Autor
Hajro Šabanadžović
*
Čarolija sutona Violetna ruža
Molitva Ona je osvit
Noćni svod Savršen snježni dan
Sunce i ljubav Noć slavlja
Nevinost MBS Djelić krhkog cvijetnjaka
Plavetni beskraj Jesenja radost
Jesenji osvit Sunčica
Plišana magla nad modrom rijekom Lebdeća milost
Ona ide u svetlu lepote
Ko noć blaga u zvezdanom sjaju.
Sve što ima u svetu krasote:
Svetlog, tamnog – njene oči daju
Sve nežnosti, i divote s njima,
Što dan blistav ne može da ima.
Ni zrak manje, ni ti više sama
Sen u valu crnih joj vitica
Il u skladu loknica, il prama
Što se spušta preko njenog lica,
Preko čela, gde čedne, spokojne
Misli – svoga mesta su dostojne
Na tom licu koje ozarava
Srećni osmeh večite vedrine;
Gde dobrotom svakog očarava
Mirni odsjaj večite vrline,
Na tome se divnom licu čita
Ljubav – mirna, nevina i večita.
*
Libertà,
Scende la sera sulle spalle di un uomo che se ne va,
Oltre la notte, nel suo cuore un segreto si porterà.
Tra case a chiese una donna sta cercando chi non c'è più
E nel tuo nome quanta gente non tornerà.
Libertà,
Quanti hai fatto piangere.
Senza te
Quanta solitudine.
Fino a che
Avrà un senso vivere
Io vivrò
Per avere te.
Libertà,
Quando un coro s'alzerà
Canterà
Per avere te.
C'è carta bianca sul dolore e sulla pelle degli uomini.
Cresce ogni giorno il cinismo nei confronti degli umili.
Ma nasce un sole nella notte e nel cuore dei deboli
E dal silenzio l'amore rinascerà.
(cercando te)
Libertà,
Quanti hai fatto piangere.
Senza te
Quanta solitudine.
Fino a che
Avrà un senso vivere
Io vivrò
Per avere te.
Libertà
Senza mai più piangere.
Senza te
Quanta solitudine.
Fino a che
Avrà un senso vivere
Io vivrò
Per avere te.
Sloboda
Noć se spušta na ramena čovjeka koji odlazi
pored noći on u svom srcu nosi jednu tajnu
Između kuća i crkve jedna žena traži onoga koji više nije tu.
I u tvoje ime koliko njih se neće vrattiti
Slobodo,
Koliko njih si rasplakala
Bez tebe toliko samoće
Sve dok
Ima smisla živjeti
Živjeću da te imam
Da te imam
Slobodo
Kada hor ustane
Pjevaće da te ima
Hartija je bijela na boli, na koži ljudi.
Svakodnevna raste cinizam u ljudima
Ali noći se rađa Sunce u srcima slabih
I iz tišine ljubav će se nova roditi.
(tražim te)
Slobodo,
Koliko njih si rasplakala
Bez tebe toliko samoće
Sve dok
Ima smisla živjeti
Živjeću da te imam
Da te imam
Slobodo,
Koliko njih si rasplakala
Bez tebe toliko samoće
Sve dok
Ima smisla živjeti
Živjeću da te imam
Da te imam
Valja nam se ponekad spotaknuti o neke vesele i ljepše teme.
Listali mi one čitabe što nisu kitabi, onu haber kutija što nije haber kutija, i onu slikična i krajoličku haber kutija što nije slikična ni krajolička haber kutija, nego novinska haber slikična kutija. Klikovali i preklikovali kako bi se dohavizali šta je to veselo i lijepo u ovom takarli vaktu.
Podsjećali se mladosti i ljepot’ mizike dana kad smo ašici i blečci bili. Nikako da se maknemo od Indexa i njihovog sevdaha. Ponekad izlete i neki drugi, neimenovani izvori, kako to na haber kutijama znajo navesti.
Jes’ to jaka mudrolija?
Kako ćemo mi Mojsija, Debu, Lenjog, Hercu, Omu, Baška bašu ili Dobrog nazvati neimenovani izvor. Mi ih volimo i u belaj više uvaliti nego im javno bijele bubrege otfikariti.
Nenadano izleti naka mala, nama nepoznata i jauče: joj, mamo mamice. Bljesnu i zaiskri mlado čeljade, ikognito. Htjedosmo strelicu onu na ono x natandariti. Uplašili se da nas k'o Hercu dok je gledao anterije, srce ne strefi? Ne bi voljeli ni da Mojsije ukruti onu desnu ili lijevu obrvu, sada sve jedno je koju i na nas baci urokljivu, Srđe zlo pogleđe , strijelu iz oka.
Znamo da se odnekud Deba i Lenji cerekaju što smo se u belaj uvalili. Oma ni do haber kutije bez ženine ruke ne može doći. Nije je naučio da ga nauči da to sam čini. A i kad bi ga ukljućio nos pred okom ne bi vidio. Hoće on baterijom tražiti crvuljke. Baška Baša u tuđini o Bosni snije. Dobri se na put preko one druge, krvave duge Modre sprema, snove da dostigne.
Nešto nam reče : Ne mrdaj , ni jedne više; slušaj i gledaj i piši.
Gledamo nikog oko nas. Počelo nam se pričinjavati, pa se pitamo jel'to Kavaz sihire i dove ponovo baca i dove uči ili nas džini i meleki za daleke pute pripremaju.
Dok kontamo ona mala pjesmu otpojala. Ni noge razbacane ne vidjesmo kako treba. Mi zbog svega ponovo ono na ono i mala opet zapjeva i zaigra.
Eto, sada nam se rasvjetli zašto nam se ruka na onom ženskom čeljadetu zaledila. Da je vakta prošlog i još nešto bi se zaledilo.
Mi o srcu , a vi o nečem drugom psine izvodite. Ne može čovjek ni riječi progovoriti, a da se elementi sa strane nekim destruktivnim mislima ne pohvale.
Treba ovu dopadljivu sevdalinku narodu predstaviti:
Crven fesić
I.
Crven fesić mamo
crven fesić joj mamice
crven fesić u dragana
joj mamo mamice
crven fesić u dragana moga
joj mamo mamice
II.
Da ga hoće mamo
da ga hoće joj mamice
da ga hoće nakriviti
joj mamo mamice
da ga hoće nakriviti malo
joj mamo mamice
III.
Medna usta mamo
medna usta joj mamice
medna usta u dragana
joj mamo mamice
medna usta u dragana moga
joj mamo mamice
IV.
Da me hoće mamo
da me hoće joj mamice
da me hoće poljubiti
joj mamo mamice
da me hoće poljubiti malo
joj mamo mamice
V.
Dala bih mu mamo
dala bih mu joj mamice
dala bih mu srce svoje
joj mamo mamice
dala bih mu srce iz njedara
joj mamo mamice.
U onom starom vaktu pjesma Crven fesić je bila nezaobilazna pojka na svakom sjelu, teferiću, veselju, dernjeku ili ženskim sjedeljkama svih uzrasta. Na akšamlucima rjeđe ili nikako. Čim ti žensko dohvati šteku ona ti počne upjevavati: Crven fesić, joj mamo mamice.Čuje od mame, seje ili komšinica
Ova antologija nije klasična sevdalinka: Više je sevdalinska poskočica koja je čopila sve pikliće meraklijskog sevdaha.
Zaljubljena djevojka ispovjeda svoju mladalačku ljubav, čežnju, nadu, strast i želju koju želi podjeliti sa svojim draganom. Za svjedoka priziva majku. Posve smo sigurni da majka uopšte nije prisutna. Mi se zagledali upravo, ukrivo , bome i odozgo i odozdo. Svašta smo lijepog vidjeli , ali majke ni primirisati.
Poslušamo i pogledamo tekst još jedared, nije zbog one male , vjerujete ako hoćete ili nećete, nama svejedno. Mi samo gledamo, slušamo i pišemo.
Sevdalinka uvijek bježi od vulgarizama. Mi ne.
Teže i neprimjernije riječi može pasti na um samo nezavisnom komentatoru kome pjesma damare pali. Narodni stvaralac je prefinjen, lukav,perfidan i ubjedljiv. Što bi narod rekao – maslo mu ponekad nije za slavlja.
Uvrnite se u um i zamislite jedno mlado zaljubljeno, strastveno, ustreptalo, vrckavo, nestašno, uspaljeno žensko tijelo koje gori neugasivom vatrom. Zamislili ste? Dobro. Ako ne možete vi potražite pjesmu upjevanu od Jasmine Mujkanović i slušajte ili gledajte kako vam volja. Kažete sada se lakše diše. Nešto nije u redu sa vama. Kako se bolan lakše diše. Ili ste hadumi ili hanumice. Ima herc kao kod dvojice Herca da vas bubne.
Kada ste sebi sliku pjesme pristavili, tek tada možete razumjeti našu ekspertizu. Joj, jedva se dogovorismo . Ono čeljade iz haber kutije samo što ne iskoči i na hastalu nam zaigra ko kakva Jemenka ili Jermenka.
I. stih
Fes je muslimanska pokrivka za glavu. Nije kapa, nije ni šešir. Imućniji su svoje fesove, ne samo kićanke od kadife pravili. U mahalskom žargonu crven fesić označava klobuk ili pečurku muškog polnog orkana koji je zaista crvenkast i svilenkast. Pravi fesić je izrazito zagasite, bordo boje.
Žene su imale pokrivke za glavu koji su neki zvali fesići. Ti fesići su uvijek bili išarani, izvezeni, sa raskošnom kićankom natandarenom usred fesića. kako prilići. Uglavnom su crni na vrhu i vrlo plitki. Vrlo je izvjesno da narodski pjsenik nije mislio na ženski fesić.
Kasnije će vam se slike izoštriti.
Da li uzbuđeni djevojčurak okusio slast putene ljubavi?
Šta se trzate, ne pitamo vas za pjevačicu već malu iz pjesme.
Mi to još to ne znamo?!
Da li ona želi tu ljubav? E, sad se trznite i pogledajte i poslušajte pjevačicu.
Svakako i svakako, o tome će pjesma i pjevačica pjevati. Ne znamo što će nam ovo dvaput svakako, ali tako izletilo pa neka ostane. Od viška glava ne boli. Pitajte žene.
Uspaljeni djevojčurci ne bi četiri puta uzdisali za fesom , ni da je carski i zlatni. One uzdiše za crvenim fesićem svojih dragana. Narodni pjesnik svjesno upotrebljava demunitiv da bi jasno odredio o čemu se radi: crven je fesić u dragana njenog. Nijedan fes za glavu nije nikad bio fesić, osim dječijih ili ženskih, niti je za njega upotrebljena umanjenica. Muški je to ponos.
Već prvi stih naglašava djevojčino stanje. Ona je uzbuđena do te mjere da će do kraja pjesme njena ustreptalost neprestano dozivati i skoro vrištati oj,mamo mamice. Što pjesma odmiče i što pjesnik podiže uzbuđenje na veći nivo; to je djevojka zajapurenija, uzbibanija i naklonjenija dozivanju majke.
Kako ćeš ba zvati oca, djeda ili brata kad se upuštaš u one igre sa crvenim fesićem. Ne ide to. Mamo oj mamice je uzdah prikladan baš za takve prilike ili neprilike, možda najprikladniji od svih drugih prilika. Svašta se u toj igri može izroditi, i prekrasnog a bome i nepoželjnog.
II. stih
Sama pomisao na crveni fesić izluđuje djevojke, strast se uzburkava i ona ga hoće i to četiri puta. Svaki put zapomaže: joj, mamo mamice. Tu djevojke otkrivaju svoju putenost i iskustvo. Sasvim jasno određuje način na koji hoće crveni fesić.
Prva dva puta hoće da im se crveni fesić da samo onako, prirodno , bezuslovno. One su ga već upoznala i najbolje znaju kako im odgovara taj nestašni crveni fesić. Prva dva puta bi trebala biti ugrijavanje. Pošto je sevdalinka u pitanju može se reći i upjevavanje.
Kasnije žele da im dragi još dva puta nakrivi svoj crveni fesić . To je već izvoljevanje mladih žena koje su duboko zagrizle u vođenje ljubavi. Dakle prvo ide dvaput u pravo, pa dva puta ukrivo. Male nestašnice su samo jednu poziciju ostavila nedorečenom : ukrivo gore ili ukrivo dole, ukoso lijevo ili ukoso desno.
Da ne bi bilo nedoumice mi ispravljamo, normalno, figurativno, propust pjesnika i kažemo: da ga hoće nakriviti i gore,i dole,i ilijevo i desno. E sada kada je fesić pozicioniran, možemo zamisliti to što zamišljamo i kompletirati utisak:
– I upravo,i ukrivo,i u lijevo, i u desno, i gore, i dole, i u sridu , i utvrdu i umeko dok se sve ne uzmuti, uzbiba i …, nastavaite po svojoj volji.
Pjesnik nas strogo kori i upozorava: a gdje ti je tu poetika, frajeru mrtvi?
Jes vala, nema u sevdalinke nabrajanja. A šta će mi poetika u sridu i ulivo i udesno. Ne treba tu nika poetika. Tu treba… A ni čitalac se ne trudi pripomoći, ubečio oči, ne diše. Da može vas bi se uvukao u sliku na haberu; makar glavu.
Možda uspaljenice nisu imale vremena za pozicioniranje ili su znanje prepustila draganu svome . Možda su samo vrckave i hoće da se slušaocu svide i da mu nedoumicom mozak mute? Svaka žene bi bila zadovoljna sa četiri puta dobijenim crvenim fesićem bez obzira i na pull i na pozition. Da li će i naše biti?
III.stih
U prethodnom stihu djevojke izvoljevaju crveni fesić četiri puta. Ali, da bi to dobile moraju nešto za uzvrat dati.
Vi mislite da su medne usta od dragana njenog ! Jok! Ni govora!
Zato djevojka kaže: u dragana moga.
Znači kod njega su,one mu ih dale i to nisu bukvalno njegove usne na njegovom licu. Figurativno, ove medna po strasti i pravu mogu zauvijek ostati draganova. Što bi to bilo? Čitav život svako malo: Joj,mamo mamice. Da mozak stane; i njoj i njemu. Što bi prelijepa smrt bila , tako je dočekati.
Nikad se za muške usne ne govori medna usta. Provjerite sve anciklopedije i antologije poezije, nigdje taj izraz nećete naći. Nije ni naš pjesnik iznimka. Čak se i za ženske usta rijetko upotrebaljavaja taj izraz. Za usnice ili usmine da. Muškarci, žene i djevojke poput ove male jasno osjećaju o kojim se medenim ustima radi. Njih narodni pjesnik nije zavarao.
Medna usta su šifra za njenog dragana. Ona mu poručuje da će mu četiri puta dati medna usta. Tačno onoliko koliko on njoj puta pokloni crveni fesić. Tante za tante, što bi rekli špageti.
IV.stih
Djevojke majci još jednom sve nabraja. Ono majci zaboravite. Nabrajaju one draganu i daju uvid u pravo stanje stvari: tako je, kako je. Vidi se da polako prelaze rub histerije. Pjesnik nas ostavlja u dilemi da li su to ona stara ili pak nova neka četiri puta . I tu se pjesnik nije jasno odredio. To mu nikako nije fer. Kakav je to pjesnik koji hoće stalno da nas za nos vuče i u zablude vodi.
Jednom bi mu oprostili, ali on svako malo, to ne može. Ili je smatrao da bi osam –devet puta bilo previše za jednu pjesmu i jednu djevojku. Ili ne poznaje bosanski duh i cug ili je prepustio da to djevojke ili slušalac sami odrede…
Uglavom; poslije tri uzajamna poklanjanja moguć je mali predah. U intermecu se zagovaraju poljupci i milovanje. Poetski klimaks ulazi u završnu fazu; možda i neki drugi. Poslije toga se ide, još jednom do kraja. Zatim se radnja polako stišava i svršava.
Vi sigurno već četvrti put obrćete onu drugu malu. Pjesma vam se dopala, ziher. Ne možete oka sa pjesme skinuti. Sluh vam u ovoj fazi komentara služi samo za dekoraciju.Oči su glavne.
V.stih
Pjesma je pri kraju. Svi su umorni i pjesnik, i dragan; djevojka nešto manje. Vidi se kuvetli je i pojaka. Slušalac i gledalac ne razmišlja o tome. On je samo znatiželjan i uzbuđen što se pred njegovim očima sve odvija kako treba.
Sve je jasno. Ili nije?
Čini se da su djevojke zadovoljne, ali ipak provjeravaju ima li tu , mjesta za mali dodatak radnji. Ukoliko ima , one će ponovo dati svoje srce. Pjesnik ne govori koje. Anamo ona izgleda kao prirodni đardin i ima srcolik oblik.
Da li se dragan prihvata đardina još jednom? Vjerujemo da ga je obradio; jer mu draga ne bi tek tako poklonila srce iz njedara.
Joj mamo,mamice.
Tu pjesma završava, ali vi sigurno želite utvrditi gradivo, slobodno obrnite krajolik još jednom.
Narodni pjesnik strogo slijedi osnove Aristotelove poetike.
U uvodnom dijelu je definisao radnju i protagoniste, njihove instrumente i htijenja i odredio mjesto odvijanje radnje. (Stih I i II)
U središnjem dijelu je prešao na glavnu radnju, odnosno kulminaciju. Glavna akteri su se dogovorili i počeli se usmjeravati ka svršavanju započetih odnosa i radnji. Kulminacija prelazi u fazu stišavanja i usaglšavanju započetih odnosa i antagonističke borbe među spolovima na principima čvrstog, uglavnom nategnutog i ukrućenog zajedništva. Radnje se polako privode kraju. (stih III i IV)
U završnom dijelu sve se zna . Epilog je vrlo jasan, sve se svršilo gdje treba i kako treba. Djevojka je bila zadovoljna pet puta i poklonila je draganu (napokon i zasluženo) srce iz njedara. To mu dođe ko neka medalja zasluga za narod. Kakav te narod dnašo. To su kolajne za anamo onog ili anamo onu. Zaslužili su, valjda.
Možda je tu palo osam ili devet ili još više puta. U periodu kada je pjesnik pisao, zapisivao i provjeravao, ponešto mu je moglo i promaknuti. Ovo je pjesma, nije balada, pa pjesnik ne stiže sve iskantat. Pjesnik je naglasio da se tu radi o komediji sa tragičkim elementima, gdje ni mamica ne može pomoći ćeri.
-“Nju probadaju, ubadaju, nabadaju, čereče i na kolac nabijaju. Hoće ona crveni fesić; e pa eto joj ga. Ovaj komentator se raširio pričom ko trokrilni ormar na basamcima. To se jednostavno kaže taka…”
-Ne Deba ,nećeš se vala i ti uvaliti u ovaj sevdah i u…
Mojsije ga iz preikrajka opominje i u čelensku lupa.
Joj ,mamo petnaest puta; mamo mamice – petnaest puta.Prava drama i tragedija, To je tri'es’ puta, haman k'o Mujo i kraljica Terezija. Bocu više. Koliki put gore, dolje i u sridu nije važno. Važno je da se sve dobro i po dogovoru svrši.
Valjda narodni pjesnik odnekud poznavao ili čuo za Muju i Aristotela. Fata mu ko neki rod dođe ili na ljubu nalik bila. Znao im damar.
Hanka Paldum, Jasmina Mujaković i grupa Divanhana su poslijednji snimili ovu pjesmu. Hankija i solistica grupe Divanhana (Leila Ćatić) pjesmu pjevaju pomalo beskrvno, kao da nemaju pojma o čemu se tu radi ili su mere bit'da bidne upravo iscvrkutale joj, mamo mamice, nepodnošljivo mnogo puta. Ipak, čini se da ih razigranost i poruka ove sevdah pjesme nije dirnula.
O njihovolj ljubavi prema crvenom fesiću nećemo govoriti, nismo upoznati nit’ smo nazočili. Tračeve ne širimo; mada se to u nekim drugim prilikama može zorno vidjeti i zaključiti, ono što se treba zaključiti, a ne smije prozboriti. Trud i želja su prisutni, nažalost suzdržano su fulile ritam i strast.
Crven fesić nije elegična sevdalinka. Pjesma je upravo kao dragana i crven fesić. Mladi, nestašni, razigrani, nabijeni ; strastima i emocijama. Pitka, dopadljiva, strasna sevdalinka , protkana specifičnim senzibilitetom i suzdržanom erotikom.
Jasmina Mujkanović pjesmu pjeva punim plućima, veselo, razigrano, djevojački jasno, kristalno čisto, sa radošću i strašću, i erotično. Ono suzdržano zaboravite; to je i pjesma isključila. Ona pokazuje o čemu se tu radi ; ne stidi se i ne prenemaže. Njena vedrina, iskrenost i nepatvorenost oduševljava. Iako harmonike na par dionica malo zatrokiraju, odavno nismo čuli tako dobru i iskrenu vokalnu izvedbu ove pjesme.
Aferim mala.
P.S.
Google nam uvalio malo krkanluka,ne možemo ga nikako isključiti. Znate da nije naš izbor.Kad poslušate Jasminu vi je, molimo vas isključite. Nemojte da vas muka safata , ili neki veći , fuj belaj ne strefi.
,
Omer beže
Omer beže, na kuli sjeđaše
Omer beže, na kuli sjeđaše
čuj Omere, dilbere, aj željo moja
aman, na kuli sjeđaše
Vjerna ljubo, ženit’ ću se s drugom
čuj Omere, dilbere, aj srećo moja
aman, ženit’ ću se s drugom
Žen se ago, i meni je drago
čuj Omere, dilbere, aj srećo moja
aman, i ja se udajem
Sarajevo Grad čednosti
Modra rijeka sanja
Centifolija
Blažena Luce
Ona spava
Ona pod velovima
Dijete u oblacima
sanjive ruže
Vali
Ljubičice u polju šarenom
Dodir usana i pobjeglo proljeće
Ljubav
Svjetlost blagdana
Krhkost
Svjetlost
Vatromet u našim srcima toliko blješti da vi mnijete – večeras je Novogodišnje veče.
A nije. Nikako nije, ali jeste Blagdan .
Ovo je noć Žena i Uspomena. Svaka je noć takva . I puna svjetlosti.
Tek je ljubica počela da cvjeta, behar u sehare mirisa odlutao , otvarajući pute pobjeglim proljećima da se bar u sjećanja vrate.
Mi tako, ničim ponukani, o ponoćnoj uri , razmišljajući o ljubavi pozovemo muziku, snove i sjaj nekih dosanjanih noći , ovjekovječenih bojom u pomoć.
Ono maleno i crveno , a živo i krvavo pičule zasnježi i iz zakutka svakog djelića njegovog , polako izviru sjećanja kao lati šarenog poljskog cvijeća , koje smo nekad sanjali , kojima smo se nadali i koje smo nježno sa ljubavlju brali.
No , stađuni su minuli . Snovi su ostali , zaleđeni fotografskim lećama duše , u platnima što sanjaju po zidovima Galerije Bosna zemlja Božije milosti i svjedoče poput okamenjenih svjedoka.
Grlice, ta nježna snoviđenja su odlepršala u susret svojim snovima , nadama i usudu . Nadamo se da im je ljubav, ona prava i željena doletjela u zagrljaj. Onim usnulim je sada dobro i smješkaju se na nas mahalske blentovije.
U ovoj lijepoj zvjezdanoj noći bez snijega i suza , sa mjesecem koji jeca u našem srcu , lelujaju nježne pahulje čežnje i ljubavi prema svim ženama , koje su otplesale sa nama neki valcer i tango , možda i neki bolero i usadile nam ljubav prema ljepoti i svim ženama svijeta.
Djevojčice naših generacija i podneblja su izgledale ljepše i zanosnije nego sve misice svijeta.
U srcu je zapisano toliko prelijepih likova da ih ne možemo sve pomenuti . Trebalo bi nam pola telefonskih imenika našeg doba. Molimo oprost.
A ima ih , kojima smo poetska imena dali , i u noćima kad nas tuga strefi, dozivamo njihove likove u blesavi mozak mali .
A ima ih …
Jednom rekosmo, velikog mozga nemamo jer smo mislili da nam ne treba, ništa osim malog mozga i malo ljubavi. I shvatili smo da ga zaista nemamo kad od lutanja mnogih kasno shvatismo da putanje imaju svoj zakon. Ponekad nismo stigli dostojno da zavirimo u duše Princeze , Malene , Krhke ruže, Bijele dame, Labudice, Krhkog proljeća, belle Antonelle , Sunčice, pupoljka , labudice, , grlice , lepršave nevinosti , ljepote mile , …
A ima ih, ni ime im ne smijemo vrisnuti!
U sve, baš sve, smo bili zaljubljeni. I voljeli , ko konji, ko delfini ili tigrovi i … , i bili voljeni . I vjerujte , još uvijek smo na istoj putanji.
Tada se to nije smjelo spominjati, branili nam. I sada nam brane. I mnogo se pazilo na riječ i čestitost. Previše. Mnogih imena čovjek ne sjeća, godine ih pogubile, pa nam žao, jer osjećamo da nam ih puti kroz život oteli.
Grlice male na sve strane dunjaluka odlepršale. Možda kasno, ali poželjeli smo im svu sreću. Poslije , povratkom odbjeglog vremena neke smo susretali još blistavije i sjajnije nego u dječijim danima . Možda ! Vjerujemo da im je to ljubav donijela. Ljubomorni nismo nikad bili . Zaslužile su svu sreću ovog svijeta , zbog svih divnih druženja koje smo imali. Čak i nestašluka nekih, kolektivnih buntova i bježanja ,poneki Mićkin gaj ili sakriveni mahalski đardin. A Boga nam Miloga bilo je i mnogo ljubavnjih krađa , lutanja i previranja.
Takva vam je mladost . Ubrzana , nestašna i čestita. I snovita poput Modre rijeke .
Neka nježna bića smo upoznali za jedno veče, za jedan ples ili jedan pogled, ali smo vrlo često „neustrašivi“ bili i nikad se više nismo javili. “Ponosni“ na sebe što smo dan, ime ili broj telefona zagubili, puni sebe glavu smo ka nebu za tihim oprostom dizali . A srca nam se kidala. Nekada smo zaista hudom srećom papiriće zagubili. Kada bi ih našli bilo je kasno. Sada ne vrijedi ni da da se pitamo šta bi bilo , da je bilo. Suvišno je . Jer uvijek biva ono što biva.
Koliko žena i ne sanja da je bilo voljeno, punim srcem mladih tića što tek na staze života su kretali. Eh , da su znale;neka bi se možda nasmijala; nekoj bi žao bilo što se nije imalo hrabrosti , jer osjećala je isto. A neke one naklonjene humoru samo bi slegnule ramenima i rekle:
„Idi,bolan, pa se liječi.”
Svi smo znali da za ljubav nema cjepiva, a Bogami , ni serum protiv poneke zmija nam nije pomagao . Ipak , znalo se ; neke druge djevojčice su nam liječile skršena srca, kao što smo i mi znali da su one prve nekim drugim sretnicima ljubav poklanjale.
Koliko naših učiteljica , nastavnica i profesorica nikad nije saznalo da su u našim nevinim snovima obitavali zajedno sa našim grlicama. Većina ih je odleprašala , nadamo se u neki bolji i proljetniji svijet i da još uvijek brižnim pogledom paze na nas.
Prever je bio optimista ( ili lažov) kad je rekao:
“Poklanjam ti ružu za jedan dan,
a ljubav za čitav život.”
Mi smo veći optimisti od njega ( a mi nikad ne lažemo) kada kažemo:
“Pokloni mi sebe
bar na jedan cigli stađun
čak i ako mi srce skršiš
ja ću te voljeti život cijeli”
Žao nam , mnogo je više žena koje nismo stigli kako treba upoznati , dok smo tragali za onom koja će nam srce skršiti. Svim smo željeli ljubav poklanjati.
Sada je kasno da se pitamo da li je neko srce kucalo za nama, a da to nismo znali.
Priče ljubavne koje pišemo i bojimo su proživljene silinom blesavih muških grudi , pa bile one uske ili široke.
Imena nećemo pominjati. Bitno je da one to znaju. Sve ljubavi su bile predivne i jedine. Sve ljubavi su prave, osim onih najpravijih. Te skrše i ubijaju svaki damar srca . I zalede su u samoj duši za čitav život.
Što bi rekao blesavi Serjoža:
“Tih godina smo sve voljeli
a Bogami su i one voljele nas.”
Ali neka,tako treba biti. Prava ljubav je neiscrpni izvor osjećanja, nježnosti i života za sve buduće ljubavi.
U sjećanja na te dane i iskrenu ljubav , večeras kao i obično , poklanjamo srce svim ženama sa kojim nas je milimetar ili atom zvjezdanih putanja dijelio od naših dodira.
Da su se kojim nemogućim slučajem putanje zvijezdica susrele, bilo bi tu još skršenih srdaca.
Neka! Neka bi.
Šta ima veze ? Koga briga za malo boli?
Bitno je da se voli, da se voljelo, a daće Bog Milosti voljeće se i dalje. Uvijek ima nade i vremena za ljubav i … , i takarli vremena.
Ponavljamo: u sve, baš sve djevojčice, djevojke i žene smo bili zaljubljeni. I one koje smo znali, ali i one koje nismo znali. Ako nismo imali hrabrosti ili smo imali previše ponosa da im priđemo ili kažemo za tihe patnje, niko nam nije kriv.
Mnogih imena čovjek ne sjeća, nekih ne smije da se sjeća ,a opet neka se ne smiju pominjati, iz poštovanja prema životu. Godine su ih pogubile, pa nam žao pomisli da nam ih je život oteo.
Što reče Po:
“Prije mnogo i mnogo godina,
U carstvu kraj mora to bi,
Djeva je živjela koju su zvali
Imenom Annabel Lee;
S tek jednom je živjela mišlju:
Da voli i da se volimo mi.”
Ljubav je ono zbog čega je vrijedilo živjeti. I vrijedi .
I vrijedi svakog slomljenog srca i sleđene duše.
Ovu veče posvećujemo njima , našim djevojčicama ,
jer po Cvjetajevoj bijasmo:
“Kao desna i lijeva ruka
Tvoja je duša mojoj duši bliska.
Mi smo sklopljeni, blaženo i nježno,
Kao desno i lijevo krilo.
Al vihor se diže, ponor se otvori
Od desnog do lijevog krila.”
Kad se sve posloži, neke putanje se moraju sresti i vratiti nas na početak, mile ljubavi naše.
Jer dvoje se nađe , pa se poslije ne nađe.
A ako se putanje opet mimoiđu, znajte da vas sve volimo.
I biće suđeno .
Zar sve ove godine
tebi ništa ne znače
meni su baš preduge
često mi se zaplače
(2x)
Ref.
Kako mi nedostaješ
samo ruku da mi daš
kako mi nedostaješ
da li znaš
Ti si meni jedina
u životu ostala
srce bi da sakrije
ali ne zna, ne smije
Volio bih da si tu
samo noć da ostaneš
volio bih da si tu
i da više ne ideš
Ref. 2x
ode i ti
Deba prijatelju moj
nisi nas ni pito
ni amanet dao
ne valja ti to
konju jedan blesavi
tek tako
ode
prijatelju moj
ni da čašu digneš
i rečeš odoh vam ja
umoran sam
ode i ti
sretniče
izvlakušu imaš
kad ode
na grudima ti grlica bijela
sanak snivaše
da ti lebdiš u visine odiš
a ona ne može maknuti
zna da je ostavljaš
za ovaj zemaljski život zauvijek
ode ti
blesava konjino jedna
ne reče nam
koje te rane neispjevane tište
sebičan si
nosiš ih sa sobom
ode i ti
prijatelju stari
a dan je
kao i uvjek u mahalama
našeg djetinjstva
osvanuo
lijep i nasmiješen
ko levat ode
a i bulbuli poje
na trešnjinom stablu u cvatu
u našem đardinu
o tvojoj ljubavi
a ti ode
blesavi prijatelju moj
tako je to kad odeš
ne možeš se vratiti
pa ti vidi šta ti je tamo raditi
*
Samo sa tobom ja sam sritan bio
samo sa tobom imao sam sve
ka brod od luke razdvo'io nas zivot
nosu me vitri sve dalje od tebe
O tebu cujem svakojake price
a ja jos uvik ne dam na tebe
koliko puta sam jubio ti oci
ne mogu i izdat jos su mi sve
Ref.
Ne mogu te prestat jubit
ne mogu kontra sebe sad ja
da me tvoje srce nece
jos ne mogu virovat
Ne mogu te prestat jubit
ja slusam samo jubavi glas
i kad bi tija ona ne da
moja je jubav nepobjediva
Moli’ cu nocas vitar da ne dise
moli’ cu misec da jos jace sja
da te pronadju oni sjetni zvuci
sto ih kroz suze tebi pivam ja
na san svikli
od kolja
za krstače pripravljena
svirale skrojena
sve utvrde vodi dali
ni svratišta ni zamka
ne pojavljuje se oče
ne opominji
ni rad tebe
snovima ne uzimo međe
tvog imetka kloneći se
sanji sami sačinismo
neki dukat mormao
svom svom rođaju zadjenuti u šake
huleći ga
ili stas uz njega oslanjajući
naspram nekog blaga da se glasa
i izrasta sin