Vikont Anri Mari Rejmon de Tuluz-Lotrek Mon -Rezime zapisa L.P. u 10. Poglavlja

  1. Individualnost Anri Mari Rejmon de Tuluz-Lotrek Monfa

Tuluz – Lotrek  u svoja djela unosi detalje i i scene  svakodnevnog , konkretnog života, najčešće nožnog života ili motivima  vezanim za njega. .

Njemu kao da nije  bitno šta slika. Bitno je da dokumentuje ono što vidi. I radio je na način koji su to radili i njegovi savremenici. Njegovo biće je bilo napeto, nemirno, veoma intelektualno i radoznalo, ali i razigrano. Otud igre bojama, svjetlošću , kroz koje se provlači jako naglašena životnost, vješto skirvajući svoje osjećaje. Mi ne znamo da li je slikar veseo ili tmuran lik.

U okviru tih relacija i razmišljanja se kretao čitav život  Tuluz – Lotreka kao odrasle osobe i umjetnika. Ali to nije sve. Da bi se dobio kompletan umjetnik kakav je bio Riri , potrebno je  sagledati ključnu karakteristiku njegove ličnosti – individualnost.

Ima jedan citat koji određuje ekspresionizmu,  a koji na najupečatljiviji način govori   dijelu umjetnosti  i životu slavnog slikara  :

„Iza vidljivog izgleda stvari skriva se karikatura, iza beživotnosti vreba tajanstveni avetinjski život, i tako sve postojeće postaje groteskno.“ * (* Str.54.  Istorija modernog slikarstva…)

Tuluz – Lotrek  je svojom pojavom bio groteska* u svim mogućim značenjima te riječi.

(Francuski * grotesque –  fantastièan,neobičan, čudan, pretjeran, neprirodan; smiješan, nastran; groteskni  baletni ples koji pravi komične pokretei skokove).

Večina njegovih dijela podsjećaju na grotesku* , vrlo  često sa primjesom ironije i komike.

(*Groteska  je karikaturalno-fantastična i iskrivljena slika stvarnosti, koja ne izaziva komična, već zastrašujuća osećanja.)

Bio je svjetan toga , nije se krio , čak šta više, bio je jedan od najeksponiranijih građana Pariza i Monmartra ( posebno)..

Postavlja se pitanje :

Zašto je to tako?

Odgovora je jednostavan . Za sve što je u životui radio i postigao  je trebala izuzetna hrabrost i jak  duh , svojstven samo  snažnoj i bekompromisnoj individualnosti.

Od malih nogu Tuluz – Lotrek je pripreman da bude poseban, jer on je naslijednik čuvene aristokratske  porodice.   Godine boli,   patnje i usamljenosti koje su došle  nisu slomile  dječiji duh.  Očevo odbacivanje je stvorio  glad za priznanjem i sviđanjem, to je opet  je pojačala želju za isticanjem i dopadanjem.

Bolest mu je ograničila izbor profesije i društva. Porijeklo i novac su mu omogućili vrhunsko obrazovanje i život rasterećen finansijskih problema.  Staleška izolovanost i podvojenost su mu omogučili  anstajanje sasvim dovoljne količine arogancije i samouvjerenosti.

U mladosti je lutao od naturalizma do impresionizma,  školojući se u tradicionalnim , akademskim ateljeima.

Koliko je to elemenata za nastajanje jakog individualca , koji sebi može douvoliti bilo koji luksuz.

Začudo , Tuluz . Loitrek je i pored svih mogućih problema odrastao kao jaka ličnost bez kompleksa, što se odrazilo kao jedan od glavnih eksponenata njegovog slikarstva. Beskompromisna individualnost.

Beskompromisne, slike ,  ponekad su  ogoljene do najednostavnihijh formi i linija , ali  kompleksnošću svojih pitanja i poruka i dan dans zbunjuju i plijene.

 

9.Tužni smotanko ili raskalašni čovječuljak

 

Pred sam kraj života, Tuluza-Lotreka roditelji  smještaju u psihijatrisku bolnicu  da se liječi od  alkoholizma.   Tu nastaju mnogobrojne  skice  na temu cirkusa.

Davno prije toga je shvatio da je život lutajući i vrlo  prolazni  cirkus , ponekad sa vrlo  tragičnim poslijedicama i sasvim izvjesnim krajem.

Tuluz – Lotrek je imao jednu kosmopolitskum osobinu : nikad nije   zanemarivao ljude oko sebe.

Nama je ostala prica o slikaru-patuljku,veselog duha.

Tuluz Lotrek – slikar koji je šarmom osvajao žene

Anri je važio za veoma senzibilnu i empatičnu osobu. Tokom odrastanja, majka ga je ohrabrivala da slika.

Život im se svodio na slikanje provod po noćnim klubovima i opijanje tada jako popularnog apsenta u nevjerovatnim količinama. Upravo to snažno osjećanje za opštu nepravdu u svijetu pokazalo se kao izvor neiscrpne snage za rad . Generacija umjetnika prije njih uspjela je da se usprotivi akademizmu i izvede umjetnost na ulice u parkove i oslobodi je isključivog rada u ateljeu. To su učinili impresionisti.

 

Mladi umjetnici poslije njih, među kojima i Tuluz Lotrek učinili su jos veću revoluciju. Oni su među svoje motive uvrstili scene iz takozvanog “polu svijeta”. Slikao je život u Mulen Ružu i drugim pariskim kabareima i pozorištima, kao i život u bordelima koje je često posjećivao i u kojima se i zarazio sifilisom.

Smatrao je da žene moraš poznavati da bi ih naslikao a da bi ih poznavao moraš provesti sa njima intimne trenutke.

Bio je popularan i prvlačan među ženama, tačnije važio za umjetika neodoljivog šarma.

Tako je i portretisao, u to vrijeme veoma slavne pjevačice, Ivet Zilber i Luiz Veber, koja je izmislila čuveni francuski kan-kan. Dok bi sjedio u kafanma, crtao je skice, nervoznim krivudavim linijama.

Nekada je svoje crteže u trenutku inspiracije bio primoran da zabilježi na stoljnjaku u kafani. Sjutradan u svom studiju iz tih skica pravio remek dijela: slike, crteže, litografije, postere i ilustracije za časopise. Ugledao se na Edgara Degu i Pola Gogena i japansku umjetnost. Koristio je asimetričnu kompoziciju, oštre uglove i velike jednobojne površine.

Od alkoholizma je sa trideset sedam godina pretrpio infarkt. Primljen je u sanatorijum, odakle se brzo vratio kući, gdje je ubrzo i preminuo 9.9. 1901. Njegove posljednje riječi bile su “Matora budalo!”, upućene ocu.

 

  1. Rezime

 

„Nikad ne bih slikao da su mi noge bile duže.

Radije bih postao hirurg ili džokej nego slikar.“

 

Možda ?

Možda bi posato hirurg?

Džokej zasigurno ne!

Potomku grofa koji bez ustručavanja  mokri pred  kraljem, nikako ne bi dozvolili da bude džokej.Ne dolikuje mu.

Možda bi postao kliše salonskog  đentlmena po majčinom željama ili svestranog dendija ženskaroša po očevim naumu.

Nikad ne vrijedi razmišljati šta bi bilo…

Ne može se sada razmišljati da li je sve  to bilo zahvaljujući, rodoskrvrnuću , bolesti , majčinim usamljenošću  , očevom ariogancijom i odbacivanjem,  groznicama , lomovima kukova, užasnim bolovima  ili samo spletom okolnosti

Postao je to što je postao.

Jedno krhko biće , osuđeno na bol i tavorenje na marginama društva ,  je izuzetno snažnom  voljom i neizmjernom  hrabrpšću uspjelo da krene u neizvjesnu pustolivinu,  nesrazmjernu  njegovim fizičkim i  društvenim okolnostima.

U neprikosnoveni talenat  , Tuluz-Lotrek je  unio je strast ranjenog , gušenog, negiranog  i odbačenog bića, željnog ljubavi ,osjećaja , druženja…

U svojoj pobuni protiv porodice, učmalog i dekadentnog drštva , protiv Usuda , u stalnoj borbi  ne mirenja sa sudbinom stvorio samo njegovo i umjetnički nedostižno.

Jedinstvenost i jednostavnost kolorita, napadnost linija i izbrušenih kontrasta u kojim svjetlost bdije nad tamom , nisu stvorili samo slikarsko / crtačka djela vanserijske živosti , ljepote i umjetnosti. To su objektivni frangmentarni dokumenti o dobu u kojem je slikar  živo.

Slike Tuluz – Lotreka  nisu salonske slike namijenjene   retrogradnim akademskim  uskotračnostima i ukusima malogranštine. To je umjetnost kritike društva i pobune protiv trivijalnosti i bezosjećajnosti u koje  to društvo potonulo.

I ono najbitnije:

To je umjetnost čovjeka koji je pobijedio svoju bol i samoću i unatoč predodređenosti za nauspjeh i svojim djelom  sebi  napravio spomenik za sva vremena.

Koristivši vrijeme i život  koji mu je poklonjen , družeći se sa najpoznatijim umjetnicima i ljudima svoga vremena , kao veoma inteligentan i obrazovan sudionik javnog života,  oteo  je maksimum od stvarnosti koja nije bila nimalo blagonakolna prema njemu.

Apsint je kasnije postao zabranjeno narkotično sredstvo. Konjak je žestoki alkohol.  Mnogi  u njemu vide  i alkoholičara i narkomana. Tuluz – Lotrek je mješanjem ova dva pića dobio koktel  – zemljores.

Simbolik ili ne , čitav život Tuluz – Lotreka aristokrate i slikara je bio zemljotres , sa svim svojim efektima i poslijedicama.

Mnogo zemljotresa i burnih podrhtavanja su morali uzeti svoj  danak.

Anri Mari Rejmon de Tuluz-Lotrek Monfa  poslijednji  od loze Tuluz Lotrek je umro u Henri u   24.  9. septembar 1901. u  majčinom zamku  Château Malromé nadomak Bordoa.

Godine 2005.,  slike  malenog slikara na aukciji dostižu astronomske cifre i do 14.5 miliona dolara. Jako bogata ostavština , zar ne.

U umjetničkim krugovima je ostala priča o slikaru-patuljku, nesrećnom  smotanku  ili raskalašnom čovječuljku veselog duha, u zavisnosti kakva osoba prenosi priče, optimista ili pesimista.

Grofica Adela Tuluz –Lotrek  nikad nije mogla da prežali bolest i nesretan život svoga mezimca, koji je uspio da joj za života  pobjegne iz zagrljaja.. U njegovu  sopomen   promoviše umjetnost svoga jedinca. Izdvaja fond i pravi muzej  u Albiju ,  mjestu rođenja velikog umjetnika.  Veliku i nesebičnu  pomoć ima  u Moris Žoajenu , možda jedinim pravom i iskrenom prijeteljem kojeg je Tuluz – Lotrek ikad imao.

 

 

KRAJ

 

Bookmark the permalink.

Komentariši