Pred ponoćna Galerija Bosna zemlja Božije milosti


Autor

Hajro Šabanadžović

Krhkost

Krhka čarolija
Krhke kapljice

Krhka čarolija                                                                   Krhke kapljice

Duše naše
Plavetni Anđeo

Duše naše                                                                   Plavetni anđeo

Mjesečev osmjeh
Purpurno nebo

Mjesečev osmjeh                                                                   Purpurno nebo

Nijanse ljubavi
Kristalni cvijetni dan

Nijanse ljubavi                                                                 Kristalni cvijetni dan

Zgužvani san
Iskrenost

Zgužvani san                                                                           Iskrenost

Ni na zemlji ni na nebu
Trešnje a poljubci tvoji

Ni na nebu ni na zemlji                                                  Trešnje a poljubci tvoji

Svijet dvije Duše čiste

Svijet dvije duše čiste                                                             Ljubavnički buket

Novi dan
Milost-3.

Novi dan                                                                             Milost

Autor

Hajro Šabanadžović

Krhkost

 

Krhka čarolija  Krhke kapljice

Krhka čarolija                                                                   Krhke kapljice

 

Duše naše  Plavetni Anđeo

Duše naše                                                                   Plavetni anđeo

 

Mjesečev osmjeh  Purpurno nebo

Mjesečev osmjeh                                                                   Purpurno nebo

 

Nijanse ljubavi  Kristalni cvijetni dan

Nijanse ljubavi                                                                 Kristalni cvijetni dan

 

Zgužvani san Iskrenost

Zgužvani san                                                                           Iskrenost

 

Ni na zemlji ni na nebu  Trešnje a poljubci tvoji

Ni na nebu ni na zemlji                                                  Trešnje a poljubci tvoji

 

Svijet dvije Duše čiste  

Svijet dvije duše čiste                                                             Ljubavnički buket

 

Novi dan  Milost-3.

Novi dan                                                                             Milost

 

 

 

Bleki – Trešnja, Žena i Ljubav

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

  

 

     

 

  

 

 

 

Pjesnik je volio trešnju

Beharli grane, tanane i lepršave kao  Ženina duša

Maksumče je uvijek uživalo u trešnji

Podatna sjajna  obala  sočna kao Ženino postanje

 

Pjesnik  a  maksumče je naučio slikati

da bi mogao ljepotom bojiti  Trešnju i Ženu

A onda je spoznao nju Princezu

Srce mu reče   Ona  je njegova Krhka ruža

 

Slikao je i slikao

Želio je da joj pokloni Čaroliju

U   očima  boje sna vidje dugu

Duga obasja Njen Univerzum

 

Pomisli to su Ah , to su Naši snovi

Moraju biti jer Ona je ljubav

Sve postade čarolija Osvita

Zov ljubavi  Njenih hiljadu velova

 

Miris Cvijeća u plavoj milosti Djetinjih snova

Ples svjetlosti slikama  snivao pjesmama pjevao.

I volio  da   volio kao što Nebo voli.

I bolio da   bolio kao što led boli.

 

U ljubavi    u boli svojoj

zaboravi da   Trešnju obdari   ljuljačkom.

Nedostajala je sasvim mala , obična ljuljačka.

Ljuljačka za Princeze da Krhku ružu ljulja i ljubavlju miluje.

 

I tek tako ode Ona

Što ti je žensko

Prelijepo i  Čedno

Anđeo

Slikar je svoju umjetnost na lomaču rastanka bacio

okrenuo se ka Trešnji

pogledao u nebo

spustio se na koljena 

i nijemo izustio

 

Molim Te

Oprosti mi

Hvala ti

 


												

Zagubljeno pismo

Ljubavi jedina,

nisi ni svjesna koliko su me obradovale tvoje tvoje dvije riječi:

 

– Dragi moj

 

Decenijama nisam nijednoj Princezi dozvoljavao te riječi.

Tugom su snile moje misli,

bojom tuge  slikale nedostajanje.

 

Kad sam od tebe čuo te riječi,

prvo sam se uznemirio,

a onda me obuzelo ganuće

i toliko nježnosti ,

da sam pomislio:

Bože Milostivi,

koliko volim ovu Djevojčicu.

 

Hvala mila.

 

Nisam ti pričao,

ali dugo vremena sam svjestan ,

da imam pravo još samo na jednu pravu ljubav.

 

Kada sam te vidio ,

prozračnu,

malo preplašenu,

sakrivenu iza nekog kristalnog žubora,

iz koga ljubavi vri,

prekrivenu velovima sanja,

onako nježnu i prelijepu

i naslutio htjenje pripadam ti,

pomislio sam:

 

Žao mi što to ne izgovara,

ovo dijete zaista zna voljeti.

 

Vidio sam ti to u očima , Princezo,

osjetio jecaj u tvom bolu .

Osjetio sam da imaš tu neizmjernu ljubav koju ja trebam.

 

Namah sam ti napisao jedno pismo.

Nisma ga poslao.

Zbog mahalske časti!

Bojao sam se da te ne uplašim i izgubim.

Mislio sam biće vremena poslaću joj ga ,

ako mi počne vjerovati.

I kao i obično takva se pisma zagube.

A ta vremena poslije , se ne zbudu.

 

Nisam se mogoa sjetiti kam sam ga stavio.

Nimalo neobično Mila.

Uzbuđenje što sam te prepoznao,

želja da te volim,

da me voliš da mi pokloniš sebe,

da te kradem,

da me bereš,

je učinilo svoje.

 

Danas je pismo  samo od sebe isplivalo.

Valjda je osjetilo da si mi se obratila.

Onako kako se zaljubljena žena obraća čovjeku kome vjeruje i koji je najiskrenije voli.

 

Osjećam , nisi nas zaboravila ,

u vremenu prije i  preko nekog vremena.

 

Evo pisma Krhka ružo,

koje će ti raći da sam te od prvog dana prepoznao .

Zavolio.

I vidjećeš da me pismo uputilo da te volim onako kako to jedino znam.

**

Mila

 

Svi mi živimo u nekim svojim svijetovima.

Prelijepim i bolnim.

Punih Nade.

Čežnje.

 

Tvoje postojanje ne bi smjelo biti paradoks.

Dat ti je život Princezo.

Tvoje je pravo šta učiniti sa njim,

Ali paradoks je ako ništa ne učiniš.

Barem ponekad.

Pitanje je da li ću ja da dozvolim tebi da te upoznam na tvoj način,

koji vjerovatno podrazumjeva “normalno” upoznavanje?

Naime ja volim pričati , još više slušati Princeze škrte na riječima,

i čitati ono nenapisnao.

 

Nećeš vjerovati koliko znam o tebi,

a opet nedovoljno.

 

Treba ispisati hiljade stranica,

za svaki tvoj veo barem po jedan,

 

pa da budem bar malo siguran ko si ti.

Nemoj loše suditi o ljudima koji iz pogrešnih ,

podlih razloga , žele da ostanu sa tobom.

Neuki su i zli.

 

Ti si ” kriva ” za to.

Ali ne boj se Bog Silni sve vidi i zna.

 

Nemoj loše suditi ni o onim koji su otišli od tebe.

Nisu te dostojni , jer ne znaju šta gube.

 

Još manje sudi onome od koga si pobjegla.

Previše te volio da bi te u akvarijumu sa ostalim Orkama mogao držati.

 

On , nije od onih koji bi ostao i jedan tren duže nego Bijela dama to želi.

Pravilo gospodstva:

Dame biraju, uvijek i u svemu.

I ne mogu se Mila, razočarati u Tebe.

Čak i kada nenadano odiš.

Nikako i nikada.

To bi bio znak da sam neuk ,

da nisam smio zadržati biće,

koje mi je samo Nebo poslalo.

 

Ne znam MIla, ništa o odbačenosti od ljudi.

Mene ni jedna  nikada nije odbacila.

Osim taksistica.

Ili maržoretkinja za volanom očevih limuzine,

obučenih kao snovi Malog princa.

U plavo, bijelo, ljubičasto sa pjegicama skršenog srca

i nježne krhke ruže ,

rasute po nebu rastanka.

 

Znam pustiti Grlice da odlepršaju.

Ka nebu ili đardinu?

To već ne odlučujem ja.

Ja sam , može se skoro sa patosom reći,

decenijama sam, ali nikada nisam zavolio taj osjećaj nedostajanja.

 

Uvijek sam u traganju za onim drugim djelom moga bića.

Onom koji upotpunjava i čini sretnim, kao nekad davno,

dok su anđele  još hodale dunjalukom moje duše.

 

Kalendari me uvijek savjetovali da imam pravo još samo na jedna pokušaj.

Vjerovao sam im.

I pokušavao.

Prečesto ?

Radovati , milovati i cjelivati  nekog  ,

nikad ne zbori da je to suvišno.

 

Kalendari me riikad  nisu prevarili.

Do tebe.

A onda su se nasmijali i okrenuli mi plemenita leđa.

Od tada ,

shvatam ,

da se ljubav nikad ne snalazi u samoći.

 

Treba pogledati u nebo,

prelijepi dan, mirisni đardin

ili samo neki šedrvan u starom dijelu Grada čednosti.

Možda poviše Latinluka ili

ili u kutku  zadužbine Adeline Pauline Irby,

u gdje je moja mladost u traganju za tobom,

koja ćeš decenijama poslije  dolepršati

na mjesto mojih zločina,

plesala i voljela ,

kao konj ili defin.

Ima ih , svjedoče , da sam ponekad bio malo janje ili lane.

 

Proteklo je vremena i vremena.

Sad više i ne znam kojima vjerovati.

A učile me – Život bez ljubavi je praznina bez dna.

 

No šta ja o tome znam.

Ja sam samo sanjar.

Ponekad me neka bića toliko ganu,

da mi se čini da nemam kontrolu nad riječima,

i da previše pričam.

Ali ne mogu si pomoći,

prelijepa djevo moja.

 

Noć je svježa,

okupana Mjesecom i zvjezdicama,

utišana tvojim sjenama.

muzika tiho rovari bilom,

sjećanja stižu snove,

a ja se pitam kako se zoveš.

 

Osjećam šapat imena tvoga,

i koje cvijeće od tebe mirise krade?

Baci mi Mila,

kjljuč nagovještaja ,

kako je tebe sada  voljeti,

da ga poredim sa mojim prošlim,

ili mi pokloni  ,

samo jedan  ,

jedini ,

lat djevičanske ljubičice.

** **

Ti ode prije nego ti pismo poslah.

Srećem te svaki dan.

Modrom rijekom , pored trešnjinog stabla ,

naši snovi vrteškom života zajedno plove.

Slutim , nada je moja ispisala tvoje ime,

u mom poslijednjem dašku.

 

I znam , bolim te Mila djevojčice.

 

Oprosti meni neukom i neuviđavnom.

Neću da te pitam:

– Gdje si ti,

jer znaš gdje sam ja!

**

Dopisano

Ako sretnete nesalomljivu Krhku ružu,

prepoznaćete je po mirisu djevičanskih ljubičica,

i slici okačenoj u njenoj nutrini.

 

I molim vas,

ne recite joj da je volim.

Zasuziće.

 

Takva vam je ona.

Čedna a prelijepa ,

rastancima sklona,

a hodi prozirnim  hodnicima Maksumčetove duše.

 


												

Dušan Jakšić – Sve moje jeseni su tužne / Song – Lyrics

 

 

Svilen dan    Vali

 

Sve moje jeseni su tužne

Dani plačni su svi

A moje oči još su vlažne

Suza  i bola trag

 

Za tebe čujem da si srećna

Ljubav prati te svud

I ruže drugom da si dala

Što nama donese maj

 

Zar nisi mogla meni opet da se vratš

Dobro si znala tebe da još čekam ja

 

I uvek jesen kada dođe

Kiše stignu u kraj

Tad moje oči suze vlaže

Setim se našega sna


												

Jad i bijeda BH , napose sarajevskog , novinarstva

Toplane Sarajevo poskupjele grijanje za minimum 17 %.

Niko ni da zucne , da primjeti ili konstatuje ovaj atak na goli život i opstanak pučanstva. Nije valjda da su svi mediji kupljeni ili u strahu od nadolazeće vlastodržačke pošasti.

Lažljiva i inkriminisana sarajevska vladajuća klika se pravi da ne vidi šta se dešava u njenom ataru. A obećavaju i obećavaju…i lažu li , lažu , i dijele li dijele napljačkane novce. Sebi , prijateljima , očevima , ljubavnicama , rodbini i stranačkim kriminalcima.

I Konaković , i Nikšić i Forto … i svi u toj vrhuški nisu ništa bolji od SDA i njihovih sada već , donekle , bivših pljačkaša.

SDA je od poštenih ljudi , hodža i ilmija pravila kriminalce.

Ove nove vlastodržačke trojke , četvorke , osmorke od kriminalaca žele napraviti poštene ljude.

A ne ide to tako!

Kada te pučanstvo označi kao lopova , kriminalca , ubicu anatema ostaje za vijek vjekova. I nažalost / na sreću po pravdi prenosi se sa koljena na koljeno.

Samo ovi novi djelitelji Bosne i saradnici rasturača BiH postaju isto što su i oni . Pljačkaška bagra i fukara bez imalo obraza i sigurni putnici za pržun.

Bleki – Ni ljeti ni zimi ovlažiti oči ne smijem

Zimsko jutro nad rijekom

Vodopad suza

Život je lijep
Ljubav i magija

 

Svake svečarske zime

u osvit badnjaka

čak i u raskoši ljeta

kad se zaledi rijeka

naših prvih dodira

vodopad suza me mori

a ovlažit oči ne smijem

jer anđeo reče mi

ako ti suza jedna jedina

kada nebu odim

iz oka djetinjeg lice pomiluje

boljeće me

više od rastanka našeg

zato mili moj

molim te

uvijek blistaj osmjehom sreće

slavi i pamti

život je prelijep

jer smo se voljeli

 

Украду тебя – Цыганская песня / Song

Svileno ljeto  Sunčeva dolina Rubinova fantazija

 

 

 

Украду я тебя украду,

 

В моей душе поет гитарная струна,

Любовью ты мне сердце растопила,

Нет жизни без тебя, нет радости, нет сна,

Своей красой меня ты погубила

 

Украду я тебя, украду,

Заманю мою нежную, юную,

Унесемся вдвоем на коне вороном,

Этой темною ночкой безумною

 

Украду я тебя, украду,

Увезу в эти дали безбрежные,

Увезу сквозь туман, это участь цыган,

Пусть простят за любовь нашу грешную

 

Любовь к тебе так широка и глубока,

Как красота бескрайних океанов,

В моей руке всегда твоя рука,

Нет ничего сильней любви цыгана

 

 

Ukrašću te,ukrasti

 

Mojoj  duša peva struni gitare ,

Volim te moje si  srce istopila,

Ne postoji život bez tebe, nema  radosti , nema snova,

Svojom ljepotom  si me ubila

 

Ukrašću te, ukrasti

Zanosna moja nježna, mlađahna,

Uzjašemo   konja vranoga

Stobom odjašem  u noćnu tamu

 

Ukrašću te, ukrasti

Oteti da bi bila bezbrižna

Oteti i kroz maglu, to je sudbina Roma,

Oprosti za ljubav našu grešnu

 

Ljubav te toliko široka i duboka,

Kao ljepota  beskrajnog okeana,

U mojoj ruci tvoja ruka

Ne postoji ništa jače od ljubavi cigana


												

Majakovski – Oblak u pantalonama

 

 

 Vi mislite bunca malarija?

To je bilo,

bilo u Odesi.

”Doć’u u četiri” rekla je Marija.

Osam.

Devet.

Deset.

Evo i veče

u noćnu strahu beži,

veče decembarsko

s prozora

u magli

U staracka leđa smeju se i ržu

kandelabri.

Mene više prepoznati ne moze:

ja sam zgrčena

gomila

žila.

Sta takva gomila poželeti može?

A mnogo hoće takva gomila.

Jer više nije važno

ni to što sam od bronze,

ni to što srce moje –

od gvozđa hladnog –

bije.

Nocu i čovek svoj zvek

u nešto zensko, meko,

želi da sakrije.

I ja sam,

ogroman.

na prozoru savijen,

rastapam staklo čelom od čelika.

da li je to ljubav ili nije?

I kakva je –

mala ili velika?

Odakle velika u takvom telu:

mora da je to malena,

neka krotka ljubav, što se u stranu baca

od automobilskih sirena

i voli zveket praporaca.

Opet i opet

čekam,

zabivsi lice u rošavo lice kise.

I već me je poprskala dreka

gradske plime, sve više.

Ponoć, sa nožem kog pruža –

do đavola s njim! –

došla je,

zaklala.

I kao s’ panja glava sužnja,

dvanaesta ura je pala.

u oknima sumorne kišne kapi,

kreveljeci se,

nakrcale,

k’o urlanjem usta da su razjapile

himere s pariske katedrale.

Prokleta da si!

I pocepa usta skoro krik.

Zar ti je i to malo?

Čujem:

nerv,

tiho, kao s kreveta bolesnik,

podigao se.

I , gle –

u početku jedva je posao

jedva,

onda je ustalasan,

jasan,

potrčao.

Sada je sa druga dva

očajno igrati stao.

Pao na plafon spratu niže.

Živci

veliki,

mali,

mnogi –

pomamno skaču

i vec –

gmizu.

Živci pali s nogu!

A noć se po sobi glibi i oko,

otežalo, odatle nikako da se ispravi.

Odjednom, vrata zacvilese, ko da

krčma zub na zub

ne moze da sastavi.

Ušla si

osorna, kao ”na!”

guzvajuci rukavice kao luda,

i rekla: ”Da,

znate, ja ču da se udam.”

Pa šta, udajte se.

Ništa nije bilo.

Izdrzaću.

Gledajte – ja sam spokojan ko

bilo

pokojnika.

Sećate se?

Govorili ste:

”Dzek London,

novac,

ljubav,

strasti” –

a ja videh samo jedno:

vi ste Đokonda,

koju treba ukrasti!

I ukrali su je.

Opet ću ljubav u terevenkama utući

povije obrva ozarivsi vatrom.

Pa šta!

Ponekad i u izgoreloj kući

skitnice nađu dom!

Izazivate?

”Manje no prosjak kopejaka

vi imate smaragda bezumlja”

Setite se!

Pala je Pompeja

od razdrazenog Vezuva!

Hej!

Gospodo!

Ljubiteli

obesvesćivanja,

zločinstava,

pokolja,

da li ste najstrašnije

videli –

lice moje

kada sam

ja

apsolutno spokojan?

I osećam –

”ja”

za mene je malo.

neko se otima iz utrobe moje.

Halo!

Ko je?

Mama?

vaseg sina nesto divno boli!

Mama!

Zapaljeno mu je i srce i vene.

Recite sestrama, Ljudi i Olji,

on nema kuda da se dene.

Marija! Marija! Marija!

Pusti me, Marija!

ne mogu ostati na ulicama!

Neces?

Čekas

dok upalih obraza grubo,

bljutav,

i isproban na svemu losem,

dodjem

i procedim bezubo

da sam ja danas

”neobicno posten”.

Marija,

vidis –

ja se, već poguren, slamam.

Marija!

Kako u debelo uho zabosti neznu rec?

Ptica

živi od pesme,

peva

gladna i zvonka,

a ja sam čovek, Marija,

prost,

koga je sipljiva noć iskasljavala na prljavu

ruku Presnje.

Marija, hoces li me takvog?

Pusti me, Marija!

Zgrčenim prstima davim gvozdeno grlo

zvonca.

Marija!

Na ulicama su zveri.

Na vratu prsti davljanja sto bode-

Boli!

Otvori svoje dveri!

Vidiš –

zabili su u oci iz šešira čiode.

Pusti me.

Mala!

Ne boj se

što na mom volovskom vratu

sede kao planine vlažne zene od znoja

gubave.

Ja kroz zivot vučem (i to je zato)

milion ogromnih, cistih ljubavi

i milion miliona malih ljubavi.

Ne boj se

da cu se opet prilepiti za hiljade lica –

”devojke Majakovskog” –

u izdajničko vreme mraka,

ta to nije ipak

dinastija carica

krunisanih u srcu jednog ludaka.

Marija, pridji!

U bestidnosti nagote,

ili puna plašljivih drhtaja,

no daj tvojih usana lepotu što jos iscvala nije:

srce i ja nijednom ne doživesmo do maja,

a u prokletom životu

tek stoti april je.

Znaci – opet,

dok mracno sve je to,

uzecu srce,

isplakano grozno,

da ga nosim,

ko sto

u štenaru pseto

nosi svoju šapu preseceno vozom.

Krvlju svoga srca ja radujem put,

uz odeću belu lepi se prašine cvece.

oko zemlje – Krstiteljeve glave

po hiljaditi put

Irodijada-sunce ce da se okrece.

I kada moja gomila godina

odigra svoje do konca –

krvlju označice se put što vodi

ka domu moga oca.

Izaci cu

prljav (od jendeka, gde provodih noci)

primaći cu mu se blize,

sagnucu se

i na uho mu reći:

Slusajte, gospodine Bože!

Kako vam ne dosadi

u zele oblaka mreškavih

zamakati oci odebljale, a?

Hajde da organizujemo

vrtešku

na drvetu poznavanja dobra i zla!

Svemoguci, ti si izmislio

za svakog po dve ruke,

i svakome si po glavu dao ti –

a zažto nisi izmislio

da se bez muke

moze ljubiti, ljubiti, ljubiti?!

 

 

Mišljah – Božanstvo si, svemoguce, staro,

a ti si nedoučeni, majusni bogic samo.

Vidiš, ja se saginjem

i iz sare

vadim kamu.

Krilati nitkovi!

U raju da ste zbijeni!

Gomila perjaša od straha valja se!

A tebe, sto si tamjanom opijen,

rasporiću odavde do Aljaske!

Pustite me!

Necete me zaustaviti.

lazem li, u pravu li

sam ja,

ali više ne mogu da budem spokojan.

Gledajte –

zvezde su opet obezglavili

i nebo okrvavili od pokolja!

Ehej!

Nebo!

Skini kapu!

ja dolazim!

Gluho.

Vasiona spava,

položivsi šapu

s krpeljima zvezda pod ogromno uho.