Gustav Krklec – Bezimena

 

Starinska ura na ormaru spava.
Kazaljke njene vec se rdjom zute.
Umorna lampa tiho ocrtava
prostore uske, samotnicke pute.

Ja ne znam gdje sam? Nesto tamno slute
umorne oci. Noc je. Topla. Plava.
Tako je tesko kada stvari sute
i kad se mijesa proslost, san i java.

Pa gasim staru lampu, sklapam oci.
Nitko mi nece u posjete doci,
ni tat, ni gost, ni drug, ni draga zena.
Naslonim glavu na krilo samoci
i slusam zvizduk vlakova u noci.
— O, gdje si sada, gdje si, Bezimena?






												

Hafiz Širaz – Sprva držah ljubav lakom

 

Ej krčmaru, krčag puni i podaj ga svima sada:

Sprva držah ljubav lakom, ali potom eto jada!

 

Dah mošusa koji lahor kovrdžama njenim ote!

Sa vranih joj uvojaka krvlju vriju mnoga srca.

 

Što je spokoj i sigurnost na postaji duša naših?

Svakog trena zvoni klepka: tovar prti i nosi ga!

 

Ako hoće glavni mag, sag molitven pit će vina

Da putnik ka cilju višnjem svoj putokaz čvrsti ima.

 

Mrkla noć i strah od vala, mučni snovi – o vrtlogu

Put je naš, a lak je teret kukavica sa obala.

 

Ja sa staze sebeljublja putu srama se obratih,

Pa kako ću čuvat tajnu rad koje se skuplja družba?

 

Ako želiš da je s tobom, ne skrivaj se, o Hafize:

Kadgod tebe sjaj ozari, oprosti se od svijeta,

 






												

Bleki – Eh , svjetlosti moja

Autor

Hajro Šabanadžoviž

Pogled kroz staklo

Vali

Vali

Suton i vali


Vodopad suza

Ah,to proljeće

Svijetlost

Svileno ljeto

 

Ponoć je

već odavno minula

pogled kroz rasuto staklo

u srcu uvijek suton je

muzike mladosti tvoje

miris prošlog proljeća

srećnih dana bjega

jedan čovjek je sam

sa olovkom u ruci kleči

 

pisaća mašina se kvari

nešto bilježi

rječ mu bježi

čini se o ljubavi pjeva

maslinova svjetiljka

kao vodopad njenih suza

blješti sjećanjem

 

slomljeni ram

njemu je drug

zato ne primjećuje

da ni slova više nema

sve je otišlo bespuću

sa djevojčicom bezgrešnom

eh svjetlosti moja

prolaze svilena ljeta