Naslonjen na prozor od kristala
gledam kako snovi bolno proviruju
u oblacima zapisju tvoje ime
po krovu kiša slova sipi
morala je malena usnuti
oprosti joj djetinji nerazum
znaj srešćete se opet
jednom
za vremena
kad vrijeme postane beskraj
a pješčana sahat kula
otkuca poslijednje zrno tišine