Pred ponoćna Galerija Bosna zemlja Božije milosti

Autor

Hajro Šabanadžović

 

Noćne iskrice                                                                             Mjesec i čarobna šuma

 

Vuioletna ruža                                                                                                 Noćni svod

  

Razigrana livada                                                              Obo iskričavo nebo nad nama

 

Ona je osvit                                                                                   Cvijetni vatromet

 

Torzo i velovi                                                                              Ponoćka

 

Od vrha ka dnu                                                                          Krici i bura

  

Jesenji nestašluci                                                              Azurna tišina

 

Neuzvraćena ljubav                                                                      Plava staza

Pablo Neruda – Ne budi daleko od mene









Ne budi daleko od mene ni jedan dan,
jer, ne znam kako bih rekao, dan je dug
i čekat ću te na nekoj stanici
kad negde daleko usnu valovi.
Nemoj otići ni samo jedan čas, jer tada,
u tom času, spoje se kapi nesanice
i možda će sav dim što traži svoju kuću
doći da ubije i moje izgubljeno srce.

Jao, neka se ne razbije tvoj lik na pesku,
jao, neka ne lete tvoje vedje u odsutnosti:
ljubljena ne idi od mene ni za trenutak,
jer u tom otići ćeš tako daleko
da ću obići zemlju ispitujući
hoćeš li se vratiti ili me ostaviti da umrem.

Pablo Neruda

Bleki – Mirišu ruže

 

 

 

 

 

Ruže cvatu

Svijet azura

Srce od kristala

Duša lebdi

 

Miriše ruža
hej
jasmini cvjetaju
dani dugi nebrojeni
jedan čovik
zaljubljen
eonima
ispran tragovima kiše
ispod maslinovog stabla
stoji

azurno nebo blješti
galebovi oko njega lete
sjajem
zimskog podneva
naslonjen  čelom na kaval
ledom ogrnut
na haljinu bijelu neljubljenu
kristalno srce naslonjeno

pocijepani listovi kalendara
miluju  snježne kose
šume snima
mladoženje
nevjeste nevjenčane
a je miluje
orošenim rukama
duša voljena
još ne sviće njena zora
u polju ledenom


												

Je Vais T'Aimer – Michel Sardou / Song – Lyrcs – Prevod na Bosanski jezik


gejzir-i-plavet  ugodan-pogled  cvijece-za-moju-dragu

Je vais t'aimer.

 

A faire pâlir tous les Marquis de Sade,

A faire rougir les putains de la rade,

A faire crier grâce à  tous les échos,

A faire trembler les murs de Jéricho,

Je vais t'aimer.

A faire flamber des enfers dans tes yeux,

A faire jurer tous les tonnerres de Dieu,

A faire tes seins et tous les Saints,

A faire prier et supplier nos mains,

Je vais t'aimer.

Je vais t'aimer

Comme on ne t'a jamais aimée.

Je vais t'aimer

Plus loin que tes rêves ont imaginé.

Je vais t'aimer. Je vais t'aimer.

Je vais t'aimer

Comme personne n'a osé t'aimer.

Volim te

Šta uraditi sa rivalima sve od Marquis de Sada,

Šta uraditi sa rumenilom  kurve luke,

Šta uraditi sa suzama kad liju kroz sve nevolje

Šta uraditi kada se  tresu  zidovi Jerihona,

Volim te.

Šta uraditi sa vatrom  pakla u tvojim očima,

Šta uraditi sa prokletstvom  Božijih   gromova

Šta uraditi sa tvojim grudima  i svima svetima,

Šta uraditi sa molitvom i molitvom naših ruku

Volim te.

Volim te

Kao što te niko nikad nije volio

Volim te

Više nego tvoji snovi mogu zamisliti

Volim te. Volim te.

Volim te

Kao što se niko  niko nije usudio da te voli.






												

Bleki – A šta je to sevdah

 

 

 

 

 

Tajna svjetlosti  Afroditina čarolija

Nježni plamen ljubavi  

Sunce more miluje      Vali

 

Zvijezdice   Tišina

Ljubav      Jedinstvena maglica

 

 

Snježni most   Cvijeće

 

Krug radosti   Blaženstvo

**

Bilo je to ljeta 1968. godine. Na plaži dva su djeteta, djevojčica i dječak, dvije grlice male. Dječak i tujinka se miluju i ljube. Tada nije bila. Kasnije će je on tako i proljećem svojim zvati; jer je otišla. Prije toga za sva vremena  svoju ljubav njemu darovala. Miluju se i ljube; ljube i stidljivo maze. Nikog nema, sami su, tišina ih spaja. Krajolik ih smiruje i bodri.

Mjesec se nasred neba zaustavio. Stidljivo jedan prozračni oblačić pred oči stavio. Neće da ne gleda šta ta djeca rade. Djeca su to, u neznanju mnogo toga neprimjernog njegovim očima mogu da urade. On nije voajer , a i mnogo druge djece nešto nestašno rade.Zvjezdice razigrane i radoznale nisu svoje poglede krile. Čak su ih durbinima pojačale. Usamljene su one na svojim putanjima. Nemaju druga. Sve što im se primakne one sprže. Neće one, ali moraju, to je nebeski zakon. Moraju toplotom da život potpomažu.

Maglice ih kore, uzalud. Zato nemaju izbora pojačavaju svoj nježni i prelijepi sjaj i zatamnjuju sjaj zvijezda. One shvataju poruku i odlažu durbinu do nekog drugo puta, kada maglice ne budu strog sudac.

Pijesak i more se kupaju u tom blještavilu i iskre i titraju i tiho šapuću muziku čežnje i strasti.

Odjednom ničim izazvana djevočica dječaka ozbiljno upita:

A šta je to sevdah mili moj?

Blesan je zatečen ne sto već tisuću jedan posto. Ono jedan smo radi preciznosti dodali.

Đe me nađe, konta on. Snalažljiv ko dijete kad ga zateknu na tuti sjeti se Sulje, Solomona, neki mu ko rod dođe. Pa odgovor djevojčici hitan posla:

– Sevdah ti je pjesma, muzika što se od ljubavi iz srca i duše voljenom biću poklanja.

-Što ga ti nalupa. Gori si od onih koji kažu ne znam ili ih nije briga sa sevdah. To su oni što ni srca ni duše nemaju.

-Onda meni ti pametnice jedna, kaži sta je sevdah.

-Da znam, blesane ne bih te pitala, samo znam da je ovo večeras na plaži čisti sevdah. To već ne umijem opisati, ali znam daje to nešto predivno. A ti kad saznaš šta je sevdah javi mi.

– Hoću malena moja,ništa se ti milo moje ne brini. Javiću ti sasvim sigurno.

Nije joj nikad javio. Poslije tih ljetnih dana proljeća krajolik se promjenio, stađuni su izbrisali slađahne aktere.

Godinu za godinom dječak nije uspjevao odrastati. Dio je zauzet ganjanjem sevdaha. Mislio je tako će saznati šta mu je sevdah.

Pola vijeka kasnije ne bi onoj djevojčici ništa novo mogao odgovoriti.

Ne bi se pametan pravio , već bi joj jednostavno papir u ruke dao i rekao čitaj bona.

A šta je sevdah pitala me djevočica mila ,što se nenadano međ’ oblake skrila?!

Noću se lumpovalo, pjevalo, igralo i plesalo, radovalo i tugovalo ćekajuć svitanja dan. Bože moj mili ,kako se silno voljelo i ljubav vodila. Nekad, ili češće nikad , nisu to bile sretne ljubavi.

Nema ono dvoje se nađu pa čitav život sevdišu. Jok.

Najčesće biva: dvoje se nađu, pa se poslije ne nađu, hoće se reći raziđu i svako na svoju stranu krene.I uglavnom se natakari.

Ljubavi sretne ili nesretne, sve su opjevane u pjesmam veselim i tužnim. Vjekovima su se brusile te pjesme dok nisu iznjedrile sevdah, koji se poput svežeg povjetarca širio Bosnom.

Nekada su to bili nizovi dana i noći. što se poput sna gube u bijelini i uzdrhtalosti ženskih tijela i cjelova uzplahirenih mahalaša. Poslije su dolazile ledene pahulje bijele.

Tako bi to neko nabrajao priču o sevdahu. I pogriješio.

To je dio sevdaha: poetika i snovi.

Neko bi to pokušao na drugi nači objasniti. I sasvim sigurno bi pogriješio.

Šta je sevdah to je teško objasniti.

Tajne o sevdahu su kod Boga Milostivog, na sigurnom…

Niko ti , mila moja zasigurno ne može objasniti šta je sevdah.

O Sevdahu su tajne zaključane u nebeskim seharama , čiji ključeve meleke nose. Kad vide da dvoje ; žensko i muško , djevojčica i dječak počinju jednom slamčicom da dišu, tiho otvore seharu, malo sevdah praha prospu.

Obaziru se bojažljivo ; jer strogi sudac usud vreba. Na svaku prašku sevdaha prašku osvete i pelina sprema.

Čovjek se rodi sa sevdahom, sa njim živi i spije,sanja i sa njim mre.

Iako je imao hiljadu i jednu gasulhanu u Gradu čednosti se rijetko umiralo. Hiljadu džamija, hiljadu jedna gasulhana, pet hiljada ezana i pride tisuće i tisuće, milione molitvi.

Nasilno se rijetko umiralo. To se stilski rješavalo. Gajtan svila tanka ko dlaka dohaka zlom insanu.

Umiralo se onako,polako, bešumno i po istilahu. Samo se naprsno riknjavalo od sevdaha. Neko ko na njega nije sviko samo presvisne i nema ga. Ili te neko kokno što si mu ljubu mjerko, ili ti žensko otrov u čašu sipala. što ju je tvoja duša izdala.

Sevdahom su mirisale žute dunje, đule, maglice i zvijezde, snijeg i behar, jorgovan, zumbul, nebo i zemlja, ljubičica, kadifica, sunce i mjesec, bijela janjad mala , djevojčice i nježne žene, ibrici i kahve. Bome bilo je tu i sofri meze i pića,kao predjelo sevdahu i ljubavi.

Sevdahom je vladao neprikosnoveni vladar: ljubav. Sevdah su bili izvori, zelene gore, đardini ljuba.
I jošte meraci, fesići, pogačice, vino, šljiva i bekrija.

Sevdah su bili svaka ašik djevojka i momak , a zakletve nam. ni hanume i ašik đuvegije nisu zaostajali. Djeca su sve pomno posmatrala i veoma zorno učila.

Sevdah su sve one drage – anterli djevojčice Zlata, Frka, Lela Jela Jelena, Hana i Ana, Borke, Rade, Nade, Vesne proljeće, Anabel Lee i Ane Snjegine, grlice, klinke i vrapčići, iz srca Sanje, Jasne, Sonje, Anđele, iz kiše Batrbare, Milice M. sa zagubljenim Malim princom, Tanje, Lidije, Josipe sa dnevnikom jedne žene i sejmenima, Zvjezdane, djevojčica, nježna žena Fahreta , Senke, Kaliopi, Vlaste, Bisere milo moje, jedna Meri sa četiri stađuna i predgrađem, Vasilija sa bekrijom, Jasmina sa fesićem, Silvana Zilha sa ranama, klinka Pjaf, Velike Besi, Bili i Janis, i princeza Dajana …

Nabrajanje nam uvijek ide od ruke, ali žao nam što nismo upoznali i ljubili milione onih prelijepih bezimenih žena. Zato smo im pjesme, snove i ljubav vjetrovima sevdaha slali i darivali.

Nekih se sjećamo, nekih ne. Neke znamo, neke nas znaju. Nekih se sjećamo, one nas ne. Žao nam što ne možemo sve pobrojati; neke i ne smijemo.

Svaka od žena na ovome dunjaluku sevdah priča i još bajka pride. Na svaki ispjevani, tisuće neispjevanih a doživljenih sevdaha.

Ovaj naš sevdah poklanjamo svim ženema i djevojčicama svijeta.

Njačešće je sevdah bio samo elegija duše koja sanja i sebe poklanja :

Duša usud; nijemo, osluškivanje, čekanje i podnošenje onoga što neizostavno mora doći.

Duše strpljive; teško, mukotrpno otkrivanje i oslobađanje suštine bosanskg bića, ali i podneblja.

Duše zaljubljene u ljubav i milovanje, strasti i predavanju.

Duše u jecaju: joj, mamo mamice i dahtaju uh,uh i uh.

Duše predane bezuslovnoj ljubavi Jedinog oslonca apsolutne istine.

Duše zaljubljene u krajolik i podneblje; sveto i iskreno, prelijepo i vječno, mirisno i modro zeleno.

Duše zaljubljene u Djedovsku hižu, stećke,Kamenog spavača i Modru rijeku što kraj Dvora teče.

Dušu zaljubljenu u svoju Bosnu – Zemlju Božje milosti i svoj Sarajevo –Grad Čednosti.

Duše zaljubljene u milost ljubavi, dobrotu čovjeka, ljubavnicu svoju.

Duše zaljubljene u radost ljubavi, dobrotu žena i djevojčice,drage svoje.

Pa ti draga,milo  moje traži i nađi definiciju sevdaha.

I zapamti : sevdah i ljubav su ponekad gori od mržnje.

Lome te, zamaraju i slamaju, šamaraju i guše, na plač i krik tjeraju, ranjavaju i bole i kao u završnom činu drame efektno ubijaju.

Ludo je biti ljubomoran na duhove. Još luđe biti zaljubljen u njih, kaže sevdah koji kao duh obilazi i miluje kapije zaljubljenih.

Vikont Anri Mari Rejmon de Tuluz-Lotrek Monfa – Poglavlje VI. – Zapis u X. Poglavlja




  1. Karmen Guden – Pralja

 

Slike iz početnih  perioda stvaralsštva  Pralja i  Crvenokosa  nam daju uvod u početak  evolucije Tuluz-Lotrekovog slikarstva i njegov bijeg od klišea Salonskog ( Akademskog slikarstva) i nepoznate vode eksperimenta i nalaženja vlastitog izraza .

 

Anri de Tuluz Lotrek – Pralja  1886. 

 

Srodna slika

     Anri de Tuluz Lotrek – Toaleta (Crvenokosa )   1890. godine

Njegove slike o ženama su mnogorbojne. Nekako logično. Njegova  opsjednutost ženama je bila anegdotična i romantična. Volio je žene, bez obzira na uzrast i status ili čak i izgled.

Milje u kojem je živio i njegovo zanimanje  upućivali su  ga  na   pralje, pjevačice, plesačice, konobarice , modele, švelje … ,  što je na Monmarturu  ( čitaj Pariz ) najčešće  bila fasada za najstariji zanat na svijetu.

Žena je žena, ljubav je ljubav mislio je Tuzluz – Lotrek. A on sebi nije moga dozvoliti luksuz da previše bira. Mogao je. Roditelji su mu bili enormno bogati , aristokrati i nisu škrtetarili prema Roriju. Ipak kao i svaki čovjek se nadao pravoj ljubavi.

Bio je veoma inteligentan i racionalan. Vrijeme slikanja je i vrijeme učenja i sicanja iskustva . Shvatio je  da se žene moraju poznavati da bi se voljele, naslikale ili pisalo o njima. A kako upoznati žene?  Potruditi  i nači načina da je privučeš,  da je osvojiš ili barem zainteresuješ da provede vrijeme sa tobom  i onda  podjelite  intimne trenutke .

Ni jednog trenutka Tuluz-Lotrek nije prestajao biti svjestan svoga hendikepa. Našao je načina da da bude popularan i privlačan među ženama.  Inteligentnoim povezivanjem  obrazovanja, pričljivosti, aristokratskih manira i uglađenosti kombinovani sa bojažljivošću , ali i drskošću invalida u ophođenju  sa ženama, i normalno novac koji mu nikad nije nedostajao , činili su ga,  često ,  poželjnim u očima  žena kojima nije trebalo mnogo. I koje nisu imale izbora; preživljavati dan za danom.

A i one su , najčešće, bile usamljene i željne nježnosti . Site su muškaraca koji bezosjećajno traže  seks za  novac na jedan tren, tegobnog života i beznadežnosti. Druženje sa slikarom im bio dobrodošeo predah između prethodne i slijedeće bijede.

Ipak trebalo je poteći vremena dok žene ne  postanu Rorijeva  rutina.

Po dolasku na Monmartr sjedio bi ukafanama ,pravio je  skice , nejasnim skoro isprekidanim , krivudavim linijama, iz kojih su nastale njegove   slika prizora iz bordela, kabarea, pozorišta, cirkusa i plesnih dvorana  , po kojima je postao slavan.

Vremenom su se na tim skicama  , iz kojih su nastale nikad zaboravljene  slike,   mogli uočiti  likovi najslavnijih    pjevačica   Ivet Zilber ili Luiz Veber.

Ali trebalo se uspeti do tih vremena.

 

1.Pralja

 

  1. Anri de Tuluz Lotrek, tri godine po dolasku na Monmartr, još uvijek bojažljivi sudionik dešavanja u boemskom kvartu je naslikao jednu od svojih najčuvenijih slika : Pralja. Slika je portret   modela Karmen Guden, koja mu  je od tada  vrlo često   pozirala. I ne samo to. Postala je njegova ljubavnica. Možda i najomiljenija , vjerovatno i ljubav života.

U životu Tuluz – Lotreka ima previše slučajnosti da bi to bila slučajnost.

Jedne večeri  , na izlazu iz jednog restorana , Tuluz-Lotrek je sa oduševljenjem gledao misterioznu , razigranu i lepršavu mladu ženu , čija je crvena kosa bojila zlaćanim tonovima veče na Monmartru. Prijatelju pored sebe nije krio oduševljenje:

“Ona je zadivljujuća! Kakav miris ima! Bilo bi tako divno da ona bude moj model!”

Upornost u svemu, u slikanju, u bolesti , u  taganju za nepoznatim je dovela ovu  „đavolicu“ u njegov život i na slikarsko platno, da generacijama koje tek treba do stasuju pokažu šta je vrhunsko slikarstvo. Ili jasnije rečeno,  kako se nekada sa ljubavlju  slikalo.

Nije odustajao dok je nije pronašao. Pa Monmartr baš nije ni nešto veliki. Odrasloj osobi svakako, čovjeku sa bolnim , izlomnljenim , krhkim dječijim nogicama je ogromna đungla.

Slutite. To je bila Ona , Karmen Guden,  njegov model. Svi biografi i usputni bilježničari neće propustiti da je deklarišu kao  pralju i prostitutku.

Kakve to veze sa životom, slikarstvom i odnosom dvoje ljudi ima?

Trebali su jedno drugom, našli se , ponudili i dali , a i uzeli sve što im se svidjelo. Život je i jednom i drugom u tim vremenima druženja bio podnošljiv.

Toluz – Lotrek je upoznao Gudenovu , iz svih uglova, onako kako je zamislio da treba da upozna ženu koju će da slika. I voli . I volio je i  slikao , neumorno i sa strašću, u različitim pozama, ambijentima,   osjećanjima  i različitim slikarskim tehnikama.

Da li su zbog toga slike sa Crvenokosom Karmen  tako životne , uvjerljive i gledaocu veoma bliske?

U jednom pismu majci koje datira iz 1884. godine Lotrek je zapisao:

„Slikam ženu crvene kose  koja je apsolutno zlatna.“

Ljudi pomišljaju da je zlato žuto. Ali boja pravog, starog i najvrijednijeg zlata je crvena.

Opisati sliku Pralje a ne uporediti je sa nekom drugom slikom u kojoj je model  Karmen Guden je tek polovičan posao. A to priča o Tuluz – Lotreku ne zaslužuje, jer slikar je veoma kompleksna , intuitivna , inteligentna i nadarena ličnost.

Još moramo shvatiti da je Pralja slikana nedugo po završetku školovanja u ateljeu krutog tradicionaliste i salonskog slikara  Leona Bonata   . I vidan je uticaj njegovog učitelja.

Svi se slažu u tome , postaje jasno kada se Pralja uporedi sa  Toaletom.

U tom početnom periodu uticaj tradicionalnih i ortodoksnih prikaza modela je izražen. Slika Pralja je slikana na uzorima Renesanse i kasnije opšteprihvaćenog slikanja. Kontrasti ravnomjernih  tamnih i svijetlih površina.   Karmen je obučena u izrazito jarkoj ispranoj   bijeloj  bluzi.

Subjektivna implikacija  da praljina  bluza mora biti čista i savršeno bijele boje  ?

Vjerovatno ima i toga.

Ali , slikarev cilj je da bluza ( samim tim lik pralje )  bude  izvor svjetlosti , a ne prozor koji bi logično trebao da bude pravi  izvor. Deo kose koju svijetlost prozora ne dotiče je svijetlija, bojena tamno crvenim do braon nijansi, za razliku od osvjetljene koja je data mnogo tamnijim nijansama.

Slikajući ruku pralje, Tuluz – Lotrek nam daje povoda za novo razmišljanje, zašto je ruka , koja je u sjeni, svjetlija od lica direktno okrenutog prema izvoru svjetlosti ;  prozoru. To su nijanse, ali pozornijem gledaocu je to velika razlika.

Lice je mnogo tamnije. To čini  da izgleda  kao da  ruka krade / upija svjetlost , bjelinu od  bluze i jako svijetle tkanine na stolu.

Da li to stičemo utisak da  ona unutarnja svjetlost  Praljinog bića polako  nestaje i od očekivanog izvora svjetlosti postaje lice koje upija svjetlost?

Njeno anđeosko svijetlo lice  je   čedno zagledano  van prozora, u ono , neodređeno ,  nedolazeće  , a željno iščekivano sutra. Bjelina bluze naglašava njenu  u crvenkastu kosu i lice u sjeni , na kojem slikar osjeća sjenu umora.

Karmen je je ljubav jedne veoma kompleksne ličnosti, pa i njegovo razmišljanje mora biti takvo. Ona je  usamljena žena koja se u sebičnom muškom svijetu bori za egzistenciju. Zato nema osmijeha na njenom licu, ali ni ravnodušnosti, čak ni zabrinutosti. Zaklonjenost oka kosom, bojenom najsvijetlijijim , zlaćanim nijansima daje licu blag izraz na kojem dominira nada?

Pralja  Karmnen Guden je   anđeo Tuluz- Lotreka , njegova  ljubav,  učinivši je simbolom plemenite čistoće  podario joj vječnost.

Nepodijeljeno je mišljenje da da je Pralja jedno od najkopleksnijih Tuluz-Lotrekovih dijela, daleko složenije nego svi njegovi prikazi iz bordela, kabarea, cirkusa i plesnih dvorana širom Pariza XIX vijeka.

2.Toaleta

Na suprot Pralji , Toaleta je slikana nekoliko godina kasnije, kada je Tuluz već uveliko pobjegao od klišea u slikarstvu, oslobodio se tabua akademske  prošlosti i počinjao sticati slavu u umjetnosti i u miljeu kojim se okružio i sa kojim se družio , ali i mnogo šire.

Akterica je ista na obje slike.  Nekako normalno i očekivano .  Lotrekov rvenokosi anđeo  Karmen Guden. Uz svjetlost i nadu  kao glavni motiv  ona je jedina konstanta na slikama. Evidentni su i otkloni u potezu kistom , ali i u pristupu slikanju.

Tuluz – Lotrek nije više krut. ruka mu je mekša , pokret usporeniji .Sve se mjenja . Nestaju tamni tonovi., uglavnom. Osim kao neophodni dodaci kontrastima .

Tuluz Lotrek je sve pušteniji i razigraniji , poput  njegove djevojčica na slici. Kad je svukao , ogolio  Gudenovu , ona nam se odjednom ukazala kao krhka djevojčica, koja je možda i  vrlo iskusna žena ,   ali krhkost ,  ranjivost i umor  izbija iz nje.

A onda ugledasmo  posteljinu, dušekluke na podu. Taj Lutuz – Lotrek nije nimalo diskretan, što bi se očekivalo od jednog aristokrete. Ali on je sada slikar, sto posto, a oni su nemarni, okrenuti slikama i beomstvu. I vole se hvaliti  uspjesima kod žena.

Ne znamo kako to niko nikad nije primjetio, ali nama se pričinio slikarev lik u neuredno složenoj posteljini  posteljini ,   poviše glave crvenokose , u fotelji od pruća . I još nešto čini nam se da ima pseći položaj i tijelo. Ono što piše o Tuluku – Lotreku govori da je i ova implikacija moguća.

Da vidimo šta je slikar  uhvatio u detaljima Toaleta. Ovo je bio jedan od dana kada ga je tijelo manje boljelo i kada je bio nestašan , zaveden ljubavlju i igrom.

Nemoguće je odrediti doba dana, ni po toaleti. Može čak  biti i jutro kada, „normalne žene“ rade toaletu, ali i predvečerje kada „one druge“  ustaju iz kreveta i pripremaju se za noć. Dekor odiše sirotinjom. iskrzana slamnata sjedaljka, limena banjica za pranje i kupanje, mokrinom je obojila  trošni daščani pod .

Mlada žena sjedi , čarapa , dokoljenice i čizma su joj na nozi , ( detalj ponovljen  na  drugoj Tuluz-Lotrekove slici o kojoj će biti riječi), i to bi upućivalo da je toaleta na kraju , da se dama oblači, jer se  ne vidi druga noga. a možda  se jednostavmo nema vremema za decidnu toaletu.

Ali kod Tuluz-Lotreka to ništa ne znači. Njegovi modeli imaju naporan noćni život. Često se samo svale na posteljinu i umorno  usniju  bez da su svukule taj slikarev fetiš.

Čaršaf je ležerno obmotan  oko lumbalnog i skutnog dijela tijela, žena je naga. Implikacije? Noć vjerovatno nije provedena bezazleno. Jedino nas krhkost  žene  sprečava da razmišljamo dalje od pristojnosti ..

I bukvalno i koloritno Tuluz-Lotrek postavlja kosu, leđa i nogu sa čarapom i čizmom u okosnicu slike. Sve ostalo je dekor, igra boja i naznaka u službi centalnog lika.

Više to nije  onaj čvrsti  crvenokosi anđeo u bijelo bluzi zagledan kroz prozor , koji odiše čednošću   i upija svjetlost i nadu .

U središti slike i bukvalno i izražajno  je  lijepa , nježna , krhka crvenokosa žena sa svojim osjećanjima i nedoumicama. Ona  je posrnuli anđeo čija je nagost skoro ogoljena ali i diskretno sakrivena . Tuluz – Lotrek još nije spreman pokazati golotinju Karmen Guden u punom svjetlu. To će učiniti u nekom narednom pokušaju, kad bude spreman i to na maestralan način.

Ne smijemo zaboraviti da je Tuluz – Lotreku vrlo obrazovan čovjek i po vokaciji poeta. To sve njegove slike na neki način dokumentuju. Majka mu je predlagala da bude pjesnik, pisac, ali to je on kategorično odbio. Bilo bi mu suviše dosadno pisati o životu koji nije iskusio. A on je htio upravo suprotno,   da živi život u totalitetu svojih psihofizičkih , ali i materijalnih  mogućnosti , pa tek onda da na platnu boji taj život.

Ponekad se čini kao da su njegove slike crtani strip . Slika prizor po prizor. I nastaje priča. Mnofo prelijepih , vizuelno bogatih prizora i inserata iz života tog nadobudnog patuljka. Čovječuljka koji se rugao svijetu , dozvoljavajući svijetu da bude dio njegovog života. Bio je veseli patuljak koji u sebi skriva bol svog usuda  i tijela.

Nejasno izraženi vrat i brada,  duga crvena kosa, na dnu vrata  skupljena u nedefinisanu punđu  Crvenokose su u milimetar  isti kao kod  Pralje.  To je slikarev najveći ponos i izazov. Predstaviti bogatstvo te zlaćane ljepote. Lijepa vitka figura žene , plijeni jednostavmošću i iskonskom ženstvenošću . Sve što radi radi vrlo prirodno i spontano . Zapravo Lotrekova slikarska tehnika uspijeva

I opet je Karmen zauzela ponosnu ,   uspravnu pozu. I ponovo je zagledana negdje ispred sebe. Možda je zamišljena , ali više nije u grču.  Meke linije i boje čine da se stvori romantični  izgled  žene čiji je pogled možda čeznutljiv, možda samo  zadovoljan ili pak neodređeno zadovoljena .

Palete svijele plave boje , iznijansirane  u bezbroj valera čini okosnicu nježnih kontrasata koje zaključuje igra crvene, zelene i žute boje. Bijela boja nanešena širokim , ležernim potezima kista uz modulaciju pobrojanih boja daju slici obiljažje skice.

Ležernost i jednostavnost kompozicije Tuluz – Lotrek je opisao u svom stilu  :
„Crvenokosa žena koja sjedi na podu, gledana sa leđa, naga.

 

Nastavak slijedi 27.9.2019. u 21 09.

Edgar Alan Po – Najsrećniji dan taj









Najsrećniji dan taj – i minute drage,
koje još pamti moje srce svelo,
uzvišena nada gordosti i snage,
sve je odletelo.

Rekoh li: i snage? da! tako bar mislim;
vaj! sad su sve to sećanja daleka!
To prividi behu u danima milim –
nek prolaze, neka.

Hej, gordosti, kakva veže nas još sila?
Nek se odsad druga čela guše
pod otrovom koji na mene si slila –
smiri se, moj duše!

Najsrećniji dan taj – i minute drage,
koje predosećam – i kojih se sećam,
i najdraži pogled gordosti i snage,
prošli su, osećam.

Al’ kad bi ta nada gordosti i snage
vratila se s bolom koji duša ova
spozna još onda – ne bih čase drage
doživeo snova!

Jer na njeno krilo stalno sve tmurnije
dok je lepršalo – pade
neka bit dovoljno jaka da ubije
dušu što je dobro znade.