Autor
Hajro Šabanadžović
Đardin Pokajanje i oprost
Noć punog mjeseca Zaćeće
Blagost Molitva
Krajolik u zelenom Zemlja plodnosti
Kanal Oprost
Stvarnost Vjerovanje
Oteta milost Sleđene iluzije
Majčina duša Očeva duša
Duša nerođenog djeteta
Koračam bosa tvojim tragom
Priljubljujem usne uz tvoju praznu čašu
U tvom odelu tražim odlutalu toplotu
Pogledom dotičem sve što si ti gledao
Ispisujem ti ime izgovaram ga tiho
Blagosiljem dane kad čuvaš svoje zdravlje
Ponavljam sve mazne reči koje smo ikad rekli
Sećam se zaveta tvojih očiju
Tvoj se poslednji dodir još ne odvaja od mene
Sa svakim danom se suočavam umorna
srca tromih nogu
To što smo razdvojeni pola mi odnosi snage
A ostatak mi treba da bi te sačekala.
Kerolin Ris
Autor
Hajro Šabanadžović
Noć želja
Hiljadu pahulja bijelih
Plavetni san
Čažnja
Noć je
i sniježi
hiljade pahulja bijelih
prošlost doziva
tamo negdje u plaveti
jedna kučica mala
upaljena svijeća
jedina
blaga je noć
peć ne gori
ugasle su vatre čežnje
tvoje cvijeće je smrzlo
ti si daleko
snove tražiš
iza ispod starog brda
na rubu plaveti
srebreni mjesec poručuje
nemoj biti tužna
L'jube
tvoja jedina l'jubav
će ti doći
nenadano…
a se zlo stiša
You're not from here
I don't know what is going on
You turn around and touch my heart
A silent moment speaks the truth
Something has happened all at once
It should have scared me in advance
But I was falling in those eyes of yours
And so fear was gone
I knew there was nothing else I'd ever want
I know you, you're not from here
I've waited for you to appear
To take my breath away and make me weep
You're not from here, not from this here and now
Just a touch of yours and I fly, I fly and I fly
I can't get used to missing you
If this is how it's gotta be
I need an angel to watch over me
No one can hold the hands of time
But I can hold you in my mind
Over and over like a melody
For now, I'll stand still
For now, I'll be filled by the memory of your skin
I know you, you're not from here
You don't belong to lies and tears
The greatness of your soul makes me weep
You're not from here, not from this here and now
Just a touch of yours and I fly and I fly and I fly
You're not from here
I've waited for you to appear
To take my breath away and make me weep
You're not from here, not from this here and now
Just a touch of yours and I fly and I fly and I fly
Ti nisi odvade
Ne znam šta se desilo
Zastao si i dodirnuo moje srce
Momenat tišine priča istinu
Nešto se dogodilo odjednom
Trebalo je da se uspaničim
Ali sam se zaljubljivala u te tvoje oči
I strah je nestao
Znala sam da više ništa ne želim
Znam, ti nisi odavde
Čekala sam da se pojaviš
Da mi oduzmeš dah i rasplačeš me
Ti nisi odavde, ne ti nisi odavde i ovog sada
Samo jedan tvoj dodir i letim, letim i letim
Ne mogu da se naviknem da mi nedostaješ
Ako će biti kako mora biti
Trebaću jednog anđela da me čuva
Niko ne može držati ruke vremena
Ali mogu te držati u mislima
Iznova i iznova kao pjesmu
Za sada, ostaću mirna
Za sada, zadovoljiću se uspomenom na tvoju kožu
Znam te, ti nisi odavde
Ne pripadaš lažima i suzama
Gospodstvo tvoju duše me rastužuje
Ti nisi odavde, ne ti nisi odavde i ovog sada
Samo jedan tvoj dodir i letim, letim i letim
Znam, ti nisi odavde
Čekala sam da se pojaviš
Da mi oduzmeš dah i rasplačeš me
Ti nisi odavde, ne ti nisi odavde i ovog sada
Samo jedan tvoj dodir i letim, letim i letim
Iz Arhiva
U Sarajevu, u vrijeme Indexa, su postojala i djelovala tri Slobodana Kovačevića.
Čisto sumnjam da je ijedan potomak Save Kovečevića. Drugačiji su bili. Ni skojevci ni komunisti, a ni nacionalisti.
Jedan je bio Slobodan Bodo A.Kovačević.Bio je član Indexa .Gitarista koji je gitari dao dušu i onda je pokonio dunjaluku.O njemu ,se manje više, sve zna.
Jedan drugi Slobodan M. Kovačević je također muzičar, bio. Mlađi do onog prvog godinu dana; sa njim i Fadilom Redžićem u Lutalicama ritam gitaru tandaro. Svirao je i u Indexima II, vrlo kratko. To je grupa koja je nastala od ostatka Indexa po dolasku Bode,Fadila i Davora u one prave Indexa. Slova A i M. su početna slova imena njhovih očeva i služila su da ih tekstualno razlikujemo, fizički su se razlikovali ali zgodni bili.Obojicu su povremeno zvali Slobama.
Bodo M.je poslije svirao u Pro artama od njihovo osnivanja. U Splitu je 1973.godine osnovao grupu More sa Meri Cetinić. Doris Dragović, Oliver Dragojević mnogi drugi mu duguju zahvalnost za uspješne karijere.
Sada kao i mnogi drugi koji su napustili Dvor nema domovinu. Bavi se slikarstvom.
Sarajevo pamti svoju dobru djecu.
Sarajevo je imalo i trećeg Slobodana Slobu Kovaćevića sina čuvenog sarajevskog ljekara, Doktora Kovačevića.
Nekim ljudima vrijeme oduzima ime. Tako smo vremenom zagubili ime doktora Kovačevića. Niko mu nije upamtio ime. Bio je, jednostavno, doktor Kovačević.
Slobodan Slobo Kovačević ,doktorov sin je bio dijete pa dijete-čovjek, kojeg bi moderna nauka označila kao autistu. Za većinu nas bio je dijete -ljudina koji je put šarenih leptira lebdio nekim stazama čudesnih svijetova samo njemu znanih.
U tim njegovim svijetovima je vladao sklad, mir i ljubav. Skoro uvijek je ;ne hodao, nego hodajući jurio, žurio i lepršao vitlajući neke, samu njemu znane mjehuriće i snove.
Imao je fantastičnu memoriju i diječiju filozofiju. Volio je da se igra i juri. Njegova oridnirajuća ulica je bila Nemanjina,poslije joj vraćeno ime od prije kraja II svjetskog rata; Čekaluša. To je ona ulica u kojoj se Kemal Monteno načekao Lidije,a Milić Vukašinović bubnjo na školskoj tabli.
Sigurno znamo da bi prste u usta stavljao kada bi Lidiju vidio. Bojao se njene ljepote sve dok je Kemo nije opjevao. Nikad novac nije htio uzeti. Davalo mu se. Ako bi mu neko sladoled kupio, prihvatio bi ga. Bio je malo,veliko dijete,ogromnog srca.
Uvijek ispeglan i čist u nekim sivim za deset cenata kraćim pantalonama, braon cipelama na pertlanje i plavo bijeloj karo košulji šetao se omiljenim kvartovima.
Spuštao se Slobodan preko Mejtaša, pored američkog konzulata do Katedrale i prve Gimnazije. Ljeti je umjesto košulje blistavu bijelu potkošulju nosio. Rjeđe do Bašćaršije hodio.
Tada bi se umorio i tramvajem se vratio do malog i velikog parka, do Alipašine džamije. Na ulazu u dvorište džamije bi se prekrstio i vode napio.Tada bi opet mogao krug tramvajem do Latinske čuprije pravio i na slatko čoše išao.
Tamo bi ga Davor ili neki drugi dobri Sarajlija sladoledom počastio. Nije se micao sa mjesta,u hladovini zaklonjen od sunca, dok sladoled ne bi; ko dijete malo; sa kormentom polizao i smazao.
Poslije Njemanjine je najćešće špartao Koševo ulicom, Prije Kralja Tomiislava, do II Gimnazije i do dva parka mladosti iza nje. Od Higijenskog kroz Alipašinu (Đure Đakovića) i uz Gabelinu (Matija Gubec) nikad prolazio nije.
Tu su komunisti svoje vile krili,a ljudi ih se bojali,u tišini svašta o njima pričali.O nestajanju i otocima,priče do Slobe došle.Zato se on nikad iz Sarajeva maknuo se nije.Osim rijetko do mora,Suncegrad zidina rivijera.
Dalje od Marin dvora nije išao , tu se za njega Grad završavao. Otac mu je govorio da mu treba pasoš za prelazak te granice između Dvora i predvorja. Pasoš nije imao, a i bojao se dalje ići jer je tamo bilo mnogo loših ljudi.
Znao je sve o dobrim ljudima Sarajeva. Njemu je to lako bilo. Imao je fotografsko pamćenje. Sa neumoljivom preciznošću je znao ko je dobar čovjek. Dobri ljudi su imali vremena i strpljenja za njegova pitanja, a bilo ih je mnogo. Bilo je to dovoljno pitanja da se sazna nečiji životopis i rodoslov. Pitanja nikad ponavljao nije.
Lica baš i nije dobro pamtio.Uvijek bi za ime i prezime pitao. Kad bi mu se odgovorilo on bi upitanog prepoznao i u tren bi mu životopis izdiktirao i ponekad i neku tajnu u životopis ubacio.
Često bi neku nepoznatu činjenicu ili novost o nekom drugom znao ispričati.Bespogovorno tačno i na vrijeme ,bez greške je znao koji je dobar čovjek umro.Oni zli ga nisu interesovali.
Kako je dobivao i djelio informacije i kako se savršeno bez greške prema njima ophodio bila je nepoznanica za naše umove. Kada bi neko dobar umro bio bi jako tužan i zamišljen , ali plakao nije. Zapravo nikad ga niko nije vidio da plače , samo je osmijeh negovim licem zračio.
Loši ljudi nizu imali vremena za njega .Bili osorni i grubi prema njemu. Zli ljudi su ga tjerali i šikanirali. No činilo se da je u to doba u je tih ljudi manje bilo,ali nije. Grad je bio manji i čvršči i zlo se dobro krilo.
Oni dobri su ga uvijek branili i znali kazniti one loše i zle Njihova ružna lica je pamtio i izbjegavao.A i oni njega.
Godine su prolazile. Slobo je stario i postajao sporiji i fizički i umno. Sve rijeđe je biograf bio. One dobre sve je upoznao,novi nisu pristizali.Tako je gubio svježinu i bistrinu,
Onih lošiji i zli su nadirali sa svih strana iz svih mogućih vukojebina.
I Slobo dijete-ljudina nevinosti i dobra i Grad čednosti se prevarili. Mislili dobro i ljubaznost su dovoljna odbrana od zla. I bili su u pravo,samo što će to morati krvlju i mnogom smrću platiti.
Kako sve ide u parovima morao se pojaviti onaj monstrum Slobodan Milošević koga posla genocidna SANU sorta oca nacije genocidnog uma Dobrica Cosić, da svu dobrotu ,slobodu i ljubav pokuša uništiti. U grad čednosti nikad sa svojim zlim koljačkim hordama nije ušao.
Jeli dovoljno reći da zvijeri debelo popušile Bosanski grb?
Slobodan Slobo Kovačević doktorov sin je živio nekoliko godina poslije rata.Ali to više nije bilo njegovo Sarajevo u kojem je on sve poznavao.Bilo je to neki porušeni grad, mnogo novih lica,stranaca koji su ga se plašili,a on se plašio njih.
Čutljivo je hodao ulicama,tiho se ugasio,presvisnuo.Tek tako, djednom samo smo primjetili da ga nema.Ili je nestao nešto malo prije rata,a njegov duh je jurio ulicama svoga grada da ga čuva brani
i sačuva.
Ništa to neobično ne bi bilo.Sa Slobom se nikad nije mogao poredak stvari sa sigurnošću znati. Imao je neku svoju nebesku šemu pounu iznenađenja, onih ljudskih, prijateljski i vedrih.
Hvala ti za neizmjernu dobrotu i radovanja koju si nam darovao :
Slobodane Slobo Kovačeviću,doktora Kovačevića sine.
Po završetku rata Slobodan Bodo A Kovačević se iz Praga vratio u Sarajevo. Svirao po bivšoj Jugi, u Sarajevu u tišini akvarele crtao.
Nikad nije mogao preboljeti što je nagovor žena napustio Sarajevo i ostavio da ga neki od Indexa i Sarajevska raja brane.Kad su Indexi zvanično prestali da postoje nekako se povukao da bi jednog sunčanog dana 2004.god. tiho, pretiho u drugi svijet za Jasnom otišao.
Slobodan Bodo M.Kovačević je 1992. iz Splita u Crnu Goru banuo.Ne znamo da li mogao ili se nije htio vratiti u svoj rodni grad.Možda nije imao kome, a možda se užasavao viška krvi i smrti od kojih mnogi pobjegoše.
Iz Hrvatske je otišao valjda zbog okruženja, ne stađunskog. Stađun je isti i u Splitu i Heceg Novom. Biće da su ga protjerali, jer mu je trebalo trinaest godina da ponovo posjeti grad i ljude kojim je život ,ljubav i lijepu muziku dao.
Grad čednosti nikad ne zaboravlja svoju dobru djecu i zahvaljuje im na darovima.
Ovo nisu svi dobri sarajevski Kovačevići.Ima ih još.
A ima i loših Kovačevića.To nisu sarajevski Kovačevići,oni su šljegli.
Odlazim mili, sretni smo bili
dok smo se voljeli
ti mirno spavaj
kraj druge sanjaj
za me ne brini
Odlazim tugo, zalicu dugo
sto smo se voljeli
idem dok srce jos snage ima
sve da ti oprosti
Ref.
Tri sam ti zime saptala ime
sliku ljubila
zbog tebe sve sam izgubila
jer sam te cekala
Tri sam ti zime saptala ime
sliku ljubila
zbog tebe sve sam napustila
nevjerna ljubavi
sto smo se rastali
Odlazim tugo, zalicu dugo
sto smo se voljeli
idem dok srce jos snage ima
sve da ti oprosti
Ref. 2x
Poslije maksilofacijale , čini se , krenulo im nabolje a ponekom i nagore. Usud , obijest , previše akšamluka , takarli dana . Ua svo dobro i zlo krivili Dobrog. da ne bi njega i one njegove ljepot Časne sve bi išlo svojim tokom . Po tabijatu , bez srkleta i žurbe.
Rekosmo Kosara prva odlepršala , a njen se Oma prvi zažago. Haman za po godine , godinu nakon Kose oženio Branku V. Kaže moro ili bi rikno , poetski presvisno.Ta Branka vrlo pametna bila. Hem je Omu ko levata preveslala za belenzuke na ruke , hem mu nije branila da se nastavi intezivno družiti sa Konzilijumom.
Oma se obradovo , ali vrlo brzo skonto da ima jedna kvaka. Ova Branka i ona Branka iz “Jedne noći u decembru ” imale istu sudbinu i felu. Udale se za dobre mahlukate kojima je život za prve prave ljube odredio one koje su opjevane u pjesmi “Bacila je sve niz rijeku i pošla u drugi svijet”. Kosa u pravi drugi svijet , Lidija u neki drugi životni svijet.
U Ominu bolnu praznini uskače Branka V . Keminu ćemo ostavit po strani nije dio naše priče. Ona je dio Kemine priče. I kao što rekosmo mlađanog Omu prevarila i prsten mu na prstenjak turila. Hajd , kontamo to je nekako usud svario , jer Oma zaista nije imao nikakav ulet kod Branke , nego se ona zalećela drito u njega. Fizičkom bukvalizmu i emotivnoj renesansi mladenacima niko nije ima ništa progovoriti.
Branka V. je imala istu gorku i bolnu sudbinu kao Lela Jela jelena. Oba roditelja su joj poginuli u saobraćajnoj nesreći dok joj je pubertet kucao na vrata. Odrastala usamljena , jedinica , samo babu kao rod imala. Oma naletio baš kada joj baba ispustila dušu. ali već je bila sređena i situirana djevojka , sa dobrim poslom i još boljim stanom. Tako se Oma prifaćao dobre prilike i još bolje kote. Po mahalskom : sve džabalesku.
Ali ona kvaka sa izlascima mu počela smetati. Branka očito nije voljela konzilijum . Ona nikad nije imala ništa protiv njih , al očito je da su oni imali nešto protiv nje. Odvlačili joj muža od kuće. To je morala u korijenu sasjeći . Skontaćete iz kvake.
Svako malo izađe Oma sa konzilijumom . Normalno , oni nemaju mjere i ni jedan ne nosi sat. Ako i ima sat ostavi ga kod kuće. Njima nije bio potreban sat , jer su uvijek bili u stisci sa vremenom. Odakle nam vrijeme , frajeru mrtvi. I tako izgube pojam o vremenu. Uvijek , bez presedana.
I tako Oma malo sa strahom kući , ali kod Branke zejtin osmjeh , od hau do hau. Topla kupka , novi veš , dobra domaća klopa , i lagani abu ba. Čak bi i opuštajuće biskanje palo. I tako pat puta. Osta Branka trudna. Po prvom Ominom izlasku u Brankinoj trudnoći revolucionarni preokret.
On zaglavio dva i po dana. Dočekala ga Branka jopet sa zejtin osmjehom , ali sriktana , ma napirlitana za desetku , a inače se nije šminkala , nije joj bilo potrebno. U prvi mah Oma pomislio da se nije u tuđi stan zaletio , pa se vrati na vrata otvori ih i gleda u prihelvećena imena na vratima . Vidi piše Branka i Oma G. , i skonta da je sve u redu , da nije pogriješio stan i da je to njegova Branka i nikoja druga.
Nije je stigo upitati kojim dobrom se nabakamila , ona preko praga i u prolazu mu dobaci da ide sa jaranicama u izlazak. Omi laknulo , nema frke i rondanja što je izbivao dva i po dana. Umoran zaspo . Ujutro se probudio , mjesto pored njega hladno i prazno.
Konta on ovo se nije desilo od kada se oženio. Nabrzaka napravi inventuru stana . Sve je u redu , ništa ne fali , samo Branke nema. Konta , dolazila ljepota mila , nije ga htjela buditi i na posa otišla bez poljubca i pozdrava. To mu malo čudno , jer se nikad prije nije desilo.
Ale nejse , nema veze , konta Oma. Razletio se čitav dan. Spremio kuću i napravio poseban ručak , onaj jedini koji je znao . Kajganu sa pet jaja i deset deka parmezana, tegla cvekle i kupovni polubijeli hljeb. Nešto mu se siromašno učinilo , iskrižo dva paradajza i deset deka travničkog sira i serviro ko u hotelu. Njemu se tako činilo , ali nećemo ga podcjenjivati i olajavati.
Doše vrijeme za povratak sa posla a Branke nema. Pade akšam a Branke nejma. Vrijeme je spavanje , a vještice nema pa nejma. Oma ne bi bio Oma kad ne bi rahat zaspo. Uvijek imo dobre konjske živce i mogo utonut u san i stojećki i ležećli , čak i na čućavcu. Zaspo on oko ponoći , probudio se na vrijeme da ide na posao .Juče ga mrzilo , ulijenio se haman ko Lenji. I tada otkako prvi put nije ošo na poso namah skonto kako je Lenjem i od tada mu počeo zaviditi .
Vrati se sa posla, a u kući grobna praznina . Proviri u trpezariju i obraduje se , trpeza postavljena . Aha , kako ne , skonta on. To njegova jučerašnja bogata trpeza uvele , pozelenila , samo što je plijesan nije zarobila. Oma ni jedan ni dva sve spuca. Nije mu se dalo spremat , a imo atomski probavni trakt. Sve je mogo variti , čini se i mramor i kamenje i željezo su tek pura sa torotanom za njegovu mješinu .
Uzhodo se Oma po kući ko jarac bez koze i samo mekeće : “Vidi ti vještice.” O ponoći on zalego i usnio težak san. Navalio neki maleni jarčić na njega , kidiše , sve ga rogovima bode , ne ostavlja ga na miru i zlurado se krevelji:
-Hoš se ti konzilija faćati!
Pa rogovima po Omi. Oma odguruje jarčića od sebe , a jarćić se u Branku pretvara .Omi srce ko tenećka veliko i veselo . Vratila mu se Branka. Aha , kako ne , podmuklo mekeće jarčić i sve ga rogovima nabija. Eto ti još jednog manjeg , pa još jednog malo manjeg , dok se ne skupi tri jarića . Svi ga nabijaju rogovima i horski mekeću:
-Hoš se ti konzilija faćat. E neka ti! a gdje smo mi tu ?
Oma se u strahu sav osafunjan probudi. Niđe jarčića , al ni vještice ni. U stanu ogromna , neprebolna praznina . Čovjek da se sledi i izgubi u toj praznoći .Te noći više nije zaspo . Nije puno dumo , ali skonto da je vrlo takarli usamljenički život. I to za cigla dva dana. Što ti je pamet?
Prvi put u životu neispavan na poso ošo. Nije ništa dumo. Samo je radio i radio. Znao je da će sve biti kako mora biti. Ništa tu on ne mere promijeniti. Samo se može moliti i nadati najboljem. Onako ponosito ,mahalski i muški nije mu za dva dana palo na pamet da potraži Branku. Jal telefonom , jal pješke ili fićom, svojom drugom zakletvom. Zna on ; mere se na glavu nasaditi i dušu u nosu nositi , ako vještica sama ne dođe kući , on je ni molotovim koktelom ne mere vrnuti.
S posla drito kući , iako mu vakat bio za konzilij. Konta snaći će se oni bez njega , kao što se on snalazio bez njih. Otvori vrata , a sve nekim misirskim mirom miriše. Odjednom mu sav teret sa naočala spade. Osjetio je da će sve biti u redu. Branka je kod kuće , zna on to. Na sekundu , na stoti dio sekunde mu bljesnu konzilij i povuče ga želja da izađe , ali uželio se Branke i uletio u trpezariju jer otamo je čuje kako poje :
– Tamburalo momće uz tamburu…
Sto postavljen baš ko u hotelu. Svega na stolu. I ića i pića . I Brankin osmjeh od uha do uha . Njemu kamen sa srca , zagrli Branku cjeliva je , u naramak je diže , pojaka ona , a bome i pojak on , vodi je u spavaću sobu i veselo u vrne brkove gunđa:
” Man se pića i ića , man se društva hudi momće , uzmi drugu pa tamburaj od večeri pa do zore rane , preko nekoliko puta.”
Branka nije sa kolegicama u izlazak otišla. od kada se udala sve izlaske batalila . Oma je posto njen jedini izlazak u svijet . Zavukla se u memljivu hotelsku sobu i dva dana ćamila i plakala . Bogu se jedinom molila da joj kaže šta da radi sa blentovijom. Voli ga , a boji se konzilij će joj ga oteti od. Ne zato što hoće , jer oni zadnjih misli nemaju , ( prednje su im konkretne osmjehnu se ona ) već su ko rak . Znaš da su zlo , ali im se ne mereš oduprijeti. I malo po malo zarobe te . Metastaza garant.
I Bog joj reče , idi domu svom . Nemaš nikoga na ovom svijetu doli tu blentoviju . Dobar je on . Pažljivo s njim . polako ga teši . Nikad te neće iznevjeriti i nikad ga nećeš izgubiti. I nije . I nije se pokajala. Tri sina , tri jarčića je sa njim rodila.
Čini se , odužila se ova Omina bajka . A nije ! To je druga pukotina u temelju zvani Konzilij. A lkada se pukotine jave , il sve ode helać , il se sve zalaufa , zaobada , a kočnica niđe , ko u starog bicikla koji frajlaufom koči , a frajlauf propo od previše mahalskih egzibicija.
No šta se mere , prelijepi život gre dalje . Povratka nema .Kad se ukrcaš u životnu lađu , par kaca sabura ukrcaj , ponesi rezervno jedro , kormilo čvrsto i uspravno drži , možda uspije prebroditi bure, bonace i nevere. Ako nešto izostaviš , natakaren si ko žuti , kada ameri atomski s desna il naplam udar slijeva rokaju.
Ima nešto u tebi
Ima nesto u tvom liku
Ima nesto u oku tvom
Ima nesto, nesto u tebi
Sto nikom draga, veruj mi
Poklonio ne bi
Ima nesto u tvom smehu
I baca me iz ravnoteze
Vodi me ka svakom grehu
I za tebe draga silno veze
Mila moja
Kad bi znala koliko mi znacis
Sto me jutrom poljupcima budis
Sto mi Sunce na dlanu donosis
Pa sam sretan sto te takvu imam
Sto te volim
Ucinio bih sve za tebe, mila moja
Sa prosekom cu da se druzim ako treba
Ucinicu da budes sretna do Sunca i Neba
Zbog slatke tajne u tebi
Zbog te slatke tajne u tebi
Zbog te slatke tajne u tebi
Mila moja
Ima nesto u tvom liku
Ima nesto u oku tvom
Ima nesto, nesto u tebi
Sto nikom draga, veruj mi
Poklonio ne bi
Kad bi znala koliko mi znacis
Sto me jutrom poljupcima budis
Sto mi Sunce na dlanu donosis
Pa sam sretan sto te takvu imam
Sto te volim
Man se pića
man se ića
man se društva
hudo momče
uzmi drugu
na šilte je steri
pa tamburaj
tanke žice
kose djevojačke,
tanke žice
grudi djevojačke
od akšama do večeri
od večeri pa do zore rane
pa sve isponove
do sutona
do akšama mirisnog …
Ne znam te, reče, ne sjećam se više
na kome pijesku tvoje ime piše.
Ne znam te, reče, netko nepoznati
sa tobom ode bez tebe se vrati.
Ne znam te, reče, u mraku već dugo
izgubili smo negdje jedno drugo.
Ne znam te, reče, u daljini zvona.
Ti nisi onaj ni ja nisam ona.
Ne znam te, reče, pokrila te trava
i pored mene netko drugi spava.
Ne znam te, reče, i ugasi svijeću.
Ni tvoje usne prepoznati neću.
Ne znam te, reče, i otvori vrata
i otkri srebro na kosi od zlata.
Ne znam te, reče, i nekamo ode.
Grlice u šumi. Mjesec iznad vode.