Bio pa prošao Decembar / Prosinac. I opet će doći.

Ali ovaj što prolazi,  malo naopako krenuo i mi postali malo namćorasti, pa se ljutnuli.

Oni nama Prosinac, a  ništa ne prosijava , osim sunca, i mjestimičnih i povremenih jutarnjih magli u kotlinama.

Ha, izbirikali se u meteoro  riječniku. Ma , nije riječ  o meteorima .  Baš ste blečci. To mi metereologiji malo po latinski  tepamo, da nam podari još hejbet lijepih trenutaka ,  prije nego zaprave počnu prosijavanja , i obilne padavine sa velikim minusima.

Mi uvijek u dilemi; volimo i ovo i ono. Jošte na kraju i onu. Milsimo na početku i na kraju svih krajeva. i normalno na kraju početaka, a kako neš i u sredinu .

Nama svaki dan prelijep. Nismo vam mi neke hairlije. Jok. Mi smo samo  dobri i sretni ljudi.

Evo pogledajte ovaj dan. Zar nije prelijep. Vedar, plavetan, nasmiješen,  pun sunca i nade. Čovjek bi ga na srce privijao. Isto kao nju. Ženu, dabome. I treba. Puni su  ljepote i zdravlja.

Pa , šta ako nas  , koliko je sutra ,  zapadne  prosijavanje velikih snijegova i „strašnih“ minusa.Svake godine to proživimo. Ne treba nam u ovim takarli vremenima , skrajnut takar. Neka ga.

Suha drva, dobri stari ćumur, još uvijek najeftiniji za nahajcati peć. Tadar  se furuna  razgori, dom je topao i sunčan , ljepota jedna.  U svakom bilu osjetite tiho pucketanje vatre, cvrčanje plamenova i neku milinu,  kako vam se  kroz vene penje do srca, a toplota širi kroz damare.

Prožme vas  ta neka milina  do bubrega i dalje. Ha više , ha niže. Zakon osmoze. Prizove  osjećaj intime, pa tražite voljena biće da se intimite u ovim blagoslovljenom trenucima.

Ma,  ne znamo jel ovo zgodno pričati.  Mi smo vam plaho obrazli i stidni. Slonite sve mlađe što šteku meredu  dohvatiti, mogu nas ureziliti svojim znanjem o intimisanju.

Mi obično lupamo, pravimo se da znamo take stvari. Nisu svi mulci ko vi. Mi se ne bojimo reći da se još uvijek učimo intimisanju . I to svaki put, za sve ove decenije. A to je puno učenja. Reko bi neko da smo ponavljači.

I jesmo, serijski, sa predumišljajem. nekad iz čista mira brez predumišljanja. A kako ne bi bili. Hiljade velova obavijaju anamo onu, intimušu. Jes ,tepamo joj po vazdan. Tepamo i te'pamo po vas takarli  dan.

Kome? Joj hablečina, mamo mamice.

Jel vam sad jasnije. Nije.

To vam je boni iz one pjesme, aj crven fesić u dragana moga. Pa onda ona raspjevana i rascvrkutana  ( a ja  kakva će boni biti  ) kaže: da ga hoće nakriviti , joj mamo mamice.

Izvoljeva ova, i svaka; ali neka tako  to  treba biti. Na izvoljevanju se učimo i zato stalno ponavljamo. Najviše volimo biti ponavljači. I u krivo, i u meko i u tvrdo, normalno samo  ako je u sridu.

Joj , pobjegosmo čisto načisto od meteorologije. Neka , nije nam ža. Pa i ta meteorologija se vraća na naša ponavljačka umjeća.

Furuna dahće, biba se ko dotična. To vam je junakinja u svakoj našj epizodi, ili pomisli. Volimo se nje doticati. A bome i ona nas. Vama krv još jače proradi, ha vidite kakav je napolju minusli vakat, pa se krv jošten  jače uzbzurka, pa se zauprave pointimite sa odabranom , dotičnom i prelijepim ženskim bićem.

Joj meraka u večeri rane. Vino piju nago age, bosanske i fesiće nakrivljuju. Đah na ovu,  đah na onu stranu, ali samo nek je u sridu.  Đes vidio fesić van sride. Spao bi .

Sa glave? A šta vi mislite odakle?

A ondaker  sanjkanje i grudvanje do pred sabah , dok je mjesec srebren i u vama ljubav buru nježnih osjećanja prosijava. Ne treba vam više.

Pa šta ako se malo u tom ćejfenisanju malo promrznete. Jošten bolje. Eto prilike za novo intimiusanje. Međ jorgane i dušeke  se zavučete i  jopet se jastučiti. Vako i nako. Da se zagrijete. kad krv navre , nema druge nego dobro zagrijavanje.

Joj što se mi volimo jastučiti i vako i nako. I zagrijavati i ugrijavati.  Skoro ko dotična. Ma šta skoro. Nismo mi levati. Moramo isto, ako ne i više se voljeti jastučiti  i ugrijavati. Vako i nako. Inače nikad više ne dobili šansu da budemo  serijski ponavljači.

Repeticio est mater studiorum. Jel tako?

I u proljeće i u ljeto i u jesen i u zimu.

Ljubav uvijek pobjjeđuje.Mora!

Zato mi volimo sva godišnja doba. I svaki mjesec, dan , i svaki sat, minutu i sekundu naših života. Što bi rekli svaku dekiku. Sada se ponavljamo.

Stvar navike. Svako nosi svoju ljepotu i milodarje. I takar. Vaki i naki.

I zato je nama  svaki dan je prekrasan i mirisan , pletvean i suncem obasjan.

Što bi poete rekle:

La vita e bello.

U prevodu :

Život ovaj jedan jedini prelijep, nažalosst  tu nema repete.

Šta ako nam se u  prefiksu nepitano natakarilo viška riječi. Nemamo ništa protiv, možda se i prevodilocu posrećilo , pa se i on jastučio. I ponavljač bio. A u školi imo  sve petice.

Tko da zna?

U Božijim mubarek danima svaka ljepota je moguća i očekivana.