Monthly Archives: Maj 2024

IX Poglavlje – Tužni smotanko ili raskalašni čovječuljak

Vikont Anri Mari Rejmon de Tuluz-Lotrek Monfa je bio jedan od najeksponiranijih građana Pariza i Monmartra krajem XIX stoljeća ( poglavito )  u svoj njihovoj opscenoj dekadentnosti . U ovom poglavlju će biti riječ o drugom aspektu te jedinstvene simbioze.

U očima Francuza Pariz je uvijek bio velegrad , ili grad svjetlosti kako ga je nazvao pisac Anatol Frans . U njemu se vijekovima sve vrtilo oko Lujeva , Versaja , Trokadera , Luvra i Jelisejskih polja .

U Parizu je  pučanstvo   1794. godine revolucijom srušilo Luja XVI a time i Kraljevinu . Mi nećemo kriviti čudesnu Mariju Antoanetu za slom kraljevine iako je bila sasvim u pravu kad je rekla :

” Ako nemaju hljeba , nek jedu kolače.”

I mi to savjetujemo svjetskom pučanstvu. Antoaneta je samo dala mig  puku da nešto nije u redu . Ako nemaju hljebe , a ni kolača , onda su sami sebi krivi što podnose takvo stanje. Niko im ništa neće pokloniti . Čak šta više , moćnici će uzeti i poslijednju koricu iz usta.

Jedina krivica Marije Antoanete je bila  što je tu izreku  vrlo  često i vrlo napadno ponavljala. I narodu se prosvjetlilo . Jedna od prvih nakana razularene mase , željne i hljeba i igara ; je bilo skraćivanje visina Luja XVI i Marije Antoanete barem za omjer  glave.

Slavu prve velesile Francuska je napokon ugrabila sa Napoleonom Bonapratom  i  njegovim trijumfima .

E sad , u tom kolopletu između nestanka i bezuspsješne  retstauracije novog imperija i dolasku novih “prosvjetiteljskih ”  vremena , i za pučanstvo  neusopjelog pokušaja izlaska iz milenijske bijede stvorio se vakum.

Monarhija je zbačena , ali aristokrati nisu ukinuti. Neki su se snašli  u buržoaskim ujudurmama , neki se epretakali u buržujsku klasu , uglavnom tanjih krvnih zrnaca plave boje  i zaplivali novim tokovima ere kapitalizma. Naime , i dan danas,  za plavu krv su na svim stranama odškrinuta vrata blagostanja. ostalo je rutina.

Pred sam kraj života, Tuluza-Lotreka roditelji  smještaju u psihijatrisku bolnicu  da se liječi od  alkoholizma. Dali samo alkohol. A apsint, a drugi opijati. U svakom slučaju malog čovjeka su sustigli aferima bolesti i nekontrolisanog noćnog života.

U najskupljim sanatorijumima , u stvari umobolnicama za razmaženu , a pođeđe i bolesnu  visoku staleš , nastaju mnogobrojne  skice  na temu cirkusa i općenito miljeima slabije potkovanim kuluturom i umjetnošću , ali i novcem i tajnama života izvan vidokruga bijede.

I kao što obično biva gladež i bijeda pokušava utoliti i nadomjestiti vjekovnu glad  odmah i sada. I nekako sav taj silni konglomerat plemstva , buržuja , novopečenih i osiromašenih  bogataša , ali i lumpen proleterijata , jada i bijede  se slio u okrilje grada  Svjetlosti tvoreći ga glavnom nekropolom prošlih vremena , ali i veličanstveniom centrom umjetnosti svih provinijencija.

Davno prije toga neumorni stvaralac  je shvatio da je život lutajući i vrlo  prolazni  cirkus . I uvijek na ivici akrobatike , žonglerstva i burleskonog klaunizma. Ponekad sa vrlo  tragičnim , slučajnim ili namjernim obratima i poslijedicama , ali i sasvim izvjesnim krajem.

Tuluz – Lotrek je imao jednu kosmopolitskum osobinu : nikad nije   zanemarivao ljude oko sebe.

Nama je ostala prica o slikaru-patuljku, veselog duha , koji je dozvolio da se svjetina ( brutalno?) ismijava na njegov račun , da bi je on ismijavao i ponižavao na svoj način. Jedna vrlo dekqadentna simbioza u kojoj su   protagonisti svsjesno glumili slijepce.

Tuluz Lotrek – slikar koji je šarmom i novcem , prevashodno osvajao žene . Novac je tu imao veliku  ulogu , ali u prvobitnoj fazi . Poslije se pučanstvo naviklo na njegovo prisustvo . I ako je u početku njegovih pariških dana , bilo neke odbojnosti ili gnušanja prema njegovom nakaznom klaćenju i disproporciji tijela  i evidentnoj ružnoći ,kao poslijedicu bolesti  vremenom taj animozitet blijedi : Zapravo svodi se na subjektivna , duboko sakrivene neprihvatanja i odbojnost naspram metar i žilet gegajuće mase.

Da , Ririjeva izrazita  ružnoća jeste poslijedica bolesti. Nesnosni bolovi koje je trpio su izobličili njegovo lice , na kojem je vremenom neuredna i ružna  brada krala i ono malo plemićke plemenitosti koje je u djetinjstvu  imao.

Anri je važio za veoma senzibilnu i empatičnu osobu. Tokom odrastanja, majka ga je ohrabrivala da slika. Sa njegovih navršenih osam godina su se preselili  iz prekrasnog i bogatog  markiževskog imanja Albija , pokraj Tuluza u Pariz. 

Vječito naslonjen   na mnogo što mekših i pernatijih jastuka , postavljenih da mu olakšaju bol  , slikao je karikature i garfike konja. Njegov dar je primjećen i dobio je učitelje slikanja.  Ispostaviće se , taj dar ga je odveo u ralje dekadentnog pozornice pariške boemštine i razvrata. I u preuranjenu,  ali ipak slućenu smrt,

Kad je z nat usavršio , život mu se sveo na slikanje i beskonačne noćne provode.  Sve više mu je nedostajalo vremena i kontrole . Druženja sa kurtizanama , i što ne reći prostitukama , opijanje sa vodećom  umjetničkom ergelom Pariza  , i uživanje u tada jako popularnom  apsintu u nevjerovatnim količinama , do granica iznemoglosti  su ga vodile u propast.

Da li je bilo namjere u tome , ili se jednostavno mali kepec izgubio u slavi predvodnika jednog vremena , jedne izopačene sredine i prepuštanje stihiji. Tko će ga znati?

I šta je uopšte dekadencija i izopačenost? Ko će povući granice izmeću normalnosti i raskalašnosti . Smjernosti i abnormalnosti .kako povući crtu između javno ispoljene nemoralnosti i prikrivenih dešavanja u raskošnim damskim salonima visokih krugova , gdje su ” muze ”  mecenisale umjetnost tog doba.  

Te razlike , te prikrivene , ali ipak jasno povučene linije između   “čistoće ” i infantilnosti malograđanštine i “užasnog” , inkrimirajućeg  ponašanja polusvijeta boema i umjetnika , su bili, vjerovatno oni zamajci koji su tjerali Tuluz Lotreka da srlja naokolo.  Iz dana u dan , ili bolje rečeno iz noći u noć. Da li je upravo ta hipokrizija  viših slojeva ,  to snažno osjećanje opšte nepravde u svijetu postalo izvor neiscrpne snage za rad .

Generacija umjetnika prije Tulu Lotreka i postimpresionista se uspjela     usprotiviti strogom likovnom  akademizmu zacrtanih u salonima i ateljeima namjenjenih i podređenih ukusu visoke klase.  Pobuna impresionista je bila vrlo jasna i zbog toga je polučila uspjeh. Umjetnost je izvedena na ulice , u parkove , u noćni život i među siromašne. Umjentost postaje dostupna svima.

Oslobođeno od akademskih  klišea,  slikanja i školovanja isključivo u odabranim ateljeima i “školama” zarobljenih u prepisivačke  moduse vivendi jedne od drugih , slikarstvo postaje umjetnost koja replicira i podražava stvarni život.Te prvotne  zasluge prvenstveno  pripadaju  impresionistima  , od kojih je Tuluz Lotrek najviše naučio .

Mladi umjetnici poslije njih, među kojima i Tuluz Lotrek  nastavljaju pobunu i uvode  jos veću “revoluciju”. Oni su među svoje motive uvrstili scene iz takozvanog “polu svijeta” i svijeta na amrginama života. Slikao je život u Mulen Ružu i drugim pariskim kabareima i pozorištima, kao i život u bordelima koje je toliko često posjećivao da su mu postali drugi dom . U njima  se i zarazio sifilisom jednim od dva fatuma njegove smrti . Sifilis i raskalašni život.

Smatrao je da žene moraš poznavati da bi ih naslikao a da bi ih poznavao moraš provesti sa njima intimne trenutke. Normalno ,lom obje bedrene kosti u dobi od 13 i 15 godine i dugogodišnja bolest su uzele saučesništvo u sudbenom  uresu,

Bio je popularan i prvlačan među ženama, tačnije važio za umjetika neodoljivog šarma.

Tako je i portretisao, u to vrijeme veoma slavne pjevačice, Ivet Zilber i Luiz Veber, koja je izmislila čuveni francuski kan-kan. Dok bi sjedio u kafanma, crtao je skice, nervoznim krivudavim linijama.

Nekada je svoje crteže u trenutku inspiracije bio primoran da zabilježi na stoljnjaku u kafani. Sjutradan u svom studiju iz tih skica pravio remek dijela: slike, crteže, litografije, postere i ilustracije za časopise. Ugledao se na Edgara Degu i Pola Gogena i japansku umjetnost. Koristio je asimetričnu kompoziciju, oštre uglove i velike jednobojne površine.

Od alkoholizma , opijata  i istrošenog organizma  je sa trideset sedam godina pretrpio infarkt. Primljen je u sanatorijum, odakle se nedugo zatim  vratio kući, gdje je ubrzo i preminuo 9.9. 1901. Njegove posljednje riječi bile suć

“Matora budalo!”,

Upućene su njegovom ocu . 

VIII – Individualnost Anri Mari Rejmon de Tuluz-Lotrek Monfa

Tuluz – Lotrek  u svoja djela unosi detalje i scene  svakodnevnog , konkretnog života, najčešće noćnog života Pariza . Života jednog određenog kvarta , određenog segmenta , jedne epohe   ili motivima  vezanim isključivo za njega samog . Njega svijet van tih odrednica ne interesuje .On nema vremena za prošlost, filozofiju , ratove. Sav je uronjen u užurbanoj sadašnjosti. Možda ga je bilo patnje i boli uputilo u neke tajne koje obični smrtnik ne upozna. On ne vidi i ne slika dalje od dva tri dana u budućnost . I to samo ako naručeni plakat , litografija najavljuje neki spektakl .

Da li je svetan kratkoće svog životnog usuda ili je njegova tumorna  iskusvenost ? U svakom slučaju on ne vidi budućnost i ne iugra se proroka. Ograničavajuća težina kratkih nogica ga sputava , Ma koliko god on želio lebdjeti i ići u širinu i dubinu ili budućnost njemu je to nemoguće. Ma koliko volio senu bježao je od vode. Nikad nije naučio plivati . Nežemo se pitati zašto. Morbidno je i degutantno. .

A opet, uprkos hendikepu on je sav satkan od žurbe i grča . On nema vremena da zastane , da predahne , da digne pogled , da se osvrne ,  i zaviri u  ljepote izvan domašaja opsega možnosti  ophodnje njegovog bolnog , sakatog koraka . Zbog toga je sebi odredio život u tom uskom krugu poznatih ulica koje su izazivale sablazan malograđanštine.

U datosti od koje ne može , a i vjerovatno ne želi pobjeći , njemu kao da nije  bitno šta slika. Bitnije mu je da kistom , slikom dokumentuje ono što vidi i na načim kako on tu realnost vidi . Nažalost voljeli bi da griješimo , ali u njegovim slikama teško da možemo osjetiti ljubav. Iznimke su aktovi. U tom slučaju nismo sigurni da li se divi ženi kao ženi , ili modelu koji slika i od koga kamči ljubav.

O , sasvim je izvjesno da on slika sa ljubavlju i vjerovatno osjeća ljubav , (bar ponekad) ljubav prema onome što slika. osjeća ljubav prema majci , prema svojim modelima , na neki opičeni način i prema opskurnim ambijentima u kojima je glumio patuljka i klovna.

Često nam pada na pamet da bi se dobro snalauio na dvorima bilo kojeg Luja. Svaki kralj bi ga cijenio zbog oštroumlja , satiričnosti , grotesknosti i humoresknosti sofisticirane dvorske lude, koja je uz to i dvorski slikar. On je rođen kao aristokrata , ali udes ga je uresio u liku oštroumne , čigraste ,patuljaste lude.

I živio je i radio na način kokako su to radili mnpgi njegovi savremenici, ali na sebi svojstven i melanholićan i provokativan način. Njegovo biće je bilo napeto, nemirno, na momente veoma intelektualno i radoznalo, ali i ograničavajuće  stupidarno i razigrano. Otud igre bojama, svjetlošću , kroz koje se provlači jako naglašena životnost, vješto skirvajući vlastite emocije . Kistom i bojama dostigao je one lepšave visine koje su mu tijelom priječene i uskraćene.

Da ga nismo poznavali ili  upoznali , mi ne bi znali  da li je slikar veseo ili tmuran lik.  Pitali bi se otkud njegove vizure izviru ? Šta je njegov modus vivendi ? Tko je on? Veseli patuljak , skoro klovn ili bolni kepec koji slikanjem pokušava odagnati svoju životnu  samoću i izuzetno sveprisutnu  fizičku bol .

U okviru tih relacija , emocija i razmišljanja se kretao čitav život  Tuluz – Lotreka . Grofa djete , mamin Riri , kao i odrasle osobe i umjetnika. Ali to nije sve. Da bi se dobio kompletan umjetnik kakav je bio Anri , potrebno je  sagledati ključnu karakteristiku njegove ličnosti – individualnost.

Ima jedan citat koji određuje ekspresionizam,  a koji na najupečatljiviji način govori  o dijelu umjetnosti  i životu slavnog slikara  :

„Iza vidljivog izgleda stvari skriva se karikatura, iza beživotnosti vreba tajanstveni avetinjski život, i tako sve postojeće postaje groteskno.“ * (* Str.54.  Istorija modernog slikarstva…)

Tuluz – Lotrek  je svojom pojavom bio groteska* u svim mogućim značenjima te riječi.

(Francuski * grotesque –  fantastièan,neobičan, čudan, pretjeran, neprirodan; smiješan, nastran; groteskni  baletni ples koji pravi komične pokrete i skokove).

Večina njegovih radova podsjeća na grotesku** , vrlo  često sa primjesom ironije i komike.

(**Groteska  je i karikaturalno-fantastična i iskrivljena slika stvarnosti, koja ne izaziva komična, već zastrašujuća osećanja.)

Bio je svjetan toga , nije se krio , čak šta više, bio je jedan od najeksponiranijih građana Pariza i Monmartra ( posebno) , u potpunosti svoje opscene dekadentnosti .

Postavlja se pitanje :

Zašto je to tako?

Odgovor je jednostavan. Dva su razloga za to . U ovom poglavlju ćemo govoriti o ličnom aspektu .

Za sve što je u životu radio i postigao  je trebala izuzetna hrabrost i jak  duh , svojstven samo  snažnoj i bekompromisnoj individualnosti.

Od malih nogu Tuluz – Lotrek je pripreman da bude poseban, jer on je naslijednik čuvene aristokratske  porodice.   Godine boli,   patnje i usamljenosti koje su poslije došle  nisu slomile  dječiji duh.  Očevo odbacivanje je stvorio  glad za priznanjem i sviđanjem, to je opet  je pojačala želju za isticanjem i dopadanjem.

Bolest mu je ograničila izbor profesije i društva. Porijeklo i novac su mu omogućili vrhunsko obrazovanje i život rasterećen finansijskih problema.  Staleška izolovanost i podvojenost su mu omogučili  nastajanje sasvim dovoljne količine arogancije i samouvjerenosti.

U mladosti je lutao od naturalizma do impresionizma,  školojući se u tradicionalnim , akademskim ateljeima.

Koliko li je samo to elemenata za nastajanje jakog individualca , koji sebi može dozvoliti bilo koji luksuz , nedostupan mnoštvu ostalog puka?!

Začudo , Tuluz . Loitrek je i pored svih mogućih problema odrastao kao jaka ličnost bez kompleksa, što se odrazilo kao jedan od glavnih eksponenata njegovog slikarstva. Beskompromisna individualnost. O, kompleksa je imao . Sijaset. Svi su se oni provlačili kroz njegov život i njegov rad. Ali on se nije obazirao na tog iskompleksiranog sebe . Nije dozvolio da mu manjkavosti i košmarna borba za svaki mogući tren bez bola , pokvare bilo koji užitak.

Beskompromisne slike ,  ponekad ogoljene do najednostavniijh formi i linija , ali  kompleksnošću svojih pitanja i poruka i dan danas zbunjuju i plijene , a bome se i debelo plaćaju .