I Pročelje i Začelje
Sjećanje – ko Kuća – ima –
A i Tavan isto tako
Sa Smećen i Miševima.
Zatim Podrum dublji nego
Što i jedan Zidar sanja –
Pripazićeš da Dubina
Njegova nas ne proganja

IX. Poglavlje

Tužni smotanko ili raskalašni čovječuljak

Vikont Anri Mari Rejmon de Tuluz-Lotrek Monfa je bio jedan od najeksponiranijih građana Pariza i Monmartra ( posebno) u svoj njihovoj opscenoj dekadentnosti .

 U ovom poglavlju će biti riječ o drugom aspektu te jedinstvene simbioze.

U očima Francuza Pariz je uvijek bio velegrad , ili grad svjetlosti kako ga je nazvao pisac Anatol Frans . U njemu se vijekovima sve vrtilo oko Lujeva , Versaja , Trokadera , Luvra i Jelisejskih polja .

U Parizu je  pučanstvo   1794. godine revolucijom srušilo Luja XVI a time i Kraljevinu . Mi nećemo kriviti čudesnu Mariju Antoanetu za slom kraljevine iako je bila u opravu kad je rekla :

” Ako nemaju hljeba , nek jedu kolače.”

I mi to savjetujemo svjetskom pučanstvu. Antoaneta je samo dala mig  puku da nešto nije u redu . Ako nemaju hljebe , a ni kolača , onda su sami sebi krivi što podnose takvo stanje. Niko im ništa neće pokloniti . Čak šta više moćnici će uzeti i poslijednju koricu iz usta.

Jedina krivica Marije Antoanete je bila  što je tu izreku  vrlo  često i vrlo napadno ponavljala. I narodu se prosvjetlilo . I jedan od prvih nakana razularene mase , željne i hljeba i igara ; je bilo skraćivanje visina Luja XVI i Marije Antoanete barem za omjer  glave.

Slavu prve velesile Francuska je napokon ugrabila sa Napoleonom Bonapratom  i  njegovim trijumfima .

E sad , u tom kolopletu između nestanka i bezuspsješne  retstauracije novog imperija i dolasku novih “prosvjetiteljskih ”  vremena , i za pučanstvo  neusopjelog pokušaja izlaska iz milenijske bijede stvorio se vakum.

Monarhija je zbačena , ali aristokrati nisu ukinuti. Neki su se snašli  u buržoaskim ujudurmama , neki  . Buržujska klasa , uglavnom tanjih krvnih zrnaca plave boje .

Pred sam kraj života, Tuluza-Lotreka roditelji  smještaju u psihijatrisku bolnicu  da se liječi od  alkoholizma.   Tu nastaju mnogobrojne  skice  na temu cirkusa i oćenito slabije potkovani sa kuluturom i umjetnošću , ali i tajnama života. I kao što obično biva gladež pokušava vjekovnu glad nadomjestiti , odmah i sada.

I nekako sav taj silni konglomerat plemstva , buržuja , novopečenih i osiromašenih  bogataša , ali i lumpen proleterijata , jada i bijede  se slio u okrilje grada  Svjetlosti tvoreći ga glavnom nekropolom prošlih vremena , ali i veličanstveniom centrom umjetnosti svih provinijencija.

 Davno prije toga je shvatio da je život lutajući i vrlo  prolazni  cirkus . Ponekad sa vrlo  tragičnim , slučajnim ili namjernim obratima i poslijedicama , ali i sasvim izvjesnim krajem.

Tuluz – Lotrek je imao jednu kosmopolitskum osobinu : nikad nije   zanemarivao ljude oko sebe.

Nama je ostala prica o slikaru-patuljku,veselog duha , koji je dozvolio da se svjetina ( brutalno?) ismijava na njegov račun , da bi je on ismijavao i ponižavao na svoj način.

Tuluz Lotrek – slikar koji je šarmom osvajao žene . I novac je tu imao ulogu , ali u prvobitnoj fazi . Poslije se pučanstvo naviklo na njegovo prisustvo . I ako je u početku njegovih pariških dana , bilo neke odbojnosti ili gnušanja prema njegovom nakaznom klaćenju i disproporciji tijela , ali i evidentnoj ružnoći ,kao poslijedicu bolesti  .

Da , Ririjeva izrazita  ružnoća jeste poslijedica bolesti. Nesnosni bolovi koje je trpio su izobličili njegovo lice , na kojem je vremenom neuredna i ružna  brada krala i ono malo plemićke plemenitosti koje je u djetinjstvu  imao.

Anri je važio za veoma senzibilnu i empatičnu osobu. Tokom odrastanja, majka ga je ohrabrivala da slika. Sa njegovih navršenih osam godina su se preselili  iz prekrasnog i bogatog  markiževskog imanja Albija , pokraj Tuluza u Pariz. 

Vječito naslonjen   na mnogo jastuka , postavljenih da mu olakšaju bol  , slikao je karikature i garfike konja. Njegov dar je primjeće i dobio je učitelje slikanja.  Ispostaviće se , taj dar ga je odveo u ralje dekaentnog svijeta pariške boemštine i razvrata, I u prepranu smrt.

Kad je znat usavršio , život mu se sveo na slikanje i provod po noćnim klubovima .  Sve više mu je nedostajalo vremena i kontrole . Druženja sa kurtizanama , i što ne reći prostitukama , opijanje sa vodećom  umjetničkom ergelom Pariza  , i uživanje u tada jako popularnom  apsintu u nevjerovatnim količinama , do granica iznemoglosti  su ga vodile u propast.

Da li je bilo namjere u tome , ili se jednostavno mali kepec izgubio u slavi predvodnika jednog vremena , jedne izopačene sredine i prepuštanje stihiji. Tko će ga znati?

I šta je uopšte dekadencija i izopačenost? Ko će povući grnaice izmeću normalnosti i raskalašnosti . Javno ispoljene nemoralnosti i prikrivenih dešavanja u raskošnim damskim salonima visokih krugova ,gdje su ” muze ”  mecenisale umjetnost tog doba.  

Te razlike , te prikrivene , ali ipak jasno povučene linije između   “čistoće ” ,i infantilnosti malograđanštine i “užasnog” , inkrimirajućeg  ponašanja polusvijeta boema i umjetnika , su bili, vjerovatno oni zamajci koji su tjerali Tuluz Lotreka da srlja iz dana u dan , ili bolje rečeno iz noći u noć . Da li je upravo ta hipokrizija  viših slojeva ,  to snažno osjećanje opšte nepravde u svijetupostalo izvor neiscrpne snage za rad .

Generacija umjetnika prije Tulu Lotreka i postimpresionista se uspjela     usprotiviti strogom likovnom  akademizmu zacrtanih u salonima i ateljeima namjenjenih i podređenih ukusu visoke klase.  Pobuna impresionista je bila vrlo jasna i zbog toga je polučila uspjeh. Umjetnost je izvedena na ulice , u parkove , u noćni žibvot i mešu siromašne. I oslobodi klišea i slikanja i školovanja isključivo ateleja i “škola”  slikarstva , koja prepisujujući  moduse vivendi jedne od drugih ,  ateljeu. Te zasluge pripadaju  impresionistima  , od kojih je Tuluz Lotrek najviše naučio .

Mladi umjetnici poslije njih, među kojima i Tuluz Lotrek učinili su jos veću revoluciju. Oni su među svoje motive uvrstili scene iz takozvanog “polu svijeta”. Slikao je život u Mulen Ružu i drugim pariskim kabareima i pozorištima, kao i život u bordelima koje je toliko često posjećivao da su mu postali drugi dom . U njima  se i zarazio sifilisom jednim od sva fatuma njegove smrti . Sifilis i raskalaš život.

Smatrao je da žene moraš poznavati da bi ih naslikao a da bi ih poznavao moraš provesti sa njima intimne trenutke. Normalno u svemu tome lom obje bedrene kosti u dobi od 13 i 15 godine i dugogodišnja bolest su uzele svoj obol.  

Bio je popularan i prvlačan među ženama, tačnije važio za umjetika neodoljivog šarma.

Tako je i portretisao, u to vrijeme veoma slavne pjevačice, Ivet Zilber i Luiz Veber, koja je izmislila čuveni francuski kan-kan. Dok bi sjedio u kafanma, crtao je skice, nervoznim krivudavim linijama.

Nekada je svoje crteže u trenutku inspiracije bio primoran da zabilježi na stoljnjaku u kafani. Sjutradan u svom studiju iz tih skica pravio remek dijela: slike, crteže, litografije, postere i ilustracije za časopise. Ugledao se na Edgara Degu i Pola Gogena i japansku umjetnost. Koristio je asimetričnu kompoziciju, oštre uglove i velike jednobojne površine.

Od alkoholizma , opijata  i istrošenog organizma  je sa trideset sedam godina pretrpio infarkt. Primljen je u sanatorijum, odakle se nedugo zatim  vratio kući, gdje je ubrzo i preminuo 9.9. 1901. Njegove posljednje riječi bile suć

“Matora budalo!”,

Upućene su njegovom ocu . 

Ostavite me ovdje dobri moji prijatelji

da sam tražio ne bih pronašao ovo mjesto

koje otkrih slučajno.

Ostavite me ovdje među ovim kamenjem

još jendim kamenom da dogradim Kuću robova

Zvuk tam-tama da me prenese preko rijeke Gambije

i Konga.

a gore prkeo Nigera do zemlje dogana;

mlade sinjarke pjesmom d ame uspavljuju

i uspavan da sanjam mladost neprolaznu.

U plavima  očima crnoputih sinjarki

da sviće plavetnilo moje otadžbine.

A kada tam-tam domami ivernaž

pjesma kiša da bude pjesma sveopćeg rađanja

A ja – kamen podignut na Kuću robova

i ošamućen od visine,

da uronim u tu pjesmu i nestanem od miline.