente, bijesne gliste izvodi. Neće primjetniti moju tugu i koliko me život boli.  Godinu dana ih nije skidao. Nismo nazočili, ali neki , recimo Fadiljo , su se kleli da je u njima spavao.

Bio je vizionar koji je je mnoge stvari zano unaprijed.

Mi nismo ni vizionari ni proroci. Mi smo prost puk. Mahalaši koji sude po srcu i strane svijeta po njemu određuju. Sigurni smo da ga život nije pripremio da nosi bol do kraja života. Malo se pogrbio , ali je nosio teret. Sve do jednom.Nije se moglo više.Previše je boljelo.

Nikad se nije žalio ili je pominjao. Samo par njih su znali i poštovali njegovo diskretno tugovanje. Svoju bol je pretočio u plemeniti jecaj gitare , koja nema odraza u bilo čijoj muzici. Bilo je nemoguće odsvirati nešto sa toliko prefinjenosti , filigranskom iznijansiranošću i nadasve vrhunskom poetikom,koja je inače strana pop – rok muzici.

Svako ima pravo na izbor.Dao je ogroman  broj izvanrednih sola gdje čovjek pomisli je nemoguće da gitara može tako zvučati. Kontaju zvučni trikovi . Nisu pitajte resto od Indexa. Požurite. I oni su pomalo umorni. Trebalo je decenijama  prtjiti  prim svjetske muzike na leđima.Nećemo nabrajanja.

Mi za našu dušu, kad osjetimo potrebu za  jecaj gitare koja slika dušu i nudi ljubav ,   nekoliko puta zavrtimio četrdesetak  sekundi nenametljivog solo  maestra Slobodana A. Bode Kovačevića iz Balade. I život biva lakši i  teče dalje.

Nismo hroničari da nabrajamo njegove domete. Mi pokušavamo pisati o ljudima. Pisati o Indexima je čast. Poznavati nekog od njih i popiti jednu,  s nogu ,  je privilegija.

Mi smo sretni ljudi.

Slobodan A.Kovačević je umro kako je i živio.Tiho,ponosno i umjetnički. Nježan, dobar, krotak  i blag. Kao i svaki Mali Princ,  Sarajeva Grada čednosti, uživao je ono najcjenjenije u ovom gradu.

Poštovanje strogog Sudije kejeg od milja zovu Čaršija.