Bosna zemlja Božije milosti – Pred ponoćna Galerija

Autor

Hajro Šabanadžović

Modra rijeka

V dio

Modra rijeka

Potkresano stablo,jesen i Modra rijeka

Cvijetna Modra rijeka

Blistava Modra rijeka

Modrozelena rijeka

Rijeka blistava

Snježna rijeka

Šumica i modra rijeka

Rijeka rastanka

Moćna Modra rijeka

Violetna modra rijeka

Mrazna Modra rijeka

Kristalna Modra rijeka

Rijeka želja

Zimska čarolija Modre rijeke

Đardin Modre rijeke

Bleki – Zapis koji se sam napisao kad zaboravih platične kese

 

 
 
 
 
Jednom u vremenu poslije  vremena
 
jedna djevojčica je dolepršala u moj život …
 
 
Sada je neki utorak ,brzo će ponoć,
 
iako je pola šest ,poslije podne.
 
 
 
Stojim na tramvajskoj  stanici kod neke pijace,
 
onoj ka Ilidži.
 
Ili možda na Marindvorskoj ka crkvi,
 
koja ima jaku zvonjavu.
 
 
 
Želim da kiša pada.
 
Na kiši se sve rađa.
 
 
 
Vrlo često i ljubav.
 
 
 
I čekam.
 
 
 
Malo sam nervozan.
 
Napravio sam grešku,izgubio sam čitav mjesec iz vida.
 
Trideseti dan uzastopno ,čekam djevojčicu koja se zove Krhka ruža.
 
Ime je lijepo i nježno, ali jakog značenja.
 
mome srcu.
 
Mjesec dana uzastopno čekam moju Malenu.
 
Ne dolazi.
 
Ojećam se neobično.
 
Uvijek sam dobro raspoložen,ali danas lebdim.
 
Da li to sluti na nešto dobro.
 
Ne znam.
 
Čekaću…
 
Dakle, čekam tu neku djevojčicu,sa osjećajem nelagode,
 
Ali ipak, više sam zainteresiran da vidim da li ime govori istinu.
 
U svakom sličaju znam da je posebna.
 
U ruci imam dvije kese .
 
Da zavaram ljude. Da misle da sam bio na pijaci.
 
U jednoj svježe orošeno srce, tek izvađeno iz grudi.
 
U drugoj nasmiješena duša treperi.
 
A šta ako ta djevojčica ne dođe?
 
 
 
Ali neki glas u meni govori:
 
-Ne baksuziraj, doći će.
 
Obećala je.
 
A i imao sam osjećaj da me neće iznevjeriti.
 
 
 
Malo sam poranio.
 
Jedan tramvaj,drugi ,treći – ni jedna žena mi ne prilazi.
 
Po običaju ne nosim sat,pitam prolaznika:
 
-Skoro će ponoć.
 
 
 
Znam da me laže jer Mjesec još uvijek mi nije u planu.
 
 
 
U tom momentu se plavi tramvaj zaustavlja.
 
Moja boja.
 
Bilo bi patetično kad bih rekao:
 
-Tramvaj zvani ćežnja.
 
 
 
Zbog zebnje u srcu.
 
 
 
Izlaze putnici, nekoliko dama i jedna djevojčica.
 
Ne po godinama, već po izgledu.
 
Skoro da se ne osvrćem na nju,jer mislim nije moja Malena.
 
Ali njena ljepota me mami da je gledam.
 
 
 
I onda osmjeh.
 
Ta djevojčica meni upućuje osmjeh.
 
Skoro da se začudih:
 
-Zašto se meni osmjehuje?
 
 
 
I pomislih:
 
-Bože mili zar još uvijek ima takvih osmjeha.
 
Anđeoskih.
 
Vrlo nježan, a blistav ,kao puni mjesec iznad Modre rijeke,
 
obasjava prelijepo okruglo lice,
 
što,
 
izvirući iz diskretno raširenih ,
 
prelijepo oblikovanih usana,
 
boje i sočnosti zrele trešnje,
 
recimo ,ubija.
 
Ali ipak, pogled pomalo plah,skoro stidljiv.
 
Da, zaključih,
 
ovako anđeli izgledaju.
 
 
 
A onda njen pogled
 
Pravo u oči .
 
Bistar,dubok i malo zamišljen ,
 
bez straha i nedoumice.
 
 
 
Pametnica ,mislim.
 
 
 
Ovo biće ne krije ništa.
 
A toliko je čednosti u tom djetinjem pogledu,
 
da se i Sunce stidi i na mene prebacuje krivicu suzeći mi oči.
 
I zaista sjetih miris malene Bebice.
 
 
 
Nemoj se smijati Mila.
 
Meni se često dešavaju takve stvari.
 
Vidim ono što niko ne vidi.
 
Osjetim ono što se ne može osjetiti.
 
 
 
Upoznajemo se.
 
Nježne ,djetinje ruke,ali čvrst stisak.
 
Jes kada bi se šalili.
 
Ni poljubac na prstiće ne stavih.
 
Samo sam blejio.
 
 
 
U početku,
 
malo su mi ruke drhtale dok sma ti pokazivao srce .
 
malo mi je grlo bilo suho i glas me izdavao dok sam ti otvarao dušu.
 
 
 
Nisam mogao vjerovati da je to moja buduća…
 
Recimo kupac slika.
 
Ili kupkinja.
 
Nisam baš pismen,
 
kada mi srce u najlonskoj kesi drhti.
 
 
 
Ti si se radoznalo ,poput djeteta,
 
sa neskrivenim oduševljenjem igrala sa mojim darovima.
 
Kažem igrala,jer nisi srce gledala kao kupac,
 
već neko ko voli , krvavo ,živo srce u kesi plave boje.
 
Nisi gledala drugu kesu boje djevičanskih ljubičica ,
 
kao neko se zaljubljuje u nju radi njene djetinje ljepote ,
 
već više kao ljubitelj rijetke umjetnosti.
 
 
 
To me dodatno bacilo tebi.
 
Ne, nisma umoran od ljubavi,
 
Ali došlo je vrijeme da jednoj odolim.
 
Tako mi sa Neba poručili.
 
 
 
Poslije si me pitala čemu ne mogu da odolim!
 
Nasmijao sam se.
 
Nisam htio reći : Tebi mila.
 
Jer tada bi se ti tužno nasmijala i rekla:
 
-Dobro,dobro.
 
 
 
Ti si znatiželjno gledala kese,
 
ja sam uživao u tvom liku,
 
u onome što radiš,u svakom tvom pokretu i smiješku.
 
Toliko plemnitosti,dobrote i čednosti ja nisam godinama susreo.
 
Možda decenijama.
 
Pogled na tebe vratio mi je sjećanja desetljećima unazad,
 
U vremena kada su anđeli još uvijek hodali zemljom.
 
U vrijeme kada sam u jednoj cigloj godini izgubio tri anđela.
 
 
 
Odjednom mi više nisi bila stranac.
 
Bila si neko koga sam poznavao,
 
Pa se zagubila i sada si se vratila.
 
Samo godine nisu štimale.
 
Bila si premlada.
 
Zato sam šutio.
 
Zato ti ni jednu pohvalu nisam uputio.
 
Osjetio sam da trebam biti jako pažljiv,
 
strpljiv i blag.
 
Znao sam da te zbog toga moram zvati Malena,
 
jer si mi izgledala poput malene umiljate,mazne djevojčice.
 
I evo dozvolila si mi da te zovem:
 
-Malena.
 
Svo tvoje biće je treperilo nekom dobrotom,umilnošću i smjernošću.
 
Pomislih ovakav utisak na mene ostavljaju Krhke ruže.
 
Uz Djevičanske ljubičice moj najdraži cvijet.
 
Pričaću ti Mazo mila, jednom, o tim prekrasnim cvjetovima,
 
što tvoju ljepotu i mirise kradu.
 
 
 
Ali sada mi dozvoli da te i dalje gledam.
 
 
 
Pokreti su ti bili vrlo lagani,djetinje graciozni.
 
Ruke sasvim prozirno bijele,
 
dugi prsti kao da su prebirali po mojim kesama,
 
kao po tipkama klavira.
 
 
 
Kao da sam čuo muziku harfa,flauta i piano.
 
Ja radostan , a muzika veoma tužna.
 
Čudno.
 
 
 
I nisam, mogao odvojiti pogled sa usana crvenih od čežnje.
 
Bile su tako oble,sočne i primamvljive,jendostavno su privlačile sebi.
 
Morao sam se koncentrisatui na glas,
 
da pobjegnem od misli što se same od sebe rađaju.
 
Prelijepih misli.
 
Riječi jasne i kristalno čiste.
 
Kao nikoga u poslijednje vrijeme ,
 
i pored uzbuđenjs tebe sam razumio svaku riječ.
 
Kad bi se šalili.
 
Samo sam se pravio,jer nisam htio izgubiti ni jedan treptaj valovito dugih trepavica.
 
 
 
Mila,
 
tvoje pristojnosti,vaspitanja i kultivisanih obzira ja ne susretah odavno.
 
Od prvog momenta, si znala šta hoćeš i dosta lako si odabrala ono što želiš.
 
Sve si to izgovarala umilnim ,milozvučnim glasom,punim obzira i takta.
 
Kese su ti se dopale,kao da su markirane,ali ne i sadržaj.
 
Čini li mi se?
 
 
 
Ja sam te gledao mila i ostajao bez daha,
 
skoro da sam se zaljubljivao u tebe.
 
Ali to nisam smio sebi dozvoliti.
 
Ti si dijete.
 
 
 
Dva tri puta sam otresao glavom, par puta uzdahnuo.
 
Skoro da sam izdahnuo.
 
Tražio sma pravu riječ da sebi opišem šta se to dešava.
 
Nisam je nalazio.
 
Nerazumni Mahalš.
 
To je bilo i sviđanje i oduševljenje, ali i blagost i nježnost pri svakom pogledu na tebe.
 
I više od toga.
 
To je bio san.
 
 
 
Eto i ja ,decenijama poslije , doživjeh da budan sanjam.
 
 
 
Dogovorili smo se šta smo se dogovorili.
 
A nismo se ništa dogovorili.
 
Tebi je kupovina kesa bila jedino važna.
 
I odškrinuta vrata za bjeg.
 
Meni nije .
 
 
 
Srce mogu strpati u prazan lijevi gornji đep od košulje.
 
Bijela je i malo će se okrvaviti.
 
I to je nešto.
 
Znak da je živo. Želio sma da ti poklonim sliku.
 
Recimo neku sa mjesecom ,koja smiruje,
 
jer sam te uznemirio.
 
Odjednom ti si mi bila važna.
 
I znao sam da ću ispoštovati svaku tvoju želju.
 
I više od toga.
 
Osjetio sam da ti zaslužuješ svu moju pažnju,
 
i sve ono najbolje u meni koje ti mogu pokloniti,
 
a koje ti poželiš od mene.
 
Jer mirisala si i na moje davno zaboravljene Djevičanske ljubičice.
 
 
 
Ne želim previše govoriti o tvojim fizičkim osobinama.
 
Nije u redu,može biti dvosmisleno,
 
ako bih opisao sve ono što sam zadivljeno gledao.
 
A uostalom, znaš kako izgledaš.
 
I ja znam da predivno izgledaš.
 
Vrlo nježno i veoma raskošno.
 
Ili veoma stameno i vrlo krhko.
 
Moje misli se ne mogu složiti.
 
I kako bi?
 
Zaludila si ih.
 
 
 
Nekad sam morao skretati pogled sa tebe,
 
bojeći se da se previše zadrži na tvom tijelu.
 
Ne bih ga mogao vrnuti.
 
Bojeći se da previše uživam u njemu i ti to vidiš.
 
Jazuk.
 
To ne bi bilo pristojno i u redu.
 
 
 
I dok sam se borio sa svim tim osjećajima i pogledima,
 
obuzila me blagost i jedno lagano titranje unutar kože.
 
Jeza?
 
Možda.
 
Strah?
 
Vjerovatno?
 
Strah od tvoje čednosti,sigurno.
 
 
 
Tada mi je prvi put palo na pamet:
 
-Ova djevojčica me je ganula kako što već odavno niko nije.
 
Moram biti obazriv i pažljiv kao da je Princeza,
 
Jer ona to ,osjećam, zaslužuje.
 
I jeste princeza.
 
Moje srce je tako osjeća,
 
i šapće mi,
 
iako mu plastična kesa smeta.
 
Duši već ne , bitno je da si tu.
 
 
 
Pročitah ovo pismenje.
 
Pomislih ,ovo se moglo dogoditi i negdje drugo,
 
Negdje u nekoj Galeriji ,
 
naočigled mnogobrojnih slika.
 
iklinaca zabodenih jal’ u zidove,jal u srce.
 
Možda se toi nije dogodilo u nekom vazdušastom zdanju,
 
ili bilo gdje drugo.
 
 
 
Ali ,ja imam prelijepe djetinje snove i sve mogu dosanjati,
 
u riječi pretočiti.
 
 
 
Iznova i iznova.
 
 
 
Naravno ako mi dozvoliš mila moja.
 
Ako se sretnemo
 
i ako mi vratiš moje kese,
 
koje sam slučajno (?) zaboravio u tvome ruksaku..
 
 
 
Ali o tome ću drugi put,
 
jer kao što vidiš,
 
i bez kesa,
 
kada o tebi pričam,
 
riječi ne prestaju izvirati
 
i ploviti tamo kamo pripadaju,
 
Tebi Malena.
 
 

 

 


















												

Indexi – Svijet u kome živim /Song-Lyrics

Svijet krugova      Prostranstva  Pjevač

 

Cudan svijet je oko nas

slika ista svaki dan

tu na uglu tom stoji starac sam

niko njega ne gleda, svi zure nekud

znam da takav je zivot, zivot nas

 

Jedan covjek i jedna zena

na peronu srece stoje

jos cekaju voz sto doci nece

pa da krenu putem srece te

zivim zivot svoj

to je sve sto sada imam ja

 

Cudan svijet je oko nas

slika ista svaki dan

volio si nju citav zivot svoj

s drugim tad je otisla

bez jedne rijeci

znam da takav je zivot, zivot nas

 

Zivot taj sto pripada tebi

to je sve sto imas

na svijetu tom

zivim zivot svoj

to je sve sto sada imam ja

 






												

– IX Epizoda Peti dio

Završna besjeda

Dobro smo prošli , sreća da tih godina ljeti nisu pali veliki snjegovi

Onomad po zdogovoru,negdje malo prije akšama, a poslije nogatransa sa maksilofacijalne hirurgije , igrom slučaja , u njegovoj bašći , sretosmo Lenjeg , u hladu jasmina sa nogama u velikoj kadi . Kasnije će se ispostaviti da to nije bio hlad jasmina , nego tako upisano da se udovolji poetici . U insanskoj kupalici bješe preko  nekoliko gajbi piva, jedna pletara brlje i dva , tri bocuna kurvoazijea . Šlaufom ih metodično , lijeno i mazno zalijeva ko najljepše đule. Ko da očekuje neke nepozvane goste?

Iako je kod njega bio hlad jorgovana , umjesto jasmina , ne znamo kako i zašto,ali prva žena mu se zaista zvala Emina , a po porijeklu je lako u miraz mogla  pored ibrika donijeti bar jedan džugum. Jedino nikad nije stajala u hladu,više je lepršala po mahali, od kone do kone. A ako bi se zatekla u hladu onda bi i zalegla.

Čula da hećimi , za zdravlje , ten i duševni mir ženama preporučuju što više širiti noge u ležećem stavu. E sada ona nije načisto bila da li su dali jasne upute kako , gdje, kad , kao ni pojedinačnu  ili višeslojnu patologiju i socijalizaciju širenja nogu . U svojoj cvrkutavoj  glavici skontala , da je svaka žene dužna odrediti te formalnosti po vlastitom poetskom , moralnom i fizičkom diskursu.

Po običaju klipača pred Lenjim!Dugačka slamčica haman na metar i po nadoštiklana iz boce viri . Mrsko  mu tegariti bocun do žvalja. Ništa neobično , mislimo mi. Ko će na ovom zvizdanu dizati bilo šta teže od čačkalice. Za Lenjog je i to jazuk. Preteško.

Progovori , a mi se zablenusmo ko junfer u golu čeljadeticu , nije njegovo da govori od kako je prohodo . Progovorio prvi put u sedmoj godini i reko:

– Ja gladan.

I ponovo zašutio. valjda ga od tada na vrijeme dojkili i hranili. Iz bešike se dizo samo radi higijenskih potreba . A kad je staso za ono za što svaki normalan insan stasa , ni tada se on nije dizo . Devedeset devet posto njega, ako ćemo istinu govoriti. Žene ga učile da nema potrebe so tim. Šta će mu taj belaj kada svako malo mora zaleć i pomoći ženama da šire noge u zdravstvene  i humanitarne svrhe , a i radi tena. Što no bi rekli , bježale od sociopatije , verba opscene i sličnih aferima.

Sada ko iz topa odape:

-Znajte da ste dobro prošli ; frajeri mrtvi!

-Znamo ,kako ne znamo, ha smo se rodili i to u mahali .

-Ma ne to blečci , nego eto sve nešto danima dumam i ibretim se,kako je na dunjaluku sve do savršenstva sređeno.

-Šta to?

-Skonto sam zašto snijeg ne pada ljeti .

-Mora da si nešto ,bezbeli , pametno skonto.

-Normalno da je pametno. Šta čojk u hladu jorgovana , bez lista jasmina , čija se žena zove Emina, a udala se sa ibrikom i džugumom u ruci, duška u kadi , oko njega klipače i đenetske blagodeti , mere skontat nego pamet.

– Ne baljezgaj već iskantaj!!

-Ma ,  ne znam kako ću, stid me .

-Hajd nemoj se prenemagati ko magare u ćenifi ili junferica kad se treći put udaje. Kada je tebe bilo ičega stid ,osim nešto radit.

-E u tome grmu leži sova.

-Daj ne beri kvake,niko nije pomeno rad i ne baljezgaj nego zbori.

-Koji bi hajvan po ovom zvizdanu čistio snijeg?

-I to je po tebi razlog što ljeti ne pada snijeg.

-Ja vala, vela havle vela kuvetile, ja koji bi drugi bio.

-Nisu ti sve na broju.

-Normalno da nisu. Sluđen sam. , jer moram misliti , a to baš i nije u opisu ležećeg garda . Eto ,kažu ,tamo gdje su najveći zivzdani , čojk može vjenčat više hanuma. A tamo gdje je vječni led nude ti vlastitu ženu za  takar , oliti zagrijavanje. Nikako nije pravo. Ne anlajišem. Valjada im zvizdan ili led ispio mozak . Ja sve gledam , kako mi se valja kutarisat ove jedne jedine.

-Daj ne budalesaj. Nije Emina baš toliko loša.

-Ne kažem, ali uvijek ima bolja. Eto recimo…

-Koja ti je bolja , crko dabogda  ćafirska  crkotino jedna … – odnekud zabrunda Eminin cvrkutavi glas.

-Oklen bona ti? Ja mislio ti još razmjenjuješ recepte sa konama. Nije još vakat akšamu. Niste sve odsutne kone po receptima protabirile.

-Šta te briga oklen ja.Nego kojom bi to , majke ti, mene mjenjo.

-Nikojom . Ne bi te bona mjenjo ni za četiri hamamske djevice, čak da svaka po dva ibrika i džuguma u ruci nosi.

-Jesi mi plaho pametan. Otkad to u haremu ima djevica.

-Pa zato kažem. Ne bih te ni za jednu  ,a kamoli za sve četiri mjenjo.

-A zašto ne bi , šta im fali?

-Ko bi mi bona čistio snijeg iz avlije ,ako se slučajno potrefi da snijeg zapada ljeti, po najvećem zvizdanu. A bome i sa krova.

-Ma , ti si moje jedno veliko pametno srce.Znala sam ja za koji sam se kapacitet udala. Odok na još jednu turu recepata ili heklanja. Ne znam šta je sad na redu u našem mahalskom kružoku. Čuvaj mi se. Nemoj da bi gdje mrdno ili nešto teško podigo! Načisto bi se naopako devranisala i mlatnula te pogan metlom po ćelenki..

-A ako zapada snijeg?

-Ne brini se eto mene , ponijela sam pogan metlu , očas ću doljećet.

I ode Emina, možda odleti, šta ga mi znamo, mahaluše mogu sve ; ne reče nam ni mu, ni hu, ko da smo njenog Lenjeg lanjski snijeg.

Kada zvekir zazveči, što je biljeg da je Emina zaždila, Lenji, osvrčući se na sve strane iz potiha , bojažljivo progovori:

-A ja bi jope’ volio da ponekad veliki snjegovi zapadaju kad je najveći zvizdan.

-Zašto konju jedan konjski? – ne mogaše više da oćuti Mojsije.

-Znaš ga kakav je ,šta se ljutiš. I baš si blesav , sada će nas sve u belaj uvaliti.- ubacuje se Deba.

-Hajd reci mi ti, ondak ,kad si tako mozgali.

-Pa reko nam je, zar nije. Vidiš ako padne snijeg po najvećem zindanu ti i ja smo pravo naj…grabusili.

-Hajd ti , nije me briga , a zašto ja?

-Zato što bi ti moro skidat snijeg sa krova i iz avlije.

-A ti ne bi?

-Normalno da ne bih.

-A zašto ne bi?

-Platio bih hamala .

-Ta ti valja. A zašto i ja ne bih mogao platiti hamala.

-Normalno , jednostavno ne bi.

-Kod tebe sve nešto jednostavno i normalno.

– I jeste. A i ti znaš da od tvog hamala nema ništa.

-Ma znam , samo srcu odušku dajem.

-A zašto ne bi mogo platiti hamala .Ako nemaš penezi možemo ti mi posuditi.- pravi se nevješt Dobri.

-Ma nije to imam cekina.

-Ma nemojte čojka na muke pristavljati. Đe će se čojk na krov sa ramunjik penjati. Može se otkliznuti i vrat slomiti. Zalud osta harmonika pusta. Nije lud.- Lenji je zabrinut za svog horovođu.

-Šuti konju konjski i ko je reko da ću se ja penjati sa harmonikom  i čistiti snijeg.

-Zlata .- Sva trojica horski.

-Jes vala , tu ste pravo potrefili. Van taka je u svemu , ali cicija je što se penezi tiče , ni prazan frižider joj nije ravan.  Što će hamala plaćat kad ima mene?

Lenji će:

-Ko da je čifutkinja!

Deba će:

-Ma nije , subotarka je.

Baška baša ih ispravlja:

-Nemojte tako , Jevrejka je iz dobre kuće i u pravu je. Mojsiju ništa ne bi bilo da se malo popne na krov i protegne papke . Ne mora harmoniku prtiti sa sobom. A ako se strmekne ,ko mu kriv što je moro slušat ženu.

Deba će:

-E ta ti valja , ako hekne sa krova, neće biti velike štete, barem će harmonika ostat čitava.

Lenji se zamislio:

-Zlata bi je garant prodala.

-Da plati Mojsijevu dženazu?

-Nije luda. Što će plaćat pogreb . Mere ga u kakav jendek heknuti, a ima i veza u La benevolenciji.

-Ja, imaš pravo, ima i u Dobrotvoru i Merhametu.

-Ma bistra je Zlata. Od svih bi uzela ukopninu , možda i od komunista.

-Ma šta to baljezgate mazgovi jedni. Vi to ko biva mene riješiste i sprcaste me u kabur mezar i nađoste pare za moje preseljenje na ahiret. Neće biti velike štete , jel’? E , ta vam baš po jaranski valja.

-Ma nismo mi krivi, ne griješi nam dušu,nego je sve zakuhala tvoja Zlata .

-Zašto bi me se ona kutarisala ?

-A šta misliš ko će te sahraniti kad otegneš papke?

-Odakle vam ta ideja da ću riknuti ako ateriram s krova?

-Možda neš riknuti, možda neš crknuti, a ako budeš čistio snijeg, koji ljeti zapada po najvećem zvizdanu, garant si obro bostan. Rokneš odozgo ko ptica bez krila i zabatrgaš batacima .

-Kako znaš?

-Reko ti Lenji , a i ne znaš bez harmonike ravnotežu držat.

-Pa onda se neću penjat bez harmonike.

-Aha.

-Zašto aha?

-Taj film ne bi gledo te prilike .

-Nego koji ?

-Ni jedan. Ja čuo kad neko jal rikne,jal crkne nema više filmova.

-A ako krepam?

-E baš si pametan. Što bi krepaština imala privilegiju?

-Ma krepaština mi nekako tugaljiva.Ja bih svakom krepanom, odredio da ima pravo gore  sa sobom ponijeti barem  jedan portabl tv. – rezonuje Deba .

-Ko da tebe neko pita za take stvari?

-Ma znam da se ja ne pitam  , al ‘ zato bih ,uinad , svakom meitu  uvalio po jedan portabl tv, Ne mora ga nositi,samo neka ga kupi.

-Od kada si postao tako merhametli?

-Ma nisam merhametli ,nego mi Frka uvalila par tisuća portabl tv da ih tušnem.

Mojsije zavapi:

-Dajte ljudi prestanite više ,još će nas snijeg u sred ljeta odvesti u Saharu.

-Eto , vidiš Dobri , da je istina sve što Lenji skonta, čim to i Mojsije zna!

-Šta ja to znam konji konjski?

– Lenji skonto, ha veliki snjegovi kod nas ljeti ,za najvećeg zvizdana zapadaju, idemo u Saharu sladoled tušiti.

-Ko to mi?

-Ti ,Lenji i ja.

-A Baška baŠa , zašto on ne ide?

-Ne znam, Lenji kaže kvario bi nam prosjek IQ.

-A šta ti je to?

-Oklen ja znam, možda je i to Lenji u čarobnoj nepameti smislio?

-Ne moraš objašnjavati.Mora da je nešto popametno, ko i uvijek.

-Jašta nego je pametno.Da nije pametno morali bi i Dobrog povesti sa sobom.

-A zašto ga ne bi poveli, jaran nam je.

-Baš zato što nam je jaran nećemo ga voditi.

-To nekako nije logično.

-Kako nije logično?Ako njega povedemo nećemo ništa zaraditi od prodaje sladoleda.

-Kako znate?

-Duga priča,merel drugi put?

-More, ko ga šljivi ,ko mu je kriv kad može da nam zakoči prodaju sladoleda u Sahari.

-A Oma i Herco što njih ne bi poveli , da nam malo hamale. 

-Hercu bi herc načisto strefio ha bi kešinu u pijesak  zarovio . A Oma bi od pjeska mislio da su mu očale zamagljene ili da mu se pojačala dioptrija plus – minus 10. Stalno bi briso okulare . Obojica bi se iznervirali i osafunjali , pa bi se baidisani  naklatili na sladoled. Nikakve fajde od njih.

-A jel znate gdje će te prodavati sladoled?

-Dabome da znamo!

-Pa gdje?

-Pa rekoh ti u Sahari.

-Ma ne to konju ,nego na kom mjestu konkretno, na kojoj lokaciji konju mahniti?

-Aba zo , što ne kažeš? Pa lokalitetu Sahare ,zar ti nisam ponovio.

-Blento jedan .Evo kod nas, primjerice onaj šiptar Izeti što folira da je beg je prodavo košpice na čošku Bjelava, Čakaluše i Đižikovca; možda raskršće niže.A njegov djed Jahići prodavo bozu na lokaciji  Adi ciganliji . Na takvu sam lokaciju mislio. 

-Joj budale žene, oklen u Sahari Džižikovac ,Bjelave ili Čakaluša , a napose Ada ciganlija , u kojoj ćafiri i pogan žive.

-A prodavač košpica, jema li on?

-Nema. Šta će jedan šiptar  koji nije bej raditi u Sahari?

-Pa, prodavati košpice valjda , ili se praviti da je pravnik  ili filozof, a ća ga ja znan?

– Niko nije lud prodavati košpice i islamsku povelju u Sahari. Tamo sve sami muslimani.

-A zašto?

-Izgubio bi se ili bi ga strefila sunčanica, ili bi ga zbog fašističkog krivovjerja koji put , ko komunisti , heknuli  u zindan.

-Znači rikno bi.

-Ne znam , možda bi i krepo ako ga na vrijeme ne nađe Bernandinac , ili bi crko ood vrućine , ako ne bi naletio na naš lokalitet sa sladoledima.

-Oklen ti u sahari  Bernandinci , konju konjcki ;  zar  nisu specijalizovani za planine i snijeg.

-Ako Lenji može prodavati snijeg i sladoled u Sahari , zašto ja ne bi poveo Bernandica sa sobom .

-Zašto bi ga ti poveo sa sobom?

-Zbog burenceta.

-A zašto zbog burenceta?

-U njemu bih krijumčario kurvoazije.

-Nisi normalan.Zašto ne bi kurvoazije sastavio sa sladoledom i poštedio pašče znojave?

-Vidi ba , ta ti je pametna.Nisam se toga sjetio. A opet žao mi paščeta.Šta će on bez burenceta?

-Kupi mu čuturu.

-Misliš neće primjetiti razliku?

-Šta te briga, nemoj mu mjeriti IQ.

-Misliš ako mu ne mjerim ,  neće nam pokvariti pametli prosjek i neće primjetiti razliku između burenceta i čuture?

-Tako nekako, a možda bi se i Baška baŠa ljutio.

-A zašto bi se on ljutio.

-Ne znam, ja to tek tako reda radi kažem.Ko da je mene briga hoće li se on ili bilo ko drugi ljutiti.

Zaista smo dobro   prošli … 

Tih godina nisu zapadali veliki snjegovi, usred ljeta po najvećim zvizdanima…

Niko tih ljeta  nije skidao , ni čistio snjegove , a Mojsiju se nečišćenjem produžio život  . Usud ga pomazio ;  nije se strmeknuo sa krova . A u životu ? Eh ,  to vam ne meremo kasti. Još nemamo notifikaciju višeg suda.

Mere bit da bidne da bi sve bilo drugačije, da su zapadali veliki snjegovi u vrijeme najvećih zindana. Mnogi su zviznuli , jal od zvizdana , jal od vjetrometina , bura i nevera , a poneki je i rikno.

No , tu nije kraj njihovih  snježnih tlapnji usred ljeta , al’ ko će slušati mahnitove kako IQ-raju i turiraju , A zimi se snijeg mogao trpiti . Bio je puno podnošljiviji . Imale se rukavice, čuture , burencad i ašik ljube . Mnogo njih , a poneki i hamale.

A opet , al’ se nekad lijepo živjelo.

Rahatluk , radost , udri brigu na takar ,  a bome bilo je  i mnogo ašik ljuba ,  takarli ljubavi … i rahat od pameti ponajviše .

Štoš mislit kad vlast il svešteno lice misli za tebe.

Đorđe Balašević – Lunjo / Song – Lyrics


Milina kao stanje uma   Fragment duše zaljubljene  Vodopad satkan od snova

 

Lunjo

 

Lunjo, moj stari kofer

opet mirise na sive ceste

a tvoja soba na mandarine

i przen kesten

 

I toplo je tu

tu ispod tvog krova

o, dobro je tu

u zamku iz snova

pa sretna ti Nova

 

Lunjo, sad cu ti reci

i vise nikom i vise nikad

svako je od nas ponekom slican

al’ ti si unikat

 

Procitas me, znam

od slova do slova

precutis to, znam

ko pametna sova

pa sretna mi Nova

 

Ref.

Ti uvek znas najbolji nacin

s tobom lako stizem na tron

ti si ta nit, taj retki zacin

koji daje poseban ton

 

Ti si mali carobnjak

koji donosi spas

a svi ti pajaci na pokretnoj traci

nek zure bez nas

 

Lunjo, ako me traze

ti slazi da sam odavno mrtav

spusti roletne i navij sat

na sredu, cetvrtak

 

A napolju mraz i magla i zima

a napolju mrak

al’ ovde sve stima

od kad tebe imam

 






												

Fermajen ruke – Tomislav Bralić i klapa Intrade / Song – Lyrics

 

 

 

sam na hridi, tražim svoj mir

ka podne stane, pa se ne dilin

i ne taren suze, jer najviše vride

sa osmjehom kada se cide…

 

i ne taren suze,jer najviše vride

sa osmjehom kada se cide…

 

fermajen ruke, vesla i švere,

mislin na luke za svoje nevere

i na vrime koje nas mine,

kad zadnji sabun pojde sa stine…

 

fermajen ruke, vesla i švere,

mislin na luke za svoje nevere

i na vrime koje nas mine,

kad zadnji sabun pojde sa stine…

 

i ne taren suze, jer najviše vride

sa osmjehom kada se cide…

 

fermajen ruke, vesla i švere,

mislin na luke za svoje nevere

i na vrime koje nas mine,

kad zadnji sabun pojde sa stine…

 

fermajen ruke, vesla i švere,

mislin na luke za svoje nevere

i na vrime koje nas mine,

kad zadnji sabun pojde sa stine…

 

fermajen ruke, vesla i švere,

mislin na luke za svoje nevere

i na vrime koje nas mine,

kad zadnji sabun pojde sa stine…

kad zadnji sabun pojde sa stine…






























												

Rabindranat Tagore – Čeznem





Čeznem da ti kažem najdublje reči 
koje ti imam reći; ali se ne usuđujem, 
strahujući da bi mi se mogla nasmejati. 
Zato se smejem sam sebi i odajem 
tajnu svoju sali. 
Olako uzimam bol svoj, 
strahujući da bi ti to mogla učiniti. 

Čeznam da ti kažem najvernije reči 
koje ti imam reći; ali se ne usuđujem, 
strahujući da bi mogla posumnjati u njih. 
Zato ih oblačim u neistinu, 
i govorim suprotno onome što mislim. 
Ostavljam bol svoj da izgleda glup, 
strahujući da bi ti to mogla učiniti. 

Čeznem da upotrebim najdragocenije reči 
što imam za te; ali se ne usuđujem, 
strahujući da mi se neće vratiti istom merom. 
Zato dajem ružna imena i hvalim se svojom surovošću. 
Zadajem ti bol, bojeći se 
da nećeš nikada saznati šta je bol. 

Čeznem da sedim mirno pored tebe; 
ali se ne usuđujem; jer bi mi inače 
srce iskočilo na usta. 
Zato brbljam i ćaskam olako, 
i zatrpavam svoje srce rečima. 
Grubo uzimam svoj bol, strahujući 
da bi ti to mogla učiniti. 

Čeznem da te ostavim zauvek; 
ali se ne usuđujem, strahujući da bi 
mogla otkriti moj kukavičluk. 
Zato ponosito dižem glavu 
i dolazim veseo u tvoje društvo. 
Neprekidne strele iz tvojih očiju 
čine da je bol večito svež.