Umorno dijete
milosti puno
umorno leglo
i sada sanja
ljubav i vječnost
A ja ?
pod njenim prozorom
svako veče
molitvom
njene djetinje sne bdijemm
daleke su duboke vode Oceana
koji svaku veče preplivati mora
našem malenom univerzumu
Tišina i sni
se željena vratiti
Eh reče suđaja
nikad se ne zna
zašto je D'bro dobro
a se rukom malenom nježi
dok dane naših praznika snim
Crno nije ništa drugo do alter ego crne boje.
Uz Crnu boju veže se snaga, elegancija, formalnost, smrt, zlo i tajanstvenost povezana sa strahom od nepoznatog .
I kada to ne misle ljudi imaju izuzetan smisao za humor. To su nazvali crni humor. Da li to znači da ima i bijeli humor. Ne, osim ako nije riječ o snijegu.Ako se sniejg otme kontroli postaje dostatan za crnu hroniku. Po nama bi crni humor zapravo trebao biti bjelkasti humor. To je boja leda ili ubitačnof snijega, a crni humor uglavnom snježi i ledi.
Crno i crna rupa nisu drugovi.
Crne rupe su posijane diljem univerzuma. O njima čovjek ima malo znanja. Mi vjerujemo da ona nije Crna. Čak naprotiv . Mislimo da je njoj Gospod u svojoj sveobuhvatnosti dao jedno od najposebnijih i najplemenitijih uloga u univerzumu – ordžavanje balansa u nebeskim putanjama. Samo je ljudi sa crnim mislima tako zovu.
Količina energije koju ona isijava mora ubiti i upiti svo crnilo i blizini. Tu ima još jedna mala zgodica. Crna rupa je prolazna. Crno nije. I postojaće i kad Univerzuma više ne bude.
Zapravo vjeruje se da je prije Big Benga u nekom nepoznatom trenutku iz Crnila rođen ovaj, nama jedini poznati univerzum.
Crno , po ljudskom nerazumu ima još negativnih konotacija. Sve one su vezane za čovjekovo djelovanje i razmišljanje.
Crna označava moć i autoritet; smatra se da je crno vrlo formalno, ali i elegantno i prestižno; crna kravata, crni Mercedes, crna udovica, crna opatica, crna feme gatale. Čak i za Sotonu tvrde da je Crn. I figurativno i faktički.
Crna lista, crna košulja, a ima i neki crni prišt i crna kuga. Na zastavama i grbovima je simbol žalosti. Mi ne mislimo da je tako.
Zar bi časne i prečasne žene nosile crne halje da one dozivaju tamu. Zar bi u nekim vremenima, školarcima oblačili crne odore, da crno predstavja toliko zlo. Zar bi domine oblačile crno da je to zlokobno.
Crna daje osjećaj dubine i perspektive, ali crna pozadina smanjuje čitljivost. Crna odjeća čini da osoba izgleda mršavije, a lik topliji i dostojanstveniji.
Prilikom dizajniranja umjetničke galerije, crna ili siva pozadina bolje ističe ostale boje. Crna u kombinaciji s crvenom ili narandžastom – drugim moćnim bojama – daje vrlo agresivni uzorak i vrlo iluzionistički ekspresivan učinak.
Sada, kad smo odredili osnovna ljudska razmišljanja o Crnom možemo nastaviti eksperiment.
Dan peti
Sutradan nismo bili zajedno.Strašna teta nas je sinoć vidjela. Nije te puštala iz vidokruga. Iako su mnoge bajke govorile o tome, tek tada sam shvatio zlo i tamu koje neke spodobe nose.
Tih dana su se neke riječi javljale ,a nekih dana poslije uobličile u misao da su dobro i zlo poput sportaša različitih atletskih disciplina:sprintera i trkača na duge staze ili maratonca.
Zlo je sprinter na kratke staze:jako, brzo,eksplozivno,ulickano i utegnuto.Uvijek simpatično i zavodljivo.Pobjeđuje na kratke staze i razara.Pomisao na zlo upućuje na njegov izvor. I tada treba spominjati ime Božije radi vlastitog dobra.
Da li si čula za Bessie Smith.Iskrvarila je na smrt 1937. god u 43 godini života.Nisu je prihvatiti u bjelačku bolnicu da zaustave krvarenje nakon saobraćajne nesreće.To je još uvijek normalno u SAD deklaratoru demokratije. Crnački i bjelačke bolnice. Crnački getoi i bjelački bastioni, a između nečiste zastave duginih boja.
Inače čitav život Bessie , kraljica bluza je u ime naroda svoga i svih porobljenih i potlačenih krvarila . Dušu istakala u svojim pjesmama i nudila nadu i ljubav. ono što je njoj izmicalo. Uglavnom.
Dobrota je poput maratona i maratonaca :spora, dosljedna, temeljita, uravnotežena,spokojna,uglavnom i sistematična.Pobjeđuje na duge staze i smiruje.Dobrota je utkana u biće svakog časnog čovjeka.
Ko se sjeća ili ima vremena za priču o Malom Princu St.Egziperija bilo bi lijepo da se prisjeti.I njega su te davne hiljadu devestotina šezdeset osme godine nestali.Krio se.Od te godine većina se ljudi plaši ili strahuije za budućnost.Ja ne,mene brine nepoznata prošlost:
-Šta ako me se ne sjećaš?
-Šta ako me se sjećaš a zaboravljaš uspomene?
-Šta ako ni snova nemaš?
-Šta ako si ravnodušna?
-Šta ako… dalje ne smijem da mislim.
Ta ako se kotrljaju,dupliraju.Raskidam sa ako,to je bar meni lako.Kad krene to malo – sitno – ako ,ono ne zna da se zaustavi.Valja se kao lavina brzinom neupitnom svakom razumu. Mnoge sumnje,strepnje,nesreće,bol i krik doziva.Rijetko nešto lijepo od tog – ako ispliva.
Mnogo puta sam htio nešto da ti kažem, neku utješnu riječ prenesem ali nisam znao ni kako,ni gdi!Kako telepat nisam,ostajali su mi samo sni, nadajući se da još uvijek krik onih naših zloslutnih galebova ponekad sniš i da me oni grajom do tebe mogu dovesti.
„Ništa se ne boj mila moja.Ništa loše ti se dogoditi neće.Ja te molitvama uz Božiju pomoć čuvam,ljubavi moja.“
Ti si uvijek bila tako čvrsta,tako hrabra:Činilo mi se da se nisi ničeg bojala. A bila si diejte.A opet, u trenucima nježnim , ludastim ponekad si se tako grčevito uz mene privijala.
Djeca se ne boje ničega,strah dolazi kasnije.Tome služe tate i mame,i one tamo neke zle tete i još groznije čike.Dežurni šljam zlih neljudi prije ili kasnije upotpunjuje kolekciju sijača straha.
„Obećanja su šuplja priče.“ kako bi ti govorila.
„Obećanja su potpora snovima.“ kako bi ja šupljao.
Nisam te uspio zaštiti dijete moje.Obećanje nisam ispunio.Život onaj drugi,stvarni ti se dogodio.I stigao je prerano.
Pričati o tvom životu mi teško pada,boli i ne mogu to učiniti odjednom,na jednom mjesti.Moram sebe radi polako crtice dati,kap po kap,dozu po dozu kao čovjek na infuziji , od koje srce ne smije da mu stane.
Nisam ti stigao reći da uvijek budeš svoja kao što si tog ljeta bila.Sada je kasno , ali nadam se da si me poslušala..
Nekad kasnije sam saznao da si šest godina gledano od ljeta naših proljeća otišla na zapad.
Ja nisam nikad htio da prihvatim da je ljubav samo posao sa punim radnim vremenom i ponekim prekovremenim satom,sve dok mu ne istekne ugovoreni rok.Prava jubav je , jedina moja , laka kao tračak sunca ,kao smješak mjeseca ili dašak povjetarca.Traje non-stop dvadeset četiri sata na dan , plus koji san , koje milovanje pride – i nema rok trajanja.Vječna je.Pitaj mene. Moja , još uvijek bjeličasta nutrina , će ti sve reći.
Samo si me jednom,neodređenim klimanjem u zabludu dovela.Nesigurnim klimanjem što sugerira zaobilazak istine.
Ako se sjećaš ,tog ljeta , prvog od petanaest dana proljeća, sreli smo se tik kod tvog ulaza broj dva na plaži onog gradića na jugu nam mile i ubijene domovine.Kažem tik do ulaza dva u smjeru mog ulaza jedan.Sreli smo se kažem,a istina je da smo se sudarili.Bubnuli jedno u drugo.Nije bitno kako,zašto ni tko je učesnik u gurki toj.Usud je to, neki anđeo tvoj ili moj,vjerovatno oba su nam podapeli nogu i htjela su i učinili da se sretnemo, pridržimo jedno drugo,da se pogledamo, pogled zaledimo,i kažemo:
“Pardon mili.“
„Pardon mila.“
Skoro istovremeno,djetinje bezazleno,riječi nježne su jednostavno,tek tako izletile same od sebe. Tako prirodne , tako čiste , blage,sočne i naše i odredile nas.Nije bilo ni izvinjenja,ni crvenila ,ni zbunjenosti,kao da su to naša imena bila.
Bila si u crvenom bikiniju od poliestera koji je tih godina bio u modi.Dražala si petogodišnje dijete za ruku.Kroz tvoju tamnu kosu su se probijali zraci zalazećeg sunca, tvoreći plamene bljeskove koji uokviriju anđeosko lice, na kojima su iskrile oči , duboke , tamne i vječne kao ono naše nadolazeće večernje more.Ti i brat ste u ruci imali i ozbiljno kao i sva djeca lizali vanilin sladoled iz slastičarnice preko puta.
Ja sam uvijek bio diskretan,nisam volio buljiti,iako sam ovaj put imao u šta.Više sam volio gledati u oči. Upoznavanje lijepih i nježnih ,tek probuđenih krajolika i obrisa je dolazilo samo po sebi.Sasvim nenametljivo i kao fol logično.
Valjda začuđena što te ne odmjeravam,izravno bez uvoda,kasnije ću upoznati tu tvoju odliku, djetinje pitaš:
„Šta misliš koliko godina imam?“
Ja kao iz topa,samouvjereno,ubjedljivo,više želeći nego misleći:
-“Šesnaest.U,pravu sam zar,ne?
Želim da budem u pravu i ti to sigurno znaš,jer me čitaš i vidiš mojih sedamnaest godina,kao mnoge druge stvari stvari koje si unaprijed vidjela i znala.Samo što nisi bila vidjelica. Moguće da si to kasnije mogla usavršiti.
Zatečena si,(ja to tada ne znam),okrećeš glavu gledaš prema bratu,pa opet prema meni , mislim još jedan okret i to je odgovor :ne, ni slučajno.U pola tog okreta presijeca te mali brat.Jedan od anđela nas opet spašava. Podstaknu tvog brata i on reče tvoje ime. Zaustavi tvoj niječni pokret glave i pita:
“Mogu li sad mami ići?“
Gledajući u mene ti klimnu brzo i potvrdno dva tri puta i reče,kratko:
-“Da.“
Brat otrči,ja pomislih da tvoje klimanje i to „da“ upućuješ meni a ne djetetu koje mami trči. Istinu o tom klimanju ćeš mi dati na kraju one noći kad sve je vrilo, a koprnice digle ruke od nas.Poslije sam saznao da njegova mama i nije tvoja,da vam je samo otac zajednički.
Spoticanje,naizgled nonsensi mili moj – mila moja i vanilin sladoled,žurba brata roditeljima, klimanje i neko nejasno „da“ su bili samo jasni znaci kosmičke zamke.Koliko smicalica da bi se zapisani usud obistinio.
Onako usputno , povjeravam ti jedno zapažanje; ti i Mali Princ ste me učila ljubavi i dobroti. Milostivi i vi.I još neke koje žive u meni. ljepota kojih više ni.
Nadam se da si dobroti i ljubavi uspjela naučiti i nekog drugog , jer bila si tako dobar, ne učitelj , vać profesor ljubavi i dobrote.I molim se da se nisi zagubila u stranom svijetu.
Nekad je teško govoriti
a ne čujete
Nekad je teško sanjati
a nijeme vam
Nekad je teško voljeti
a slijepe vas
Tada treba kleknuti
molitvu Tišina i sni izustiti
Hvala mila
molim Te
Ti oprosti mi
danas mi se plače,
vanka su oblaci
i kiša će…
jutros san našla svoje polje,
iskaš čitav život blago,
a
čeka te u snovima tvojin,
strpljivo,
puno zrili plodova, uvik,
makar godinan nezaliveno,
svraća ti u sne dok ne
svatiš…
s jutron
ću otić,
ništa neću ostavit,
ni spomen na kose
plave,
i
nećemo se opraštat
rastanka ionako
nikad neće bit
danas mi se plaće
u počast
danima bez tebe,
nezapisanin pismama,
neiživljenon dušon,
negledanin lipotama mora
uz cvrkut jutarnji tica…
danas mi se plače
neisplakanim kišama,
neizigranin godinan,
i oću bit kiša
skupa s oblacima
trčat i trčat i trčat…
…uvatit sebe
danas mi se plaće
vanka su oblaci
i kiša će…
*
(Iz Dnevnika Y.V.)